Piše: Vladimir Cvitan, ”Start” 1989.
Kako vam je Andrija u noći prije hapšenja objasnio svoj politički program?
Meni se čini da je on imao vrlo različitu koncepciju razvoja naše zemlje od one koju je tadašnje rukovodstvo planiralo. To je moj dojam, jer, iz razgovora sam shvatila da je on smatrao da ne treba uništiti srednju klasu. Živio je nekada u provinciji i znao je da je ta provincija imala svoj mali, ali vrlo intenzivan, čak možda kulturni život. I ja se toga sjećam. A onda, nakon rata, potpunim osiromašenjem srednje klase, taj život je presahnuo. U provinciji je prije bilo sitnih trgovaca, obrtnika, pa i bolje stojećih poljoprivrednika koji su puno radili, dobro zarađivali i živjelo se dobro. Sad odjedamput dolazimo mi, nacionaliziramo sve, od najsitnijeg do najkrupnijeg. Uglavnom, smatrao je da nije trebalo uopće uništiti malu privredu, s kojom sada imamo muke da je ponovno oživimo.
Stali smo kod noći prije hapšenja. Sad nam kažite kako je do njega došlo, tko je došao, da li ste vi bili kod kuće, kako je to izgledalo? Radi se o 7. maju ’48., je li?
Tako je, radi se o 7. maju. Ja sam se dan ranije vratila iz Zagreba. Tog dana je objavljeno u štampi da je Hebrang razriješen dužnosti, i u mojoj partijskoj organizaciji je bilo pročitano saopćenje CK KPJ. Ja sam na sastanku počela plakati, što mi je bilo jako neugodno, bio je to šok za mene. I izašla sam van. Poslije, kad su mene isključivali iz partije, onda mi je to bilo zamjereno kao da sam demonstrativno napustila partijsku organizaciju. A ja sam jednostavno zbog toga što nisam htjela plakati pred sto ljudi izašla na hodnik. No, dobro… Kad sam došla kući i pokušala razgovarati s mojim suprugom, ustanovila sam da on uopće nije dobro informiran, da ne zna što se vani dešava. Nisu ga službeno ni o kakvim tekućim zbivanjima obavijestili. Imam dojam da se on nadao da će se ta razmimoilaženja na jedan prilično prijateljski, normalan drugarski način raspraviti, naći eventualno zajedničko stanovište, ili ne, ne znam. Jednu stvar moram napomenuti. Partija je u to vrijeme još uvijek bila u ilegalnosti. Mi nitko nismo u svojim uredima nikada jasno i javno rekli da smo članovi partije ili da održavamo partijske sastanke. Naravno, ljudi su znali tko smo i što smo, ali se to nije javno govorilo. Koliko sam ja informirana, moj suprug je tražio da se održi javni, legalni partijski Kongres, da se legalizira Komunističku partiju koja je na vlasti. To je bio jedan od tih neriješenih problema.
Dakle, kako je izgledao taj 7. maj?
Ah, taj 7. maj je izgledao vrlo ružno. Za mene najveće razočaranje bilo je ujutro rano, kad su nas probudili, jer je došao general Gošnjak, koji je bio čest gost u našoj kući. Takoreći svake nedjelje je bio na ručku dok još nije bio oženjen.
Kažete da su vas probudili. To znači da su došli u pet ujutro?
Pa, možda u pola šest. Ne mogu se sjetiti točno u koliko sati, tek pred jutro smo malo zaspali, i već nas je došao dežurni buditi. Moj suprug je onako u pidžami sišao dolje da vidi što se dogodilo, zašto je po njega došao general koji je inače bio naš kućni prijatelj. Vratio se gore u naš stan, i rekao mi da su došli po njega da ide na partijsku komisiju. Naravno, ja sam vjerovala da je tako, da će ići na komisiju i da će se vratiti. Tada je otišao na tu takozvanu partijsku komisiju, a ja sam čekalada se on vrati. I čekala, i čekala, i čekala, a njega nije bilo. Bila sam jako uznemirena, međutim drugi dan su pozvali mene u predsjedništvo vlade, i kao što sam maloprije spomenula, isključili su me iz partije. Bila sam dešperatna. Zaboga, zašto mene isključuju iz partije? Nisam uopće shvaćala što se dešava. I navratila sam još u svoje ministarstvo, sekretaru partijske organizacije koji mi je pomogao, otpratio me kući, jer je vidio da sam u vrlo lošem stanju. Tada su najedanput uvečer došli po mene i po djecu. To… što da vam kažem, možete zamisliti kako je to izgledalo s troje sitne djece u roku od pola sata se spakirati i izaći van.
Što su vam rekli, kamo idete?
Došli su neki agenti, bilo ih je dosta.
Nitko koga ste poznavali?
Ne, ne. Sve neki nepoznati s legitimacijama. Nalog mi nisu pokazali, samo sam im morala predati svoj revolver.
Nosili ste revolver?
Nisam ga ja nosila, ali to mi je bio ratni trofej. Znate, to je bilo pitanje časti u partizanima, imati revolver, doći do toga. Ja nikad nisam pucala iz njega, nikad ga nisam upotrijebila, ali sam ga rado posjedovala.
Dakle tražili su od vas da predate svoj revolver…
Da, i ja sam mladiću kojem sam ga trebala predati rekla da je to sigurno zabuna, i da će se on crvenjeti od stida kad mi bude morao vratiti moj revolver. Tako su me s djecom odveli u neku kuću, negdje u ulici Miloša Velikoga ili nekoj sporednoj, to je bila noć i ja se uopće nisam mogla orijentirati kuda nas voze.
Znači, došli su 8. navečer?
Tako je, to je bilo 8. navečer.
Što ste vi mislili, zašto se vaš muž nije vratio tu jednu noć i jedan dan, gdje je, što je?
Ništa mi nisu rekli, nisam znala gdje se nalazi, kakva je to partijska komisija koja tako dugo traje. Tada su me internirali s djecom u tu kuću u Beogradu. Sav personal je ostao u našoj kući i svi su bili izbezumljeni. Ja se samo tog rastanka s njima sjećam, bio je vrlo potresan, i onda dolaska u tu kuću koja je bila sva razbacana, neuredna… Sad sam tu ostala sama s troje sitne djece, a najmanjega Branka još sam dojila. I od tog silnog uzbuđenja meni je prestala laktacija.
Kako su s vama postupali?
Pa, tu u početku sasvim pristojno. Bile su dodijeljene neke drugarice u uniformi iz ministarstva da budu sa mnom i s djecom, koje su se korektno ponašale, zbilja ne mogu ništa reći. Donosili su i mlijeko za djecu, i hranu. To je bilo sve u redu tako dugo dok me nisu počeli saslušavati.
Kad su vas počeli saslušavati?
Pa odmah drugi dan.
Prema Vonti, ako se ne varam, vi ste bili uhapšeni nekih deset dana kasnije, 17. svibnja?
Tih desetak dana, provela sam u toj kući, i to mi nisu računali u zatvor. To je bila kao neka internacija.
Da li ste vi pitali za muža, i što su vam oni na to odgovorili?
Sad se više ne sjećam točno što su oni meni sve govorili, uglavnom iz tih razgovora, kao nekakvog saslušanja, ja sam shvatila što se od mene očekuje. Zapravo i nisam shvatila. Počelo se ružno govoriti o Andriji, nije mi baš izričito rečeno da je uhapšen, ali su počeli tako ružne stvari o njemu govoriti da sam ja apsolutno bila konsternirana.
