Piše: Vladimir Cvitan, ”Start” 1989.
… I sad su nas preuzele prave ustaše i pohapsile sve one kotarske činovnike koji su nam činili usluge. I torture su počele, i onda su nas prebacili u Lipik, što je bio najstrašniji zatvor od svih, jer se zvao protukomunistički zatvor. Tu su bila mučenja strašna.
Premjestili su vas s djetetom ili su vas razdvojili?
Saznali smo da će nas preuzeti prave ustaše, i ja sam onda pokušala, opet iz zatvora, preko partijske veze poslati dijete u Zagreb, na određenu adresu, gdje je trebalo da bude sklonjeno. Međutim, na moju veliku tragediju, na moju veliku žalost, dijete je otpremljeno u Zagreb, i na toj adresi nije primljeno. Pošto je imalo šarlah, bilo je u zaraznoj bolnici – to su mi poslije pričali – i nakon toga se vratilo k mojoj teti u Zagreb. A od moje tete dijete je tražilo da ide mojim sestrama u Novu Gradišku, jer su moje dvije sestre trebale emigrirati s troje djece u Split. One su bile u Novoj Gradiški još kod kuće, zaštićene preko jednog liječnika. Onda je došlo još moje dijete, dakle bile su njih dvije i četvero djece, i noć uoči odlaska za Split došli su agenti i pohapsili ih sve. I odveli su ih u Staru Gradišku, i odande ne znam dalje kamo, najvjerojatnije u Jasenovac. To nisam nikad mogla saznati u detalje. Moje drugarice iz grupe nastojale su me poštedjeti što je više moguće. Kad smo došle u Staru Gradišku, onda sam ja, naravno, ispitivala zatvorenice koje su već duže vrijeme bile tamo da li su vidjele moje sestre, moje dijete, ali nitko mi ništa nije htio reći. Jedino su mi rekle da su ustaše tražile dobrovoljce za poljoprivredni rad na nekakvu imanju i da su se one, kao mlade i zdrave žene, javile, ili su bile odabrane. I odatle otpremljene. To je bilo u kuli Stare Gradiške; u samoj Staroj Gradiški bio je još jedan gori krug, koji se zvao tzv. kula, koja se sad renovira ikoja će biti sačuvana kao spomenik toga užasnog vremena. I tad su ponovno ustaše tražile tko će ići na poljoprivredne radove, jedanput sam se i ja javila, jer sam htjela ići istim putem kojim su išle moje sestre i moje dijete. I stala sam u red, u red za krematorij za Jasenovac. I moje drugarice izvukle su me iz reda, jer su znale kamo se ide. I tako sam ponovo ostala živa. Mimo svoje volje.
Jeste li bili ugroženiji kao komunistkinja ili kao Židovka?
Dobro ste to primijetili: ja sam bila dvostruko ugrožena, i kao Židovka i kao komunistkinja. Uglavnom, oni su me svrstali među komuniste, i kad sam htjela ići u onaj stroj za uništenje među Židove, onda su moje drugarice njih obavijestile da sam ja komunist i da ne spadam u taj stroj. Dakle, prema tome, ja sam na dvije fronte bila mučena i maltretirana. Cijelo vrijeme. Nakon Lipika moja grupa i ja prebačeni smo u zatvor u Novu Gradišku, pa smo ondje bile, valjda, jedno mjesec dana, pa su nas onda prebacili u Staru Gradišku. Naime, u čemu je bila stvar. Stalno su se bojali da će partizani napasti zatvor gdje smo mi da nas oslobode, pa su nas prebacivali iz zatvora u zatvor. I tako smo onda došle u Staru Gradišku, u onu kulu, gdje smo bile oko mjesec dana. No, mene su jednog dana izdvojili iz grupe i odveli u podrum u samicu, najgoru valjda što je postojala u cijeloj NDH. To je takozvani Gagrin hotel, a to je bila samica u podrumu smrti. Tu su zidovi bili poprskani krvlju, tu je bilo užasno. Hranu mi nisu uopće davali nego je u podrum dolazio jedan Židov iz Siska koji je održavao nekakve instalacije, i znao je da sam ja Židovka, osim što sam komunist, pa bi svaki put, kao slučajno, prošao pokraj moje ćelije i viknuo: »Sestro, tu sam, ne boj se, pobijedit ćemo«, i tako ohrabrujuće neke poruke, a tu i tamo bi mi kroz pukotine gurnuo i nešto malo hrane. Ja ne znam koliko sam dugo dolje bila, računam da je trajalo oko mjesec dana vjerojatno, i bila sam uvjerena da su me tu doveli za likvidaciju. I svaki sam dan očekivala smrt. No, jednog su me dana pozvali da izađem. Kad sam izašla – to sam već opisala kod Ivankovića – Vonte; strpali su me u automobil u kojem je bio još jedan zatvorenik i onda su nas odveli u upravnu zgradu, kamo je došao još jedan zatvorenik. Ja njih dvojicu nisam poznavala, ni oni mene. I tu su nas onda vezali u lance i otpremili u Novu Gradišku i saopćili nam tek u Novoj Gradiški da su nas izdvojili, separirali, zato što su u toku pregovori s partizanima za zamjenu.
Istraga je ’48. tvrdila da smo se moj pokojni suprug Andrija Hebrang i ja upoznali još u logoru, što nije istina. Mi smo se upoznali tek za vrijeme zamjene. Ja nikad prije za njega čak nisam ni čula, iako sam znala za mnoge predratne robijaše, ali, slučajno, za njega nisam čula. Nama troma iz Stare Gradiške doveli su još pokojnu Seku Podunavac, koja je bila u zatvoru u Novoj Gradiški. I nas četvero doveli su u poseban zatvor, improviziran, i tu su nam saopčili da se radi o zamjeni. Kao prvo, pitali su nas da li pristajemo ići ako pregovori uspiju. Naravno da smo pristali. Tu su nam otvoreno rekli, ako pregovori ne uspiju, barem smo bili sigurni da ćemo poginuti od metka, a ne od nekog drugog mučenja, nekom još strašnijom smrću.
Hoću naglasiti da svog muža zaista nisam prije poznavala, a živjeli smo šest dana i šest noći nas četvero vezani lancima u toj prostoriji očekujući ishod pregovora. I naravno da se malo spavalo, a puno pripovijedalo. Ja sam bila šutljiva, bila sam još sva pod dojmom nestanka sina, bezvoljna za život, a Andrija i Mladen Iveković (5) razgovarali su i pričali tako zanimljive stvari iz svoje aktivnosti, iz svog rada, da je to za nas bilo… Seka i ja smo otvorenih ustiju slušale.
Što su, naprimjer, pričali?
Pa sad mi se teško sjetiti što su pričali. Andrija je pričao o svojoj robiji, Iveković o ilegalnom radu u Zagrebu, o kontaktima s robijašima, o frakcijskim borbama na robiji. Za nas su to bili heroji, mi smo se osjećale sićušne prema njima. Moram reći da je Andrija ostavio najdublji dojam i na Seku i na mene, jer je bio zaista izuzetan čovjek. To je bio toliko smiren, pametan, human, svi superlativi koje bih vam nabrojala premali bi bili da vam kažem kakav je dojam na nas ostavio. I u toku pregovora on bi, kao najstariji, bio pozivan da mu se saopći stanje. Svaki je put došao i prenio nam što su mu rekli, i ako je trebao od nas nekakav pristanak ili odgovor, onda bi on to prenio. Na kraju smo saznali da nas je bilo 15 na spisku traženih – od tih 15 bilo nas je samo četvero živih – i svatko od nas vidio je nekoga negdje u logoru, pa smo, umjesto tih 11 nestalih, predlagali druge u zamjenu. Tako smo Seka i ja uspostavile kontakt s našim drugaricama koje su bile u Novoj Gradiški u zatvoru, i svaku najprije posebno pitale da li pristaje ići u zamjenu. I tako smo i njih uvrstile u taj spisak, jer smo znale da su žive. Ustaše su se branile da ostali nisu živi, ali ja točno znam da je jedan od traženih bio živ, jer je u Staru Gradišku donosio hranu u ženski logor, pa sam ga vidjela. Ali oni su tvrdili da ga nema. I, tako, na kraju, umjesto nas 15 u zamjenu nas je išlo, mislim, 33.
