Piše: Denis Krnić
- Primopredaja nepristojno klasificiranog (OO-1) broda ”Omiš”, koji poslije dvije i pol godine kašnjenja ulazi u flotu s potpuno nejasnom i kontradiktornom zadaćom ”ratnog broda obalne straže”, uz performanse koje ga, po svemu sudeći, čine zaista neupotrebljivim – razvija brzinu nešto veću od 20 čvorova, pa jedva može dostići bolju ribaricu. I da je dostigne, nema je prava presresti, jer je vojni brod, a ne civilna obalska straža s posadom koja ima policijske ovlasti. To je zapravo klasični ratni brod koji, međutim, ne cijelom Sredozemlju ne može naći podjednako slabog protivnika.
Dok se Hrvati muče s diletantskom obnovom pomorske flote, kao da su se na more spustili prije pedeset, a ne prije tisuću godina, drugi na Sredozemlju djeluju pametno i promišljeno. Tako su specijalizirani mediji koji prate vojnu tematiku javili da je Malte potpisala ugovor vrijedan 35 milijuna eura za izgradnju novog offshore ophodnog broda dužine 75 metara. Netko će odmahnut rukom jer je, kao, lako je Maltežanima kupovat brodove kad im po veličini bruto nacionalnog proizvoda država spada u deset najbogatijih zemalja Europe. No, nije stvar u malteškom BDP-u ili visokoj cijeni broda, stvore je u tome što će im, bez obzira na bogatstvo, Europska Unija financirati brod sa čak 34 milijuna eura! Maltežani će tu participirati sa samo jednim milijunom. Riječ je o novoj generaciji talijanske klase brodova ”Diciotti”, a gradit će ga inženjeri i meštri na navozima poznatog talijanskog škvera „Cantiere Navale Vittoria“. Bit će to sjajan višenamjenski brod. Osim pramčanog topa i krmene platforme za helikopter, u utrobi će nositi hrpu radne i interventne opreme. Maltežani su tražili da brod bude otporan na visoka stanja mora, uz pun komfor za posadu koja će tjednima boraviti na Mediteranu i malteškim teritorijalnim vodama.
Reći će netko da je Malta bez puno muke dobila europski novac jer je svojim zemljopisnim položajem nasred Sredozemlja prva linija obrane od izbjeglica iz sjevera Afrike. To je možda točno. Ali isto tako je točne da su Maltežani svoju Obalnu stražu ustrojili tako da djeluje unutar Ministarstva unutrašnjih poslova i nacionalne sigurnosti. Dakle, posve civilna institucija, podređena civilnom autoritetu. Maltežani su ovim ugovorom oborili i vlastite rekorde u apliciranju na EU sredstva, jer su izgradnju svojih ranijih ophodnih brodova financirali najviše do 75 posto sredstava iz EU fondova, a do 25 posto iz vlastita proračuna. Sada će im Bruxelles za novi brod iskeširati preko 90 posto ukupne cijene broda. Za one koji vole malo više podataka dodajmo da je Malta iz EU fondova financirala i nabavu dvaju zrakoplova Hawker Beechcraft King Air B200 za patroliranje nad morem. Svaki je vrijedio 10 milijuna eura.
Pokušali su našu mudraci i vojni stratezi prije nekih desetak godina pronjuškati može li se iz Bruxellesa dobiti koji euro za obnovu naše flote. Odmah je stigao odgovor da može, ali uz prethodnu izmjenu Zakona o Obalnoj straži RH i izdvajanja Obalne i sustava Oružanih snaga. Birokratiziran, ali do savršenstva funkcionalan aparat u Bruxellesu ipak zanima stvarno stanje, a ne forma. Malo tko relevantan nama priznaje postojanje Obalne straže, jer kako je to primijetio jedan od bivših zapovjednika naše Obalne straže – „iako je imamo po zakonu, nemamo je u praksi“. Zapravo, da budemo precizniji, imamo nešto što bi moglo nazvati – mornaričkom obalnom stražom. Morski čudnovati kljunaš!
Korištenje sredstava iz strukturnih fondova EU-a podrazumijeva i međunarodni natječaj za izgradnju brodova, a ne u nas uobičajene forme pozivnih natječaja koji otvaraju mogućnosti za svakojake kombinatorike. Razlozi zbog kojih Obalna straža 2007. godine nije osnovana izvan Oružanih snaga RH višestruke su naravi. Ponajprije zbog antagonizama na relaciji HRM-Obalna straža. U kadrovski okoštalom HRM misle da će izdvajanjem Obalne straže, te njezinim opremanjem novim brodovima, ratna mornarica izgubiti na važnosti. Posve opravdano, jer tako bi i treblo biti u miru. Ni tadašnji vrhovni vojni zapovjednik, bivši predsjednik Mesić, nije bio sklon ideji izdvajanja Obalne straže pod neko ministarstvo. Ni tadašnji ministar policije, navodno, nikako nije bio sklon izdvajanju Obalne straže iz sustava vojske jer bi mu ona mogla ugroziti „važnost“ policije i drugih državnih službi koje se vucaraju po moru različitim brodicama i čamcima. Naravno, postavilo bi se i pitanje čemu posebni brodovi lučkih kapetanija… Nitko ne voli da se dira u njegovo leno i stvara racionalna, vertikalno ustrojena administracija.