Kao na primjer…
Ne mogu se sad sjetiti primjera, ali uglavnom ono što je poslije bio predmet istrage. Da je surađivao s ustašama, da je narodni neprijatelj, i takve stvari. Naravno da sam ih ja uvjeravala da to nije istina. Objašnjavali su mi što bih ja trebala reći i napraviti, da bi onda, navodno, sve bilo u redu. Međutim, ja sam rekla da ću sve reći – bila sam zadojena komunističkom idejom i vjerovala u komunističku partiju kao u svoju religiju i bila bih voljna sve učiniti što partiji treba, čak žrtvovati svoj život – samo sam rekla da o Andriji neću reći ni jednu lažljivu riječ. To sam od prvog dana govorila. Na to su počeli s grubljim postupcima, i onda su mi na kraju saopćili da sam uhapšena i da se djeca moraju odvojiti od mene, te da će ih dati u dom. Tu je bio najstrašniji problem, jer sam ja rukovodila svim dječjim domovima u Beogradu i znala sam kakvo je tamo stanje. U ono vrijeme bilo je jako loše, jer nije bilo dovoljno ni prostora, ni hrane, ni odjeće, i ja sam se jako protivila da djecu dadu u dom. Budući da ja nisam imala više nikoga od obitelji, mislila sam da je najpametnije da idu Andrijinoj sestri Ilonki u Zagreb. I oni su tako učinili, napravili su mi taj ustupak te su djecu zaista otpremili u Zagreb mojoj zaovi Ilonki, kod koje su djeca bila punih osam i pol godina, koja ih je primila takoreći svo troje u pelenama, koja se užasno namučila s troje male djece. Ja sam joj jako zahvalna za to što se žrtvovala, jer to je bila velika žrtva. Najmanji Branko, od pet mjeseci, nakon prekida dojenja i promjene klime, mlijeka, prehrane i svega, teško se razbolio.
Dunja je bila već dovoljno odrasla da nekako reagira. Kako su djeca reagirala?
Tragedija je što je Dunja bila najstarija i jedno izuzetno inteligentno dijete: imala je tada četiri godine i nekoliko mjeseci. Dunja se igrala pred kućom kad su oca odvodili, ona je zadnja oca vidjela. I zadnja se s njim pozdravila. I mislim da je to na Dunju ostavilo teške poslijedice, od sve djece ona je najviše propatila.
Dakle, onda ste vi uhapšeni…
Mene su odveli u Glavnjaču, najprije u jednu kancelarijsku prostoriju, i počela su saslušavanja. Ja sam iznijela to svoje stanovište koje sam vam rekla: sve što treba Partiji ja ću učiniti, jedino nikada neću ni jednu lažnu riječ protiv Andrije reći. No onda je pošla istraga svojim tokom…
Koliko su trajala saslušavanja i tko ih je vršio?
To vam se ja uopće ne mogu sjetiti, jer to je čitav jedan košmar, to je trajalo i trajalo… Ja sam bila u samici tri i pol godine u Glavnjači. Koliko su me dugo saslušavali, koliko nisu, to ja danas više uopće ne mogu ocijeniti. Činjenica je da ja zaista nisam htjela o Andriji ni jednu laž reći, i rekla sam da ako treba ovoj zemlji, ako se treba Titu žrtvovati, ja sam se voljna žrtvovati, odnosno sve što odgovara tadašnjoj situaciji, neka sve prljavštine nabace na mene. A Andriju neka poštede od svega, jer on zaista to nije zalužio.
Rekli ste da su vas najprije zatvorili u neku kancelarijsku prostoriju?
Da.
A onda u samicu?
A onda u samicu…
Nakon koliko vremena?
Ah, ja ne znam više nakon koliko vremena. Je li to bilo nakon osam dana, pet dana ili četrnaest dana, ja to ne mogu ocijeniti. To je kratko vrijeme trajalo, a onda sam u raznim samicama bila u Glavnjači. Najduže se sjećam da sam bila u jednoj samici koja uopće nije imala prozora, koja nije imala dnevnog svjetla, koja je ventilaciju imala kroz nekoliko rupica u zidu… To mi je, mislim, bilo najteže od svega. Tu su dolazili štakori… Vi ne možete zamisliti kako je Glavnjača izgledala.
Možete li to otprilike opisati?
Koliko sam ja čula od starih Beograđana, Glavnjača je građena za vrijeme Turaka, i tamo su Srbima odsijecali glave i zato su je nazvali Glavnjača. To je bilo tako loše građeno, tako zastarjelo, tako primitivno… Recimo sanitarni čvor je čak i za moje tadašnje pojmove bio strašno primitivan i ružan. Bila je to samo nekakva slavina sa hladnom vodom, tople vode uopće nije bilo, grijanja nikakvog. Ja sam tri zime provela bez ikakvog grijanja. (10)
Što ste jeli, kako su vas hranili?
Hranili su me loše, osim za državne praznike. Osim toga moram reći da nikad nisam dobila ni jedno štampano slovo, nikad ništa za čitati, nisam dobivala novine, nisam znala što se zbiva.
Jeste li tražili?
Nisam, nikad ništa nisam tražila. Možda bih dobila da sam tražila, to ne mogu reći, ali ja nisam ništa tražila. Nikad.
Kolika je bila ta samica?
Ova najgora samica, koje se zbilja dobro sjećam, ta je možda bila dva i pol metra u kvadrat, dva i pol sa dva recimo, tako otprilike.
Što je bilo u njoj?
Ništa.
Na čemu ste spavali?
Na podu, na jednoj hasuri.
Jeste li imali neke pokrivače?
Pa, kad je bilo jako zima, onda bih dobila nekakvu poderanu staru deku, i ništa više.
Što je značilo malo bolje jesti za državne praznike?
A, za državne praznike to je značilo jako puno, to je značilo dobiti komadić mesa i malo krumpira i malo zelene salate, pa čak možda i koji kolač. To je jako puno bilo, ali te detalje sam zbilja zaboravila, jer su svi drugi utisci možda bili puno jači ili važniji nego što je to.
Jeste li i s kim razgovarali?
Kako mislite i s kim? Osim sa službenim licima, istražiteljem, ni s kim. Nisam tri i pol godine vidjela žensko stvorenje.
Niste ništa ni čuli…
Ne.
To vas pitam jer me zanima kolika je zapravo bila izolacija. Dakle totalna, niste čuli ni za djecu…
Totalna izolacija, nikad ništa se nije čulo, barem ja nisam čula poznati glas, iako sam naravno napeto slušala, jer sam se uvijek nadala da ću prepoznati Andrijine korake. I uvijek mi se činilo da, eto, sad ide on. Jer se redovno puštalo radi osobne higijene na WC, po vodu i to, pražnjenje kible, kako se to zove. Svi su hodali u nekakvim papučama ili slično, tako da se ničiji koraci nisu čuli.
Spomenuli ste istražitelje. Sjećate li se koliko ih je bilo?
Sjećam se trojice.
Tko su bila ta trojica, i kojim redom?
Nisam im onda znala imena jer se nisu predstavljali. Glavni istražitelj je bio Mile Milatović (11), zatim je bio Mate Radulović, i bio je David Laušević (12). Nisu nas čuvali obični policajci, obična policija, nego agenti u civilu.
Isljednik Milorad Milatović, autor knjige ”Slučaj Hebrang” , ambasador i visoki državni funkcioner.
Kad kažete »nisu nas čuvali«, na koga mislite?
Nisam vam to rekla… Koliko sam ja mogla shvatiti, iako nikad nikoga nisam vidjela, jedan kat u Glavnjači bio je posebno određen za grupu Hebrang. (13) Prema tome, kad kažem nas, onda računam taj kat gdje smo mi bili svi po tim sobama i samicama. Ja ne znam gdje je tko bio. Ponavljam da ja, nažalost, nikad nikoga nisam vidjela. To mi je užasno žao, ja sam se ipak nadala makar nekom suočenju s mojim suprugom, da ga još jedanput vidim, ali do toga nikad nije došlo, jer ja nisam pristala na one laži koje su se od mene tražile.
