Piše: Denis Kuljiš
Započela je predsjednička kampanja Kolinde Grabar Kitarović. Lansirana je u moskovskom listu ”Komsomolska Pravda”. Više nema Komsomola – Komunističeskeje molodježi, iliti komunističke omladine, a nema ni Pravde, lenjinovske Istine, što je rusko značenje te zajedničke slavenske riječi, ali i nakon tranzicije, ostala je Komsomolska pravda, pokrenuta još 1925. u skromnoj nakladi od 30 tisuća primjeraka. Današnji je tiraž – 700 tisuća, to je živahan tabloid koji u zaglavlju ima Orden Lenjina i još četiri odličja, ali inače se, kao i svaki pošteni tabloid, bavi ”pakovanjem” i promulgacijom neprovjerenih vijesti. U ”Komsomolskoj” su došli do genijalnog otkriča da pokolj u pariškoj redakciji ”Charlie Hebdo” nisu izvršili islamski teroristi, nego, naravno, ljudi koje je unajmila CIA. ”Komsomolca” izdaje medijska kompanija koju kontrolira oligarh blizak Gazpromu, najvećem poduzeću na svijetu, s kapitalom od 170 milijardi dolara, pod neposrednom upravom Kremlja. Dakle, što god se u Rusiji promijenilo, jedno nije – tamo je štampa i dalje u državnim rukama, kako god se to prikazivalo…
A što je posljednji genijalni izum ruskog tabloida, koji vidiš u rukama ljudi tupih faca, koji se metroom vraćaju s posla, previše umorni da se pozabave nekim izazovnijim novinskim štivom, recimo člancima u tjedniku ”Argumenti i fakti” koji se, u izdanju moskovskog gradskog poglavarstvam prodaje u nakladi od 3 milijuna primjeraka?
”Komsomolac” ima svoju novu junakinju, a to je Kolinda Grabar Kitarovič. Prfoglasili su je ”najljepšom predsjednicom države na svijetu”. U elektronskom izdanju novina koje bilježi posjet od 7,2 milijuna ljudi, kao kompletni Facebook u Hrvatskoj, publicirali su jedan propagandni klip od dvije minute, koji privlači pažnju pozadinskom slikom nevjerojatno bujne plavuše u mikro-bikincu s tangama koje iščezavaju među raskošnim poluloptama na fotografiji načinjenoj otpozadi… Tek u 100. sekundi tog reklamnog spota objašnjava se da su te izazovne fotografije zapravo slike australijske glumice Nicole ”Coco” Austin koja je bila udana za repera Ice-Tija, ali se razočaranje ruskog čitatelja odmah ublažava stvarnom fotografijom s ljetovanja hrvatske državnice, koje je novinski fotograf imao prilike snimiti u izbornoj kampanji , na gliseru kojim para Jadran, dubopko zagledan u njen duboki dekolte… Nezatomljeno oduševljenje našom predsjednicom doseže poslije toga gotovo rapsodijski ton.
”Na meču Hrvatska-Danska uočena je neobična navijačica”, priprema ”Komsomolac” publiku koju su tim tipičniom trikom (eye-candy) privukli da pogledaju dvominutni slide-show. ”Ustanovilo se – ta je plavuša PREDSJEDNICA HRVATSKE!” I zatim: ”Otkazala je VIP-ložu i obukla majicu reprezentacije… i promatrala meč s običnim navijačima!”
Zatim slijedi video: KGK prodire u svlačionicu, pada u zagrljaj Daliću. ”Poslije utakmice otišla je u svlačionicu da čestita i izljubi se!” Dugo čestitanje Modriću, ovaj minuciozni momak iz Obrovca gotovo je zagušen u zagrljaju delničke kategornice.
Osim što je tako bliska narodu i lako zapaljiva, hrvatska je predsjednica skromna, napominje ”Komsomolac”: ”U Rusiju je dpoletjela ekonomskom klasom!” Isto tako, iz Moskve je s Domodedova odletjela u Soči također turističkom klasom u ruskom putničkom avionu.
”Što se točno zna o toj zvonkoj političarki”, pita se ”Komsomolac” i odgovara: ”Ona je prva žena na predsjedničkoj funkciji u Hrvatskoj… Ima pedeset godina, odgaja dvoje djece. Često je nazivaju najljepšom predsjednicom na svijetu!”
Sve te informacije popraćene su privlačnim fotografijama na kojima se smije, ili nastupa s dostojanstvom, ispred vojničkog stroja počasne garde. Zatim ide onaj teaser sa slikama australijske modelke s golemim golim dupetom, pa demanti, i onda nastavak u dostojanstvenom tonu: ”Gospođa predsjednica oduševljava se sportom… Često na utakmicama bodri hrvatsku reprezentaciju!”
Doista, vidi se to bogato iskustvo od 93 godine u službi ruske propagande – ozbiljno i trivijalno, lascivno i senzacionalno, subliminalno i vješto artikulirano modulirano je kao simfonijski savak u briljantno komponiranoj poruci namijenjenoj masovnim medijima. Jedino je pitanje na koje nismo dobili odgovor u tom fenomenalnom predizbornom propagandnom filmu – zašto ruski tabloid u vlasništvu ruskih oligarha i Kremlja tako zdušno zagovara hrvatsku predsjednicu, iako su izbori još daleko, a i ne zna se tko će biti protukandidat ili protukandidati? Hoće li se natjecati Pernar iz ”Živoga zida” kojega podržava ruska multimedijska platforma ”Sputnjik”, medij poput ”Al Jazeere”, ali na internetu i radio-valovima, inače još jedna stara sovjetska propagandna agencija, koja je po svijetu djelovala usklađeno sa svojom krovnom agencijom, KGB-om?
