Piše: Denis Kuljiš
Pravo ime Johna G. Kennedyja koji je zasnovao fabuloznu ”Boka Grupu” i Crnu Goru pretvorio u mondenu destinaciju poput Monaca je – Jovan Gvozdenović. Tata Crnogorac, majka Engleskinja. Rodio se u Beogradu 1965. Završio je engleske škole i po malo se iz Johna Gvozdenovicha transformirao u Johna G. Kenedyija (to mu je majčino prezime), a zatim postao – konjušar (equerry) princa Michaela od Kenta (72), nećaka kraljice Elizabete. Princ od Kenta je pranećak posljednjeg ruskog cara (na kojega napadno nalikuje), a imao je tijesne poslovne veze s pokojnim Borisom Berezovskim, ruskim oligarhom, pa su ga zbog toga silno kritizirali u štampi. On se na to baš i ne obazire, nego se drži kao da je malo iznad svih – i jest. Nevjerojatno šminkerska pojava u engleski usko šivanim odijelima sa Saville Rowa i admiralskim uniformama u kojima nalikuje na Seana Conneryja. Bivši olimpijski vozač boba, masonski veliki majstor Velike lože Middlesexa i revan katolik, zbog vjeroispovijesti ispada iz reda sukcesije za britansko prijestolje, što mu omogućeje da se drži kao da ga javna percepcija ne zanima…
Kao konjušar obijesnog velikaša, John G. je sigurno stekao sjajne veze, a onda je ušao u politiku – ali tu se nije ni malo proslavio. Kao pomoćnik Henryja Bellinghama, parlamentarnog zastupnika Konzervativne stranke, istakao se – ako je to prava riječ – početkom devedesetih godina lobiranjem za Miloševića i Karadžića. Putovao je u Beograd, gdje su ga u lokalnim novinama kovali u zvijezde, dovodio u Bosnu neke britanske političare da se uvjere kako stvari ne izgledaju sasvim onako kako se prikazuju na televiziji. U haškim stenogramima prisluškivanja Slobe Miloševića, izašlo je na vidjelo nekoliko laskavih pohvala koje je Milošević uputio na Johnov račun… Usprkos napadima koje je zbog toga trpio u britanskim medijima koji su zagovarali dijametralno suprotna stajališta o ratu u bivšoj Jugoslaviji, Konzervativna stranka istakla ga je 1997. kao kandidata za Parlament u jednom okrugu pored Birminghama, ali je izgorio, skupa s ostalim pripadnicima ”beogradskog lobija” među konzervativcima. U njihove motive naveliko se sumnjalo, no istodobno su prošli laburisti sličnih pogleda, koji su također relativizirali uzroke i posljedice rata u Bosni. U svakom slučaju, Kenedy se poslije toga povukao iz politike, a potom opet bacio na aristokrate i dinaste, koji su mu očito najveća strast i (obiteljski) usud. Povezao se tješnje s dinastijom Petrović Njegoš, što je bilo neizbježno s obzirom na njegovo porijeklo…
Njegov pra-pradjed Anto Gvozdanović jedan je od najslavnijih Crnogoraca svih vremena, što s obzirom na pretenzije ljudi toga soja, zaista nije mala stvar. Čija je veća čast i slava, čojstvo i junaštvo, ono je oko čega ne može biti sloge ni u jednoj generaciji, pa ipak, general Anto, među svim generacijam slovi kao nesumnjivo slavna pojava i jedan od najvećih narodnih heroja. Postao je crnogorski, francuski i ruski general, ambasador u Washingtonu i premijer crnogorske izbjegličke vlade, te veliki kancelar ordena Danila (koji je dobio i fikcionalni Veliki Getsby iz Fizgeraldova romana).