Iako ste rekli da se nekih stvari ne sjećate, kako su otprilike izgledala ta ispitivanja? Da li se neprestano ponavljalo isto pitanje i vi ste na njega na isti način odgovarali, ili je to variralo?
Jako je teško danas, nakon toliko godina o tome govoriti. Prije svega, morate znati da sam ja nastojala kroz ovaj veliki vremenski raspon, što više zaboraviti. Mislim da je to normalno i razumljivo. Bitno je to, što je na mene ostavilo najdublje dojmove i od čega sam vjerojatno i ludila povremeno, da su od mene htjeli napraviti ustašku špijunku. Sjećam se da sam ih molila, ako to treba ovoj partiji, da me naprave bilo čijom drugom špijunkom, engleskom, američkom, kineskom, što god hoće, samo ne ustaškom. Jer ustaše su mi poubijale čitavu obitelj, i nema nikakve logike da ja sad postanem ustaška špijunka. No, morala sam baš to postati.
Osim u ispitivanju, užasno puno vremena ste provodili sami. Što ste mislili u to vrijeme, zašto se to vama događa, da li ste zazivali Boga?
To mi je bilo uvijek strašno žao, što ne mogu vjerovati u nekakvog »dragog Boga«, to mi je tada u samici bilo najteže, i zavidjela sam ljudima koji vjeruju. Jer, znate, to je velika stvar ako vi s dragim Bogom možete intimno razgovarati, to vam dođe kao neka psihoanaliza. To je meni nažalost nedostajalo, jer mene je moj »bog« ostavio. Razmišljala sam o djeci, i tako, dok su ispitivanja trajala nisam vjerojatno uopće ništa ni mogla misliti. Poslije, kad su prestala ispitivanja i fizička maltretiranja – nemojte zaboraviti da su sva ta ispitivanja pratila teška fizička maltretiranja – onda sam fantazirala o djeci, o romanima koje sam čitala, mnogo sam razmišljala o Krleži, kako on na sve ovo reagira, komparirala sa Zolom i njegovim »J’acuse«, analizirala pojedine likove, recimo Othella, jer je to bila zadnja opera koju sam vidjela, i tako, prisjećala se književnosti i slično. To je bio jedini moj intimni psihički relaks.
A što ste mislili zašto vam se to događa?
Nisam znala, nisam mogla odgonetnuti zašto, samo sam pretpostavljala. Znajući da smo mi pobjednici, da smo dobili rat, dakle, nije mogla biti napravljena neka pogreška u tom pravcu. Ali sam mislila da se valjda negdje nešto strašno dogodilo, da se nešto otkrilo, i sad se traži krivac. I pogreškom je pala sumnja na mog supruga, pa prema tome i na mene. Bila sam duboko uvjerena da je to pogreška koja će se razjasniti.
Da li ste vjerovali da može postojati takva pogreška koja će se razjašnjavati tako dugo i na tako okrutan način? Nije li vas to malo ipak bunilo?
Svakako da me je bunilo, jer na kraju krajeva ako bi ove moje pretpostavke bile točne, onda bi to trebalo i reći. Dogodilo se to, to i to, otkrili smo i tražimo krivca. Međutim, meni nitko nikad ništa nije rekao.
Spomenuli ste fizička maltretiranja. Koliko su ta mučenja bila teška?
Jako teška. Ja ne znam da li sve policije tako rade, i da li su svi istražitelji jednaki ili nisu, ali, recimo, batinanje na sve moguće načine, po tabanima, po leđima, vezanje na kolac, stajanje u jednom ormaru u kojem se ne možete ni srušiti u nesvijest, koji je tako plitak… Onda bacanje u podrum, ne znam koliko je to bilo duboko, ali je samica u podrumu po mom računu bila nekoliko metara ispod zemlje, u koju niotkuda ne dolazi tračak svjetla, tako da nakon nekoliko dana izgubite orijentaciju o vremenu. Ubace vam nekakvu porcijicu s nekakvom hranom, vi ne znate je li to ručak, doručak, večera, koji je dan, i tako to…
Najteže mučenje za mene bilo je… Ne znam, recimo, ukopčaju vas u struju i onda počinju ispitivati, i onda se trzate. To meni nije bilo naročito strašno. Onda batinanje po leđima, po glavi, po svim djelovima tijela, sve je to još nekako išlo. Ali najstrašniji je za mene bio tzv. ražanj. To su mi ustaše radili, a to su radili »moji drugovi« isto. Svežu vam ruke i noge, i kroz to se gurne jedan kolac, i sad vas se batina, i vi se vrtite pod batinama oko tog ražnja. To je za mene bilo najstrašnije.
Čime su vas udarali?
Što ja znam čime, nekakvim prutevima, batinama, štapovima…
Ti ljudi koji su vas mučili, to su bili istražitelji ili neki drugi?
Ne, samo istražitelji. Drugi nisu dolazili.
Dakle, recimo, sam Milatović?
Pa, sam Milatović nije baš direktno obavljao ova najgora mučenja, ali recimo ćuškao me, a ova druga dvojica su vršila ostatak.
Da li su vam oni govorili pritom nešto što nije ulazilo u ispitivanje?
Oni su govorili ono što su željeli da ja kažem. A kako ja to nisam shvaćala, to je trebalo pod batinama naučiti. To vam je tako. I ja sam vjerojatno pod batinama pristajala na sve, i onda kad bi prestali tući opet sam rekla »Neću to reći«.
Da li vas je netko liječio?
Kad sam bila na katu u normalnoj samici – jer ima i normalnih i abnormalnih samica – onda je povremeno dolazio jedan bolničar.
Davao vam je neke lijekove, ili što?
Prvo, meni je bilo zabranjeno da kažem tko sam. Ja nikad nisam smjela ni razgovarati s bolničarom. On me samo pogledao. »Kako vam je?« Ja sam rekla »dobro«, i on je otišao. Međutim, jedanput sam se jako teško razboljela. Ne znam što je to bilo, da li upala pluća, uglavnom imala sam tako visoku temperaturu da mi je otpala sva kosa i obrve i trepavice – nisam se vidjela u ogledalu tri i pol godine, što nije baš za ženu jako zgodno, pogotovo ako se naučila često gledati – ali to sam ustanovila pipanjem. Tada sam bila jako bolesna, i jedanput sam nakon jednog fizičkog maltretiranja tako bila izubijana i izudarana po licu da mi je čitava glava bila otečena. I kad je taj bolničar naišao, nije me prepoznao. Inzistirao je da mu kažem tko sam, i nakon dugog inzistiranja ja sam mu rekla. Tada je on digao tamo cijelu nekakvu hajku oko toga, davao mi je burove obloge, ali je on odstranjen. Ne znam kako se taj čovjek zove, bio je vrlo human, navodno je i on stradao na Golom otoku ili tako nešto.
- Na beogradskom Studentskom trgu br. 19 na mjestu gdje je stajala Glavnjača, sagrađena je nova zgrada Prirodoslovno-matrematičkog fakulteta, a ispred nje skroman spomenik žrtvama koje su tu za sto godina postojanja ove zloglasne ustanove, mučene i ubijane.
Kad su vas liječili, činili su to na licu mjesta, nisu vas premiještali u neki stacionar, bolnicu?
Ne. Sjećam se samo da su kod te teške upale pluća i te visoke temperature jedanput doveli i nekakvog liječnika, to je jedan jedini put bio, i taj mi je dao nekakve lijekove. Međutim ja moram priznati da sam bila jako, jako uporna i činila suprotno od onoga što se od mene očekivalo: ja te lijekove nisam uzimala. Sakrila bi ih pod jezik i kad su oni svi otišli ispljunula u kiblu. A to su vjerojatno bili antibiotici, i ja sam radila protiv svog vlastitog interesa. Ali, shvaćate, ja pod tim okolnostima uopće nisam ni željela živjeti, niti je izgledalo da ima ikakve nade da ostanem živa.
