Piše: Tomislav Marčinko*
*Referat pripremljen za konferenciju BOOK TALK u Novom Sadu, održanu 28. septembra. Tema te sesije bila je – Vojvodina: Sto godina od priključenja Jugoslaviji i 30 godina od ”Jogurt revolucije“
Da bi se u potpunosti shvatili uzroci i smisao tzv. Jogurt – revolucije, valjalo bi se vratiti čak sto godina unatrag, u 1918. i prisajedinjenje Bačke, Banata i Baranje Kraljevini Srbiji. Ali ovom prigodom preskočiti ćemo nešto više od šest desetljeća i pokušati proniknuti u srž uzroka raspada Jugoslavije, vidljiv već u posljednjim godinama Josipa Broza Tita.
Jedan od ključnih događaja 20. stoljeća na ovim prostorima svakako je njegova smrt 1980. godine. Koliko je svijet – i Istok, i Zapad, i nesvrstani, bio zainteresiran za Jugoslaviju poslije Tita najbolje je pokazao njegov sprovod, najbrojniji skup svjetskih lidera u povijesti.
Nije bilo previše alternativa. Jugoslavija je mogla nastaviti titoizam ili se obračunati s titoizmom i imati svoj povijesni Dvadeseti kongres, svog Hruščova i tajni referat koji će šokirati svijet. Za sve to bilo je argumenata. Jugoslavija se opredjelila za I POSLIJE TITA – TITO. Nije dopušten ni najmanji dašak demokratizacije i kritičkog preispitivanja Titove vladavine od 1945. do 1980. godine. Vojvodina je u tome vidno prednjačila. Tih deset godina, deset izgubljenih godina, vojvođansko rukovodstvo kojem sam i sam pripadao, bilo je najtitoističkije i najdogmatskije rukovodstvo u Jugoslaviji. Ostvarilo je vidne uspjehe u međunacionalnoj ravnopravnosti, obrazovanju, znanosti, sportu, izdavaštvu, zdravstvenoj i mirovinskoj zaštiti. Bilo je to najpoštenije rukovodstvo, ali rukovodstvo koje nije moglo, ili nije htjelo vidjeti ništa dalje od Tita i titoizma. Moja i generacije koje su tada uživale u svim blagodatima samoupravnog socijalizma nismo ni slutili da nešto može krenuti po zlu. A često smo doma, u kuloarima, o od inozemnih analitičara mogli čuti – KADA UMRE TITO UMIRE I PARTIJA, I ARMIJA I JUGOSLAVIJA!
Pogubni obračuni
Živjela je Jugoslavija još deset godina poslije Tita, bolje reći životarila. Vrlo brzo sistem je pokazao sve svoje slabosti. Ništa nije funkcioniralo onako kako je zamišljeno i proklamirano. SKJ je bio birokratizirana, beživotna, sama sebi dovoljna organizacija u koju se malo tko želio dragovoljno učlaniti, osim karijerista. Samoupravljanje je postalo mrtvo slovo na papiru, odlična ideja koja nikada nije zaživjela. JNA, a to smo vidjeli svi koji smo je služili, nije bila sposobna nikoga ni efikasno napasti ni efikasno obraniti. Navodno treća sila u Europi, ali tigar od papira. Godina ili godina i pol u njoj smatralo se bespotrebno izgubljenim vremenom. Milijarde dolare bačene su u tu gvožđuriju. Jedine su se na visini povijesnog zadatka pokazale tajne službe, i civilne i vojne. Titova samoupravna socijalistička Jugoslavija pucala je po šavovima jer na naplatu su došle sve zablude i greške počinjene s Titom na čelu. A te greške bile su:
- NESREĐENI ODNOSI U SR SRBIJI
- ODNOS PREMA RELIGIJI
- ODNOS PREMA POLITIČKOJ I EKONOMSKOJ EMIGRACIJI
- ODNOS PREMA POVIJESTI (Bleiburg, četnici, sremski front, Informbiro, obračuni 1954., 1966., 1971., 1972., ubojstva političkih neistomišljenika)
- ODNOS PREMA SELU
- STALNE DIFERENCIJACIJE
Preko 250.000 političkih neistomišljenika odstranjeno je s političke pozornice od 1948. do 1972. (ibeovci, đilasovci, rankovićevci, maspokovci, liberali, tehnomenadžeri). Kadrovska osnova doslovno je devastirana. Davno je u povijesti rečeno – PRAVI LIDER JE ONAJ KOJI OSTAVLJA IZA SEBE SPOSOBNIJE OD SEBE! Koga je Tito ostavio iza sebe – plejadu bezličnih birokrata, nijednog lidera koji će poslije njega moći složiti “rogove u vreći” i povesti Jugoslaviju u posttitovsku tranziciju. Na političkoj pozornici više nije bilo Mike Tripala, Marka Nikezića i Mirka Čanadanovića koji su s pravom smatrani Titovim nasljednicima. Misleći ljudi pokošeni su u ideološkim obračunima, profesionalni karijeristi ostajali su uz sve vladajuće garniture. Koliko se zna, nikada Tito nije raspravljao o Jugoslaviji poslije njega. Neka bude mirno i dobro dok sam živ, ne interesira me što će biti poslije. Svojoj obitelji nije ostavio ništa materijalnog, Jugoslaviji je ostavio samo probleme i neizvjesnu budućnost, a vladao je 35 godina. Socijalistička samoupravna, Titova Jugoslavija, njegovo životno djelo, nije poslije njega živjela ni deset godina. Da je valjala ne bi propala, pogotovo ne na tako dramatičan način.