Knez Rade Gvozdenović istakao se još u 17. stoljeću u jednoj bici opjevanoj u pjesmi koju je zabilježio Vuk Karadžić. Povijest roda dalje se može pratitit u bezbrojnim gorštačkim sagama koje obiluju prizorima malih bitaka velikih ljudi, popraćenih odsijecanjem glava neprijatelja, prijatelja i rođaka. Rođen polovicom 19. stoljeća, Anto se u to nešto prosvjećenije doba upisuje u samostansku školu u Cetinju gdje je iskazao darovitost posebno za jezike koje je učio posjećujući Kotor, mali Dubrovnik u Boki, civilizirani venecijanski grad koji je bio tek potpao pod napoleonsku i potom austrijsku vlast. Iz Cetinja, knez Danilo Petrović Njegoš šalje ga u petrogradsku vojnu akademiju, a on zatim sa slavnim generalom Skobeljevim dobrovoljno odlazi u pohod u Turkmenistan (tu je zaslužio orden Vladimira). Vraća se u domovinu da kao dobrovoljac sudjeluje u otomansko-crnogorskom ratu 1976. gdje je odigrao važnu rolu kao tumač engleskom dopisniku, čiji su članci poslužili kao predložak za poemu Lorda Tennysona ”Oda Crnoj Gori” i Gladstoneove parlamentarne istupe u prilog vladavini kneza Nikole Petrovića Njegoša, koji će se 1910. okruniti za crnogorskog kralja. Gvozdanović zatim volontira u rusko-japanski rat u Mandžuriji 1905., a zatim posreduje u delikatnoj diplomatsko-ljubavnoj misiji kad dvije Nikoline kćeri, princeze, uvaljuje kao nevjeste stricu i bratiću ruskoga cara. Crnogorske kneginje postat će sila na petrogradskom dvoru, a Antu imenuju u dvorski savjet, pa on poslije toga osim imanja na Krimu, drži apartman u cetinjskom Grand Hotelu (koji je u međuvremenu postao jedna socijalistička betonska rupa B-kategorije), zatim u Rimu te u Hotelu ”Maurice” na Rue Rivoli u Parizu… Usprkos već poodmakloj dobi, prvi je dobrovoljac u Prvom balkanskom ratu, a zatim i na Zapadnom frontu gdje postaje sanitetski general francuske armije. Kad je Crna Gora kapitulirala, pridružio se svom suverenu u egzilu i polazio u mnogobrojne misije. Poslije rata, pobjednička Srbija progutala je malu Crnu Goru, koja postaje jedina zemlja u Europi koja nije, u skladu s Wilsonovom doktrinom, u Versaillesu obnovila samostalnost. Nikola to nije priznao, usprkos odluci Podgoričke skupštine, donesenoj pošto je srpska vojska okupirala zemlju i uvela policijski sat. No, nije dobio podršku Francuske, koja je, naprotiv, podržala Karađorđeviće, a regent Aleksandar imao je u svemu i osobni motiv – Nikolina kći princeza Ksenija odbila je svojedobno njegove prosce glasno negodujući zbog izgleda i stasa prospektivnog mladoženje.
Nikola umire ogorčen i razočaran, a njegov vjerni Anto postaje regent umjesto Mihajla, trećeg i najstarijeg preživjelog unuka, koji je tada, 1921. imao jedva dvanaest godina. Prijestolonasljednik Danilo koji nije imao potomaka, odrekao se prijestolja u korist mlađeg brata, princa Mirka. Danilo je bio lakomisleni bonvivant – po njemu je Ernst Lubitsch snimio čuvenu holivudsku komedciju ”Vesela udovica”, pa je taj Njegoš tužio producenta, MGM, za klevetu potražujući na pariškom sudu 4000 dolara… Drugorođeni naočiti princ Mirko, vojvoda od Grahova i Zete, umro je neprežaljen od oca još 1918. Oženjen je bio za Nataliju Konstantinović, praunuku po patrilinearnom slijedu mlađega brata prvog srpskog vladara, kneza Miloša Obrenovića. Nasljednik srpskog trona, Aleksandar Obrenović, oženio se puno starijom ženom pa se podrazumijevalo da će, ne rodi li kraljica Draga nasljednika, Mirko moći pretendirati i na srpski tron… Kad je vojna klika u atentatu uklonila kraljevski par i dovela na prijestolje Karađorđeviće, događaji su poprimili upravo suprotan smjer!