Rekli ste da ste, po vlastitoj procjeni, bili oko mjesec dana u samici, praktički bez hrane. Što vas je održavalo na životu?
Moj neizmjerni optimizam, vjera u ljude i vjera u komunistički pokret – da je pošten, i da vodi računa i brigu o svojim ljudima. Uvijek sam, iako nisam imala volje za životom za sebe, smatrala da mi je dužnost kao članu Partije, dok sam živa, doprinositi koliko – toliko i koliko ja mogu, u okviru svojih mogućnosti, općoj stvari.
Jesu li vas u tim pripremama, dok ste čekali zamjenu, bolje tretirali?
Da. Za razliku od one samice u podrumu, gdje su me tukli i mučili, sad najedamput nas je četvero došlo u skupni zatvor, gdje su bili vrlo galantni prema nama, i uopće nismo mogli shvatiti kako se to dogodilo. Davali su nam dobru hranu, čak su nam davali cigarete, davali su nam vodu za umivanje, pa bi onda rasporedili tako da muškarce izvedu na šetnju, a nas dvije da ostanemo da se umijemo i održavamo higijenu. Onda bi nas dvije izveli u šetnju, pa su muškarci imali svoje vrijeme za higijenu. Kad su pregovori uspjeli, potrpali su nas u kamione, vezali lancima dvoje po dvoje, i lance su nam skinuli tek na mjestu zamjene.
Gdje je bilo mjesto zamjene?
To je bilo na jednom brdu između sela Cage i Okučana u Slavoniji. Cijelu operaciju zamjene vodila je Treća operativna zona slavonska.
I kad ste postali slobodni, što ste učinili?
Što smo učinili? Svi su se veselili, skakali, pjevali… Ja sam bila tako slaba da sam jedva hodala, toliko sam bila iscrpljena glađu da se ni onih šest dana nisam mogla oporaviti. Znam da sam bila vezana sa Sekom, i nisam bila kadra da se popnem na to brdo gdje je vršena zamjena; ona me vukla gore. I sad je trebalo trčati dolje. Svi su mogli trčati, ja nisam mogla, ali nekako sam i ja onda krenula. No, naši drugovi pArtizani bili su jako pažljivi i računali su s tim da će biti iscrpljenih drugova, pa su bili pripremili kola. Tko nije mogao više hodati, taj bi se onda malo vozio, pa opet pješačio. No, čim smo oslobođeni, odmah smo svi zajedno potrčali prema šumi, i tu se stvorila grupa i napravila raspored, jer su okolo bile postavljene partizanske straže. No, samo kratko vrijeme nakon našeg odlaska u šumu već su ustaše počele bombardirati baš taj dio gdje smo mi bili i gdje smo zamijenjeni. I onda smo nastavili pješačenje, i pješačenje, i pješačenje, nikoga nije pogodio ni jedan metak, jer smo bili duboko u šumi. Oni su i mitraljirali, i bacali bombe. I tako smo stigli do štaba Treće operativne zone (6) nakon, možda, jedan – dva dana pješačenja, ne sjećam se više točno.
Kad su vas pustili i kad ste se našli u toj većoj grupi, da li ste i dalje održavali kontakt s Andrijom Hebrangom?
Ne. Mi smo bili sad raspoređeni za oporavak. Nas četvero koji smo bili s onog prvog spiska dodijeljeni smo u štab Zone.
Što mislite zašto su upravo vas odabrali i stavili na taj prvi popis?
Pa, ja mislim da je drugove iz moje partijske organizacije iz Pakraca možda malo pekla savjest što sam uopće bila uhapšena. Ja nisam trebala biti uhapšena. Jer sam ja osjećala i dvostruku opasnost i na vrijeme signalizirala drugovima da se moram maknuti iz Pakraca, da ne mogu više ilegalno raditi, da je to postalo preopasno. Štoviše, imala sam priliku preko jedne židovske organizacije emigrirati u Ameriku. Ali sam, kao discipliniran član pitala Partiju što da radim i dobila sam odgovor da nikamo ne emigriram, da ostanem u Pakracu jer sam potrebna. Naime, u to je vrijeme glavno bilo snabdijevanje odreda. I ako bi odred napao koju općinu, i tamo zaplijenio novac ili vrijednosti, i ako bi to izvršio noću, novac je ujutro već bio kod mene u Pakracu. I ja sam, s obzirom na trgovački renome i status u Pakracu, mogla kupovati gdje sam htjela što sam htjela. Ja sam kupovala kod privatnih šnajdera odijela, cipele, svu moguću opremu, i onda bi to preko kurira išlo u partizane, u šumu. Kad sam osjetila da je to preopasno, da ne mogu više, unatoč tome što je direktiva bila da ostanem u mjestu, po drugoj sam liniji imala vezu s jednim prekrasnim komunistom, jednim seljakom, koji je, nažalost, poginuo, zvao se Ilija Miletić. Njemu sam objasnila da je meni neizdrživo i da bih htjela spasiti dijete, prije svega skloniti dijete, pa da onda odem i ja. On je bio iz sela kraj Pakraca, i mi bismo se sastajali uvijek na sajmeni dan u Pakracu, i on je meni rekao: »U redu, prvi četvrtak kad bude sajam donesi stvari za dijete, ja ću ih prebaciti k sebi, a ti se onda lijepo polako pješice uputi s njim k meni.« No, na moju veliku nesreću, to se trebalo odigrati u četvrtak, ali ja sam bila u srijedu uhapšena.
Zapravo, nismo razjasnili okolnosti vašeg hapšenja. Gdje ste bili, kako su vas uhapsili?
U trenutku hapšenja bila sam na partijskom sastanku kod jednog krojača u njegovoj privatnoj prostoriji iza trgovine, gdje je bio baš ovaj drug Koljka koji je bio ranjen i koji je bio na liječenju. A u Pakracu vam je prije rata bilo, otprilike, pet ili šest stražara. Svi su bili naši simpatizeri i svi su znali što mi radimo. I jedan od tih stražara, koji je bio upućen po mene, došao je na partijski sastanak da mi kaže:
»Olga, idi kući, ja imam nalog da dođem po tebe.« I izašao je, naravno. Ja u tom trenutku kažem: »Drugovi, to može biti hapšenje, ja idem bježati.« Međutim, najstariji među njima, borac – a mi smo bili ilegalci – rekao je: »Ni govora, nemoj bježati, tebe zove predstojnik na razgovor, i možeš saznati dragocjene informacije i javiti nam.« I ja sam tako napravila glupost, vratila se kući i otišla na taj razgovor. Kad sam došla tamo, onda mi je rekao: »Žao mi je, ali moramo vam saopćiti da ste uhapšeni.« No, ja sam, naravno, izigravala finu nekakvu damu koja nema veze s komunistima, i da je to skandalozno, ovamo – onamo, i kako im pada na pamet, a on kaže da to nije njemu palo na pamet nego je dobio nalog iz župskog redarstva iz Nove Gradiške. I pokazao mi je, odnosno pročitao, spisak koga još sve traže. I mene je zatvorio. Pitao je da li znam tko je Nevenka, tko je Seka, itd. Ja sam rekla da nemam pojma, da ima puno Nevenki, puno Seka u Pakracu, otkud bih ja znala koju Nevenku i koju Seku oni traže. Po tome sam zaključila da su oni ulovili nekakav spisak. I kako je meni moja sestrična, kad se ja nisam vratila, donijela ručak i došla da vidi što je sa mnom, ja sam joj u tom posuđu prokrijumčarila ceduljicu na kojoj sam napisala da traže Seku, Nevenku, Ljubu, sve za koje je onaj mene pitao, sve sam prokrijumčarila da bi se one mogle sakriti. I one su se stvarno sve sakrile, kako je koja najbolje znala, ali se neke od njih nisu dobro sakrile, pa su ih ipak uhapsili. Ali, Nevenka se spasila, i još nekoliko njih nisu uhapšene.