Jugoslaviji je od 1980. trebao novi lider, novi međunacionalni dogovor i novi početak. Sve velike sile, u prvom redu SAD i SSSR bile su za njeno očuvanje. Jugoslavija nije uništena izvana, urušila se iznutra. Urušila i uništila. Povijest je pokazala da kolektivno rukovodstvo poslije smrti velikog vođe nigdje nije, niti je moglo dugoročno opstati. A Jugoslavija je bila toliko kadrovski devastirana da novog vođe nije bilo ni na vidiku. Ante Marković pojavio se prekasno, čak deset godina poslije Tita, kada se Jugoslavija ubrzano raspadala poslije Jogurt-revolucije, da joj spasa nije bilo, bez obzira na želje velikih sila i silne financijske pomoći koju je Zapad davao ili obećavao da će dati.
Slaba Srbija – slaba Jugoslavija
I događa se najgori scenarij – Jogurt revolucija i krvavi ratovi. Da toga i nije bilo, pitanje je kako bi vojvođansko tzv. autonomaško rukovodstvo, kojem sam i sam pripadao i vjerovao mu, dočekao pad Berlinskog zida i krah socijalizma. Ja mislim da bi te tektonske potrese dočekalo apsolutno nespremno.
O višestranačju se u Vojvodini nije raspravljalo čak ni na zatvorenim sjednicama. Siguran sam da komunisti ne bi zadržali vlast. Nacionalne stranke (srpske, hrvatske, mađarske, slovačke, rumunjske) sigurno bi pobijedile bez obzira što je 45 godina vođena bespoštedna borba protiv nacionalizma i šovinizma, i kada je trebalo i kada nije. Komunisti nisu imali čvrsto uporište ni na selu, ni među radnicima, još manje među intelektualcima. Vjernici bi se, sasvim sigurno, na slobodnim izborima u ogromnom broju izjasnili protiv komunista, ekonomski i politički emigranti i članovi njihovih obitelji također. Vojvodina naprosto nije bila spremna za povijesni prevrat koji je bio pred vratima. Njoj je na prvom mjestu bilo protivljenje Srbiji i novim ustavnim riješenjima.
Puno je bilo nelogičnosti i loših riješenja u odnosima republike Srbije i njenih pokrajina. Sintagma “slaba Srbija – jaka Jugoslavija” nije bila bez svojih utjecajnih zagovornika u svim republikama. U praksi Srbija nije imala niti jednog saveznika. Sve simpatije, i javne i nejavne podrške, bile su na strani Vojvodine i Kosova, u prvom redu Vojvodine. I to ne zbog toga što vole pokrajine, nego u strahu od moćne Srbije. Svi su uživali u teškoćama koje Srbija ima u ustavotvornim i dnevnopolitičkim problemima s pokrajinama.