Sam princ Mihajlo, koji je odrastao u egzilu, nije pokazivao velike dinastičke ambicije. Dvaput se ženio pučankama, s drugom, Genevieve Prigent, 1941., upravo na početku rata. Tada mu je talijanska diplomacija ponudila da preuzme nominalnu vlast u okupiranoj domovini, pod zaštitom okupacionih trupa. Iako mu je rođena teta Elena, još jedna visoka i naočita kći kralja Nikole, prozvanog ”tastom svih europskih dvorova”, bila talijanska kraljica, žena Vittoria Emnuela III, Mihajlo ponudu otklanja pa ostaje u Francusku gdje ga 1943. hapse Nijemci i skupa sa ženom i malenim sinom otpremaju u internaciju u jedan zamak u Češkoj. Poslije rata, otišao je u Beograd, gdje mu je Tito ponudio mjesto šefa protokola u Ministarstvu vanjskih poslova. Prihvatio je, ali je taj angžman trajao samo godinu dana. Njegova žena bila je umiješana u neke skandale o kojima piše Jože Javoršek, skandalozni slovenski pisac i diplomat, tijesni prijatelj glumca Gerarda Philipea. U knjizi ”Nevarna razmerja” (Dangerous Liasons), objavljenoj tek 1978., okriva tajni život iza malograđanske fasade slovenskog političkog i kulturnog establišmenta. Tu je kompromitirana i Mihajlova žena (spominje se veza s prijapističkim književnikom, neukotivim pijancem i buntovnikom Vitomilom Zupanom). U svakom slučaju, Mihajlo se odmah po povratku u Francusku razveo od Genevieve i ostatak života (umro je u Parizu 1986.) mirno proživio kao Veliki vojvoda od Grahova i Zete. Kao prijestolonasljednik i poglavar vladalačkog doma Petrović-Njegoš, nasljeđuje ga tada sin Nikola, Genevievin sin, koji je završio Ecole des Beaux-Arts i diplomirao arhitekturu, projektirao i predavao na fakultetu… On je prilično aktivno pretendirao zagovarajući državno osamostaljenje Crne Gore ostvareno 2006. godine. Crnogorska skupština priznala mu je potom 2011. službenu ulogu u promociji montenegrinskog identiteta i tradicije kroz kulturne, humanitarne i druge nepolitičke aktivnosti. Bilo je govora i o kompenzaciji za imovinu konfiscirinu u dva državna udara, 1918. i 1945., odnosno uvođenje ”civilne liste”, kraljevske stipendije, od čega nije bilo ništa s obzirom na poslovični crnogorski oprez u novčanim rashodima, pa je stogodišnjicu osnutka kraljevstva 2010. Nikola proslavio doma, u krugu obitelji, a ne u Podgorici…
Rekonstrukcija cijelog ovog mega-projekta u bokokotorskom zaljevu u kojem sa živom lovom sudjeluje previše milijardera da bismo to mogli prostački i balkanski nazivati ujudurmom, vodi nas opet u 2005. godinu. Te godine na Cetinju, princ Nikola Petrović, Nasljedni Veliki Gospodar Ordena Danila I ”pravom rođenja glava dinastije Petrović-Njegoš” imenuje Johna Gvozdenovića Kenedyja za Velikog kancelara ordena, u istu službu koju je vršio njegov predak Anto Gvozdanović. Ceremonija je obavljena u Plavom salonu cetinjskog Kraljevskog dvorca, u narodu zvanom ”Bilijarda”. Orden ustanovljen 1853. dodijeljivao se za junaštvo u borbi, a danas je, naravno, manje važno tko je koga šašjeko i koliko turskih skinuo glava, pa smjer budućih događaja otkriva bilješka o posjetu koji je u organizaciji ”Boka Grupe” odmah zatim organizirao Veliki kancelar za predstavnike europske aristokracije. Princ Nikola preuzeo je, naime, i službeno brigu za arhitektonske aspekte uređenja planiranih turističkih kapaciteta u Tivtu, pa ugošćuje princa Dimitrija Romanova, ruskog pretendenta i svoga rođaka, te članove kneževske obitelji Grimaldi iz Monte Carla. Već se iz toga, kao i iz filma o