Piše: Denis Kuljiš
Prvi proces zbog slučaja Zec vodio sam prije dvadeset i šest godina, predzadnji sam dobio 2013. a zadnji dvije godine poslije toga. To su tri od oko stotinu i pedeset optužbi za klevetu od kojih sam se branio na hrvatskim sudovima kao autora novinskih članaka ili urednik novina u kojima su izlazili. Među tužiteljima bio je lijep broj ratnih zločinaca, od kojih su neke u međuvremenu smaknuli ili su osuđeni na dugogodišnju robiju.
Prvi je bio Arkan, kojega je zastupao pokojni advokat Slobodan Budak. Osim Arkana, tu su bili još i Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, te izvjesni gospodin Milanković, otpremljen u buturu zbog zapovjedne odgovornosti zbog likvidaciju deset civila iz Siska. Mirko Norac pokrio se ušima, odgulio svoje i sad je na slobodi, oženjen nekom patriotkinjom s kojom se zaručio još na robiji. On se nije upuštao u avanturu obrane svoje časti na hrvatskom sudu, kao ni Ante Gotovina, koji je moje članke, kao i sve haške optužbe, strpljivo prešutio. General Čermak u Haagu je oslobođen pa sam se s njim izmirio, a on je tužbu povukao. Đuro Brodarac je umro u zatvoru i nije dospio tužiti, ali se javio njegov zamjenik, onaj Milanković.
Na koncu, uspio sam s vrata skinuti i g. Sinišu Rimca, pričuvnog pukovnika Hrvatske vojske, pripadnika odreda tjelesne straže ministra Šuška. On je optužen da je na obroncima Zagrebačke gore 1991. ustrijelio dvanaestogodišnju Aleksandru Zec, najtužniju žrtvu toga masakra, a spomenut je u članku koji sam napisao kad se g. Merčep posljednji put pokušao vratiti na političku scenu. Prilikom kandidature Milana Bandića za predsjednika države gurao se među njegove pobornike te zaslužio jedan kraći novinski prikaz svoje ubitačne karijere. No, tada me tužio Rimac, pripadnik njegove postrojbe, i to za uvredu časti i štetu nanesenu njegovu ugledu, iako je u tom trenutku ležao u zatvoru, ali zbog nekog drugog ubojstva. U aferi Zec bio je pravomoćno oslobođen, pa smo moja odvjetnica, prilježna mlada pravnica Elizabet Tresk i ja imali težak zadatak da dokažemo kako činjenica da je oslobođen nipošto ne dokazuje da je nevin. Neravnopravnu pravnu bitku protiv pukovnika Rimca koji je kao hrvatski branitelj spor vodio bez naplate sudskih pristojbi, naposlijetku smo uz trostruki habeas corpus dobili koncem 2013. godine.
Na koncu, ostao je jedino proces s Tomicom Merčepom na Županijskom (okružnom) sudu. No, tu sam ja bio svjedok optužbe. Kao suizdavač i glavni urednik “Globusa” u sporu s njim ranije sam izgubio znatan novac. Svotu koju je dobio, hvalisao se po novinama taj miles gloriosus, upotrebio je da sagradi kuću na moru kod Novog Vinodolskog. Naravno bespravno, ali je zatim legalizirana, jer je esdepeovska vlada Zorana Milanovića u kojoj je Anka Mrak-Taritaš bila ministrica graditeljstva odlučila da sve te nakaradne objekte ozakoni.
Prilikom obilježavanja godišnjice pada Vukovara, Merčep se našao u koloni sa članovima te iste sramne postkomunističke vlade. Patetični vladinovci patetičnog su Merčepa gurali pred sobom u kolicima. No, branitelji su prepriječili put milanovićevcima bez obzira na živi štit, isluženog zaslužnog pozadinskog ratnika, kojega je valjda dokoturao Kotromanović – njegov je zadatak bio da Zokiju dovlači sve te Gotovine, Klemmove i Merčepe, ne bi li umekšao politički profil esdepeovskog ”liberala” koji, kako je priopćio delegaciji branitelja u povjerenju (a Klemm je to snimio) ”prezire Srbe više nego i oni sami…” Iz toga se vidi da ni u toj predhadezeovskopj i poslijehadezeopvskoj vladi SDP-a nije bilo gorljivosti da se progoni herojskog Merčepča, danas finalno osuđenog na sedam godina robije zbog ratnih zločina nad civilima.