Stali smo kod oporavka.
Da, stali smo kod oporavka. Andrija se odmah uključio u rad štaba, a Seka i ja bile smo ostavljene bez zaduženja i dobivale pojačanu hranu, da se oporavimo, pa ćemo onda biti raspoređene na dužnost. I to je trajalo tako nekoliko dana. Između tih sastanaka i raznih konferencija znale bi Seka i ja ići prošetati se malo po šumi, i tu bi nam se Andrija pridružio. I tako bismo šetali, i tu je on malo počeo pokazivati nekakve simpatije prema meni, i, nakon osam ili već koliko dana, on je mene zaprosio.
To je dosta brzo.
Pa, i meni je bilo prebrzo. Rekla sam mu da se ne mogu tako brzo odlučiti, da sam tek svježa udovica i preživjela…
Oprostite, kako ste saznali što je s vašim mužem?
Odmah u prosincu ’41., odnosno u siječnju ’42., preko veza smo saznali da su, uglavnom, muškarce poubijali, a žene i djecu odveli u Đakovo, kao što sam rekla.
Vi niste ni na koji način pomišljali da je on, možda, ostao živ?
Ne, na žalost, jer moj je prvi muž bio strašan pušač. I ono malo hrane što su ponjeli, to sam čula od drugih, on je trampio za cigarete, i ono malo što je mogao jesti nije jeo, samo je pušio. I on je jako brzo umro od gladi.
Andrija Hebrang je bio znatno stariji od vas?
Jest, četrnaest godina. On je vrlo dobro izgledao, iako je, zapravo, od svoje 28. do 42. godine bio na robiji. Tek je u siječnju ’41. izašao. Cijela mladost – dvanaest godina. I vrlo je dobro izgledao, i meni ta razlika u godinama ništa nije smetala, jer je on bio, kao što sam rekla, neobično privlačan čovjek, s čvrstinom koja mi je imponirala. A meni u to vrijeme nije bio potreban samo suprug, možda to najmanje; meni je bio potreban i otac i brat i sestra, i nadomjestak za čitavu obitelj u jednoj osobi, a imala sam osjećaj da sam to našla u njemu. To jest da bih mogla naći u njemu, jer je bilo prekratko vrijeme poznanstva.
Prije nego što vas je zaprosio, jeste li uopće s njim bili nasamo?
Ne. Nije bilo prilike. Ali, znate, cijeli štab zone bile su dvije prostorijice. Mi smo spavali jedno do drugog na podu, muško i žensko. Uglavnom, žene su se grupirale u jedan kut, muškarci u drugi kut. Nitko se nije svlačio. Spavalo se otkad se smrkne, jer nije bilo svjetla. Ništa nismo imali. Prema tome, nije bilo prilike nasamo razgovarati, ali je dovoljno bilo slušati njega kad razgovara u grupi, kako se ponaša, kako postupa… to je već bilo dovoljno da upoznate čovjeka. I kad je on mene zaprosio, onda sam rekla da je to meni prebrzo, i da ja tako brzo ne mogu donjeti nikakvu odluku, da ga molim da mi da barem jedno osam dana vremena.
Onda mi je rekao da mi ne može dati osam dana, jer on mora otići iz štaba, on mora ići u Vrhovni štab, to znači iz Slavonije u Bosnu, i da on mora bit načisto s tim da li ga ja prihvaćam ili odbijam.
Dakle, dao vam je 24 sata za razmišljanje.
Obrazlagao je to time što on mora na put, a rat je, nikad se ne zna, može jedno od nas dvoje poginuti, može se desiti da se ne vidimo godinama, mjesecima… tko zna. Perspektiva je vrlo neizvjesna, a on je želio imati jasnu i čistu odluku – da ili ne.
Što mislite zašto mu se tako žurilo?
Zato što je morao otići. A, osim toga, čini se da je i on to primijetio, ja sam imala više prosaca tamo.
Tamo je bila tako »ženidbena« atmosfera?
Pa nije bila ženidbena, ali znate kako… u samom štabu zone je bila jedna vrlo oštra disciplina, ali svejedno su sve to bili mladi ljudi. I sretnete se na kazanu, sretnete se za vrijeme pauze… Ne može biti da netko nekome ne zapadne za oko. No, to se nije smjelo pokazivati, to je sve bilo strogo zabranjeno.
Je li Hebrang, u tom smislu, imao neke privilegije, jer je već bio ugledan, važan?
On nije imao nikakve privilegije. On ih, zapravo, nije uzimao, imao je drukčiji stav nego što su svi drugi imali. Dotad je u partizanima bio običaj da čak muža i ženu koji su zajedno došli u partizane nastoje rastaviti, da jedno bude u jednoj brigadi, drugo u drugoj, i da se uopće ne vide. To mi je naknadno moj muž pripovijedao, kad sam se već bila udala za njega. A on je smatrao da ne treba razbijati brakove i da ne treba od ljudi stvarati nikakve svece, nego, ako se dvoje vole i ako imaju partijski blagoslov, treba im omogućiti da se barem s vremena na vrijeme viđaju, ako već ne mogu biti stalno zajedno.
Niste se bojali da bi, pristanete li, mogli po drugi put postati udovica?
Ne. Ako me zadesi takva sudbina, što mogu? Što se tu može filozofirati? Na taj se način nije razmišljalo. Uvijek je čovjek bio optimist i nadao se da će sve, na neki lijep i dobar način, završiti. Za ta 24 sata savjetovala sam se s mojim drugaricama što da radim, i tako sam nekako ipak donjela odluku da se udam za njega. Prije svega zato što sam se nadala u njemu naći zamjenu za čitavu moju obitelj, koja mi je jako nedostajala. I onda sam dala pristanak, on mi je rekao »u redu«, dodavši da sutradan odlazi, ali da mora najprije dobiti odobrenje za ženidbu, da ja ostajem u Slavoniji, a on ide. I tako je stvarno i bilo. On je sutradan otišao; mi uopće nismo bili nasamu. Ja sam ostala u štabu Zone, i poslije sam premještena na rad u bolnicu, u sanitet, itd., i to sam cijelo vrijeme tamo radila. To je trajalo oko tri mjeseca, a onda je došao njegov odgovor da je dobio Titov pristanak da se može mnome oženiti, i onda sam ja prepješačila od Papuka do Korenice, pa u Slunj, i tamo je obavljeno partijsko vjenčanje.
Je li u tim vremenima išta značila činjenica da ste bili udati i da ste imali dijete?
Ne, ništa. Ja sam bila udovica, ja sam i formalno, nažalost, bila slobodna, i, prema tome, to nije imalo nikakva značenja.
Kako je izgledalo partijsko vjenčanje?
Partijsko vjenčanje zapravo je bilo ovakvo: komandant mjesta Slunja bio je Adam Katić. Mi smo otišli k njemu, i Andrija je rekao da je dobio Titovo odobrenje da se može oženiti, i neka on to smatra nekom vrstom registracije. Nismo mi bili jedini koji smo se na taj način oženili, jer kod nas je bio važan partijski blagoslov, partijsko odobrenje. Onda su se i drugi ženili. Recimo, u to se vrijeme oženio i Rukavina (7) , Veco Holjevac (8), i još neki, ne mogu se sad sjetiti.