Jamesu Bondu koji je istodobno počeo igrati po svijetu, vidi smjer razmišljanja… Recept bi trebao izgledao otprilike ovako: ”Uzmi nešto prinčevskog čarobnog praha koji se otresa sa skuta okrunjenih glava, dodaj nekoliko milijardera koji se pale na elitu kojoj, usprkos novcu, ne mogu pripadati, spoji ih prijeteljstvom, pretvori u suradnike, ko-direktore, ko-investitore i sve organiziraj kao off-shore kombinat koji će preko masovnih medija, što ne odolijevju plutokratima, aristokratima i lukuzu, skupim hotelima i jahtama, te komadima koji se tu neizostavno okupe, generirati divovsku reklamu za ono što tada postaje – Destinacija.”
Naravno, da se u sve to uđe, potreban je osnovni resurs – prirodna ljepota, kojom zaljev Boke Kotorske, usprkos svim nastojanjima nekoliko posljednjih generacija, posjetitelja i sad ostavlja bez daha, jer je iskonsko čudo, obogaćeno starodrevnom kultutom Kotora i Perasta, najmanje na svijetu pomorske republike, čudesnim venecijanskim importom najblistavije sredozemne civilizacije… Nekromanti-alkemičari koji sad pred našim očima izvode tu fuziju, doduše, nisu osobito respektabilne figure, prije bi ih ubrojio u crne, nego u bijele čarobnjake – ali to nije ništa nova na Sredozemlju, gdje su i najveća blaga stečena pljačkom. Spomenimo samo oltarnu palu venecijanske karedrale sv. Marka i četiri brončana konja na njenom zabatu, koji su ranije stajali u konstantinopljskom cirku prije nego su grad spalili lažni križari-pljačkaši. To je duboka prošlost, a Porto Montenegro i Aman sadašnjost. Što nosi budućnost?
Porto Montenegro i dalje raste, razvija se – uz hotel, u lučici marine izgrađen je mali grad luksuznih apartmana, otvoreni su restorani i trgovine svjetskih modnih brendova. Uskoro će ih komplementirati posebno naselje od dvadeset i pet vila – Sea Breeze, na brdu Kavač između Tivta i Kotora, s morskim vistama. Istodobno, na skijalištu u Kolašinu, usred neviđene i nedirnute ljepote crnogorskih planina pa kojima su zemlja i država dobile ime, gradit će se na visini od 1450 metara dizajnersko skijaško naselje Boka-grupe s pet hotela i 45 vila, izrađeno isključivo od plemenitog drveta i kamena. Od marine do Kolašina ima oko 150 kilometara… U marinu se, inače, slijeće na tivatski aerodorom, odakle se sezanolno leti svaki dan direktno za London-Gatwick, Pariz, Beograd, St. Petersburg, Moskvu-Šeremetjevo, Moskvu-Domodedovo, uz čartere na još desetak ruskih i destak europskih destinacija…
Slijedi nova faza montenegrinskog turističkog čuda. Na poluotoku koji s morske strane zatvara tivatski zaljev, počinje gradnja Luštica Bay resorta na 700 hektara, s vrlo malom gustoćom izgrađenosti (6%) gdje će se podići sedam hotela, 500 vila, spa i wellness, dvije marine, naselje s dućanima, internacionalnim školama i medicinskim ustanovama te golf-igralištem sa 18 rupa. To je projekt Orascom Grupe, konglomerata egipatskog poduzetnika Nagiba Sawirisa, inženjera strojarstva koji je završio ETF u Zuerichu, inače financijskog savjetnika Njujorške burze i kuvajtske Narodne banke. On ima nevjerojatno diversificiran portfelj koji obuhvaća telekom i građevinski biznis, a u razvoju turističkih rezorta ima dvadesetogodišnje iskustvo zasnivanja novih turističkih gradova u nedirnutoj divljini, u Alpama u Švicarskoj, na engleskoj obali engleskog poluotoka Cornwallu te na pješčanim obalama Crvenoga mora. Sawiris je, inače, koptski provoslavac čije se bogatstvo procjenjuje na tri milijarde dolara.