Obitelj Zec likvidrala je na zagrebačkoj gori Medvednici grupa ubojica koji su pripadali “policijskoj rezervi”. Za rezervu bio je u MUP-u nadležan Tomislav Merčep, kao pomoćnika ministra Ivana Jarnjaka. To je bilo smutne 1991. godine, u ratno doba, ali u pozdini, daleko od frontovskih operacija. Dogodilo se u Zagrebu, gdje je žrtvom postao poduzetnik, trgovac mesom Mihajlo Zec, te njegova obitelj, žena i dvanaestogodišnja kći Aleksandra. Zec je bio dobro stojeći trgovac i, uz ostalo, držao je restoran “društvene prehrane” u zgradi Sabora, kad su parlament preuzeli tuđmanovci. Odmah je dobio nogu, a još nedavno, ondašnji potpredsjednik Sabora, komentirajući to ubojstvo, objasnio je da je Zec bio sumnjiv. Znalo se da je Srbin, udbaški druker, pa je postojala teoretska opasnost da otruje zastupnike! Što bi zadalo silan udarac mladoj hrvatskoj demokraciji te inkapacitiralo narodnu skupštinu koju su sačinjavali vrsni muževi poput Žarka Domljana, koji se onda toliko isticao u revnosti da je odmah po dolasku na vlast dao da se uništi cijela naklada zloglasne Muzičke enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, neprirodne enciklopedijsko-muzikološke tvorevine koju je kao glavni uednik sam strpljivo stvarao prethodnih desetak godina…
Čini se da je motiv ubojstva Mihala Zeca bio, zapravo, posve prozaičan – naručili su ga konkurenti, koji su nastojali preuzeti unosnu trgovinu mesom na zagrebačkim tržnicama. Munib Suljić, jedan obični krimos, radio je kao trgovački putnik eksadrona smrti, popularno nazvanog “merčepovci”, koji je bazirao na Zagrebačkom velesajmu, u središtvu ratnog šverca humanitarnom pomoći. On je po gradu preuzimao takve narudžbe za umorstva, koje je onda grupa izvršavala, kad nisu radili na svoju ruku, otimljući srpske civile, koje bi mučili ili nudili uz otkupninu. Operirali su isprva u Vukovaru, zatim u Zagrebu i Gospiću, a onda u Pakračkoj poljani, gdje su na ribnjacima uredili lijep mali koncentracioni logor. Za njima je posvuda ostajao krvav trag. No, na samom početku, zapali su u nepilike – kad su Zečevi oteti, susjedi su obavjestili policiju i policija je promptno djelovala, a istražni sudac u munjevitoj akciji pokupio cijelu ekipu (osim Merčepa, koji je ipak bio pod političkom zaštitom). Strpali su ih u haps, prišarafili, i iz njih izbilo cjelovito priznanje, sto i pedeset stranica zbornog pjevanja. Akciju je vodio Anto Nobilo koji se ranije pročuo kao tužitelj na suđenju ustaškog ministra Andrije Artukovića iz Amerike izručenog Jugoslaviji.
No, u slučaju Zec dolazi tada do fatalnog obrata. Na intervenciju Vladmira Šeksa, sve “merčepovce” puštaju na slobodu jer je ustanovljeno da je kod njihova ispitivanja napravljena proceduralna greška – nije bio prisutan advokat, kako je zahtijevao novi Zakon o kaznenom postupku. Jasan politički gest, to će izazvati val bezakonja, proširiti strah iza kojega počinje doba obilježeno sporadičnim zločinima koji najdublje traumatiziraju društvo. Čim je vidio što se zbiva, Nobilo je shvatio koliko je sati i smjesta je napustio državnu službu, posudio novac da otvori advokatsku kancelariju i ubrzo postao najtraženiji odvjetnik o kojemu gangsteri ispredaju legende.
Istodobno, Stipe Mesić – u to doba predsjednik Sabora – koji se sa Šuškom i šuškovcima sukobio na raznim političkim i personalnim pitanjima, donio mi je u redakciju “Globusa” cio sudski dossier slučaja Merčep i mi smo ga objavili. To je bio početak pravosudne kalvarije koja traje gotovo do danas.
Proveo sam na sudu nebrojene radne dane i sate, upoznao sve važnije suce općinskog i županijskog suda, koji su u međuvremenu dospjeli na Vrhovni sud, mnoštvo advokata, policijaca… Moj odvjetnik koji me branio desetak godina, postao je ministar pravosuđa. Drugi su otišli u Haag i tamo zaradili cijela bogatstva braneći prominentne zlikovce koji su nas, istraživačke novinare, tu kod kuće, u anonimnosti hrvatskog sudskog procesa, godinama gušili gomilanjem besramnih tužbi za svaku sporednu i nevažnu rečenicu i detalj činjeničnog opisa. Pritom bi izbjegavali temu, razlog i povod članka zbog kojega bi se našli u novinama. Merčep je, recimo, cijelu onu vilu zaradio utužujući samo jedan potpis pod jednu sliku o članku koji se prostirao na šest velikih stranica “Globusa”!
Ratnim zločincima pridružili su se zatim ratni profiteri, svakovrsni tajkuni i naposlijetku državni činovnici, razni pronevjeritelji, sudionici epohalne pljačke narodnog gospodarstva koji su, svi zajedno, zatrpali hrvatsko sudstvo s više od milijun tužbi za klevetu, te praktično blokirali pravosuđe u zemlji. Kako u Hrvatskoj kleveta sapada u kazneni zakon, za razliku od velike većine civiliziranih zemalja u svijetu, država, zapravo, pridržava pravo na Istinu i preko suda određuje što se i kako smije o nekome javno priopćiti.