Strah od Srbije bio je i više nego očit. Poslije “Plave knjige” iz 1977. godine, meta pokrajinaca bio je Draža Marković, smatralo ga se najvećim velikosrbinom i najvećim zlom za pokrajine. Trebalo ga je na svaki mogući način detronizirati. Rezon je bio – tko god poslije njega dođe biti će prihvatljiviji. Tako je uz pomoć pokrajina i ostalih republika na čelo Srbije došao Ivan Stambolić, moderni političar, prihvaćen u svim sredinama. I Vojvodina i Kosovo smatrali su da je najveće zlo (Draža) odstranjeno, ali veoma brzo se pokazalo da je mlađi Stambolić još tvrđi orah, još veća opasnost za pokrajine. I činilo se sve da ga se oslabi. Kada je 1986. objavljen Memorandum SANU, pokrajinci još ne uviđaju da im veće zlo prijeti od srpskih nacionalista i Slobodana Miloševića. Pred povijesnu Osmu sjednicu CKSKS Stambolić je molio vojvođansko rukovodstvo da mu svojim glasovima pomognu u obuzdavanju Miloševića i njegovih falangi. Vojvođani biraju neutralnost uz obrazloženje “neka se Ivan i Sloba tuku, ionako nije isključeno da će se izmiriti i ujedinjeni nasrnuti na nas”, bez obzira što Stambolić, svjestan nepovoljnog ishoda nudi Vojvođanima kompromis oko svih spornih pitanja. Slobodan Milošević zbog neoutralnosti Vojvođana i Kosovara pobjeđuje ali pokrajinci su uvjereni da neće dugo. Rukovodstva svih republika i pokrajina u suštini su bila za Stambolića a protiv Miloševića, no smatrali su da je najbolje za sve da Srbija bude što slabija i razjedinjenija. Bila je to ključna greška koja je Jugoslaviju koštala krvavih ratova, stotina tisuća poginulih i stotina milijardi dolara uništene imovine. Nikada do ratova ne bi došlo da je na čelu Srbije ostao Ivan Stambolić.
Da li se pretjeralo u prkošenju i slabljenju Srbije? Pretjeralo se – to je danas jasno ako onda i nije bilo. Jer pokrajine su u praksi bile više od autonomija, a nešto manje od republika. Srbija nije uspjevala čak ni uspostaviti institucionalni dijalog o svom nelogičnom ustavopravnom položaju pa se moralo očekivati da će se to dogoditi – izvaninstitucionalno. I krenuli su pogubni mitinzi koji dugoročno nikome, pa ni Srbiji, nisu donijeli ništa dobro. Mitinzi su bili samo uvertira krvavih ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Kada su se mitinzi zahuktali, sve ostale republike prestale su biti saveznice i zaštitnice pokrajina, brinući svoje brige. Na vidjelo je isplivala još jedna zabluda vojvođanskog rukovodstva – zanemarivanje i ignoriranje došljačkog kolonističkog stanovništva. Jer zbog srbizacije Vojvodine kralj Aleksandar Karađorđević naselio je tu poslije prvog svjetskog rata oko sto tisuća srpskih kolonista, tzv. Solunaša, a četvrt stoljeća kasnije poslije protjerivanja folksdojčera Tito je u Vojvodinu naselio preko 200 tisuća uglavnom Srba iz Hrvatske, BiH i Crne Gore, koji su u mnogome promjenili ne samo nacionalnu nego i kulturološku sliku Vojvodine. Potpmci kolonista, genetski probitačni, postajali su direktori poduzeća, gradonačelnici, uspješnici u svim sferama života, ali u najvišim političkim tijelima Vojvodine skoro da ih nije bilo. Podozrenje prema njima se jasno vidjelo i ne čudi što su politički od Slobodana Miloševića iskorišteni kao nositelji pogubnih mitinga. U njihovim srcima na prvom mjestu bila je i ostala “Majka Srbija”, što je i shvatljivo.
Od mitinga do ratova
Jogurt revolucija bila je generalna proba za krvave ratove koji su slijedili. Operativno, saznalo se poslije, tajne srpske službe u Vojvodini vodio je haški optuženik Jovica Stanišić, koji će u ime Slobodana Miloševića, samo dvije – tri godine kasnije, voditi srpske vojne i paravojne snage u agresijama na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Zamislite samo zajapurene demonstrante u Jogurt-revoluciji kako im netko dotura oružje u ruke – i eto krvi do koljena i ratova do istrebljenja. Sjetimo se da je u ljeto 1988. Đorđe Stojšić javno rekao – “Milošević nas direktno vodi u bratoubilačke ratove.”
