Piše: Vladimir Cvitan, ”Start” 1989.
Kad ste točno izašli?
Desetog listopada 1956. U međuvremenu sam u Požegi radila i zaradila nešto malo novaca, tako da sam imala za vlak i da u Zagrebu platim taksi, jer sam stigla kasno uvečer. A moja je zaova stanovala daleko, na Kustošiji, i ja se ne bih bila snašla nakon toliko godina, a ne bih ni kuću pronašla.
Jeste li imali neke dokumente?
Ne, ne sjećam se da sam imala: možda otpusno pismo ili tako nešto, vjerojatno su mi nešto morali dati, ako me netko legitimira.
Na koje su ime glasili ti dokumenti?
Hebrang. Živjela sam pod svojim pravim imenom i prezimenom. Tako sam bila suđena i tako sam robijala. Tako sam i izašla. Nisam još slutila što me čeka, da nakon robije ima još robija.
Kako vam je sve to izgledalo? Rekli ste da ste uzeli taksi. To je nakon toliko godina jedna posve građanska stvar, tako normalna. Iskrcali ste se u Zagrebu…
Nisam vidjela ništa od Zagreba, bila je kasna noć i magla. Ničega se ne sjećam, samo da je bila noć, negdje 11, pola 12. Da li ću naći nekog budnog? Da li će me zaova čuti kad je budem zvala? Moja je zaova još sjedila i šivala i nije dopustila da se djeca bude, jer ujutro moraju ići u školu. Ona je inzistirala na tome, a ja sam mislila da na dan kad se mati vrati s robije djeca mogu i izostati jedan dan iz škole – ne bi bilo ništa strašno. Ali nije išlo! Sad sam bila kod zaove koja je živjela – a živi još i danas – u toj kući koja je vrlo mala, stiješnjena, i umjesto petero sad nas je šestero tu moralo živjeti. Nisam imala kamo. Djeca su primala malu financijsku pomoć, od čega su svi živjeli. Mojim dolaskom pala je jedna osoba više njima na teret, što nisam željela…
Tko je plaćao tu pomoć, apanažu za djecu?
Apanažu za djecu plaćao je Savjet za socijalnu pomoć republike Hrvatske – koliko znam, na inicijativu Steve Krajačića. Još intenzivnije brinuo se Veljko Drakulić, koji je bio najprije pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, a zatim je i sam bio ministar. Njemu sam možda među prvima otišla, jer smo otprije bili dobri prijatelji.
On mi je mnogo stvari razjasnio i pomogao, i rekao mi da se cijelo vrijeme brinuo za djecu koliko je više mogao, i zaista sam mu bila duboko zahvalna. Bio je dobar čovjek.
Mislite li da se netko osim za doznačivanje novca brinuo i kako se taj novac troši, kako se djeca odgajaju, što se s njima događa?
Veljko mi je rekao, a to su mi i djeca potvrdila, da je povremeno slao svog čovjeka koji je kontrolirao kako djeca žive, što jedu, kakvi su u školi. Po dolasku, morala sam se javiti unutrašnjim poslovima – policiji – da sam u Zagrebu, na toj i toj adresi, da nemam od čega živjeti, da nemam stana, zaposlenja ni išta drugo. Oni su već imali instrukcije, dali mi jednu malu svotu za hranu i ponudili zaposlenje u muzeju, što sam energično odbila. Željela sam sama naći zaposlenje, koje ne bi bilo pod policijskim okriljem. I onda sam išla tražiti posao. Bio mi je još živ bratić u Zagrebu, pokojni dr. Artur Polak. On mi je pomogao koliko je mogao, a to nije bilo bogznašto. Židovska je općina pomogla. Zaboravila sam reći da je židovska općina neprestano pomagala djeci, da im je davala UNRRA-pakete, da im je davala staru garderobu koja je dolazila rabljena iz Amerike.
Kako je izgledalo traženje posla? Vi biste došli i rekli: »Dobar dan, ja sam Olga Hebrang…«
»…Tražim zaposlenje!« A, ne! Morala sam se javiti najprije na Ured za zapošljavanje: ondje sam se registrirala i dolazila tražiti posao. Na šalteru je bio uvijek isti čovjek i, kad god bih tražila neko mjesto, odgovarao je: »Nema, nema, nema…« Tražila sam bilo što, nisam birala. Nije me bilo stid raditi bilo što, ribati podove, prati suđe – svejedno. Jednog dana, kad je taj čovjek već vidio da sam iznemogla i da sam u groznom stanju, pozvao me u posebnu prostoriju i rekao:
»Slušajte, ovo vam ne bi smio reći, ali meni vas je žao. Vi, s vašim imenom i prezimenom, nećete dobiti zaposlenje. Dajte se prijavite pod nekim drugim imenom.« A ja pitam: »Kakvo drugo ime? Zašto? Što mom imenu fali?« »Nećete s tim prezimenom dobiti mjesto – to vam kažem, više vam ne mogu reći, a nisam ni to smio.« Tada sam se odlučila prijaviti pod mojim roditeljskim prezimenom Strauss, i kad sam se tako prijavila, rekao je: »U redu. Evo, ima jedno mjesto u pekari – za blagajnicu.« Negdje u Gornjem gradu. I tako sam išla za blagajnicu u pekaru pod imenom Olga Strauss, i radila možda mjesec ili dva. Znam samo da sam dobivala 10.000 dinara mjesečne plaće i 5 žemlji na dan. Od toga sam tri žemlje nosila djeci, svakom po jednu, a ja sam živjela od dvije žemlje na dan. Tako bi onih 10.000 ostalo zaovi za hranu. No, jednog lijepog dana pozove me direktor i kaže: »Meni je jako žao, ali moram vas otpustiti.« Kako? Zašto? »Znate, pekari su jako prosti ljudi i vole prostački govoriti, a pred vama se ustručavaju, sram ih je!« A ja odgovorim: »Zaboga, zašto? Pa i ja znam prosto govoriti. Neka oni samo govore prosto! To meni ni najmanje ne smeta, a ako treba da im dokažem – i sama ću s njima jednako prostačiti. Budite uvjereni da znam biti prosta i nemojte me otpustiti.« On odgovori »Nažalost, vaše prostačenje ne vrijedi, morate otići!« I tako sam morala dalje lutati ulicama…
To je bilo zato što su u međuvremenu saznali tko ste?