Kad sam vas u pripremama za razgovor pitao o Randolphu Churchillu, sinu Winstona Churchilla i članu britanske vojne misije, samo ste rekli »Koliko sam batina zbog njega dobila!«
Jest, Randolph Churchill je došao k nama u Topusko s engleskom vojnom misijom i napravio je, naravno, službeni posjet Centralnom komitetu. I njemu se Andrija strašno dopao, od svih članova CK on mu je najviše imponirao. Ne zbog položaja, jer on to onda vjerojatno nije ni razlikovao, nego zato što je Andrija bio takav čovjek. Što god netko o njemu pričao, ne možete shvatiti koliko je iz tog čovjeka zračio humanizam, dobrota, a i čvrstina, stabilnost. Nažalost, budući da je malo vremena bio na slobodi u cijelom životu, relativno mali broj ljudi ga je upoznao. Ali svi koji su ga osobno upoznali, bili su očarani. Tako se i Randolph Churchill nije mogao oteti simpatičnoj snazi koja je zračila iz mog muža. On je na predratnoj robiji naučio engleski, ali je u službenim kontaktima izjavio da ga ne zna, i uvijek je razgovarao s Churchillom preko prevodioca, što je bilo valjda politički oprezno i pametno. Churchill bi se u ono vrijeme u Topuskom češće zaletio k nama, a onda bi meni Stevo dao zadatak da malo pripazim u kuhinji da mu se spremi bolji doček, bolja hrana. To prijateljstvo se nastavilo i poslije rata, kad je on došao kao dopisnik u Beograd. Najavio bi se i dolazio k nama kući na večeru, ali opet bi tu bio prisutan prevodilac, nikad nije Andrija bez prevodioca s njim razgovarao. Moj muž je razumio sve, ali nije u razgovoru bio tako vješt. I kad su nas uhapsili, onda su u jednom trenutku posumnjali da ja nisam možda nekakva engleska špijunka! Pa su me ispitivali što sam ja sa Churchillom imala, zašto je dolazio k nama, itd. To su bile grdne batine i grdna preslušavanja, a naravno nisam priznala ništa.
Osim što su oni, naravno, vas ispitivali, da li ste i vi njih nešto pitali?
Ne, ja nikad nikog ništa nisam pitala.
Osuđeni ste 6. jula ’51.
Tako je, navodno.
Kako ste vi saznali da ste osuđeni?
Oni su me navodno vodili na sud u jednom takvom psihičkom stanju da se ja toga uopće ne sjećam. Da li sam dobivala nekakve droge ili nešto u hrani, ili sam sama po sebi već bila sišla s uma, to ne znam. To je teško ustanoviti nakon tri i pol godine samice. Znam da su mi pričali stari predratni robijaši, Mitrovčani, da je jedan muškarac koji je izdržao samo godinu dana samice poludio i umro. I sad možete zamisliti mene, kako sam izgledala nakon tri i pol godine samice.
Ti čuvari koji su vas čuvali, od kojih ste dobivali hranu, to su bili muškarci ili žene?
Samo muškarci.
Dakle vi se ne sjećate nikakvih okolnosti u vezi s tom presudom?
Ne, ništa.
Koja je prva stvar koje se sjećate?
Pa, prva stvar koje se sjećam jest da su me vozili nekud vlakom. Transportirali su me za Požarevac. Poslije te tri i pol godine samice u Glavnjači, provela sam četiri godine u kaznionici u Požarevcu. I poslije Požarevca jednu godinu u Požegi. Sjećam se samo da su u tom vlaku bile nekakve užasno visoke stepenice na koje se ja nisam mogla popeti, nisam imala snage, tako da su me dva milicionara koja su me pratila naprosto dignula i gurnula u vlak. To se sjećam. I dolaska u Požarevac se donekle sjećam, gdje sam dalje bila opet u samici.
Kakva je razlika bila između Glavnjače i požarevačkog zatvora?
Velika, jer u toj samici u Požarevcu, bile su prije svega žene stražari, koje bi progovorile sa mnom po koju riječ, iako sam ja bila jako divlja i šutjela, nisam htjela ni s kim kontaktirati ni govoriti, ali s vremenom sam ipak počela. Tu sam mogla ići u biblioteku i izabrati literaturu, što je za mene bio najveći doživljaj. Dobivala sam relativno uredno hranu, jako lošu, ali ipak tople obroke. Čula sam da pokraj mene ima još žena po samicama, i najveći doživljaj za mene bio je jednog dana kad je stražarica otvorila vrata moje sobe i gurnula mi u samicu sandučić grožđa. Zvala sam je natrag i rekla: »Vi ste se zabunili«. Jer bio je dan posjeta. Zaboravila sam reći: čitavo vrijeme nisam imala nikoga od obitelji tko bi mi poslao bilo što, čisto rublje, nešto za presvući ili jelo.
Dok ste bili u Glavnjači, i da vam je netko nešto slao, mislite li da bi ste to i dobili u takvim okolnostima?
Pa ja mislim da bih. Koliko sam čula, pokojna Seka Podunavac je redovno dobivala čisto rublje koje su joj slali od kuće, a za hranu ne znam, to ih nisam pitala. Frajtićevi su isto dobivali čisto rublje, a kad je žena, Margita, puštena, Frajtić je dobivao od nje i pakete iz Zagreba. Meni nije imao tko poslati, od obitelji nikog živog nisam imala, a moja zaova je imala dosta muke s djecom, što je potpuno razumijem, i živjela je vrlo bijedno. Doduše, ovdje u Zagrebu su se neki drugovi pobrinuli da su djeca dobivala malu državnu pomoć, od čega su svi živjeli, jer je zaova morala napustiti posao radi djece.
Od koga je došlo to grožđe?
To grožđe je došlo od jedne krasne djevojke koja je bila u samici do mene, kojoj su roditelji tog dana bili u posjeti, i dobila je puno hrane. Vidjela me, valjda, u mrtvoj šetnji od jedan sat, jedan po jedan na razmacima, gdje jedan s drugim ne smije razgovarati… To je bilo kad sam već počela ići u šetnju, a trebalo mi je dosta dugo, jer sam u Požarevac došla u užasnom stanju, pa su morali pozatvarati sve žene da me ne bi vidjele kad su me prvi put vodili na kupanje. Izgledala sam otprilike kao skelet iz Dachaua… I pošto je ta djevojka vidjela da ne idem kupovati u kantinu, gdje je onaj tko je imao novaca mogao kupiti nešto hrane, cigarete, šećera i te stvari, i da očito nigdje ništa nemam, onda se jednostavno odrekla tog grožđa i poslala ga meni. I ja sam ga vratila misleći da je to zabuna i da to nije meni namijenjeno. Onda je stražarica rekla: »Je, je, to je tvoje, to je tebi poslala ova tvoja kolegica koja je tu kraj tebe.« Dosta dugo je to trajalo, mislim da sam još jedno tri-četiri mjeseca bila u samici u Požarevcu, i kad su konačno došli valjda iz ministarstva iz Beograda s odlukom da me puste iz samice, onda ja nisam htjela izaći. Plašila sam se tolike skupine žena – tamo ih je bilo strašno puno, ne mogu sad ocijeniti da li je to bilo 3000 ili 1300 žena – koje su uglavnom bile žene četnici. To je za mene bilo porazno, doći među žene četnike, a ja partizanka. Odbijala sam i odbijala, i jednog dana su jednostavno ostavili otvorena vrata. Kad je bilo vrijeme za šetnju, sve su žene izlazile, i došle su k meni na vrata i rekle: »Pa dobro, izađi, što si luda, što ostaješ tu unutra kad možeš s nama biti.« Sasvim ljudski.
To je bilo prvi put da ste se s nekim uopće razgovarali?