Na suprotnu stranu bokokotorskog zaljeva, u Kumboru, nekoć ratnoj luci jugoslavenske flote gdje hrđaju posljednje ruske korvete, uskoro započinje kreacija One&Only ekskluzivnog rezorta, Porto Novi. Marinu će preuzedti D-Marin divizija Dogus-grupe, koja operira na cijelom istočnom Jadranu. S O&O Resorts upravlja Kerzner International Holding Ltd. koji već ima devet takvih ustanova na Karipskom moru i Indijskom Oceanu, u Perzijskom zaljevu, u Južnoj Africi i Australiji. Smješteni su isključivo na slikovitim lokacijama izuzetne prirodne ljepote, te zahvaćaju velik raspon obale. Šifra je – ”tropski raj pod palmama”, uz zasebne vile ili kabanje, privatne bazene, privatne kuhare, batlere… Kumborski rezort Portonovi zapremat će kilometar obale, a izgradit će se samo 150 soba na 25 hektara površine. Investitor u tu nekretnenu koju će sistem One&Only menađirati bit će Triangle Ivestment and Development Ltd., koji predstavlja azerbajdžansku državnu naftnu kompaniju SOCAR, firmu iz Bakua s godišnjim prihodom od 40 milijardi dolara. Uzbudljiva storija o pretvaranju Crne Gore u jadranski Monte Carlo, dakle, nastavlja se!
Takva mediteranska destinacija treba još samo jednu sitnicu… Atraktivnog suverena koji bi trajno stabilizirao političke prilike, anulirao podjele što stalno izbijaju između frakcija u političkom korpusu, te svijetu izložio privlačnu dinastičku fasadu, uz koje idu grbovi, ordeni, svečne procesije i slične priredbe… Doista, tko bi mogao odoljeti jednom Njegošu koji bi se opet pojavljivao, makar i časomice, u dvoru na Cetinju? Nikola je, doduše, prilično star, odnedavna udovac – prije nekoliko godina umrla mu je žena, Francuskinja marokansko-sefardskog porijekla, Francine Navarro. No, tu je sin, princ Boris Petrović Njegoš, vojvoda od Zete i Grahova. Ima trideset i četiri godine, digitalni je dizajner kod Renaulta, govori francuski, engleski, talijanski, crnogorski i portugalski. Oženjen je naime, Portugalkom Veronique Haillot Canas da Silva s kojom ima kći, princezu Milenu (6). Borisova starija sestra princeza Altinai autorica je i filmašica, udana za ruskog pijanista Antona Martinova. Imaju sina Nikolu (5). Ako to nije dobro dizajnirana vladalačka obitelj za izazove 21. stoljeće, zbilja ne znamo što je…
Najgore je pritom što se čovjek ne može oteti dojmu kako bi venecijansko-austrijska Boka, da je ostala Hrvatima, danas izgledala kao Brijuni – ne baš visoka B-kategorija, sve zapušteno i ruinirano, pod upravom državne tvrtke koja drži državne rezidencije za hrvatske predsjednike i njihove anonimne goste.