Vjerojatno. Direktor mi nije smio reći, ali me morao otpustiti, a kvazirazlog bila je prostota pekara i moja nekakva finoća, koje ionako više nije bilo. Hodala sam Zagrebom, gledala firme gdje bih našla posao – nigdje nikog poznatog. I jednog dana susretnem na ulici nekog Pakračanina, dobrog prijatelja, koji me upita što radim. Kako što radim? Hodam naokolo i tražim posao! On se začudio: »Što nemaš posla?« Tada me on uputio u Industrotehnu, gdje je jedan naš Pakračanin bio direktor. On će me sasvim sigurno primiti. Zbilja me je vrlo lijepo primio i rekao da će me zaposliti, ali da najprije mora pitati policiju i dobiti odobrenje. Rekla sam da je to u redu, neka pita policiju, ali da mi dade nekakav kruh, da ću raditi bilo što. I tako sam se zaposlila u računovodstvu, na izračunavanju faktura. Neko sam vrijeme radila taj slabo plaćen posao, koji mi je bio preglup: mogla sam dati mnogo više.
Ali šef me nije smio unaprijediti. U Industrotehni posjećivao me dobar, dragi stari prijatelj Feri Degl, Saška, sad već nažalost pokojni, koji je bio udbaš i kao takav nije smio javno kontaktirati sa mnom, ali je znao da sam lažno osuđena, da je sve laž. Kad bi došao u posjet našem zajedničkom poznaniku direktoru, uvijek bi me pozvali u sobu, pa bismo sjedili malo i razgovarali, popili kavu.
Tada ste se zaposlili ponovno pod imenom Hebrang, ili pod imenom Strauss?
Još pod svojim imenom, Hebrang.
I ljudi su znali tko ste?
Da, znali su.
I kako su se prema vama odnosili?
Vrlo lijepo, upravo dirljivo. Svi osim jedne žene – neću joj spomenuti ime – koja je počela hajku protiv mene preko partijske organizacije. Bilo nas je šest – sedam u sobi i ona mi je predbacila nekakvu glupost. Čitava ju je soba napala da što hoće od mene: zar nisam dovoljno mučena i stradala, zar nisam dobar radnik, i tako se i ona povukla. Mogu reći da se čitav kolektiv divno ponio prema meni. Osjećala sam se među njima potpuno ravnopravna, slobodna i jednaka. Ali, tada je počelo maltretiranje radi promjene prezimena. Počeli su me s radnog mjesta pozivati u SUP, maltretirati, prijetiti, saslušavati i vršiti pritisak da promijenim prezime. Zapravo, to je već počelo prije nego što sam došla u tu firmu, ali sam mislila: ako je direktor od UDBA-e dobio odobrenje da me zaposli, onda je to skinuto s dnevnog reda. No, nije bilo. Pritisak se se još pojačao. Budući da mi je direktor bio stari prijatelj, ja sam se posavjetovala i s njim što da radim. Slegnuo je ramenima i rekao da mi on u tome ne može pomoći. Tada sam se savjetovala s nekim liječnicima, mojim predratnim prijateljima, i još mnogima. Uglavnom, natezanje oko prezimena potrajalo je oko godinu dana.
Kojih je godina otprilike to bilo?
Od 1957. do 1958.
Čime su vam prijetili?
Da će me ponovo zatvoriti i slično, ne sjećam se više točno. Uglavnom, svaki čas bila sam jednom nogom u zatvoru. I sad možete misliti! Kod kuće troje djece… U međuvremenu – imala sam još nekakvu kuću u Zagrebu, na periferiji, Ljubljanica je tada bila daleka periferija – kako sam tražila stan, neki prijatelji i pravnici savjetovali su mi da ne primim stan koji mi UDBA nudi nego da tražim stan u svojoj kući. I tako sam tražila taj stan, i tu mi se pokazao vrlo blagonaklon pokojni general Viktor Bubanj, koji je odmah poslije prvog razgovora – čim sam došla k njemu i zatražila tu svoju kuću, koja je bila pod vojnim stambenim fondom – poderao preda mnom dva rješenja što su već bila napisana za taj stan i rekao da mi se stan da. Tako sam se uselila u stan u svoju kuću s jednim pivarskim sandukom, jednom rajnglom koju sam dobila od majke braće Goldstein (1), a ona mi je dala i prvi stolnjak, prvi par pribora za jelo, prve cipele – ono najminimalnije koliko je mogla odvojiti od svog domaćinstva. To dandanas čuvam za uspomenu. Nismo imali ni kreveta, ni stola – ničega. Pritisak za promjenu prezimena tekao je paralelno s useljenjem u stan, koji je bio užasno zapušten. U nj od 1941. do 1957. nitko nije investirao ni jedan dinar. Kuća je gotovo prohodala od gamadi što je gmizala uokolo. Nedostajali su komadi zidova. Svaki dan kad sam se vraćala s posla, kupila bih po kilogram gipsa i sama žlicom ljepila zidove, da zatvorim rupe, da se nekako riješim gamadi.
