Piše: Denis Kuljiš
(Objavljeno 2016.) Zašto se ne piše o tome kako je Tihomir Orešković za samo osam mjeseci mandata postigao senzacionalne rezultate u vođenju državnih financija?
Nije najvažnije što je gospodarstvo i u zadnjem kvartalu raslo 2,7 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine, a izvoz za 9,4 posto. NAPOKON je počelo i smanjenje javnog duga, na trećinu je sveden proračunski deficit, koji će na kraju godine biti manji od 1 posto umjesto uobičajenih 5 posto, što znači da je država napokon ostvarila zahtjeve Europske unije. Prihodi rastu, dugovi padaju! Aferim, rahatluk! Nije li to najvažnija činjenica na obzorju naših života? Možda ipak nismo osuđeni na propast…
No, komentatori i dežurna trabunjala zauzeti su mudroumnim pohvalama relativnom izbornom pobjedniku Andreju Plenkoviću. Kakvi maniri, kakva politička zrelost i uzdržanost, kakav europski profil… Ili su pak preokupirani žestokim pokudama na račun gubitnika, Zorana Milanovića. Kakav divljak, kakva retorika, kakva sirova demagogija i balkanski profil sinjskog đilkoša… Zašto nitko ne spominje ”čovjeka između”, još aktualnog premijera Tihomira Oreškovića?
On je, da ponovim riječi iz brzojava engleske obavještajne službe kad je otkrila Tita – ”nesumnjivi heroj sadašnjeg trenutka”. Orešković pritom ne nalikuje heroju, decentan je i samozatajan – ime mu savršeno pristaje. Tihomir je tih i kad nešto kaže, onako negramatikalno kao da je jučer došao iz Kanade, ponekad smiješno i zabavno, u diskursu što relaksira javnu političku komunikaciju u zaraćenom domaćem prostoru. Navikli smo da se kod nas uvijek ori od velikih riječi, da se svi nešto zaklinju, prse i prave važni, samo da sakriju kako su najčešće prevaranti, nekvalificirani predstavnici lažnih domoljubnih inicijativa, bijedni agitatori, nepatvoreni primitivci, korumpirani partijski birokrati bez znanja i osobnih postignuća.
No, građani, javnost, jasno uočava da je Tihomir Orešković visokokvalificirani stručnjak i njegove riječi izazivaju ogorčenje samo kod najtvrdokornijih Hrvata u antiliberalnim srpskim ”Novostima”. Njih toliko vrijeđa njegov jezik da uopće nisu spremni razmatrati njegova djela. Koja, razumije se, i ne postoje, kako su svom auditoriju meritorno objasnili veliki ekonomski stručnjaci, Zoran Milanović i njegov propali potpredsjednik vlade za gospodarstvo, odgovoran za povijesni ekonomnski promašaj u godinama kad je Hrvatska uplaćivala novac u europski proračun, a nije ga efikasno povlačila iz njezinih fondova.
Orešković, kažu, nije ništa učinio, niti je mogao u tom prekratkom razdoblju dok je bio na vlasti – senzacionalni rezultati njegove administracije zapravo su logičan rezultat onih izgubljenih godina dok su dva brbljavca pripremali tigrovski skok hrvatske ekonomije. Ili, to se dogodilo samo od sebe i neizbježno, a ne tek kad su se oni maknuli i Hrvatska se lišile usluga dvojice amatera i njihova ministra financija koji je završio Fakultet za turizam u Dubrovniku.
Nevježe ”bez potrebnog POLITIČKOG iskustva” koji su zamijenili neznalice, imali su zapravo besprijekoran CV. Orešković je bio financijski direktor najveće hrvatske kompanije u stranom vlasništvu, a Zdravko Marić financijski direktor najveće hrvatske kompanije u hrvatskom vlasništvu. Obojica su na poslovima u privatnom sektoru bili – superuspješni. A njihovi prethodnici?
Iskusni politički vuk, ili haski, Zoran Milanović, pravnik je bez ikakva stručnog iskustva. Isprva je bio na niskom položaju u hrvatskom veleposlanstvu u Bruxellesu (pomoćnik generala Tusa koji o njemu nije izrekao ni jednu pohvalu), a zatim glasnogovornik i politički muljator opće prakse s Iblerova trga. Njegov ”second banana” za ekonomska pitanja, splitski rotarijanac Branko Grčić, relaksirani je dalmatinski amaterski tenisač, profesor na splitskom ekonomskom fakultetu sličnog ranga. Osnivač te visokoškolske ustanove, pokojni akademik Anđelko Runjić, smatrao ju je najvećim, sramotnim promašajem u svojoj karijeri.
Nedpristranome će sve to skupa izgledati ovako – makneš neznalice i staviš na njihovo mjesto provjerene ljude i odjednom dođe do zaokreta kakvom upravo svjedočimo! No, Milanović i njegovi znaju bolje. Lik i djelo Tihomira Oreškovića ostat će nepopularni – od Hrvata ne očekuj zahvalnosti!
