Piše: Denis Krnić
Ratna Sirija puna je oružja: na tisuće pušaka minobacačkih granata i streljiva, raketnih bacača, protutenkovskog oružja, zastarjelih tenkova T-55- i T-72. Većina dolazi iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Bugarske, Češke, Rumunjske i Slovačke. Oružje u Siriju ne dolazi direktno. Ono tamo stiže zaobilaznim eksportnim trasama: zrakoplovima ili brodovima najprije se transportira za Saudijsku Arabiju, Jordan, Ujedinjene Arapske Emirate ili Tursku a onda brodovima u cestovnim konvojima dalje za Siriju.
Kad su u Siriji počeli veliki okršaji početkom 2011. godine, pobunjenici su se u okrenuli najbližem crnom tržištu u Libanonu. Tamo se nakon desetljetnih sukoba još može naći poprilične količine oružja. Nakon svrgavanja s vlasti libijskog vlastodršca Muamera al-Gadafija za borce protiv Asada otvorila su se silna skladišta naoružanja u Libiji. Kako je napredovala fronta protiv Asada uključuju se prebogate mecene – Saudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati i preko Jordana organiziraju dutur pa kreću u istočnoeuropski šoping kako bi što bolje opskrbili antirežimske grupe. Pokazalo se da Hrvatska ima dobar izvozni potencijal uskladištenog naoružanja za tajne američke operacije po Bliskom istoku. S ekonomskog stajališta, nije problem isporučiti naoružanje i nešto zaraditi. Međutim, problem može nastati ako se naoružanje proda strani koja rat gubi. Naoružali smo snage koje su se u Siriji borile protiv režima Bashara al-Asada i Rusije. Asad se učvrstio u Damasku porazivši pobunjenike, uz pomoć Rusije i Irana. Što se tiče Kine, koja je posvuda prisutna, njen ministar vanjskih poslova Wang Yi kaže da traba nastaviti antiterorističku borbu protiv pobunjenika, ali da s opozicijom treba povesti pregovore i postići političko rješenje, što će tek biti pretpostavka za reklonstrukciju u kojoj će i Kina financijski sudjelovati. Kina je na Bliskom Istoku kao ozbiljan kreditor, ali u Siriji daje samo humanitarnu financijsku pomoć. Budući da je u miru Sirija bila uvoznik, a ne izvoznik nafte iako je sama i proizvodi, taj teren nije osobito važan za kinesko rukovodstvo – nije na trasi velikih kontinentalnih prometnica koje se grade, niti ima velike rezerve fosilnih goriva.
Naravno, u nadmetanju velikih sila, očituje se nastojanje SAD da Rusiju eliminira iz Sirije te zauvijek izbaci s Mediterana. Sirijska luka Tartus jedina je baza na Sredozemlju gdje se mogu sidriti ruski ratni brodovi. Što će Hrvatsku pak dobiti sudjelujući (posredno) u toj sirijskoj ratnoj avanturi? Bashar al-Asad je poručio Zagrebu da može zaboraviti na nepromišljeno napuštena naftna polja INA-e vrijedno 20 milijardi dolara. Nalaze se, doduše, u ratnoj zoni. Preuzeti će ih ruske kompanije, ako već i nisu. U sirijskoj epizodi „arapskog proljeća“ Hrvatska je na puškama i minobacačima navodno zaradila 36 milijuna dolara, a izgubila je naftna polja, koja su okupirana od početka rata. No Hrvatska ionako ne može voditi samostalnu politiku u odnosu na Asadov režim, jer je članica EU i pripadnica NATO-a. NATO je bombardirao instalacije Asadove vojske – zbog dokazane upotrebe nedopuštenog kemijskog oružja protiv civila – a to znači da je Hrvatska i sama u ratnom stanju s Asadovim režimom.
Sirijski rat je za ruske generale izvrstan poligon za testiranje vojne opreme i naoružanja. Strogo tehnički gledano, novo rusko oružje impresioniralo je zapadne vojne komentatore i generale. Rusi su u Siriji prvi put koristili u realnom ratovanju nove rakete i navođene bombe. Osim toga, prvi je put u ratnoj situaciji upotrijebljena ruska strateška avijacija. Ruski generali, ohrabreni sirijskim vojnim podvizima, pokušavaju podcjenjivati tehnološke sposobnosti američke vojske, što je navada koju su naslijedili još iz doba propalog Sovjetskog Saveza.