Kakav je bio odnos s djecom?
To je bilo vrlo teško. Djeca me ustvari nisu poznavala: četiri godine nisu znali da sam živa. Bila su navikla na moju zaovu i nju su osjećala kao svoju majku, tako da je meni bilo vrlo teško jer sam jedva čekala da ih okupim oko sebe, pod svoje okrilje, bez obzira na to kako bijedno bilo. Morala sam imati razumijevanja za to da djeca mene osjećaju kao stranca i vrlo delikatno i pažljivo nastupati. Dečki su se mnogo lakše prilagodili nego Dunja. Ona je bila najstarija, najzrelija i davala najveći otpor.
Oni su išli već i u školu? Kako je to izgledalo?
Kad je došlo vrijeme da pođu u školu, a mene nije bilo, ustanovilo se da nijedno nema rodnog lista. Nekako smo mi to u Beogradu na Dedinju površno shvaćali. Nisam se o tome brinula, mislila sam da je dovoljno da ih rodim, da će se valjda neko od tih sekretara i sekretarica sjetiti da prijavi djecu. No, nitko se nije sjetio. I sad je trebalo djecu upisati u školu, a nemaju rodni list: nijedna škola nije ih htjela primiti. Ali se našao opet jedan stari predratni prijatelj – pokojni Fred Novačić, direktor škole, koji je poznavao mene i moga pokojnog prvog supruga i cijelu obitelj – i odlučio da ih primi i bez rodnog lista. Tako su Dunja i Andrija pošli u školu. Kad sam se vratila i pokušala nekako resocijalizirati i sebe djecu, morala sam paralelno voditi brigu i o tim dokumentima, radi kojih sam morala putovati u Beograd. U Beogradu sam tražila i nešto od svojih osobnih stvari iz kuće, ali nisam dobila ništa, osim onoga što je bilo u prljavom rublju.
Kome ste išli u Beograd?
Išla sam na Ministarstvo unutrašnjih poslova, onima koji su mi sve oduzeli.
Što su rekli, gdje su stvari iz kuće?
Rekli su mi da je kuća dobila drugu namjenu, da je to sad kuća za goste i da je sve bilo državno, iako sam ja vrlo mnogo investirala ondje u inventar – ne u namještaj nego u druge stvari. Ništa od toga nisam dobila. Jedino fotoaparat, svoj partizanski trofej, jednu kućnu haljinu i nekoliko starih krpa koje su bile istrulile od prljavštine, a stajale su u prljavom rublju. Ništa drugo. Obavijestili su jednu beogradsku općinu da treba registrirati djecu, i to je učinjeno 1957.
Sigurno ste susretali neke ljude otprije rata, pa neke ljude iz vremena kad ste bili, uvjetno rečeno, »na vlasti«. Kako su ti kontakti izgledali?
Bili su zaprepašteni što me vide živu. Iskreno rečeno, rekli su mi da nisu vjerovali da sam živa, počevši od Vece Holjevca pa do zadnjeg mog prijatelja kojega sam posjetila. A naravno da sam obilazila samo one za koje sam vjerovala da će me lijepo primiti. Nikad se nisam obraćala nekome za koga sam smatrala da ima loš stav prema meni. No, događalo se da me pojedini rukovodioci susretnu na ulici, zaustave i pitaju: »Zašto ne dođeš k meni?« I to se događalo. Imala sam dosta prijatelja među intelektualcima, liječnicima, tako da sam se imala kome obratiti.
Znači, društveno ste se opet povezali?
Malo – pomalo, koliko sam stigla. A zapravo, stavljena sam u takav položaj da nisam imala vremena za razmišljanje. Kad sam počela raditi, trebalo je raditi puno radno vrijeme, a kod kuće ni iz čega stvarati nešto, pripremiti nekakvo jelo za drugi dan djeci i za tu večer, nabaviti sve namirnice od to malo sredstava koje sam mogla zaraditi. Dosta su mi pomagali u poduzećima gdje sam radila. Poslije sam prešla u Interpublic, gdje je generalni direktor bio moj ratni drug, koji se zbilja divno prema meni ponio, i dao mi malo bolje zaposlenje, malo bolji posao. Tu sam se vratila u svoju struku, jer sam radila u Agitpropu, pa mi je ekonomska propaganda ležala i za nju sam se poslije specijalizirala.
Još nešto o prezimenu. Kako ste nakraju popustili?
Morala sam se javljati u SUP u Petrinjskoj ulici.
Kako često?