Cijeli je niz europskih zemalja svoje ophodne brodove izgradio upravo koristeći sredstva EU. Poljska, Bugarska, Rumunjska, baltičke zemlja, sad i Malte… Konkretno, Bugarska je uz EU financiranje izgradila pet ophodnih brodova za nadzor schengenskog režima na Crnom moru. Štoviše, EU je financirala i brodove za Italiju i Švedsku! Samo Hrvatskoj nisu potrebni ti novci, ona trošak za svoje brodove Obalne straže, podmiruje iz vlastitog proračuna, koji se puni porezima što guše nacionalnu ekonomiju.
- Na slikama (odozgor prema dolje) ophodni brodovi norveške, poljske, rumunjske i hrvatske Obalne straže, s tim što je ovaj posljednji vojni, a svi ostali su – civilni brodovi
Kada su vitezovi reda svetog Ivana, osnovanog 1113. godine u Jeruzalemu, dobili odobrenje španjolskog kralja Karla Petog da uspostave vojnu bazu na Malti, dobar strateški položaj ovog otoka postao je razlog da ivanovci u znatnombroju nasele ovo otočje. Nakon njihove izuzetno hrabre obrane od napada velike otomanske flote, papa Pio Peti i španjolski kralj Filip Drugi iskovali su odličje pod nazivom Malteški križ – koje je postalo najveće priznanje za herojstvo koje se dodjeljuje u obranu kršćanstva. Duhovi tih hrabrih vitezova izgleda nikada nisu napustili Maltu koja pametno i mudro čuva, ali i naplaćuje svoj položaj.
Gdje je hrvatska u toj priči s dugim povijesnim zapletom, na istoj mediteranskoj pozornici? Ne zna se… Nikakav vlastiti koncept maritimne sigurnosti nismo osmislili, sukladan našoj tradiciji i prostoru u kojem se nalazimo. Oni koji vode mornaricu teško se uspijevaju izboriti za njezin bolji status. Obalna straža ni u medijima ne postoji. Zapravo, i kad dobiju priliku da nešto kažu, lokalni novinari njezinog zapovjednika tituliraju kao „prvog admirala iz doline Neretve“. Potpuno i neshvatljivo pogrešno. Što je sa admiralom i narodnim herojem koji se zvao Stanko Parmać? Po ovom poznatom Opuzencu su i neke splitske osnovne škole nosile ime. Parmać je kao direktor tamošnjeg poljoprivrednog kombinata preporodio dolinu Neretve, jer su njegovim projektom melioracije područja oko Neretve isušene močvare i stvoreno plodno tlo od kojeg i danas tamo ljudi žive. Odatle dolaze sve one mandarine u hrvatske dućane. Možda je bilo još admirala iz doline Neretve, valjalo bi malo prostudirati povijest…
Hitno je potrebno Obalsku stražu konačno izdvojiti iz HRM, te općenito iz vojnog sustava. Svugdje u Europi Obalna straža civilna je institucija unutar nekog od civilnih ministarstava, odgovorna civilnom autoritetu. Iz strukturnih fondova EU-a još se može financirati izgradnju brodova za nadzor mora, ali ti brodovi moraju biti u civilnom registru. Što se više čeka?!
U Obalsku stražu trebalo bi uključiti i Lučke kapetanije, pomorsku policiju, obalne radio postaje, pomorsku carinu, ribarske inspekcije, kompletan nadzor civilnog pomorskog prometa i bila bi to, bez dileme, učinkovita i suvremena pomorska služba koja pri tom ne bi ni na koji način bila konkurencija HRM-u. Naravno, u slučaju rata Obalna straža bila bi u potpunosti podređena HRM-u i njezinom zapovjedniku. Najveća je zabluda ideja da HRM mora biti temeljni organizator i nositelj naše pomorske obrane i sigurnosti.
Još uvijek neki vojni stratezi robuju tradicijama i stilu razmišljanja kakav se njegovao u nekadašnjoj Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, preuzeto iz sovjetskih učebnika. Ako sami ne znamo pametno, kopirajmo onda od onih koji su pametniji, a ne od onih koji su bili toliko gori da su i prestali postojati…