Prvi put, prvi put. Sasvim ljudski su pristupile. Ja sam napokon izašla van zajedno s njima, ali sam se uvijek držala po strani.
Da li ste tada smjeli reći tko ste?
Jest, tu sam došla s punim imenom i prezimenom.
Što je to njima značilo? Da li vam je neka od tih žena na to nešto rekla?
Ne bih se mogla sjetiti baš komentara tih žena takozvanih četnika. A ustvari to nisu bile prave žene četnici, da ne biste krivo shvatili. To su bile žene seljanke, koje su bile osuđene što su jedanput nekom četniku dale hranu, drugi put možda nekom partizanu, ili su sakrivale nekog tko je pobjegao iz četnika, i tako. Dakle to su bile zbilja obične seljanke i, moram reći, jako dobre žene. Poslije sam se s njima sprijateljila. No, osim njih bile su još tri drugarice: to je bila jedna 18-godišnja Ruskinja, krasna djevojka koja je tek maturirala i koja je suđena po liniji IB-a, i još dvije drugarice isto po liniji IB-a. S njima sam uspostavila konktakt, i tada sam s njima na tim slobodnim šetnjama pomalo počela razgovarati.
O čemu ste razgovarale?
O svačemu. One su mi pričale o situaciji vani, ja nisam pojma imala što se dešava. Prije svega, ja sam ona tri-četiri mjeseca što sam bila u samici iz biblioteke tražila stara izdanja novina…
Što ste posuđivali iz biblioteke?
Prvo svu dnevnu i periodičnu štampu do koje sam mogla doći, da shvatim što se u te tri-četiri godine dogodilo, jer pojma nisam imala.
Da li ste imali točnu predodžbu o tome koliko je vremena prošlo?
Nisam imala baš točnu predodžbu.
To ste onda saznali iz novina, kad ste vidjeli koji je datum?
Točno, jer ja moju sudsku presudu nisam vidjela. Kad sam došla u Požarevac, pozvao me upravnik na razgovor. Moram priznati da sam na tom prvom razgovoru odmah došla u sukob s njim. On je od mene tražio da mu pripovijedam neke stvari za koje sam ja smatrala da nije red da me pita, i da ja to ne smijem govoriti, jer sam mislila da je ta čitava naša priča nekakva velika državna tajna. Tako sam se ja i dalje držala tajanstveno, i onda se on užasno naljutio na mene, što je ostavilo traga za čitavo vrijeme mog boravka u Požarevcu. Taj upravnik me stalno progonio, jer je smatrao da sam ga ja potcijenila, vikao je na mene, na što mi on liči, da je on završeni pravnik, da nije svinjski trgovac i slično.
Što ste otkrili u toj periodici i u tim novinama?
Iz tih novina sam tek saznala za 48., za raskid sa Sovjetskim Savezom.
Znači oni su čuvali stare novine, imali su neke komplete?
Nisu možda imali komplete novina, koliko je bilo časopisa, starih časopisa. Bibliotekarka je bila jedna kulturna žena, koji put sam s njom malo porazgovarala, te mi je ona preporučila što da uzmem čitati. Čitala sam neke govore Moše Pijade, Đilasa, sve do čega sam mogla doći. Pojedine brošure…
Da li ste mislili da su ti ljudi ipak na neki način krivi za tu vašu sudbinu? Da oni žive dalje normalne živote, bave se politikom, pišu članke, a da ste vi u zatvoru. Što ste o tome mislili?
Teško je reći što sam o tome mislila. Dok sam ja tako čvrsto vjerovala u komuniste, i u pokret i u ljude, mislila sam da su oni izvršavali nekakav svoj zadatak. A što sam baš ja žrtva toga, bože moj, tako se desilo. Ja o mužu još onda nisam ništa znala.
Da li ste u svemu tome našli negdje ime svog muža, ili svoje?
Svoje ime nisam našla, nisam bila tako važna osoba nikada. Našla sam ime svoga muža, naravno, i od drugarica sam koješta čula. Međutim, sasvim mi je bilo jasno i znala sam da moj muž nije imao nikakve veze s IB-om. Osim toga moram vam reći da čak i u toj biblioteci nikad nigdje nisam našla na samu rezoluciju IB-a. Tako da sam je pročitala tek po izlasku s robije.
Rekli ste da ste u Požarevcu razgovarali s političkim zatvorenicama. Da li su vam one nešto rekle o sudbini vašeg muža, o tome što se priča?
Ne, ništa se nije znalo dok nije ‘52. izašla knjiga »Slučaj Andrije Hebranga«, i to je objavljeno u novinama. Ja sam to pročitala u novinama i pala u takvu psihičku depresiju u kakvoj sam bila kad su mi sina odveli u Jasenovac. Kažu, ja se toga ne sjećam, da se nisam mogla ni pokretati, ni govoriti, ništa… I već sam naprosto osjećala da nestajem, onda su se žene dosjetile pa su mi izvadile sliku djece i pokazivale mi djecu i tako me nagovarale da se ipak malo trgnem. Nakon pet-šest dana sam valjda opet počela jesti, opet bivala normalnijom. To je bio, dakle, trenutak kad sam saznala da mi suprug više nije živ, i da sam ja javno proglašena ustaškom špijunkom. Međutim, ipak sam htjela pročitati knjigu. Došla je jedna u biblioteku, ali upravnik ju je smjesta zaplijenio. Prvi put pokušala sam je pročitati tek ’56., odnosno ’57., kad sam izašla.
Koje ste još knjige čitali u to vrijeme?
Svašta sam čitala, bilo je tamo i lakše, lijepe literature, beletristike. Čitala sam radi razonode. Taj je upravnik maltretirao ne samo mene nego još nekoliko žena. Za mene je bilo duboko ponižavajuće da je tamo zatvorena i navodna ljubavnica Draže Mihailovića, pa kćerka advokata – ne mogu se sad sjetiti prezimena – koji je dobrovoljno branio Punišu Račića… I taj je upravnik iz zlobe zatvorio nas četiri u jednu samicu.
Tko je bila četvrta? Bili ste vi, ljubavnica Draže Mihailovića, advokatova kćerka…?
Četvrta je bila mala Ruskinja Tatjana. Dakle, izabrao je raznoliko društvo.
I kako ste se slagali?
Iznenađujuće dobro. Preuzela sam inicijativu, obrazložila namjeru upravnika koji je, pretpostavljam, očekivao da se svađamo, tučemo… Predložila sam da budemo međusobno korektne i tolerantne, te da na neki način korisno upotrijebimo to vrijeme, da nešto učimo. Tako smo se dogovorile da učimo jezike: ja ću predavati njemački, ta navodna prijateljica Draže Mihailovića, inače učiteljica, francuski, a mala Ruskinja, naravno, ruski… To je lijepo išlo. Odredili smo sat ili dva sata za svaki predmet, tako da smo, ustvari, ispunile radni dan, i sasvim pristojno se ponašale. Naravno, u početku je sam rekla toj četnikinji: »Čujte, da smo se susrele u šumi, jedna od nas dvije ne bi bila živa – to je logično – ali kad smo preživjele i kad smo tu, onda se ponašajmo kao ljudi dok moramo biti u istoj prostoriji.«
Koliko ste vremena provele zajedno?
Nekoliko mjeseci, ne znam točno.
Tko je prvi izašao iz zajedničke konfinacije?
Upravnik nas je sve četiri odjedanput pustio. Tako je on eksperimentirao.
Vi u Požarevcu, osim toga da je izašla knjiga »Slučaj Andrije Hebranga« i da vam je muž mrtav, niste ništa znali?
To je bilo sve što sam mogla saznati.
Nitko nije dolazio, razgovarao s vama?