Ne sjećam se više. Ondje sam naišla na jednog starog pravnika, koji je, siromah, bio malo fizički deformiran, grbav, ljudi ga se po tome sjećaju. On je radio kao pravnik u policiji za vrijeme stare Jugoslavije, za vrijeme NDH, pa i kod nas. I tom čovjeku jednog sam se dana smilila. Valjda sam tražila neku informaciju, a on mi je rekao: »Slušajte, ja sam stari pravnik, ali mi se čini da ste vi osuđeni na tako dugo vrijeme da po zakonu nemate pravo na promjenu prezimena, jer postoji mogućnost da se tako teški delikventi promjenom prezimena negdje zakamufliraju.« Sva sretna, otišla sam onom referentu koji je bio zadužen da vrši pritisak na mene i rekla: »Žao mi je, ja bih možda već pristala na tu promjenu, ali nemam prava na to.« Štoviše, otišla sam u Beograd, glavnome, i rekla mu da bih ja promijenila prezime, ali po zakonu nemam pravo, da sam pitala načelnika tog i tog, zakon taj i taj – zapisala sam sve paragrafe – a on samo odmahnuo rukom i rekao: »To ne mijenja ništa. Ako zakon brani, mi ćemo zakon promijeniti. Idi kući i promijeni prezime.« Kad sam se vratila, zadnji, presudni razgovor obavila sam s mojim jednim dobrim pokojnim prijateljem, internistom, koji mi je u četiri oka rekao:
»Dušo draga, meni te je žao, ali vidim da drukčije nećeš moći živjeti. Ti ćeš morati promijeniti prezime, i što prije to učiniš, prije ćeš imati mira.« Nakon tog razgovora shvatila sam da izlaza zaista nema, i tada sam to učinila. Sad je trebalo izabrati prezime. Koje? Svoje djevojačko nisam htjela jer bi to izgledalo kao da sam se odrekla prezimena Hebrang i vratila se na djevojačko. Rekla sam neka mi sami dadu nekakvo izmišljeno prezime: kakvo god hoće, pseudonim. Nisu htjeli. Opet je bilo dosta dugo natezanja. Tada mi je palo na um da mi se otac zvao Marko pa nek se zovem Markovac.
Kako ste se onda dalje u privatnom životu predstavljali?
Pa, ispočetka Hebrang, naravno. Ali sam na poslu morala službeno promijenitiprezime u Markovac i tako se to Markovac nekako udomaćilo da sam se s tim sasvim pomirila.
Djeca su se i dalje zvala Hebrang?
Ne, i dečki su morali promijeniti prezime. Jedino se u Dunju nitko nije usudio dirnuti. Dunja nije nikad promijenila prezime. A dečkima su ga, jer su bili maloljetni, promijenili bez njihova pristanka. No, kako je koji postajao punoljetan, tako je pisao molbe. Rekla sam im kako da to naprave, da traže svoje prezime, jer sam ga ja mimo njihove volje promijenila.
I oni su to učinili?
Oni su to učinili, i svaki je od 18 godina ponovo postao Hebrang. Mada, moram napomenuti, u školi ih nikad nitko nije nazvao Markovac i sve njihove svjedodžbe glase na Hebrang.
Kako se to dogodilo?
Ne znam. Nadam se da je posrijedi bila humanost.
Mislite li da su oni zbog prezimena imali problema, ili su, možda, uživali neke simpatije?
Kako tko i kako kada, ovisi o ljudima. Mnogi su prilazili djeci sa simpatijom, a neki su se distancirali. Sigurno da je bilo i neprilika kakvih sam ja imala u Industrotehni. No, poslije nikada nisam imala neprilika na poslu. U osnovnoj školi u koju su išli Branko i Braco, nastavnice su još bile kolegice moje pokojne starije sestre, tako da je tu vladala lijepa atmosfera. Djeca su mi bila izvanredno dobri đaci, nije im bilo prigovora i nije bilo povoda da im se prave smetnje.
A nakon osnovne škole, kad je prezime na neki način opet postalo važno i njima i drugima?
Nisu to u školi bile tako važne stvari. U gimnaziji se opet dogodila sretna okolnost. Recimo, Dunja je išla u gimnaziju gdje je direktor bio moj predratni poznanik, praktički đak, a i Branko je išao kod direktora koji nam je jako mnogo pomogao. Dunja je završila dva razreda gimnazije u jednoj godini. Nisam imala vremena ići na roditeljske sastanke jer sam bila toliko angažirana kućnim poslovima i radom, itd. Dogovorila sam se, ako ima nekih problema, neka me nazovu telefonom.
Uvijek sam nailazila na neke stare poznanike, stare kontakte i dobre prijatelje, stjecala nove.
Što ste djeci govorili o ocu?
Sve najljepše. Možda sam o cijeloj našoj tragediji premalo govorila, jer sam ih htjela poštedjeti. Kasnije su mi to prigovorili. No, djeca su ionako imala teško, uništeno djetinjstvo, pa da ih još opterećujem pričama o tome – nisam htjela. Ja sam ih samo poticala da uče, da se bave sportom, da idu na izlete, da idu u društva, u muzičku omladinu, da imaju što ljepše djetinjstvo, koliko se to moglo ostvariti u onim prilikama. Tada je još bio običaj da poduzeća organiziraju izlete. Kad god su Industrotehna ili, poslije, Interpublic organizirali neki izlet, uvijek sam djecu vodila sa sobom.
Negdje pred maturu, dosta je ozbiljna stvar bila učlanjivanje srednjoškolaca u partiju. Jeste li razgovarali o tome kod kuće?
Nikada. Ali ni jedno moje dijete nije ušlo u partiju. No, nikada nisam htjela na njih utjecati da se opredjeljuju, to je bila njihova stvar.
Nikada niste o tome ni razgovarali?
Nisam htjela na djecu utjecati osim u smislu da budu pošteni građani.
Da li se sjećate kad ste djeci prvi put ispričali cijelu istinu?