Kad vas je Hebrang zaprosio, da li ste bili svjesni njegova statusa u partijskoj hijerarhiji?
Moram priznati da nisam bila svjesna. Znala sam da je on stari komunist, da je predratni robijaš, da sigurno ima nekakvu funkciju višu od npr. kotarskog komiteta ili sl., ali uopće mi nije bilo bitno koju funkciju ima. Tek kada je otišao Titu, onda ga je Tito postavio za sekretara CK KPH. A onda u Slavoniji nije imao nikakvu funkciju, koliko ja znam.
Kad ste saznali da je predsjednik Tito osobno dao dozvolu za vjenčanje, da li vam je to imponiralo?
Pa naravno da mi je imponiralo. Tu poruku mi je donio pokojni Vlado Popović (9). On je s jednom desetinom došao po zadatku na slavonski teritorij radi nekih problema koji su tamo iskrsli, i on je bio u štabu zone, a ja sam bila gore u brdima u jednom selu, daleko. Po mene je poslao kurira da dođem u Zonu, i ja sam znala da me čeka nekakvo saopćenje. Pješačila sam oko dva dana i jednu noć do štaba, i tu mi je Vlado saopćio da je Andrija dobio odobrenje, da mi poručuje kako je Tito dao pristanak pa sad mogu doći k njemu. Onda sam ja s istom tom desetinom otišla za Kordun i Liku, u Slunj. Krasni borci, a i neki ranjenici iz Bosne priključili su nam se na tom teškom maršu, pješačenju preko Papuka – to su brda kakva ne bih željela još jedanput proći, pa onda preko neoslobođenog teritorija, preko glavne ceste, preko glavne pruge, preko rijeke Save, tako da smo to sve morali proći u jednoj noći, i ujutro smo se našli u jednom neoslobođenom selu u Posavini, i tu smo morali biti cijeli dan kamuflirani, sakriveni, jer je to bio ustaški teritorij, a onda smo opet noću, u koloni po jedan, krenuli dalje. To je bio mukotrpan marš, ali, eto, nekako sam ga izdržala.
Jeste li fizički bili uopće u nekakvoj kondiciji?
Nisam ni u kakvoj kondiciji bila nikada, ja nikad nisam bila fizički jaka, a u to vrijeme bila sam posebno slaba. Ali, nekako, uz pažnju drugova, jer sam bila jedina žena u toj četi, išlo je. Uvijek sam se držala jednog jakog, visokog ranjenika koji još nije mogao dobro hodati, šepao je, te sam uvijek gledala u koloni jedan po jedan da idem iza njega, jer on nije mogao brzo, pa sam ja onda isto tako sporo iza njega išla. Tako da su nas uvijek malo pričekali oni koji su mogli marširati.
U trenutku kad ste se udavali, da li ste o tome razmišljali kao o nekoj ljubavi?
Pa to i jest bila ljubav. Kad smo odlazeći iz logora pješačili preko slavonskih brda pokazivao je toliko sitnih, ljudskih, da ne kažem kavalirskih pažnji, da me to privuklo. Najteže je bilo prelaženje preko brana, potoka, pa je Andrija to primijetio i jednostavno mi pružio ruku da pomogne. Na odmorištima se brinuo kamo ćemo mi cure, kako nas je zvao, sjesti, jesmo li dobile jelo, vodu i sl. Nikome drugom nije palo na pamet da se tako brine. Osvojio me kao čovjek, a i fizički je bio vrlo privlačan, dobro je izgledao, dopao mi se. Osvojio me zauvijek.
Da li ste nakon tog očito vrlo neformalnog vjenčanja bili zajedno, ili ste se razdvojili?
Tada je već bio sekretar CK, i uzeo je sebi osam dana dopusta, te dao i meni osam dana dopusta, jer nisam nikud bila raspoređena. I pošto su glavni štab i CK bili u jednoj zgradi, postojala je samo jedna muška spavaonica i jedna ženska spavaonica.
Andrija je svoj krevet u muškoj spavaonici zadržao, a tih naših »medenih« bračnih osam dana proveli smo u jednoj sobi kuće koja je bila priređena za Tita. Želio je da tu budemo samo tih prvih osam dana, a da nakon toga svatko ide na svoju dužnost. Andrija je dolazio samo prespavati, a ujutro je već je išao u onu svoju mušku spavaonicu, čak nije nosio ni svoj pribor za brijanje. Još uvijek se osjećao kao stari momak, bar sam ga ja tako nekako doživjela. I kad je taj naš brak malo duže potrajao i kad sam se ja malo priviknula i vidjela da on ima neke staromomačke navike, tada sam, kojiput, tome malo i prigovorila. On se ništa nije ljutio, rekao je:
»Samo ti meni kaži, upozori me. Znaš, ja nisam navikao na to, na takav način života.« I trebalo je ipak malo vremena da se to uskladi i uhoda. Tih osam dana je brzo prošlo. Sada su drugovi učinili jedan ustupak, tako da nisam morala otići izvan Slunja, nego sam dobila zadatak da radim na terenu kotara Slunj po liniji AFŽ-a.
Tako bih ujutro u 6 odlazila na teren i uvečer se vraćala, i to ne ja sama. Isti status imala je drugarica Ive Vejvode, Milka. Tako smo nas dvije zajedno svako jutro odlazile na teren i svaku večer se vraćale u Slunj. To je trajalo sve do početka Četvrte ofenzive, kada smo morali napustiti Slunj, povući se gore u brda, u Liku. Pošto su bile rasformirane sve pozadinske ustanove, ja sam praktično ostala bez zaduženja. Ne samo ja, mnogo žena koje su radile u pozadinskim ustanovama. I tada je nastupila ta teška Četvrta ofenziva, vrlo teški uvjeti su bili na Bijelim Potocima, u bolnici glavnog štaba Hrvatske. Ja sam se dobrovoljno javila za bolničarku, da ne sjedim beskorisna u pozadini. U bolnici sam radila kao obična bolničarka, što je u ono vrijeme bilo jako naporno, sve dok se nisam razboljela.
Onesvijestila sam se, a Andrija je to čuo i poslao po mene da se spustim dolje u sjedište CK, gdje sam bila s njegovom sekretaricom u pozadini neko vrijeme dok sam se oporavila. U međuvremenu je oslobođen Otočac što je za nas bila velika pobjeda pa smo svi tamo otišli. Bila sam ponovno raspoređena na dužnost, i tu se nekako normalnije živjelo. To je za nas bilo kao da smo došli u Pariz.
- Ekipa ZAVNOH-a iz Otočca (s lijeva na desno): dr. Mladen Iveković, nepoznat, Šime Balen, Andrija Hebrang, dr. Milivoj Jambrišak, dr. Ivan Ribar, dr. Ante Mandić, dr. Pavle Gregorić i dr. Oleg Mandić.
Što znači konkretno to »normalnije«, kako ste živjeli?
Kao prvo, ustaše su naglo morale pobjeći iz Otočca i nisu dospjeli ništa pokupiti i odnijeti. Počevši od oružja do namirnica. Čak su iz privatnih kuća pobjegli tako da je gotov ručak ostao na stolu. Ja sam dobila zadatak da uredim i pripremim zgradu koja je pripala CK da služi kao radna prostorija i spavaonice. U stanu sam našla na stolu pržene pastrve, kompletno zapakirane stvari, posteljinu, garderobu pripremljenu za evakuaciju, što nisu stigli odnijeti. Zanimljivo je da sam u Otočac došla kad su prve jedinice već oslobodile i raščistile sve, onda su poručili da dođemo mi ostali, i mene je zapalo da idem s našom ”Antilopom”, jedinim autom koji je postojao na teritoriju hrvatskih partizana, a tako je bio smiješan da smo ga nazvali po Iljifu i Petrovu. Išli smo zajedno pokojni Lola Ribar, Rato Dugonjić (10) i ja. Slavodobitno smo upali u Otočac i prvo tražili hranu, da se najedemo pošteno, jer smo bili jako izgladnjeli, onda tek da vidimo koja nam je prostorija dodijeljena gdje ćemo stanovati, itd.