Kod uvrede i klevete imaš u opisu kaznenog djela jasnu odredbu da su to neistine koje “počinitelj svjesno i namjerno iznosi kako bi drugome nanio štetu časti i ugledu”. Stoga se možeš braniti ili tako da dokazuješ da je ono što si napisao istinito (teži put), ili pak da si imao uvjerljive izvore koji su te naveli da tako misliš i pišeš, pa otpada namjera, i cijela stvar pada u vodu… No, odnedavna je u hrvatski zakon uveden i novi institut kaznenoga djela, tzv. teško sramoćenje, koje ti zatvara rupu kroz koju si se mogao provući ako nisi kriv – ustanovljeno je da je kažnjivo iznositi o nekome koje mu donose neprilike i pričnjaju neugodne, makar bile i istinite, a tema od interesa za javnost. To je – po uzoru na najrestriktivnije zakonodavstvo u svijetu, ono švicarsko – skuhao, naravno, hadezeovski pravosudni guru, u zadnjim trenucima Kosoričine vlade. Ideja je valjda bila da se ostavi moćno zaštitno sredstvo za korumpiranu garnituru u demisiji, ali i ona nova, nadolazeća, taj je institut rado prihrlila jer se političarska kasta kolektivno boji novina, novinara i javnosti budući da je itekako svjesna svog trulog moralnog habitusa. Digla se uzbuna tek kad je potpredsjednica hrvatskog novinarskog društva, Slavica Lukić osuđena zbog “sramoćenja” jer je pisala o privatnoj bolnici “Medikol” u koju je ranija vlast utukla velik javni novac. Pokazalo se da je sve što je napisala točno, a ipak je osuđena u prvom stupnju, na općinskom sudu, što je zatim izazvalo prilično veliku uzbunu. Stiglo je jedno pismo iz OESS-a gdje su zabrinuti za slobodu hrvatskih medija, a onda se napokon javio i moj nesretni bivši odvjetnik i bivši ministar Orsat Miljenić navijestio “određene korekcije” Kaznenog zakona. Bile su više nego insuficijentne…
A što je bilo s obitelji Zec? Preživjeli članovi obitelji (preselili su se u Banja Luku) od hrvatske su države, odlukom Sanaderove vlade, dobili novčanu odštetu. Sto zagrebačkih intelektualaca potpisalo je peticiju da neka zelena površina u gradu dobije ime “Park obitelji Zec”. No, kad je vidio da država i državno tužiteljstvo – DORH – nikad neće nešto poduzeti protiv Merčepa, pojavio se kao ”bijeli vitez” sasvim inkongruentan lik koji, mislili smo radi samo za pare. Merčepa je privatno tužio sam Nobilo, zastupajući preživjelog sina, a ja sam svjedočio, kao i mnogi drugi novinari “Globusa” kojima su “merčepovci” godinama prijetili (mene su, štoviše, jednom praktično oteli i dugo maltretirali). Tako da će, sve u svemu, poslije nepunih dvadeset i sedam godina Merčep, malešni ratni instigator, završiti u buksi. Onda ostaje još samo to da se ustanovi komandna vertikala odgovornosti, ali za to, siguran sam, neće trebati više od pedeset godina.
Još dok sam se sudovao s pravomoćno oslobođenim okrivljenikom za ubojstvo Aleksandre Zec, u Rijeci je postavljena kazališna predstava koju je režirao mladi Oliver Frljić. Čak je i hrvatska umjestnost bila brža od hrvatskog pravosuđa. Budući da je presuda protiv Merčepa sad naposlijetku pravomoćna, mogao bi se o tome snimiti igrani film, jer je onaj prošli, unekoliko inspiraran tim događajem, obradio slučaj sa stajališta počinitelja, koji su prikazani kao ”osvetnici”. ”Ovce od gipsa” (eng. ”Whitnesses”) režirao je Vinko Brešan prema romanu Jurice Pavičića, ali to, naravno, nije ista priča. Riječ je o skupini hrvatskih vojnika koji odluče osvetiti svog poginulog zapovjednika pa padmetnu eksploziv u kuću srpskog mesara. Stvar se događa u Splitu, ne u Zagrebu. Pa ipak, neki su taj roman novinara ”Slobodne Dalmacije” tada – 2004. godine – doživjeli kao apologiju, te ujedno izdaju novinarske profesije, koja je puno dala da se taj zločin rasvijetli i kazni, za razliku od politike koja ga je prikrivala i pravosuđa koji je to opstruirao. Možda su pogrešno čitali, očitali i učitali, a možda i nisu sasvim. U svakom slučaju, dođe li do nove ekranizacije, molim režisera da moju epizodnu rolu nikako ne povjeri Željku Vukmirici, nego, ako je ikako moguće Goran Bogdanu. To bi mi bila jedina satisfakcija za ovih dvadeset i sedam godina uzaludne borbe protiv promašene hrvatske politike i pravosuđa.