Jedanput je moja zaova dovela djecu k meni da ih vidim. To mi je bio najvažniji doživljaj. I, naravno, najbolniji i najteži. Donijela mi je i hrane, svega. Dunji je bilo gotovo deset godina. Ona me se nije sjećala, a Andriju nisam ni pitala jer sam mislila: ako se Dunja ne sjeća, Andrija će još manje. Međutim, on se priljubio uz mene i rekao: »Ali ja te se sjećam!« A Branko, naravno, otkud bi me se sjećao, kad je imao pet mjeseci kad su me odveli! Bilo je vrlo potresno: barem je polovica zatvora suosjećala sa mnom. Žene su bile divne u tim trenucima, pa čak i stražarice.
- Olga, Andrija ml. i otac Andrija Hebrang
Koliko je trajao posjet?
Ne sjećam se točno, mislim pola sata.
Samo pola sata? A oni došli iz Zagreba…
Ništa više. A morali su prenoćiti u Beogradu jer nisu imali direktan vlak za Požarevac. Nitko ih nije primio pod krov pa je moja zaova s djecom provela cijelu noć na klupama u parku.
Je li vas još netko posjetio?
Dolazili su neki rukovodioci iz Beograda u Požarevac i obilazili zatvore. Sjećam se jednog mog druga s kojim sam bila dobra još iz partizana, jer bio je u Hrvatskoj, u 6. ličkoj. Došao je obići Požarevac jer je bio nekakav načelnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova, tako nešto, na visokom položaju. Ja sam u radionici sjedila i radila, a upravnik ga je, naravno, pratio. Došao je do mene i pozdravio me. Nisam ni podigla glavu i šutjela sam, a on je na to rekao: »Olga, pa pogledaj me! Zar me se ne sjećaš? Ja sam taj i taj!« Ne bih sada htjela reći ime. A ja odgovorim: »Ja vas ne poznajem.« Nisam htjela s njim uspostaviti nikakav kontakt jer je bio iz unutrašnjih poslova. Kad su otišli, meni je sinulo: »Zaboga, pa to je bila rijetka prilika da ipak malo porazgovorim s njim, ta bili smo u istoj partijskoj organizaciji!« Bila sam mu čak pretpostavljena u partijskom birou grada Beograda. Sigurno je bio dobronamjeran kad mi je tako prišao. I javim se ja upravniku i kažem, ako je taj drug još tu, da bih poslijepodne željela jedan sat razgovora s njim. Nije mi dopustio. Dakle, on nije želio da ja s njim razgovaram i moje mu je ponašanje sasvim odgovaralo. Poslije sam se kajala, ali bilo je kasno. Događalo se da su dolazili u posjet još neki koji su me poznavali, pa je sad upravnik već imao iskustva. On bi me za vrijeme obilaska sakrio. Tako je jedanput došla Cana Babović obići ženski zatvor. Međutim, upravnik me je pozvao u upravnu zgradu – mislila sam da je to nekakvo saslušanje, nisam znala zašto me treba – i tu me zaključao samo u jednu sobu, a da nije mi rekao zašto. Poslije je stražarica došla i rekla: »Sad možeš izaći.« Kad sam došla među žene, rekle su mi: »Čuj, bila je Cana Babović, obilazila je radionicu i neprestano je okolo gledala – vjerojatno je pogledom tražila tebe.«
Da li je taj direktor zatvora još živ?
Nemam pojma. Vjerojatno jest, nije bio star čovjek. Zvao se Urdarević. Makedonac.
Jeste li u Požarevcu nešto radili?
Da, kao u svakom zatvoru, postojale su zbilja vrlo korisne radionice: proizvodnja narodnih rukotvorina, rezbarili su se tanjuri i razni predmeti u drvetu. U toj je radionici bilo toplo i to je zapravo bio lijep posao. Ja sam željela raditi. No upravnik mi nije dopustio. Postojala je krojačnica, htjela sam šivati, ali nije mi dopustio. A kad je bio neki teški fizički rad, onda me tjerao.
Je li to bilo zbog vas osobno, ili su politički zatvorenici imali ipak drukčiji, teži, tretman?
Nekako baš u vrijeme kad sam došla u Požarevac, ukinut je, nažalost status političkih zatvorenika. Političke zatvorenike kod nas su smatrali kriminalcima. Prema tome, nije bilo razlike nego se, eto, vjerojatno, baš na meni iživljavao. Nisam mu bila simpatična od prvog susreta.
Koje su bile neposredne tjelesne poslijedice tog zatvorskog tretmana?
Došla sam u užasnom stanju u Požarevac, kažu žene, jer ja se nisam vidjela. Pozaključavali su ih po sobama i one su se penjale jedna drugoj na rame, jer su tamo bili visoko gore prozorčići, da bi me vidjele. Ona zatvorska uniforma kao da je visila na vješalici, tako sam izgledala. To su mi drugi pričali, to ja ne znam. Bila sam strahovito slaba, strahovito bolesna, svake zime sam imala nekoliko puta upalu pluća, bronhitis non-stop, stalno sam bila pod temperaturom, i u takvom stanju morala sam ići, zimi, nositi kamen i kopati smrznutu zemlju. Kao drugo, imala sam problema sa želucom i crijevima. Zaboravila sam reći, što je možda malo neugodno pripovijedati, da sam još u Glavnjači imala ulcerozni kolitis, i to krvavi. Kad sam došla u Požarevac, tamo je slučajno bio jedan zatvorenik liječnik. Kako po propisu ipak svatko mora doći na liječnički pregled – samo što je mom pregledu prisutstvovao i upravnik – kad mi je liječnik izvadio želučanu kiselinu i pronašao čistu krv, sjećam se da je rekao da bi me trebalo smjestiti u bolnicu. A upravnik je samo odmahnuo glavom da to ne dolazi u obzir. Liječnik mi je propisao lakšu, tzv. dijetalnu hranu, koliko tamo već može biti dijetalna. I to je upravnik odbio. Tako da sam ja krvarila iz želuca i jela normalnu hranu. Ali moram priznati da je taj liječnik – ne bih mu htjela ime spomenuti, bio je osuđen zbog jednog vica na tri godine – meni zapravo spasio život. On je preko zatvorenika iz muškog zatvora koji su dolazili u ženski zatvor, valjda dovoziti neke namirnice, prošvercao jedan antibiotik koji je tada bio potpuno nov. Chloramphenicol, mislim. Dodala ga mi je jedna kriminalka. Zaboravila sam reći da je osim četnika u Požarevcu bilo puno kriminalki. Sav šljam osuđen u Srbiji nalazio se u ženskom zatvoru u Požarevcu, ali čak su i one znale biti vrlo humane. Kriminalke su mi te lijekove preko svoje veze dobavljale, tako da se meni nekako saniralo stanje želuca i crijeva. Ne baš sasvim, ali prilično.
Da li i danas osjećate neke poslijedice od toga?
Teško je to reći, jer mi je sin liječnik i on kao znanstveni radnik tvrdi da on ne može ništa tvrditi što se ne može egzaktno dokazati. Ali recimo, to sa želucom traje još i danas. Ja 40 i toliko godina imam čir na dvanaestercu, kronični, imam gastritis, moram strahovito paziti što jedem, gutam stalno lijekove. Zatim, srce mi je oslabilo, da ne govorim o tome da su mi živci potpuno na niti, a čini mi se da su jedna od najtežih poslijedica ciste na bubregu. Ali, eto, moj sin tvrdi da se to ne može dokazati, da to može biti od batina, ali ne mora biti. Jer, zaboga, i drugi ljudi imaju ciste! Ali ne baš takve. Prema tome, ne može se tvrditi da se ja ne bih od tih bolesti razboljela i pod normalnijim uvjetima života. Međutim, tamo sam to sve puno teže proživljavala, jer nisam imala mogućnosti liječenja ni odgovarajuće prehrane.
Spomenuli ste da ste kopali zemlju.