Da li je to bilo prvi put da ste zapravo imali neki regularniji bračni život?
Pa svakako jest, jer do onda nikad nismo imali svoju spavaću sobu. Ili se spavalo odvojeno, ili u najboljem slučaju se desilo da smo nas dvoje dobili jedan krevet, a već na drugom krevetu je netko drugi spavao! Dakle, nikad nismo imali nikakav normalni bračni život, sve do Otočca.
S obzirom na to da vam je muž bio sekretar CK, kako se na vas gledalo? Da li ste osjećali neku razliku, neku svoju promociju?
Ne, ja to uopće nisam tako shvatila. Ja sam i dalje ostala onako skromna kao što sam i bila. Dapače, mislim da se nisam udala za Andriju, da bi moja karijera bila puno bolja i da bih mnogo više postigla nego što jesam. Ja sam baš radi toga što sam njegova žena nastojala biti što skromnija, što povučenija, a ni on sam nije me htio gurati naprijed. Recimo, u oslobođenom Otočcu ja sam postala direktor Pivovare, što je u mojim očima bilo nekako ponižavajuće, ali mi je bilo bolje i to nego da se opet moram rastati od njega i ići na teren.
Je li Pivovara uistinu proizvodila pivo?
Tamo smo pronašli zalihe sirovina, i jednog starog majstora koji je bio Čeh i nije pobjegao s ustašama. Tada je već postojao i ZAVNOH i privredni resor. Određeno je da se proizvodi pivo prvenstveno za ranjenike. Snabdijevale su se ponajprije bolnice, pa onda čete koje su bile u blizini na osiguranju Otočca itd., a zatim i ustanove. Sjećam se, kad sam ja išla iz zgrade CK, gdje sam stanovala, u Pivovaru na posao, sretala bih Šimu Balena koji je sa svojom drugaricom stanovao na drugom kraju, a on je išao u ZAVNOH na posao. To je nekako mirnodopski izgledalo. Šime Balen je, inače, moj vjenčani kum. Predivan čovjek o kojem mogu govoriti samo u superlativima, neobično ga cijenim, i ako sam u nekim krupnijim životnim pitanjima neodlučna, uvijek njega zamolim za savjet. Nažalost, on je također stradao ’48. zbog moga supruga – nije ga se htio odreći, jer ga je dobro poznavao.
Jeste li imali dva kuma?
Jesmo, imali smo dva kuma, i to Šimu Balena (11) i Marijana Stilinovića (12). To su sve Andrijini predratni robijaški drugovi.
Kako vam je taj brak izgledao u usporedbi s bračnim životom koji ste prije imali? Jeste li uopće o tome razmišljali?
Pa, nije ni bilo vremena za razmišljanje, niti sam bila opterećena time. Bila sam jako sretna, jako sam voljela svog muža, on je volio mene, izvanredno smo se dobro slagali. Moram vam naglasiti ovo: kod nas u partizanima bilo je jedno nepisano, ali strogo pravilo još iz ilegalnosti, da se nikada ništa ne pita iz neke znatiželje, nego da svaki zna samo onoliko koliko mu se kaže o eventualnim akcijama, rasporedima, borbama, itd. Prema tome, ja nikad ništa nisam pitala, i nikad nisam prisutstvovala nikakvim sastancima gdje se razgovaralo ono što ja kao običan član i običan borac ne bih smjela znati. To se uvijek provodilo u harmoniji. Ja bih se priključila personalu, kuharicama, stražarima, dok se održavao kakav sastanak, ako nismo imali posebne prostorije. I nikad, nikad ništa nisam pitala, i to je bilo čvrsto pravilo sve do ’45. Poslije, kad je došao Stevo Krajačić (13) u partizane, ja sam znala samo njegovo partizansko ime »drug Stevo«, i znala sam da je visoki funkcionar, neizmjerno sam ga cijenila, i kad je bio ranjen odnosila sam mu i prala rublje, ako bi zaželio nekakvu hranu nabavila bih mu, ali do ’45. nisam znala njegovo pravo ime i prezime. Tek poslije oslobođenja sam ga saznala.
Kad ste upoznali Tita?
Tita sam upoznala još u prosincu ’42. kad sam došla u Slunj i kad je prošlo tih »medenih« osam dana. Održan je Pvi kongres USAOJ-a u Bihaću (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije) (14). Andrija i komandant glavnog štaba išli su službeno i Andrija je mene poveo da me predstavi Titu. Tito je priredio ručak u moju čast, a ja sam bila tako impresionirana i tako dirnuta da sam od tog predivnog ručka vrlo malo jela. Kasnije, poslao nam je po kuriru svadbene poklone: Andriji sat, meni vjenčani prsten, sat i pismo u kojem se ispričavao zbog skromnosti poklona, te da će to nadoknaditi drugom prilikom. Čuvala sam to pismo, ali su mi ga ’48. oduzeli kao i vjenčani prsten i ostalo.
Da li ste ga do kraja rata često viđali?
Ne, u toku rata ne, nije bilo prilike, iako smo mi stalno očekivali da će doći k nama. Međutim, razvoj ratnih operacija bio je takav da to nije bilo moguće. Kao što znate, Vrhovni štab je otišao u Bosnu i Crnu Goru, a jedan dio nas je ostao u Hrvatskoj, tako da više nismo imali kontakta. Tita sam opet viđala u Beogradu poslije oslobođenja.
Ako se ne varam, već ’43. ste prvi put rodili?
Da, to je posebna priča. Ustaše su me toliko maltretirali da sam bila uvjerena kako uopće neću moći imati djece. Kad me je Andrija prosio – budući da je u društvu stalno je govorio da je čitavo vrijeme robije želio najviše dijete, da se nije toliko zaželio žene koliko djeteta – i kad smo se dogovarali o našem braku, ja sam mu rekla da ne vjerujem da ću moći imati djece, da mu to moram unaprijed reći.
Međutim, rekao je da to ništa ne smeta, ako se dogodi da ne budem mogla, uzet ćemo jedno dijete bez roditelja, tuđe, ali on dijete želi. Nakon nekoliko mjeseci ja sam ipak ostala gravidna, mislim nakon tri – četiri mjeseca, ne znam točno, morala bih računati.
Ja sam izračunao!
Vi ste izračunali?! Ma nemojte, toliko idete u detalje! Koliko je, dakle, prošlo?
Pa kako ste rekli: zamjena je bila u septembru ’42., začeće je bilo četiri mjeseca kasnije, jer se Dunja, vaše prvo dijete s Hebrangom, rodila u novembru sljedeće godine.
Bila sam već trudna, ali Andrija nije mogao dočekati da se naše dijete rodi pa je uzeo jedno dijete bez roditelja. Pitao me najprije da li ga prihvaćam. Doveo je jednoga malog Bosanca. Ja sam, naravno, prihvatila to dijete, koje je bilo neobično pametno, natprosječno inteligentno, ali cijelo u krastama od svraba.
Čini mi se da nije bio običaj da visoki rukovodioci usvajaju djecu. Jesam li u pravu?