Idealni scenarij za Srbiju i Miloševića bio je da poslije osvajanja Vojvodine, Crne Gore i Kosova zaokruži i konsolidira tu novu državnu tvorevinu. Da je to uspio ona bi i danas bila najvažniji čimbenik jugoistočne Europe. Bez nje se niti jedno vrlo važno pitanje u susjednim državama ne bi moglo realizirati. Sve ostale republike, već poslije Jogurt-revolucije, bile su spremne prihvatiti novonastalu situaciju nadajući se da će to Miloševića u potpunoti zadovoljiti i utaliti glad za novim teritorijalnim osvajanjima. Još jedna zabluda! To mi je godinama kasnije priznao i Ivica Račan, tada predsjednik savezne komisije o Jogurt-revoluciji, čiji je zaključak bio – dogodilo se dosta ružnih stvari, ali ipak sve je u granicama zakona i ustava! U stvari, tada i nisu mogli drukčije zaključiti jer bili su preslabi a vojska, policija i tajne službe u službi Miloševića ili barem u strahu od njega. Mitingaški stroj nije se mogao zaustaviti. Jer i organizatori i protagonisti Jogurt-revolucije neminovno su, vođeni političkom inercijom, morali krenuti u oslobađanje “svoje Banije”, “svoje Like”, “svog Korduna”, “svoje Bosanske krajine”, “svoje Hercegovine”, “svoje srpske Dalmacije”…
Već 1989. godine, dakle dvije godine prije krvavih ratova, napisao sam u Nedjeljnoj Dalmaciji tekst “VALJA NJEMU (MILOŠEVIĆU) PREKO DRINE”. Predividio sam da će tako slomiti zube svojoj iluziji zvanoj velika Srbija. Autori BBC-eve serije “Smrt Jugoslavije” tri sata su o tome sa mnom razgovarali čudeći se kako sam to predvidio, ali to je po meni bio samo očigledan slijed događaja. Milošević je prešao Drinu i izgubio ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, na Kosovu, u BiH djelomično uspio, ali izgubio i Crnu Goru. Sve ratove je ustvari izgubio, Jugoslaviju usmrtio, Srbiju dugoročno osramotio i unazadio.
Najveći hendikep Jogurt-revolucije bio je jednonacionalni sastav mitingaša. To je za dugi, dugi period narušilo međunacionalno povjerenje, temelj moderne Vojvodine. Srušeno je vojvođansko rukovodstvo, koje je, da ponovim, bilo pošteno, a dovedeno rukovodstvo osuđeno na neuspjehe. Zar se moglo očekivati da Mihalj Kertes, Radovan Pankov, Nedjeljko Šipovac, Živko Šoklovački i Mile Isakov ostvare bilo kakav demokratski iskorak? Mogli su rušiti i rušili su, mogli su voditi mitinge i huškati protiv neistomišljenika, ali nisu mogli kreirati demokratske promjene neposredno pred pad Berlinskog zida. Po današnjim mjerilima demokracije, Jogurt-revolucija bila je demokratska jer sličnih revolucija vidjeli smo posljednjih godina širom Europe (Ukrajina, Gruzija), Azije i Afrike (Arapsko proljeće).
Jogurt-revolucijom nitko se nije okoristio. Hrvati koji su to mogli krenuli su prema Zagrebu, Slovaci prema Bratislavi, Mađari prema Budimpešti. Deset posto žitelja Vojvodine, pripadnika nesrpskog stanovništva napustilo je tada Vojvodinu. S njima i mnogo Srba. Poslije protjerivanja Nijemaca 1945. godine bio je to najveći egzodus potentnog vojvođanskog stanovništva u posljednja tri stoljeća. Svi koji su morali otići mimo svoje volje izgubili su nešto, Vojvodina je izgubila najviše. Poslije Jogurt-revolucije, Jugoslaviji više nije bilo spasa. Krvavi ratovi unazaditi će sve narode, stradati će svi – najviše Vojvodina. U mnogome je poništeno sve dobro što se do tada stoljećima stvaralo. Vojvodina je postala doslovce “Alajbegova slama” (Srpska uzrečica koja se mora prevesti današnjem čitatelju – riječ je slami koja se kosila na Adi Ciganliji ne vodeći računa o vlasniku, protjeranom Alaj-begu Izetbegoviću, djedu Alijinom). Ima li šanse da u bližoj budućnosti bude znatnije bolje? Volio bi da griješim ali pesimist sam. Nikada Vojvodina neće izaći iz sastava Srbije, niti ja to priželjkujem, ali Jogurt-revolucijom na najdrastičniji način ubijena joj je budućnost. Posljedice Jogurt-revolucije i danas su vidljive.
Vojvodina bi morala biti ono što je Istra danas u Hrvatskoj. Prilično decentralizirana, čvrsto integrirana u Europu, perjanica ekonomije, turizma, kulture, međunacionalne ravnopravnosti. Primjer i ideal za druge regije. A gdje je, zapravo, Vojvodina danas?