No, ruska vojska dobro se učvrstila u Siriji. Praktično, cijela Sirija pod vojnom je zaštitom Moskve, ali i ta zaštita ima drugu stranu. Na primjer, ruske baze u toj zemlji štite protuzrakoplovi sustavi S-400, ali kad Asad traži da mu se za zaštitu njegove vojske i gradova isporuči taj isti sustav, Rusi to odbijaju. Doduše, Moskva i Teheran kontinuirano opskrbljuju oružjem Asadov režim, pri čemu Rusija nema namjeru dostavljati teško naoružanje i borbene zrakoplove. Rusija je u tom okršaju otkrila smisao za zapadnjački, holivudski „public relations“ pa nas preko svojih državno-informativnih kanala stalno obasipa video snimkama bombardiranja položaja islamista svom mogućom silom preciznog naoružanja koje štancaju ruski vojni zavodi. Naravno, nisu se odrekli starog ratničkog običaja pokazivanja zarobljenog oružja.
Tako su prije koji dan u sklopu međunarodnog vojno-tehničkog salona ”Armija 2018.” koji se održava u Podmoskovlju izložili goleme količine naoružanja i tehnike koje su u Siriji, kako to kažu Rusi, koristili teroristi. U novom vojnom muzeju nazvanom „Slobodna Sirija“ doslovno ima svega; američkih pušaka M-16, belgijskih FAL-strojnice svih vrsta i kalibra, protuzrakoplovnih oružja, minobacača, čak i engleskih haubica kalibra 155 milimetara proizvedenih 2011., nevjerojatno su velike i količine sanduka s municijom, raznog trofejnog oružja, bespilotnih letjelica i improviziranih eksplozivnih naprava. Većina oružja predstavljeno na izložbi je ručne izrade. To su minobacači i raketni lanseri, napravljeni od vodovodnih cijevi, izrađeni prvenstveno za ugradnju u kamione ili za vučna vozila. Ima tu i izrešetanih američkih „hummera” i drugih naoružanih terenca. Zapravo, lakše bi bilo nabrojati čega tamo nema… Sve je to izloženo u području parka „Patriot“ nedaleko od Kubinke čija površina iznosi 5.400 hektara, što je dvostruko veće od nacionalnog teritorija Luksembourga.
Sad dolazimo do onog najzanimljivijeg dijela izloženih eksponata koje je u nekoliko dana ovogodišnjeg izdanja „Armije“ razgledalo preko 300 tisuća posjetitelja iz svih krajeva Rusija, ali i svijeta. U muzeju su, naime, Rusi izložili i hrvatsko oružje koje su zarobili u Siriji. Kao što se vidi na fotografijama koje Žurnalist ekskluzivno objavljuje, u muzeju posvećenom sirijskom vojnom pohodu Rusi su zarobili i nepoznate količine poluautomatskih bacača granata za pješačku borbu RBG-6 i višecijevne raketne bacače RAK-12. Što se ovog potonjeg tiče, poznato je da ga je u bitki za Alep obilato koristila islamistička grupa Harakat Nour al-Din al-Zenki u ofenzivi na pozicije Asadove vojske. Tiječ je o anti-isilovskoj frakciji Mudžahedinske armije, ustaničke federacije, koja se borila i protiv Asadova režima i protiv Islamske države, koja je u međuvremenu uništena. Ako je vjerovati ruskoj propagandi, RBG-6 su koristile islamističke frakcije u području Latakije i Hame. Naraštaji Rusa, kao i svi zainteresirani mogu posjećivati ovaj muzej, gdje će svakog od njih dočekati i ponos hrvatske oružničko-strojarske struke koja u Hrvatskoj ima dugu tradiciju.
Eksponati s oznakom „Made in Croatia“ (nismo se ni potrudili sa njih skinuti identifikacijske pločice), vjerovatno neće biti ugodni za imidž hrvatske države u Rusiji. Bez obzira na interese trgovaca oružjem koji su se tu ugradili, valja uvijek voditi računa o nacionalnom interesu. Specijalne operacije na Bliskom istoku nisu prava prilika da se Hrvatska eksponira u tom smislu, za razliku od časnog NATO-angažmana u mirovnim misijama, te vojne suradnje s državama koje imaju regualarni status u međunarodnim odnosima.
Eksponati s oznakom „Made in Croatia“ (nismo se ni potrudili sa njih skinuti identifikacijske pločice), vjerovatno neće biti ugodni za imidž hrvatske države u Rusiji. Bez obzira na interese trgovaca oružjem koji su se tu ugradili, valja uvijek voditi računa o nacionalnom interesu. Specijalne operacije na Bliskom istoku nisu prava prilika da se Hrvatska eksponira u tom smislu, za razliku od časnog NATO-angažmana u mirovnim misijama, te vojne suradnje s državama koje imaju regualarni status u međunarodnim odnosima.