Imate pravo, ne znam nikoga drugog iz tih krugova tko je uzeo dijete, osim nas. I taj mali je postao ljubimac cijelog rukovodstva, od glavnog štaba do CK i Agitpropa. I bio je jako razmažen.
Kad ste ga vi usvojili, koliko je godina imao?
Mi ga nismo formalno usvojili. Kad ga je Andrija doveo, po mom računu i po njegovom pričanju, i koliko sam ja već znala jer sam imala dijete, računam da je imao tri godine. On je srpsko dijete iz jednog sela kraj Bihaća, iz Gata. I dirljivo je to bilo kako je mali bio inteligentan, kako je znao pričati. Gledao je kad su mu ustaše klali majku i sestru. On se sakrio iza kazana. Kad su ustaše otišli, on je pobjegao vrlo smiješno i bijedno obučen u nekakve gaće i košulju u jednom komadu, poderan, otrcan. Ali, bitno je da nije odmah netko od partizana naišao na njega, nego je on sam išao od zbjega do zbjega, za komadić kruha molio i pjevao partizanske pjesme, one prve pjesme koji se sad valjda više nitko ne sjeća. A mali je krasno pjevao. Pustili bi ga da spava kraj nekog ognjišta da se ne smrzne, jer je bila zima. I tako ga je prilikom posjeta nekom narodnooslobodilačkom odboru moj muž susreo.
Jeste li mu vi dali ime ili ga je već imao?
Znao je svoje ime i prezime, sve o sebi je znao. Ja sam tražila jedanput da mi sve ispriča, i poslije sam molila druge – svi su, naravno, htjeli čuti tu autentičnu priču – da ne potiču to dijete da se uvijek ponovno sjeća, da ne osvježava opet sve te rane. A bilo je i vrlo zgodnih i simpatičnih, a pomalo i smiješnih situacija s njim.
I što se na kraju dogodilo?
Pa on je bio mezimac svih, recimo Rade Žigić (15) mu je dao sašiti uniformu kad je to bilo moguće, poslije Četvrte i Pete ofenzive, malu pravu partizansku uniformu s činovima. Možete misliti kako je bio ponosan i kako je bio veliki. Ja nisam imala činova, a on ih je imao! Imao je nekih zdravstvenih problema, to sam morala uvijek sve ja rješavati. Mokrio je, naprimjer, noću pod sebe.
I onda?
I onda sam ga pokušala na neki način od toga odviknuti, pa sam ga htjela jedanput kazniti, i skinula sam mu činove. To je za njega bila najveća uvreda koju sam mogla napraviti. Odmah je otrčao u glavni štab da me tuži. I tužio me, i bogami došao je komesar glavnog štaba: »Drugarice Olga, čujem da si mu skinula činove, kako si to smjela?« Tu je cijeli miting bio, i konačno ja sam popustila i rekla da ću mu vratiti činove, neka mi oprosti što sam to napravila, ali neka on meni zauzvrat obeća da neke stvari neće činiti. Recimo, stalno je organizirao po selu pionirske čete, te su se drugovi bojali da bi se time moglo kompromitirati tj. da bi se moglo saznati gdje smo mi, kad se vidi mali u uniformi među seoskom djecom.
Imate li s njim neki kontakt?
Nemam, nažalost on je prekinuo s nama kontakt.
A do kada ste imali?
Duga je to priča, nije to završeno. Toliko sam pričala mojoj drugarici na robiji Slavni Spasić o njemu, o tome da ga želim pronaći, da mi je ona, na kraju, pomogla. Zapravo ovako: kad se Branko, moj mlađi sin, rodio, zavladala je neka dječja epidemija u Beogradu, a Dragan je već išao u školu. Bojali smo se da će Dragan prenijeti infekciju na troje male djece. Andrijina sekretarica je rekla da će ga privremeno uzeti k sebi da ne bi zarazio bebu… Braci, starijem sinu, bilo je 2, Dunji 4 godine. Tako je sekretarica privremeno Dragana uzela k sebi. U tom interregnumu mi smo uhapšeni, i ja dalje nisam znala o Draganu ništa. Prijateljici na robiji sam puno pričala o njemu, a ona je živjela u Beogradu. Jednoga dana me nazvala i rekla: »Pronašla sam ti Dragana.«
Kada se događalo ovo što sad pričate?
To je bilo ’57.
Godinu dana pošto ste izašli iz zatvora?
Da, ja sam krajem ’56. izašla, i ’57. sređivala rodne listove djece, jer nisu bila uopće registrirana. Odlazila sam u Beograd i usput tražila Dragana. Najprije sam nazvala tu sekretaricu da čujem gdje je Dragan. Rekla mi je da ga je dala u dječji dom. Gdje? U Beogradu. Kako sam ja ranije bila šef dječje zaštite za grad Beograd i poznavala dobro sve domove, tražila sam ga po domovima. Nigdje ga nisam našla. Nisam mogla ući u trag u kojem domu je bio, nigdje u spiskovima nisu mogli pronaći ništa. I tako sam se vratila ne našavši ga. Jednog dana, kao što sam rekla, nazove me drugarica iz Beograda i kaže: »Pronašla sam ti Dragana, dođi brzo u Beograd!« Ja sam naravno došla, i našla ga opet u strašnom stanju. Mršav, poderan, živio je s jednom starom ženom na obali Save u nekakvoj baraci, i oboje su pili.
Upisao je fakultet, ali nije studirao ništa. Maturirao je u domu. Iako u bijednim prilikama, opet sam ga pokupila i dovela u Zagreb. Zanimljivo je kako je Slavna pronašla Dragana. Ta moja prijateljica je medicinski tehničar, i zaposlila se u jednoj ambulanti. Jednog dana vidjela je jednog dječaka kako ide za jednim pacijentom koji je izlazio iz ambulante, ide za njim i drži širom otvorena vrata, gleda s njim. Ona ga pita: »A što ti mladiću gledaš za ovim čovjekom?« »Ma gledam ga, jer mi tako sliči na mog oca.« A ona pita: »A tko je tvoj otac?« »Pa moj otac je Andrija Hebrang.« Na to ona kaže: »Da nisi ti Dragan?« »Jesam, ja sam Dragan Stanić.« Zamislite tu igru slučaja! Tako sam ja u teškim prilikama Dragana ponovno dovela u Zagreb, rekla sam mu u kakvim smo užasnim prilikama, da jedva životarimo, da nemamo dovoljno hrane ni za nas, ali da ćemo podijeliti to što imamo za prvo vrijeme, da ću ja nastojati njega smjestiti u dom, osigurati mu stipendiju na koju on ima pravo kao žrtva fašističkog terora, te da dalje nastavi studije. Tako sam uradila. Smjestila sam ga u dom. I tako je Dragan u domu bio neko vrijeme i posjećivao nas redovno, ali to nije dugo trajalo. Prešao je u neku SUP-ovsku školu i prekinuo svaki kontakt s nama.
Mislite da je njega jako traumatizirala ta stvar, vaše hapšenje? Koliko mislite da je to bilo važno?
Jako ga je traumatiziralo, strašno. Ovo kratko vrijeme poslije dolaska iz Beograda što je bio kod nas, nikako nije mogao shvatiti naš socijalni status. I mislim da on nosi jako teške poslijedice. Neprestano ga pokušavam ponovno pronaći, mada me svi odgovaraju, jer danas je on zreo čovjek, pa možda bi bio red da se i sam javi.
Kad sam vas pitao kad ste prvi put posumnjali da će sve divno završiti i da je taj komunizam u koji ste vjerovali nešto tako idealno, rekli ste: »Pa prvi put tek ’45.« Zašto?