To je išlo postepeno. Nikad zapravo nisam sjela pa im pričala: »Djeco, to vam je bilo tako i tako.« Mi smo samo tugovali za ocem i uvijek najljepše govorili o njemu. U prvo vrijeme, kad sam bila sama i nisam imala nikakve pomoći u odgojnom pogledu, uvijek sam razmišljala o tome kako bi se Andrija postavio u nekoj situaciji. Znala sam reći: »Napravio si tu i tu pogrešku, tvoj otac bi reagirao tako, pa se ti sad ravnaj!« Nikada nisam imala s njima jedan otvoreni razgovor, jer sam ih htjela poštediti. Bilo je jedno vrijeme kad se uopće o toj aferi nije ni pisalo ni govorilo. Djeca su imala svoje društvo i lijepo se razvijala. Možda sam pogriješila. Mislila sam da su opterećeni dovoljno i da će ih život kad – tad suočiti s tom tragedijom.
Gdje ste stanovali? Koliko znam, dosta ste se selili po gradu.
Da, dva puta. Najprije sam stanovala u derutnom stanu gdje nije bilo ni vodovoda ni kanalizacije, a krov je prokišnjavao. Zatim smo dobili privremeni smještaj u montažnoj zgradi, na periferiji, gdje smo tri godine čekali na dovršenje zgrade u kojoj sad stanujemo. Tek ovdje, ’65., može se reći da sam stvarala dom. To je išlo veoma mukotrpno, bez sredstava, uz naporan rad u poduzeću, uz djecu i odgojne probleme… Ovaj sam stan dobila na Krležinu intervenciju. Trebala sam ga dobiti u vlasništvo, kao nadoknadu za ono što mi je oduzeto, ali kako nisam na tome naročito inzistirala, rješenje mi je napisao na stanarsko pravo. Nikad nisam imala smisla za posjedovanje nekretnina pa mi to i nije izgledalo važno. Danas se, naravno, kajem zbog toga, jer ni jedno moje dijete nije dobilo nikada, ni s kojeg naslova stan, iako su se društveni stanovi neko vrijeme dijelili šakom i kapom.
Kakav je u to vrijeme, šezdesetih, bio vaš interes za politiku?
Nikakav. Uvijek sam se kompletno uklopila u kolektiv u kojem sam radila, i tu sam zaista bila lijepo primljena od svih pa i partijske organizacije. Čak bi mi se dešavalo, pogotovo u Ingri, kad su se rješavale neke krupne stvari koje su se ticale poslovanja poduzeća, da me čak neki članovi pitaju za savjet. Ali nikad se više nisam aktivno bavila politikom. Dosta mi je bilo za cijeli život!
Jeste li čitali novine?
Čitam i čitala sam novine, i pratila što se događa, jasno, ali nikad komentirala, i nikad se nisam aktivno miješala u politiku. Osim, naravno, kao svaki lojalan građanin, sudjelovala u općim društvenim humanim akcijama.
Kakve je osjećaje izazivalo spominjanje ljudi za koje ste pouzdano znali da su bili umiješani u slučaj Hebrang?
Jasno, ne mogu sasvim pasivno o njima razmišljati. Ali, nisam tip koji zna iskonski mrziti. Morala sam radi djece živjeti u ovom društvu, morala sam se uklopiti i prihvatiti da su oni koji su meni nanijeli najveće zlo još uvijek na položaju. I da ja tu ništa ne mogu promijeniti. I, naravno, nadala se da će jednoga dana istina izaći na vidjelo.
Kako ste, primjerice, reagirali na tzv. Kardeljevo pismo?
Kardeljevo pismo, koje se već nekoliko puta pojavilo u tisku, zadnji put je spomenuo Milatović. Dijelim Vontino mišljenje da je to pismo vrlo sporno, da će tek trebati dokazati da stvarno postoji. Ne mogu prihvatiti da se jedan političar i komunist kakav je bio Kardelj spušta na nivo tračeva.
O čemu se točno radi?
Radi se o tome da je napisao kako sam ja živjela s nekakvim logornikom, što nije istina. Napisao je da se Andrija povukao sa svojom obitelji, što je bilo nemoguće, jer se u partizanima uvijek živjelo u kolektivu. Da smo se i htjeli povući u nekakav privatni obiteljski život, za to nije bilo mogućnosti, jer smo svi u istoj kući stanovali i za istim stolom jeli. Zatim, da sam ja svaki dan mijenjala odijela, da sam tjerala modu u partizanima, što je laž. Naprotiv bila sam skromnija od svih drugih, baš zato što mi je suprug bio sekretar CK. Morala sam biti uzor skromnosti. Možda je ljudima zapelo za oči to da sam bila uvijek čista. I u najgorim uvijetima, ja bih, makar u porciji za jelo, još u Slavoniji, iskuhala onu ušljivu košulju koju sam trebala drugi dan obući. Samo sam je na taj način mogla sterilizirati, da uništim gamad i da bude čista. A bila sam navikla na osobnu higijenu. Čak imam i fotografije po kojima se može vidjeti da sam u partizanima nosila samo Andrijine stare košulje koje su njemu postale pretijesne. Čudi me takva izjava Kardeljeva, tim više što me on unaprijedio. Do njegovog dolaska u Otočac ja sam, kao što sam rekla, radila u Pivovari, što nije bilo bogznakako ugledno mjesto, ali ja sam to sve prihvaćala samo zato da ne bi rekli da Andrija svoju ženu gura naprijed. I onda je došao Kardelj i premjestio me u radio-stanicu. Dakle, on me unaprijedio. Poslije ručka, dok su drugi još radili, a ja nisam imala emisiju, on bi sa mnom znao šetati i puno razgovarati. Bila sam zaprepaštena kad sam vidjela da je on ovako nešto mogao napisati.
