Piše: Denis Krnić
Još od Viškog boja 1866. godine na Jadranu nije bilo borbenog djelovanja oružanih snaga strategijskog ili operativnog značaja. Borbena djelovanja sukobljenih strana težišno su vođena u kopnenom djelu jadranskog vojišta. Ni u II. svjetskom ratu, kao ni u Domovinskom ratu, nije bili primjera djelovanja pomorskih formacija velikog sastava. Jedan od osnovnih razloga je prirodni obrambeni lanac hrvatskih otoka i činjenica da je Jadransko more usko more. Hrvati su kroz svoju dugu povijest ratove na Jadranu uglavnom vodili protiv nadmoćnijeg i tehnički opremljenijeg neprijatelja, te uvijek primjenjivali jedinstvenu taktiku upotrebom malih, brzih, naoružanih brodova, uz oružanu podršku s otoka. To se najbolje potvrdilo u Drugom svjetskom ratu (partizanska mornarica), te posebno u Domovinskom ratu, kad je Jadransko more postalo prvi u cijelosti oslobođeni hrvatski državni teritorij. Možemo otići još dalje u povijest. Liburni su istočnom obalom Jadrana također vladali malim i brzim lađama. Tehnička i brojčana inferiornost nadoknađivala se posebnim borbenim metodama – iznenađivanjem neprijatelja, osobito noćnim borbama, iščezavanjem pred njegovom silom te iznenadnom pojavom i udarcima u neočekivano vrijeme i na nepredviđenome mjestu.
Tehničku inferiornost pred neprijateljem u Domovinskom ratu, kao i u Drugom svjetskom ratu, na moru smo nadoknađivali raznim oblicima improvizacije i ratnog lukavstva: miniranje ulaza u luku Lora u Splitu, razvučeno čelik-čelo ispred luke u Pločama, improvizirani torpedo s kojim je potopljen PČ-176 „Mukos“ kod Šolte, kao i velikim doprinosom naoružanih glisera (čuveni Odred naoružanih brodova Dubrovnik) te drugih mobiliziranih brodova za potrebe obrane (sjetimo se Odreda naoružanih brodova Kali). Danas je potpuno zaboravljen veliki doprinos obrani naše obale koje su dale trgovačke pomorske tvrtke poput Brodospasa, Jadrolinije, ACI-ija, Plovputa, Jadran-ribolova…
Slično je bilo i tijekom Drugog svjetskog rata gdje su naši ljudi s obale i otoka, pomorci, ribari i težaci, već 1941. godine krenuli sa sabotažama i diverzijama na neprijateljskim brodovima u lukama, otimanjem neprijateljskih brodova, pa od ribareskih čamaca formiraju odrede naoružanih brodova. U toku narodnooslobodilačkog rata Mornarica NOVJ imala je u svom sastavu preko 200 motornih jedrenjaka, 16 naoružanih brodova, 11 parobroda, 69 patrolnih čamaca i dvije desantne flotile sa 12 desantnih brodova.
Mali, brzi brodovi i materijalna te politička podrška naroda vodila je do pobjede nad svakom silom koja je htjela osvojiti istočnu obalu Jadrana. Iskustvo naše pomorske borbe u Domovinskom ratu pokazalo je da je ljudstvo mobiliziranih brodova najveća rezerva ratne mornarice. Zašto današnja Hrvatska ratna mornarica posve ignorira povijest prostora u kojem djeluje? Je li doktrinarni zloduh JRM-a najveći mentalni problem razvoja HRM-a?