Za bivšu vlast i sadašnju opoziciju, koja se pred našim očima raspada na sastavne dijelove (SDP je osvojio samo 38 zastupničkih mandata i pretvorio se u drugorazrednu stranku), kao i za koalicione partnere koji su dobro i sjajno prošli – HNS i HSS s ukupno 16 mandata, Orešković je Nemesis. Naime, on pokazuje da se Karamarkova propala vlada nije sastojala samo od Hasanbegovića, nego je u njoj bio i kompetentan financijski tim.
To na ljevici nitko ne želi čuti. No, kod hadezeovaca stvar je još osjetljivija. Da, Marić je naš, kažu i potvrđuju dajući mu istaknuto mjesto nositelja izborne jedinice u zoni odgovornosti slavonskog gaulajtera, slobodnog zidara Tomislava Čuljaka. On se sam taktički povukao u pozadinu da lakše upravlja globalnim političkim operacijama. I Oreškovića je vjerojatno pronašao Čuljak (kao što je prvi podržao i Plenkovića, dok je sve bilo neizvjesno), no sad Tihu ne treba spominjati jer se na njemu slomila prošla hadezeovska vlada. To je divizivna tema. Vaso Brkić, koji se također pritom skrhao, još je tu, nominalno potpredsjednik stranke i zastupnik u novom sazivu Sabora. Nije Brkić sam, niti će to biti, ali to se Plenkovića zapravo ne tiče: on se želi u potpunosti distancirati od prošle vlade. Ako neke Oreškovićeve zasluge tako promaknu nezapaženo, utoliko gore po Tima.
Cijeli desni establišment HDZ-a, kao i predsjednica Grabar-Kitarović, ustanovio je da se s nesretnim Tihomirom ne može manipulirati. Znači, nije zadržao niti stekao prijatelja u vlastitoj stranci, dok ga u opoziciji, razumije se, ne podnose – em je kapitalistički paragon, em je Hrvat i to iz Kanade, gdje se uzgajaju upravo oni najtvrđi, neizlječivi. Em ide u Crkvu, uz široko rasprostranjenu sumnju da istinski vjeruje u Boga, a to je – Elohim! – za ljevicu nepodnošljivo, a desnici krajnje sumnjivo, jer možda nije licemjer, što zna biti krajnje opasno.
Da sam Harold Robbins (a na žalost nisam, jer takvo velikog pisca ne možeš ni zamisliti u ovako maloj književnosti), napisao bih roman o Tihomiru Oreškoviću. To bi bila literarna studija na tragu genijalnih američkih realista poput Sinclaira Lewisa i Louisa Adamiča, s likovima u kojima se zrcale fundamentalne vrijednosti i socijalne karakteristike slojeva koji su gradili američko (ali i hrvatsko) društvo. Tim Orešković je upravo jedan takav idealnotipski lik. Pristojan obiteljski čovjek, iskreni vjernik, patriot, visoki korporativni kadar u najstarijoj i najuglednijoj izraelskoj multinacionalki… Pozivaju ga, dakle, da dođe na visoku uskostručnu funkciju ministra financija u malu, milu propalu domovinu. On se presađuje s brojnom fundamentalističkom obitelji, a zatim, neočekivanim, ne i dramatičnim obratom, dobiva nešto širi zadatak – da vodi ”činovničku vladu”, u kojoj će kao čvrsta politička sidra funkcionirati potpredsjednici, šefovi koalicijskih stranaka.
Pristaje i odmah se zatim nađe u neočekivanoj unakrsnoj paljbi, jer istinski preuzima političku odgovornost. Otklanja svako miješanje i vodi vladu na način koji će mu omogućiti da realizira primarni zadatak – stabilizaciju državnih financija. To će postići po cijenu goleme osobne štete, trpeći iživljavanje svakog trećerazrednog tabloidnog dovitljivca u maloj, napaćenoj zemlji gdje u medijima dominiraju kolaboracionisti… Zamjerit će se opoziciji, vladi, predsjedništvu i novinama. I pritom, ni na trenutak, neće pokazati manjak dobrohotnosti, optimizma i vedrine. Kad stignu rezultati nesumnjivih uspjeha, umjesto da sam trijumfira iznoseći u javnost te podatke, prepušta to svom ministru financija, znajući da će on priskrbiti povoljniji publicitet.
Kakva je fenomenalna i izuzetna pojava naš Tim! Jedan je od rijetkih vodećih ljudi na balkanskoj političkoj sceni kojega nisam u svom poslu i osobno upoznao pa mu mogu jedino ovim putem poručiti: Hvala, Tim! Thank You Kindly! Ti si pravi ”heroj ovoga trenutka”, Great Patriot and a True Croat, ma što tko rekao. Zaslužio si manji oproštajni slet, ali na njega ne računaj, domaći su ti Hrvati jedna gomila nezahvalnika.