Nakon svega što su vam, kako kažete, drugovi učinili, kakav je danas vaš odnos prema komunizmu?
Moj se odnos promijenio. Međutim, nemojte zaboraviti jednu stvar: moja mladost, ideali, moji najljepši dani kad sam prišla komunističkom pokretu, bili su kad sam upoznala ljude za koje mogu reći da su bili tako pošteni, humani, pametni, obrazovani pa sam mislila da su svi takvi. Do tada sam vjerovala da je svatko tko postane član partije provjeren, da je prošao sve ispite koje sam ja prolazila, jer prije rata nije bilo lako postati član partije u ilegalnosti. U ono sam vrijeme svakog člana partije cijenila kao besprijekorno poštenog čovjeka. Na žalost, poslije sam vidjela da nije tako i, naravno, korigirala svoje stavove.
Zašto onda Kardelj ne bi mogao napisati takvo pismo?
Možda sam pretjerala kad sam rekla da to ne mogu vjerovati, ali pretpostavljala sam da je on na tako visokom nivou da se ne upušta u tračeve.
Pričali ste o mogućnosti da emigrirate u Izrael, koja mi se čini signifikantna za vaše ponašanje. Kad je to bilo?
Ne znam točno, mislim da smo još u Folnegovićevoj stanovali. Dakle, moralo je biti negdje početkom šezdesetih. Jedan moj prijatelj, predratni dobar poznanik koji je inače bio pravnik, a tada na istaknutom položaju u Izraelu, došao je u Zagreb, i preko jedne zajedničke prijateljice pozvao me na neutralno mjesto na razgovor.
Ponudio mi je da s djecom idem u Izrael, da mi se tamo pružaju sve mogućnosti za udoban, normalan život, da ću odmah dobiti stan, zaposlenje, da će se djeca moći školovati, da ću imati sve što mi treba. To je, naravno, meni lijepo zvučalo, dirnulo me kako je to pažljivo od njega i od države Izrael. Međutim postavila sam pitanje da li će mi država Izrael pomoći, ako odem tamo, da tražim reviziju procesa za mene i za mog supruga. On je bio pravnik i rekao mi da to ne dolazi u obzir, jer bi to značilo miješanje u unutrašnje poslove Jugoslavije. Tada sam odgovorila da mi je jako žao, ali da ja onda ne mogu u Izrael. Jednom prilikom – zahvaljujući sretnoj okolnosti – imala sam čast razgovarati s pokojnim Đurom Pucarom – Starim. On me, kad je čuo kako živim, pozvao da se preselim u Sarajevo gdje će mi on riješiti sve moje materijalne probleme. Odbila sam i to sa zahvalnošću jer sam smatrala da ova sredina ima moralnu obavezu ispraviti djeci i meni nepravde i zla koja su nam učinjena.
Da li ste dobili pasoš čim ste izašli iz zatvora?
Ne, ne odmah.
Da li ste ga uopće tražili?
Jesam, kad sam htjela ići u Izrael, da ga konačno vidim. Tamo sam imala tetu i četiri sestrične.
Koje je to godine bilo?
To je, možda, bilo negdje pedeset devete, šezdesete. Zatražila sam pasoš i bila odbijena.
Da li ste bili odbijeni s nekim objašnjenjem?
Ne sjećam se, bez ikakvog objašnjenja, nije mi ni trebalo nikakvo objašnjenje. Otišla sam tada u kabinet Steve Krajačića i napravila lom. Počela sam vikati na njegovog šefa kabineta, govoriti kakve su to svinjarije: bivši ustaše i ratni zločinci dobivaju pasoše, a ja ne! Što to znači!? I brzo sam dobila pasoš. Na prvi izlet u inozemstvo išla sam s kolektivom za 1. maj, u Veneciju. Nakon toga nisam putovala, jer nisam imala novaca. Samo sam htjela imati pasoš, kao svi drugi građani. Tek ’65. sam mogla prvi put otići u Izrael, kad sam uštedjela toliko da sam mogla platiti put. To je bilo iz Ingre, i vrlo jeftino sam putovala, teretnim brodom tamo i natrag. Tako sam provela godišnji odmor. Išla sam posjetiti tetu i strica i rođake koji su još bili živi.
Koliko su vam putovanja uopće značila? Koliko ste putovali prije ’48.?
Prije rata sam puno putovala. Bila sam u Francuskoj, na francuskoj rivijeri… To mi je bilo najupečatljivije putovanje. Bila sam u Beču gdje se školovala moja sestra, u Italiji. A poslije rata bila sam samo u jednoj službenoj državnoj delegaciji, kad je moj suprug bio šef državne delegacije u Poljskoj. Tada sam s njime bila na putu mjesec dana. Poslije rata nisam putovala. S godišnjeg odmora iz Opatije bih skoknula u Trst, recimo, dok je Veco Holjevac bio komandant zone.
Kad ste promijenili prezime i kad je prestao pritisak, da li su onda i svi problemi sa SUP-om prestali?
Jesu. Prestali su me pozivati i maltretirati. Zatim sam ja obilazila sve moguće ustanove po Beogradu radi kojekakvih papira; recimo, trebala mi je smrtovnica mog supruga da bi dobila dječji doplatak. U Beogradu sam sjedila tjedan dana i čekala dok su stvorili nekakvu smrtovnicu, koja je bila pogrešno napisana. Pitanje je da li je datum smrti i tu točan: ne mogu tvrditi ni da jest, niti da nije. Ali datum rođenja je potpuno pogrešan! Išla sam tražiti grob mog muža, da saznam na koji način je poginuo. Jer u samoubojstvo uopće ne vjerujem i znam da on nije bio čovjek koji bi se ubio. Nije imao zašto, nego je na pravdi Boga izgubio život. I tražila sam, međutim – bezuspješno. Do danas nismo uspjeli saznati ni na koji način je izgubio život, niti gdje je sahranjen, a rado bih njegove posmrtne ostatke prenijela na Mirogoj u moj obiteljski grob, koji imam od bake i djeda.