Umjesto da razvijamo domaći model maritimne sigurnosti sukladan našoj tradiciji, kao i vremenu u kojem živimo, i dalje se megalomanski razmišlja o klasičnom konvencionalnom ratovanju koje podrazumijeva velike brodove, specijalizirane za protubrodsko i protupodmorničko ratovanje. Sve vježbe koje HRM združeno provodi s ostalim granama OSRH-a vode se na scenarijima protudesantnog djelovanja. Zapravo, jedini poznati koncept djelovanja HRM-a je protudesantno djelovanje. Preko 70 posto vježbi HRM-a odnose se na protudesantno djelovanje. Zašto? Čemu? Najpoznatija vježba tog tipa bivše JRM-a bila je čuvena „Podgora 72.“ u kojoj je zamišljena neprijateljska armada doplovila iz pravca Otranta i snažnim desantom, uz podršku zračnih snaga, nasrnula i zauzela dijelove Lastova, Korčule i Visa, pa je otoke i more trebalo oslobađati u združenom kontraudaru. Cijelu vježbu je s palube „Galeba“ promatrao maršal Tito. Težište obrane SFRJ na Jadranu bilo je na obalnoj, odnosnoj protudesantnoj obrani. S razlogom. Bila su to posve drukčija vremena, blokovskih sukoba, kad su radarski sustavi na moru bili baždareni za elektronsko djelovanje protiv sovjetskih, ali i onih zapadnih protubrodskih raketa. Najviše se pažnje protudesantnom konceptu davalo nakon nacionalizacije Sueskog kanala 1956. Bijaše to neko posve drugo vrijeme u kojem se Jugoslavija tražila u pitanju pomorske obrane i djelovanja. Od 1945. do 1990. organizacija oružanih snaga na Jadranu doživjela je više radikalnih promjena u pogledu ustroja. Napad s mora na Jugoslaviju bio je očekivan od NATO saveza, odnosno s teritorija Italije preko Jadranskog mora. No, već se tijekom osamdesetih polagano napušta doktrina protudesantnog djelovanja s obzirom na relaksaciju odnosa u Europi.
Koliko je danas realan desant s mora u cilju osvajanja hrvatskog teritorija? Vjerojatnost je ravna nuli i tako će biti još dugo vremena. Geopolitički interesi velikih svjetskih sila odavno nisu fokusirani na Jadran, kao ni na područje jugoistoka Europe bez obzira na rusko-američki nadmetanje u dipkimatskoj i energetskoj sferi. Jadran, na sreću ili nesreću, kako se uzme, nije referentna točka, a ni točkica, u europskim ili svjetskim zbivanjima. Hrvatska je mala pomorska zemlja, bez gospodarskog i političkog modela „jadranske“ orijentacije, suočena s ozbiljnim padom pomorstva, brodarstva i brodogradnje te ona, kao takva, danas nema značajniju ulogu na moru izvan područja istočnog Jadrana. Kada bi, dajmo ovdje mašti da se razigra, u nekom nevjerojatnom geopolitičkom ruletu danas došlo do okršaja na cijelom europskom kontinentu koji bi uključio i bojište na Jadranu, vojnopomorska geografija bila bi tu egzaktna, jasna kao dan. Istočna obala Jadranskog mora izrazito je nepovoljna za desant bilo kakvih morskih snaga; velik broj otoka, grebena, hridi, razvedena i strma kamenita obala, plitko priobalje, prosječne dubine međuotočnog prostora od oko 60 metara… U prostoru tolikog broja otoka i otočića raketno-protubrodsko djelovanje ima ograničenja. I podmornice bi se u takvom ograničenom prostoru pretvorila u laku metu. Ako bismo baš cijepali dlaku, jedini prostor pogodan za desantno iskrcavanje i prodor na ovoj strani Jadrana je zapadna obale Istre i 14 kilometara duga pješčana obala oko Ulcinja. Jadran se lako preplovi i preleti. Zrakoplov pri brzini od 800 do 900 kilometara na sat, od talijanske do hrvatske obale doleti za 10 minuta. Brod brzinom od 30 čvorova od Ancone do Splita dođe za tri sata. Uglavnom, malo kome bi se isplatilo slati velike pomorske formacije u Jadran. Previše zajebancije, a premalo koristi od avanture u jednom malešnom moru. Jadran se, vojnički gledano, uvijek razrješavao – na kopnu.