Hoće li u isto natjecanje kao ”dark horse” uletjeti sa strane i ”Crazy Horse”, bivši premijer Milanović koji u anketama dobiva oko 6 posto, a i sam je prije nekoliko dana, navodno, putovao u Moskvu? Poslije Tuđmana koji je ima lak odnos i s Gorbačovom i s blaženim Borisom Jeljcinom – ali oni su bili antisataljinisti – ovo novo rusko rukovodstvo, koje se ne može nazvati staljinističkim jer u njihovim imperijalizmu nema nikakvih idejnih elementara, uvijek nastoji hrvatskog predsjednika držati u džepu…
Dok je vladao Tuđman, morali su se zadovoljiti utjecajem na njegova predsjednika vlade i šefa kabineta, a zatim, između Vladimira Putina i Stipe Mesića dogodila se ljubav na prvi pogled, kojoj je gotovo smetao treći, Jacques Chirac, francuski predsjednik, kad su se svi našli na regionalnom energetskom summitu u Zagrebu 2007. godine. Tu je lansiran naftovod DružbAdria, projekt koji je zaustavio Sanader, sto posto okrenut Zapadu. Druga runda započela je poslije izbora Ive Josipovića. On je bio pobornik prodaje INA-e ruskim interesima, vjerojatno ”Rosnjeftu”. Na MOL je napravljen veliki pritisak, koji je rezultirao raspisivanjem Interpolove tjeralice za Hernadi Zholtom, vlasnikom te goleme mađarske internacionalke. Ta je priča imala svakojake sastavnice i dalekosežne posljedice, ali, u osnovi, predsjednik koji je ”na liniji” Gazproma uvijek se nekako dogodi na Pantovčaku i to je pravilnost koja, iz trećega, potvrđuje tezu Jamesa Bonda: ”Prvi put je slučajnost, ako se ponovi – koincidencija, a treći put – djelovanje neprijatelja!”
No, istinu govoreći, teško je zamisliti kako bi mogao utjecati reizbor hrvatske predsjednice uz pomoć ruskih medija – po scenariju koji se pripisivao njihovim ”hibridnim ratnicima” prilikom posljednjih američkih izbora – na hrvatsku politiku, pa i onu energetsku, koju ipak vodi vlada?
Vlada vlada s osloncem na koalicijske partnere i parlamentarnu podršku neizravno povezanih, zainteresiranih zastupnika, dok u vladajućoj partiji postoje nelojalne frakcije, koje bi bile spremne rušiti premijera kad bi od toga imale neke koristi… Ali sve šeksovske kombinacije ”preslagivanja” konzumirane su i probavljene, više nema nikoga koga bi se moglo privući u orbitu pa složiti neki novi kabinet, te proturiti obnovljeno vodstvo bez izlaska na neizvjesne prijevremene izbore. Ako sruše Plenkovića, hadezeovci će se naći na vjetrometini i toga su svjesni. Manje-više kondicionirali su da čekaju 2020. godinu, uvjereni da će do tada on biti slabiji, a oni jači – no za to nema nikakvih garancija, jer moglo bi biti i obrnuto…
Prema tome, predsjednica koja još jednom dobije mandat, neće imati priliku da s nekom svojom ”tehničkom vladom” zamijeni sadašnju. Ako poslije predsjedničkih izbora 2019. izazovu krizu, kakvog smisla ima izlaziti na ranije parlamentarne, kad se svaka stranka na vlasti danomice troši i može se matematički izračunati koliko je slabija na kraju, nego na početku mandata. Prijevremen izbore može pririediti nakon godinu dana ili, u najboljem slučaju, na sredini mandata, a njegovoj drugoj polovici – to je čisto luzerstvo, samoubojstvo na koje neće pristati nitko na terenu, u lokalnim organizacijama gdje još računaju na 24 debele plaće i bezbroj prilika da najširu familiju opskrbe preko europskih fondova i projekata. HDZ naprosto za takav manevar nije dovoljno jak i koherentan. Zašto je to onda tako važno za ruske protagoniste budućih hrvatskih izbora koji već naveliko prže oredsjedničinu predizbornu propagandu?
Pod okriljem suvereniteta, dok se pred očima maše barjakom sa crvenim kockicama, lakše je zaposjesti još veće energetske, industrijske, trgovinske i turističke resurse u Hrvatskoj. Bije to neka velika zavjera, nego oportunistička kombinatorika – zlatna prilika. Utrka s Kinezima i s europskim investitorima te s jedva prisutnim američkim, mogla bi završiti jako povoljno po ruske kompaanije, koje nisu sposobne za širenje na ozbiljna zapadnoeuropska tržišta. Pa dok ministar Goran Marić i stranačka nomenklatura sjede na firmama u državnom portfelju gdje svi primaju plaću, nema opasnosti da će se trend promijeniti, zemlja otvoriti zapadnom kapitalu i istinski ekonomski integrirati u Europu poput Poljske, Češke ili Rumunjske. Hrvatima je ipak prirodnije da svoje tvrtke ustupe ruskim oligarsima, ako već nemaju svoje – bolje to nego neke bezlične neoliberalne korporacije koje samo gledaju zaradu i profit iu s njihovim se ljudima ništa ne možeš kao čovjek dogovoriti…
Situacija malo podsjeća na onu u doba stvaranja Željezne zavjese, kad je Sovjetski Savez dominirao politički, ideološki i vojno, dok se Zapad jedino uzdao u novac. Nije li sad došlo do obrata? Ideološki i vojno, prevladavaju zapadne strukture i vrijednosti, ali žive pare donose samo Rusi i Kinezi. I tko će im onda tu praviti zapreke?