Neka službena varijanta ipak postoji. Koju su vam ponudili?
Postoje tri oficijelne varijante, sve u vezi s nekakvim radijatorima, nepostojećim u Glavnjači! To znate: da se objesio na radijator koji nije ni postojao!
Ni do danas vam nije rečeno gdje je sahranjen?
Ne. Dunja i ja smo obilazile sva beogradska groblja, jer se nismo mogle obratiti SUP-u, prije nego što smo bile sigurne da ga stvarno na groblju nema. Ja sam tražila po grobljanskim knjigama iz tih godina, svim beogradskim i nigdje ništa nisam našla. Onda sam pisala službeni zahtjev SUP-u, ali nisam nikad dobila odgovor.
Rekli ste da niste htjeli ići u Izrael, jer se, od tamo ne bi mogli izboriti za reviziju procesa. Kad ste prvi put odlučili u tome aktivno sudjelovati?
To je bilo vrlo mučno i teško i relativno sam se kasno uključila. Naprosto zato što sam bila u takvoj životnoj situaciji da nisam imala vremena ništa napraviti. Morala sam se boriti za nekakav svoj status, da steknem pravo na penziju. I tu mi je pomogao pokojni Vlado Popović (2), koji je u to vrijeme bio predsjednik jedne komisije u Skupštini, ne sjećam se kakve. On me predivno primio, zagrlio me i poljubio i savjetovao mi puno dobrih stvari koje sam samo djelimično poslušala. Pogriješila sam što ga nisam u svemu slušala. Uvečer me pozvao u svoju vilu i poslao po mene auto i vratio me kući. Bila sam napisala jednu molbu Titu, a u to vrijeme Vlado je bio šef Titovog kabineta. Tražila sam osnovne stvari: pravo na penziju, povrat kuće i sl. što je Tito potpisao. Međutim, oni koji su trebali toj molbi udovoljiti, sve su mi riješili osim povrata kuće.
To je kuća u Pakracu?
To je kuća u Pakracu, nju mi nisu vratili. Ali skinute su mi poslijedice presude, one godine bez građanskih prava, i to je bila neka vrsta polurehabilitacije. Okružni sud u Beogradu me obavijestio o tome posve lakonski, samo sa dvije – tri rečenice.
Da li ste još nekoga od ljudi koje ste otprije poznavali, a bili su u politici, kontaktirali radi rehabilitacije?
Nisam pokušavala ovdje u Zagrebu tražiti rehabilitaciju, jer sam znala da su oni nemoćni. Išla sam, recimo, kod pojedinih ministara, koji su mi bili dobri prijatelji otprije, ali oni su bili isto tako nemoćni. Recimo, kod predsjednika sindikata sam išla zato da mi vrate kuću koju sam poklonila sindikatu 1947., ali mi to nije učinio. Nisam znala odakle i kako početi, i zapravo sam presretna što sam doživjela Zvonka Ivankovića Vontu (3), koji je za mene jedinstven čovjek. Nisam ni u snu mogla pomisliti da može postojati čovjek takvih kvaliteta: stručan, visoko kvalificiran, pošten i dobronamjeran. I, iznad svega, istinoljubiv. On je počeo raditi na razjašnjavanju svih tih laži i falsifikata kad mene još nije poznavao. Tek sam se poslije priključila i pomogla, naravno, koliko sam mogla. I moj kum Šime Balen mi je puno pomogao. Za to sam mu doživotno zahvalna.
Kako je Vonta uopće razvio interes za slučaj Hebrang?
Ja bih više voljela da to njega pitate. Ja ću prepričati ono malo što mi je rekao. Vonta je, čitajući jednu reviju, u kojoj su bile napisane neke užasne i odvratne laži o mom suprugu, uočio neku nelogičnost i to ga je zaintrigiralo. On je utrošio puno vremena sjedeći po raznim bibliotekama i arhivima, tražeći po dokumentaciji.
Nikad nisam vidjela nekoga tko radi tako savjesno, pošteno, objektivno. Moram priznati, da nikad nisam smogla snage da Milatovićevu knjigu pročitam do kraja. Svaki put dobijem nervni slom kad je počnem čitati. A Vonta ju je analizirao od prvog do zadnjeg slova. Osim toga, ja ne mogu biti tako objektivna, smirena da bih uočila neke falsifikate. Niti sam imala vremena da idem tražiti. Uzmimo samo one dokumente o našoj zamjeni: nitko drugi ne bi uočio da je čitav papir ostao isti, a da je samo ubačeno 12 redaka pa je tako preokrenut čitav sadržaj. To je Vontina zasluga, kao i otkrivanje svih ostalih falsifikata.
Kako ste vi doživjeli ponovni medijski interes za slučaj Hebrang?
Bila sam jako sretna zbog interesa i razobličavanja svih falsifikata. Do Vonte je to sve bilo samo parcijalno. U meni je i prije tinjala nada da će kad – tad povjesničari, ako nitko drugi, naići na pravu istinu. Mnogo me je hrabrio prijatelj Danijel Ivin.