Da, prvi put sam ’45. posumnjala, a zapravo još nisam ozbiljno sumnjala. Samo malo sam bila poljuljana kad se moj suprug vratio iz Sovjetskog Saveza. To je možda zanimljivo. On je bio premješten iz Hrvatske ’44. u Nacionalni komitet (16) i u CK Jugoslavije, i otišao je iz Topuskog, s Kardeljem i Đilasom u Italiju, a zatim u Srbiju, na oslobođeni teritorij u Šumadiji. Zatim je išao u Sovjetrski Savez, prvi put u životu, i to na čelu delegacije. U međuvremenu, ja sam otprilike tri mjeseca bila u partizanima u Topuskom sama, i čekala. Kad je oslobođen Beograd bila sam tamo prebačena. No to je bilo tek u noći između 4. i 5. siječnja ’45. I tu sam još čekala njegov povratak.
I ja sam, inače, trebala ići s njim u SSSR, međutim, moj avion iz Topuskog je kasnio 24 sata, jer nije bilo tako jednostavno poslati avion u Topusko, nismo imali aerodrome nego se slijetalo na ledine. Kad je konačno taj avion došao, i ja stigla u Beograd, čula sam da je Andrija već otputovao. Naravno da mi je bilo strašno žao. Što mislite, u ono vrijeme kad smo svi mislili da je SSSR raj na zemlji i željeli ga vidjeti!
A vi ne idete?!
I ja sad zakasnim za 24 sata! To je za mene bilo porazno. I onog dana kad se delegacija vraćala iz Sovjetskog Saveza, htjela sam ići na aerodrom pred svog supruga, ali, iz Generalštaba su rekli da je to službeni doček, nema ništa privatno, te da ga čekam kod kuće. U redu, čekala sam. Inače, on je uvijek imao pratioca, mi nikad nismo bili nasamo, to znate.
Otkad je imao pratioca?
Otkad ga ja znam, mislim otkad je postao sekretar CK, imao je stalno svog pratioca, i svog konjušara, jer je uglavnom na konju obilazio terene i položaje. Bila sam jako dobar prijatelj s tim pratiocem i konjušarom, bili su krasni dečki. Ali što je zanimljvo, sasvim slučajno, Srbi. A mom mužu pripisuju neki šovinizam i antisrpstvo, što nema veze s njegovim stavovima. No da dovršim, čekala sam muža kod kuće, i samo od ulaznih vrata, haustora, do prvog kata, do našeg stana, bili smo sami. Dakle, par minuta. Pri prvom susretu i zagrljaju ja mu kažem: »Joj, kako mi je žao da nisam bila s tobom, pa ja taj veliki SSSR nisam vidjela«, pa počnem kukati. A Andrija mi odgovori: »Smiri se, molim te, i nemoj ništa žaliti što nisi bila.« »Zašto?« »Bolje da ne ideš i da ne vidiš što sam ja vidio, i bolje da što manje naših drugova tamo ide.« To me je malo pokolebalo, jer ja ga nisam pitala ni za kakve detalje, on nije ništa pričao, nego cjelokupan njegov dojam koji mi je sasvim privatno, u četiri oka rekao, bio je loš. A kakve su dojmove ponijeli drugi članovi delegacije ne znam, jer se onda nitko nije usudio ništa otvoreno reći. Međutim, oni su dosta dugo bili tamo i puno su toga vidjeli, vodili su ih dosta da gledaju. Eto, to su bila prva razočaranja. Možda tim povodom da vam kažem o Staljinovim čistkama ’38. kad sam ja već postala član partije. Dnevna štampa je donosila poneki izvještaj o tim suđenjima i o nestajanjima ljudi. Ja sam starije komuniste pitala: »Što je to, daj mi reci!« Dali su mi objašnjenje da to imperijalistička štampa blati SSSR, da to sve skupa nije istina što se piše. Mislim, i oni su tako vjerovali, da to nije istina. Tako da mi zapravo, odnosno ja o čistkama nisam znala ništa i vjerovala sam da su svi ovi koji su bili suđeni kao izdajnici zaista krivi.
Kad je vaš muž ’44. bio smijenjen s mjesta sekretara CK Hrvatske, da li ste vi to doživjeli kao neku degradaciju?
Ne, uopće ne. Ja nikakvu njegovu promjenu u položajima nikad nisam doživljavala kao degradaciju, jer ja uopće nisam imala ni volju ni želju da on bude na nekom visokom položaju. Jer, imao je sve manje vremena za mene i za djecu. Dapače, sjećam se jednom kad smo bili u Zagrebu, predvečer smo se iskrali sami u šetnju po gradu. Gledamo tako uvečer, meni nekako idilično, pale se svjetla po stanovima, obitelji se skupljaju za večerom i ja mu kažem: »Vidiš kako bi bilo lijepo da si ti opet bankovni činovnik i da mi fino imamo jedan stančić i da živimo sami.« Bolje od beogradske vile od ne znam koliko soba. Nikad nisam imala takvih ambicija. I »degradacija« o kojoj govorite me uopće nije brinula, niti sam išta sumnjala.
Kako ste živjeli u Beogradu, kakvu ste vilu imali?
Ah, kakvu vilu… Najprije smo imali običan stan u Palmotićevoj ulici, i taj stan smo napustili radi toga što je bio mračan, tako da su djeca cijeli dan bila kod električnog svjetla, jer je bio na prvom katu, a visoke zgrade okolo. I moralo se djecu tada voziti u park na Kalemegdan u šetnju, što je bilo jako nepraktično. Kad smo odlučili preseliti nekamo gdje postoji vrt, gdje bi se djeca mogla igrati, nije bilo ničega drugog osim, naravno, Dedinja. Ja nisam u tom izboru sudjelovala, to je moj muž sam izabrao: najmanju, najskromniju vilu na Dedinju koja je postojala. Imala je krasan vrt, park s bazenom, a vila je zbilja bila skromna i mala, barem relativno, prema drugima. Međutim, to je bila patrijarhova vila, i ona se morala nakon godinu, godinu i pol njemu vratiti. Tada su nas opet preselili. Ja se uopće nisam htjela miješati u selidbu, nego gdje nam dodijele. Postojalo je nekakvo tijelo koje se brinulo o tim stanovima, i dodijelili su nam zbilja jednu ogromnu viletinu koja je za moje pojmove i moje želje bila prevelika. Ja se tu uopće nisam dobro osjećala, sve je bilo glomazno. Iako sam radila intenzivno svojih 7 sati na radnom mjestu, poslijepodne po partijskoj liniji, a ujutro, prije radnog vremena, također su se držali partijski sastanci, ja sam ipak vodila računa o domaćinstvu, o gospodarstvu, o tome da djeca imaju redovnu prehranu. I da svi gosti koji su nailazili, a bilo ih je, hvala bogu, puno, budu dobro podvoreni. Kako je ta vila bila meni prevelika, napravila sam nekakvu podjelu, da gornji kat napravim malo intimnijim, kao naš stan – tu su bile dvije dječje sobe, jedna spavaća soba, jedna gostinjska i jedno malo predvorje – a oni svi saloni dolje, kabinet, blagovaonica, to je sve bilo samo za reprezentaciju.
U kakvim ste odnosima bili s drugim rukovodiocima, s kim ste se družili?
U Beogradu smo bili jako dobri s Banetom Andrejevim (17) i njegovom suprugom dr. Julkom Mešterović, a Bane Andrejev je ’48. i stradao zbog toga što se nije htio odreći Andrije. Bili smo jako dobri s dr. Nikolom Petrovićem (18) i njegovom suprugom Marom, dolazili su nam svi rukovodioci iz Hrvatske: Capo (19), Đerđa (20), Marijan Stilinović. S Mošom Pijadom smo bili jako dobri, zatim Krleža je dolazio, Šime Balen, Augustinčić… Uglavnom, tko god je službeno došao iz Hrvatske u Beograd, taj bi navratio k nama, bilo na ručak, bilo na večeru. Bez najave. Tako da kad sam išla iz ureda kući nikada nisam znala koga ću zateći kod stola, i da li će biti dovoljno pripremljene hrane. Tada bih ja odmah skoknula u kuhinju da još nešto dodam.