Pa kopala sam koliko sam mogla pod temperaturom, jer sam cijelu zimu neprestance imala temperaturu. Zgrada je bila hladna, zidovi debeli valjda dva metra – nikad se to nije ugrijalo, tu ni ljeti nije bilo toplo. Ljeti ste morali nešto toplo obući dok ste sjedili u samicama.
I za cijelo vrijeme niste dobili presudu?
Ne. Tek kad sam izašla tražila sam presudu u vezi s povratkom kuće u Pakracu, koja mi je tom presudom konfiscirana. Tada mi je jedan pakrački sudac poslao presudu, jer sam ga molila.
Kako je onda došlo do preseljenja u Slavonsku Požegu?
Ne znam. Svojevremeno sam, kad sam čula da požeški zatvor postoji i da su neke žene već tamo premještene, napisala jednu jedinu molbu da bih i ja dobila premještaj, da budem bliže i da češće vidim djecu. I to su mi odbili. Nakon četiri godine, jednog su me dana samoinicijativno premjestili. Jednostavno su mi rekli: »Spakiraj se, ideš u Požegu.« To je bio za mene sanatorij. Bila sam vrlo iznenađena kad sam vidjela da zatvorenice ondje jedu u lijepoj blagovaonici sa stolnjacima, iz tanjura.
Iz čega ste jeli u Požarevcu?
U Požarevcu je svatko jeo iz onoga što je imao. Ja nisam imala ništa. Žene su mi dale staru vojničku porciju i iz nje sam jela. Neke su žene imale rajnglice, druge su imale lonce. Seljanke su uglavnom od kuće dobivale namirnice i imale su svoje posuđe iz kojeg su jele. Ja nisam imala nigdje ništa. Hrana se donosila u čabru iz kakvog se inače daje napoj svinjama. Dijelila se jednom piksom, starom potrganom iskorištenom konzervom.
Jeste li u Požegi bili sami u ćeliji?
Ne, u Požegi sam bila u skupnoj sobi, koja je bila zračna, čista. Tu je bilo dosta takozvanih boljih gospođa iz Zagreba i iz cijele Hrvatske. U ono vrijeme sudilo se, naprimjer, i za najsitnije posjedovanje deviza. Recimo, jedna je gospođa bila u neprilici pa je prodala nešto zlata, netko ju je prijavio i bila je osuđena. Druga je kupila ili prodala pet dolara i bila je za to osuđena. To su uglavnom bile činovnice. A bilo je i mnogo kriminalki – naravno, to je uglavnom svugdje osnovni sastav.
Upravnik požarevačkog zatvora jedamput je organizirao da me kriminalke tuku. One su se između sebe tukle. Dvije – tri bile su rabijatne i grube žene i te su me trebale tući. Međutim, druge su rekle: »Ako neka gospođu Olgu dotakne, mi ćemo vas prebiti.«
Zvale su vas »gospođa Olga«?
Da, s velikim poštovanjem ponašale su se prema meni. Poslije, kad smo se sprijateljile, na slobodnoj šetnji, one su uvijek držale velik razmak, iako ja nisam inzistirala, i kad bi neka htjela sa mnom razgovarati, dan prije pitala bi može li sutra za vrijeme šetnje sa mnom sjesti na razgovor. Ja sam im moralno pomagala koliko sam mogla, davala podršku, pisala im molbe, žalbe, služila kao njihov besplatni fiškal. U Požarevcu se također kažnjavalo samicom u podrumu, što je bilo zbilja strašno jer se to obično događalo zimi. Samica u podrumu imala je neki prozorčić koji je bio bez stakla. Grijanje – nikakvo, samo jedna poderana deka. I tu ste izdržavali koliko vam dosude: tri dana, pet, osam, četrnaest…
Bili ste u samici?
Jesam.
Zašto, što ste učinili?
Ne znam, upravnik je izmišljao prekršaje, ja ih nisam pravila. Ja sam se zaista uvijek dobro ponašala, jer sam mislila da kao partizanka, u svojoj zemlji, za vrijeme svoje vlasti, moram biti mnogo discipliniranija od drugih žena. U toj je samici u podrumu, kad sam prvi put bila, do mene je bila zatvorena jedna austrijska liječnica. Upoznale smo se dovikivanjem kroz prozor i poslije jako sprijateljile. Bila je krasan čovjek i dobrovoljno je došla u Jugoslaviju u okviru međunarodne pomoći. Kao neurokirurg, samoinicijativno se javila da pomaže našim teškim ranjenicima, jer je neurokirurga u to vrijeme bilo vrlo malo. Ona mi je ispričala svoju tužnu sudbinu. Stanovala je u hotelu u Beogradu – bila je neudata, slobodna – a u tom hotelu u Beogradu stanovali su i strani novinari te se s njima družila. Jednog dana vlasti su zatražile od nje da se povuče iz hotela i da stanuje u nekom stanu u gradu koji su joj pronašli, jer se nije dobro gledalo na to da ona kao strankinja još kontaktira sa stranim novinarima. Ona je to odbila. I tada su je uhapsili. Da ironija bude veća, ona je uvijek bila protiv ruskog sistema, a osudili su je kao rusku špijunku. Ona me je moralno podržavala i pomagala.
Što je s njom danas?
Ne znam. Za nju se zauzela austrijska vlada pa je nakon nekog vremena što smo ga zajedno provele u Požarevcu repatrirana u Austriju. Imala je poznanike i prijatelje po cijelom svijetu, tako da je svakog mjeseca jedan paket, na koji je imala pravo, dobivala iz drugog kraja svijeta: Amerike, Engleske, Francuske, Indokine. I bila je tako humana da je uvijek ponešto i meni davala. Kad je izašla s robije – to ja nisam znala, to mi je poslije saopćila u dopisivanju – nagovorila je čak jednog nobelovca iz Švicarske, jednog književnika, da piše našem predsjedniku molbu za mene da me pusti. Ali takve reakcije nije bilo. Godine 1949. moja je teta emigrirala u Izrael i isto tako je preko vlade tražila da me puste iz zatvora da odem odmah u Izrael. Nikad mi netko nije o tome nešto saopćio.
Koliko ste godina bili u Slavonskoj Požegi?
Godinu dana, ali u takvim uvjetima da sam se oporavila. Mnogo sam radila, rukovodioci su bili zbilja vrlo korektni, a i ja sam se korektno ponašala. Komandir straže bio mi je drug iz partizana. Ali baš zato što su oni bili tako fer, ja sam bila još discipliniranija, utjecala na druge žene, jer su kriminalke povremeno znale praviti ispade, izazivati tučnjave. Uvijek sam pomagala da se smire. Govorila sam im da budu pametne, da ne znaju kako im je dobro, kako ima mnogo gorih zatvora.
U toku tih godinu dana djeca su vam dolazila redovitije?
Ne znam da li sam vam već rekla da pune četiri godine djeca i moja zaova nisu ni znali da li sam živa. U Požegi su me posjetili jedanput, jer je to bilo povezano s velikim troškovima. Bilo je nekih mojih dobrih prijatelja koji bi mi povremeno po nekom poslali malo hrane, jer svatko je slobodno dobivao jedanput na mjesec paket do određenog broja kilograma, a ja ga nisam imala od koga dobiti. Prijatelji bi mi poslali umjesto paketa možda jednu kutiju kolača ili nešto slično.
Da li vas je itko drugi posjetio?
Posjetio me jedan prijatelj, pokojni Duško Novaković iz Pakraca – u to vrijeme već je bio advokat, inače je bio sudac – moj predratni dobar prijatelj.
Je li vam on, kao odvjetnik, predložio da podnesete molbu za otpust?
Htio je napisati molbu, a da ja samo potpišem. Ja sam energično odbila potpisivanje bilo kakve molbe jer sam mislila: ako bilo što potpišem, time automatski priznajem da je presuda istinita, da su sve optužbe istinite.