Najveća je zabluda ideja da HRM mora biti temeljni organizator i nositelj naše pomorske obrane i sigurnosti. U toj zabludi čvrsto uz sebe drže Obalnu stražu. Od samog dana stvaranja Obalne straže vlada nezdravi rivalitet s HRM-om koji se boji svog gašenja u miru. Da se koncepcijski luta u pitanju našeg recepta maritimne sigurnosti vidljivo je i po novom ophodnom brodu nazvanom „Omiš“. Usporedimo li ga s modernim ophodnim brodovima kao što je, recimo, Damenov Stan Patrol kakvog koriste Albanci, „Omiš“ je negdje u dnu te klase brodova. Na žalost, nema nikakvo novo kreativno rješenje koje bi ga uvrstilo u višu srednju klasu takvih brodova. Ne nudi nam nikakve nove sposobnosti na moru osim što će zamijeniti patrolce klase „Mirna“ koji se povlače, pa ostajemo u mjestu po pitanju broja plovila. Treba biti pošten pa reći da kompletan zapovjedni most „Omiša“ izgleda odlično. Preglednost s mosta i kormilarnice u svim pravcima je jako dobra. Kabine za posadu isto su bez zamjerke. Stručnjaci kažu da su i varovi bez greške. Mejnstrim mediji su ga već megalomanski, krajnje amaterski, proglasili za najboljim patrolnim brodom na svijetu (ni manje, ni više), a radi se tek o prototipu koji, ponavljamo, nudi manje sposobnosti od sličnih iz klase, bez ikakvih inovacija koje bi ga istaknule među konkurentima. Brod je trenutačno na petomjesečnom ispitivanju o čemu ovisi nastavak izgradnje još 4 planirana. Zimski termin testiranja vjerojatno nije najsretniji. Brod je trebalo po moru „goniti“ i „lomiti“ u ljetnim mjesecima da se, u prvom redu, vidi ponašanje pogona pri najvišim temperaturama mora i zraka.
Može li „Omiš“ biti izvozni proizvod? Možda može, ali da bi se razmišljalo o ozbiljnijem plasmanu, prvo treba imati referencije vlastite mornarice. Na Mediteranu će biti malo teže naći kupca. Možda zemlje Magreba, pitaju su neki. No, Alžir, Maroko i Tunis imaju druge dobavljače i kupuju kvalitetnije brodove. Libija? Tamo se ne može ponoviti uspjeh hrvatskog „Adria Mara“ koja je isporučila patrolne brodove koji se svojim linijama naslanjaju na naše uspješne dizajne RTOP-11, RTOP-21, a koji su pokazali izvanrednu pomorstvenost za Jadran. Libijska mornarica pod patronatom je Italije. Senat u Rimu prošle je godine odobrio isporuku 12 brodova za libijsku obalnu stražu; 10 manjih patrolnih brodova „MAS 500“ i 2 veća patrolca klase „Corrubià“. Nama bliža Crna Gora? Tamo je nizozemski Damen dobio koncesiju za remont i izgradnju jahta u Bijeloj. Širi deal vjerojatno predviđa isporuku Damenovih brodova za CG- mornaricu. Ipak, dajmo i „Omišu“ šansu…
Uglavnom, zakonitosti obrane hrvatske obale kroz povijest upućuju na operativno-strateške specifičnosti koje se ne mogu komparirati s uzusima europskih modela pomorske obrane. Jadran je jedini poznati svjetski primjer primjene partizanskog ratovanja na moru u kojem je kičma veliki civilni bazen ljudstva i brodova. Sukladno tome treba organizirati Hrvatsku ratnu mornaricu i Obalnu stražu, jer njihov sadašnji ustroj i način djelovanja vodi prema zaključku da su nam dvije organizacije, obje i istodobno, suvišne. Jedan od razloga zašto HRM luta u potrazi za svojim mjestom u našem sigurnosnom sustavu je što ni stručno, a ni znanstveno nisu valorizirani zaključci iz iskustava Domovinskog rata na moru, kao ni iz ranijih povijesnih razdoblja. Nema ni izučavanja specifičnosti hrvatske tradicije pomorskih ratnih vještina u sustavu vojnog obrazovanja. Lutamo u koncepciji obrane. Ne znamo što hoćemo. Na žalost, kad su u pitanju države i njihove obrane, neznanje se uglavnom skupo plaća… Sad ipak samo novcem poreskih obveznika.