Povjesničari, uvjeravao me, istinu će kad – tad dokazati. Jer ako se moglo dešifrirati hijeroglife i još puno kompliciranija pisma, onda će se moći valjda i neki falsifikati na našem jeziku. Zapravo sam se već bila pomirila s tim da se to neće dogoditi za mog života. Nismo do sada govorili o žrtvama koje su također pale u ovoj našoj tragediji. Jako je stradao Vladimir Frajtić, zatim njegova supruga Margita, a da ne govorim o mojoj najboljoj prijateljici, pokojnoj Bogdanki Krašić – Podunavac, koja je završila život u Glavnjači, a ja isto tako ne mogu vjerovati da se objesila, jer nije imala zbog čega. Stradao je i Lujo Čačić. I još dosta ljudi koje nisam sve ni poznavala. Ali ja i s njima suosjećam, jer mojim cijelim životom dominiraju zapravo dvije teške obiteljske tragedije, sa morem nepravdi za koje ne želim da se ikada, ikome dogode. Ja se nikada nisam potpuno ni psihički ni fizički od toga oporavila. To je, naravno, ’41. kad mi je poginulo dijete i 12 članova obitelji. I onda je to i ’48. kad sam izgubila predivnog supruga i kad su moja djeca teško oštećena gubitkom oca i jednim nesretnim djetinjstvom.
Jeste li ikada kasnije vidjeli Milatovića, svog istražitelja?
Ne, niti to želim.
U Vontinoj knjizi je objavljeno jedno pismo u kojem mu opraštate. Što vas je ponukalo da to napravite?
U razgovoru sa mnogim prijateljima došli smo do zaključka, da nikakva mržnja i nikakva osveta ne dolazi u obzir. Mrtve se, nažalost, oživiti ne može. Što preostaje, što ćete s tim čovjekom? Kakve bih imala koristi da gajim neku strašnu mržnju, a ne mogu ništa učiniti? To su prihvatili i Vlado i Margita Frajtić.
Kad ste napisali to pismo, vjerojatno ste mislili da će ono imati i neki konkretni rezultat?
Naravno da sam se nadala. Prošlo je toliko godina i on je danas već čovjek u godinama pa sam mislila da se možda i promijenio. Možda je shvatio što je učinio pa će možda, ipak, tom sudu reći: »Dajte, ljudi, da nekako ispravimo tu pogrešku.« Ali kao što vidim iz ovog njegovog zadnjeg pisanja u »Danasu«, to njemu ne pada na pamet.
Kad ste poveli postupak da vam se vrati prezime Hebrang?
U kolovozu 83. sam podnijela zahtjev i odmah mi je udovoljen. Ja sam to odugovlačila, jer nisam htjela naškoditi djeci. Bila sam već davno u penziji, meni ništa više nije moglo smetati. Međutim, tada su se već i dečki suglasili. I nije bilo nikakvih negativnih poslijedica. To je bio doista opširan zahtjev. Dok se još nije znalo hoće li Vontina knjiga izaći, tu sam ubacila neke istine.
Da li vi sad osobno nešto radite na toj cijeloj stvari?
Nažalost, ne radim ništa. Nemam ni vremena, ni snage. Moram voditi kompletno domaćinstvo, moram kuhati za unučad i brinuti se o njima. Imam petero krasne unučadi i to me absorbira. Kad bih ja mogla nešto savjetovati ukazala bih našem rukovodstvu na dahauške procese. Slovenci su imali hrabrosti da sve preispitaju i priznaju da su nevine ljude osudili. Ne znam zašto kod nas naš CK ili Socijalistički savez ili neko slično tijelo ne pokazuje nikakvu inicijativu, a trebalo bi formirati jednu ozbiljnu, stručnu komisiju, od nepristranih ljudi, koji bi naprosto istražili istinu. Zahvalna sam Društvu viktimologa, koje će pripremiti recenzije do sada objavljenih knjiga o mom suprugu te će se tako demaskirati mnoge laži.
Kako danas živite? U miru? Koliko vas sve to još uvijek muči?
Ah, kako me ne bi mučilo, to je uvijek otvorena rana. Najviše me muči kada moja djeca pate od poslijedica tih velikih nepravdi. Imam prilično širok krug prijateljica i prijatelja. Naravno, oni znaju istinu pa me hrabre i govore: »Nemoj o tome uopće razmišljati, svi koji trebaju znati, znaju da si nevina stradala, a i tvoj muž.« Doživljavam i veoma lijepe stvari. Javljaju mi se potpuno nepoznati ljudi, telefonski, naročito poslije izlaska Vontine knjige, koji me hrabre i odaju mi priznanje. To mi unekoliko pomaže da živim, kako kažete, u miru.
(1) Riječ je o majci Slavka Goldštajna i njegova brata Danijela Ivina.
(2) Vladimir ”Vlado” Popović bio je član Operativnog rukovodstva CK KPH, koje je Tito imenovao 1921. a sačinjavali su ga Andrija Hebrang, Rade Končar i Vlado Popović Poslije rata, Popovi će bio ambasador u Sovjetskom Savezu, Americi i Kini.
(3) Zvonko Ivaković Vonta, prvoborac i visoki funkcioner Ozne, ali je 1971. isključen iz Partije zbog podrške reformističkoj frakciji Savke Dapčević Kučar. Povukao se iz javnog života, zaposlio u Filatelističkom savezu i počeo privatno istraživati Hebrangov slučaj, zbog čega je 1984. uhapšen. Napisao je o tome knjigu koja je tiskana 1988. godine.