Kako je došlo do puštanja?
Ne znam. Samo su me jednog dana u Slavonskoj Požegi pozvali u kancelariju: baš sam nešto ondje radila sa ženama – oblagala sam zidove, uređivala nekakve prostorije – i došli su pravnik i upravnik, pozvali me i saopćili mi da sam oslobođena od daljnjeg izdržavanja kazne. To je za mene bio takav šok da sam se morala nasloniti na zid. Vidjeli su da mi je malo pozlilo pa su mi ponudili da sjednem. Teško mi je bilo prihvatiti da ću najedanput izaći među svijet, a nisam imala što ni obući osim robijaške uniforme.
Kako je izgledala robijaška uniforma?
U Požegi nije bilo tako loše: ružno, jednolično skrojeno, od grubog sukna, ali tu se dosta redovno čistila i prala.
Koje je boje bila?
Sivo – drap – smeđe, melirano.
Da li ste imali broj, kao u filmovima?
Ne, nismo imali broja, bile su to samo dosta grube košulje. Ali je bilo čisto, velika je čistoća vladala u Požegi, red i čistoća za uzor. Stražarice su mi ponudile da će mi dati jednu novu uniformu koja relativno pristojnije izgleda od onih ispranih pa da to poslije poštom vratim. A meni je to bilo vrlo neugodno: idem u Zagreb, zaboga, mogu susresti poznanike! Onda su mi ove gospođe i kriminalke posudile svoju garderobu i u njoj sam izašla. Jedna mi je posudila suknju, druga bluzu, treća nekakvu vesticu ili ne znam što – već je bilo dosta kasno u jesen i bilo je hladno – i ja sam to, naravno, poštom vratila.
(Nastavit će se)
Bilješke:
(10) Poznati zatvorenici Glavnjače:
- Vilim Horvaj, sekretar SKOJ-a (1927)
- Otokar Keršovani, književnik, komunist (1928)
- Ivan Milutinović, ratni član Politviroa CK KPJ (1928)
- Spasenija ”Cana” Babović, revolucionarka proglašena ”herojem šutnje”, zbog držanja pod policijskom torturom (1928)
- Andrija Hebrang, ratni sekretar CK KPJ (1929. i 1948-49)
- Sima Marković, prvi sekretar CK KPJ (1932-33)
- Petko Miletić, partijski lider KPJ (1932-33)
- Konstantin ”Koča” Popović (1941)
- Vlado Dapčević, crnogorski prvoborac i ratni heroj, čelični staljinist (1948)
- Sreten Žujović ”Crni”, član Politbiroa CK KPJ koji je optirao za IB (1948-50)
(11) Milarod ”Mile” Milatović (1911-1997). Predratni advokatski pripravnik, član KPJ od 1934. Zamjenik komandanta Valjevskog partizanskog odreda, član Glavnog štaba NOV i PO Srbije. Poslije rata pomoćnik ministra unutrašnjih poslova NR Srbije, sekretar Izvršnog vijeća NR Srbije, ambasador SFRJ u Poljskoj i Kanadi. General-major JNA u rezervi. Godine 1952. objavio je knjigu ”Slučaj Hebrang”, koji je izdavačka kuća ”Kultura” objavila u nakladi od 50.000 primjeraka.
(12) David Laušević, direktor Više škole UDB-e na Topčideru 1949. godine. Давид Мирков, се још као студент на Београдском универзитету укључио у напредни студентски покрет. У Партију је примљен 1939. године, када је изабран за секретара среског комитета за Шавник. У априлском рату је заробљен и налазио се у логорима Албаније и сјеверне Италије, у којима је активно радио на организовању отпора. Послије капитулације Италије побјегао је из логора и прикључио се јединицама хрватског приморја, гдје је постављен за комесара батаљона. На тој дужности је тешко рањен и пребачен у Италију на лијечење. Носилац је Партизанске споменице 1941.
(13) Godine 1942. policija je istodobno s Hebrangom uhitila kurirku Bogdanku ”Bebu” Rašić Podunavac, prijateljicu Olge Khon, koja će ”pasti” tek kasnije, u Pakracu. Sovjetska Vojna obavještajna služba (GRU RKKA), držala je svoju radio-stanicu u ”sigurnoj kući” u Vrapču. U toj je kući, kako piše Vladimir Velebit u svojim memoarima, stanovao i Hebrang, u suprotnosti s pravilima konspiracije. Kad je policija po dojavi došla pohapsiti ukućane, u borbi je poginuo rezident GRU Ivan Srebrenjak ”Antonov”, a Hebrang je nastrijeljen u glavu pa je izgubio jedno oko. Srebrenjakova žena, Frančiška ”Beba” Klinc, šifrantica, preživjela je rat, ali nije Glavnjaču – i ona i Seka Podunavac umrle su u tom zatvoru.
(Posebnu radio-stanica na Milerovu brijegu u Podsusedu držao Josip Kopinič, pseudonim ”Valdez” i ”Vokšin, radio-odziv ”Vozduh”. On je bio rezident OGPU/NKVD, a njegova šifrantica bila je njegova žena Stela Panajotis-Bamjazidos. Toj stanici gravitirao je Tito sa svojom partijsko/agenturnom mrežom, dok nije otišao u Beograd gdje je radio priompredajnik ”Pavlodar” u vili rezidenta GRU Vladimir S. Ribnikara, vlasnika ”Politike”. Kopinič je pak pobjegao u Belu Krajinu, a zatim u Bazu 20 na Kočevskom rogu, u štab slovenske Osvobodilne fronte. Tako se Tito riješio svih ruskih ljudi u Zagrebu.)
Strašna je bila i sudbina Vladimira Frajtića (1910-1989) kojega je Milatović u Glavnjači spremao kao krunskog svjedoka za suđenje Hebrangu, ako do njega dođe. Vjerojatno su odustali od procesa, jer se Hebrang, stari robijaš držao nepokolebivo (o tome mi je pričao pokojni Zdenko Svete, koji je kao major UDB-e Hebranga čuvao u zatvoru). Frajtić, konobar rodom iz Bjelovara, završio je podoficirsku školu kraljevske vojske, ali je odbio pucati na zagrebačke demonstrante poslije atentata na Radića koji su se okupili ispred Katedrale, pa je izveden na sud i osuđen na 7 godina robije, što je produženo na 12 godina. Ležao je u Sremskoj Mitrovici i iz nje pobjegao, ali je opet uhvaćen i poslan natrag na robiju. Pušten je tek 1939. Kad je Hebrang izašao na slobodu 1940. Frajtićev stan koristio je kao jedno od skrovišta. Pošto je Hebrang upao u zasjedu, stradao je i Frajtić. Uhićen je i osuđen na dvije godine logora. Uspio se osloboditi prije odlaska u Jasenovac i 1943. otišao je u partizane, k Hebrangu, te postao ekonom CK. Poslije rata vodio je milicijsku menzu u Zagrebu. Uhapšen 1948. u Glavnjači je podvrgnut mučenju da posvjedoči o Hebrangovom radu za ustašku policiju u doba rata. I žena mu je zatvorena na tri godine. Izveden je na montirani proces 1952. i osuđen na smrt strijeljanjem, ali je kazna ublažena na 20 godina robije. Izašao je već nakon 12 godina Sremske Mitrovice. Zaposlio se kao konobar u ugostiteljskom poduzeću ”Jelen” u Dubravi. Kad je umro 20. juna 1989. godine, drugi robijaš, komunist i stradalnik, Šime Balen, napisao je osmrtnicu u kojoj je opisao Frajtićev hrabar čin iz 1928. godine. Oprezni ”Vjesnik” nije htio osmrtnicu objaviti, iako je od toga prošlo 51 godinu, a rušenje Berlinskog zida uslijedit će tri mjeseca kasnije.
http://www.andrija-hebrang.com/zaboravljene.htm