Ali imali ste valjda i poslugu?
Da, da, svakako. Bila je kuharica, sobarica, jedan momak koji je održavao loženje i dvorište.
Kako ste doživjeli tu statusnu promjenu, to da ste preko noći iz rata došli u vilu s poslugom?
Pa to nije išlo baš tako naglo, to je išlo postepeno.
Hebrangova fotografija koju je – s posvetom na poleđini – dao svom pomoćniku dr. Miji Mirkoviću. Mirković je brzo došao u sukob s Borisom Kidričem, teškim doktrinarom, koji je zagovarao centralno planiranje po sovjetskom uzoru. Kidrič je upisao kemiju u Pragu, ali je ubrzo ušao u kominternovsku operativu i postao sekratar CK SKOJ-a (1935-1939). Čim je Kidrič 1946. imenovan predsjednikom Centralne planske komisije, Mirković se mudro iz Beograda premjestio u Zagreb te postao tajnik Akademije znanosti i umjetnosti.
Govorili ste da je bio prvi stan, u Palmotićevoj, a zatim brzo Dedinje…
E, taj stan je zanimljiv. Kad sam ja došla u noći između 4. i 5. siječnja ’45. u Beograd, i nitko me nije dočekao na aerodromu, što mi je bilo šokantno – ja s malim djetetom na rukama, na bosu nogu cipele, hlače na sebi, košava puše – nazvala sam Generalštab. Rusi su nas dovezli, iz ruske baze sam telefonirala da čujem kud ću, što ću, dajte nekog pošaljite po mene. Nemam pojma koliko je do grada. I onda je došao Andrijin pratilac kojeg također nisu pustili da ide s njim u Rusiju, i doveo me u stan. Tu je bila jedna gospođa koja je bila jako ljubazna prema meni, koja mi je pokazala spavaću sobu gdje ću s Dunjom spavati, dala ručnike, kućnu haljinu, papuče, spavaćicu, sve što je potrebno. Bila sam oduševljena. Ja sam mislila, to je tako lijepo od te žene. I fino se mi tu smjestimo, prenoćimo do jutra, a ujutro vidim da su se u tom stanu skupili svi na doručak: dr. Sremec (21), Žujović (22), Mijo Mirković (23) i to društvo. A ja sam bila jako dobra s dr. Sremcem, jer je cijelo vrijeme moje trudnoće bio uz mene, jer sam bila jako problematičan slučaj zbog mog fizičkog stanja. Mi smo zvali svakog građanina rodoljub, i ja mu kažem: »Ova rodoljupka, što je to divna žena, zamisli, ona mi je dala i spavaćicu i papuče i čarape, sve što je vidjela da nemam.« A on kaže: »Pa tko, tko?« Pa kažem: »Ova gospođa Ruža, vlasnica ovog stana.« »Što, kakva vlasnica stana?« Pa kažem da ona me dočekala, ona mi je pružila gostoprimstvo, ja sam joj jako zahvalna… Ma kako tebi nije nitko rekao da je to tvoj stan, a da je ona tvoja sobarica?!
- Sreten Žujović ”Crni” između Tita i Kradelja – pravnik sa Sorbonne, borio se u Legiji stranaca, a Tita zamjenjivao na čelu VŠ kad je Tito otišao u Bari i na Vis (fotografija britanskog vojnog snimatelja, narednika M. J. Sladea)
A s ovim drugim političarima koje niste spomenuli, s Đilasom, Rankovićem, Kardeljem?
Pa razgovarali smo, susretali se na primanjima… Kardelj je jedno vrijeme dosta često dolazio k nama, a Đilas ispočetka jako puno, i Mitra isto tako. Međutim, to se poslije prorijedilo.
Kad se počelo rijediti?
Počelo se rijediti poslije ’46. Ja muža ništa nisam pitala dok smo bili u partizanima, pa sam napravila pogrešku da ga ni u Beogradu ništa nisam pitala, kad je već rat prestao, kad više nije trebalo biti partijske konspiracije. Ali nama je to bilo usađeno. Tek puno kasnije, noć uoći hapšenja rekao mi je da se razišao s partijskom linijom. Imao je druga stanovišta i druge planove, drukčiju koncepciju ukupnog razvoja. I tu se onda ovo društvo prorijedilo, međutim, kao što sam vam navela ranije, pojedini su i dalje dolazili. Na njih to nije utjecalo.
Kažete da se on razišao. Je li vam pričao u čemu?
Ne, samo neke pojedinosti. Stvari u vezi s petogodišnjim planom…
Kad smo mi došli u Beograd i kad se Andrija vratio iz SSSR-a, kad sam ja počela normalno raditi svoje puno radno vrijeme, mi smo se dogovorili da ni jedan ni drugi svoje poslovne stvari ne prenosi kući u obitelj. Da to malo što smo zajedno budemo svoji, da se posvetimo djeci. Bio je takav čovjek, željan obiteljskog života kao i ja.
Što ste vi u to vrijeme radili?
Ja sam najprije u Beogradu radila po socijalnoj liniji. To mi leži, i tu sam u gradskom NO-u radila, zbrinjavala izbjegličku djecu, održavala dječje domove, jaslice, obdaništa, pa sam čak i cigansko obdanište otvorila. Osim toga sam po partijskoj liniji bila zadužena na tri strane: za dva odjeljenja gradskog NO-a, to znači za socijalno i za stambeno, i na terenu, na Dedinju, za partijsku organizaciju. Tako da sam bila zauzeta barem 12 sati dnevno, ako ne i više.
Da li ste se vi družili s drugim ženama rukovodilaca?
Bila sam dobra sa svima, ali imala sam prijatelje u gradu, u organizaciji gdje sam radila i gdje sam partijski bila povezana, kad sam bila partijski sekretar. To je bilo krasno društvo, bili su to krasni ljudi. S njima sam imala zbilja lijepe kontakte i prijateljstva, a to su sve bili mladi članovi Partije. Jer kad smo mi došli u Beograd, gotovo nije bilo partijske organizacije, pa se sad na brzinu stvarala. Vjerojatno sam ja bila dosta strog sekretar, pa su i oni pokušali prema meni biti strogi. Recimo, kad je bilo nekakvo službeno državno primanje, gdje sam ja ili morala ili htjela prisutstvovati, a istovremeno imam partijski sastanak, tada odem na partijski sastanak pa ih pitam: »Čujte, dečki, primanje je u toj i toj ambasadi, hoćete li mi dozvoliti da odem, a da vi održite sastanak sami?« Tada su se oni napravili važni:
»Puštamo te na sat, sat i pol, s tim da se vratiš s punim džepovima klope.« I ja sam to stvarno radila! Otišla bih na primanje, natrpala suhe kolače u džepove i vratila se natrag na partijski sastanak.
Vi ste onda do hapšenja ’48. rodili dvoje djece. Sina Andriju ’46….
Da, i Branka ’47.. A osim toga k nama su dolazila djeca, unuk Mošine supruge, sin Baneta Andrejeva, a jedno vrijeme je i mali Mišo, Titov sin, dolazio, tako da je kod mene uvijek bio mali dječji vrtić. A pošto nisam imala nikoga od obitelji tko bi mi čuvao djecu – kod nas u obitelji bila je tradicija da se sva djeca skupljaju, recimo, ili kod bake, ili kod neke tete, i uvijek je netko bio zadužen tko je vodio brigu o djeci – a obje Andrijine sestre su živjele u Zagrebu, pronašli smo jednu prekrasnu djevojku koja nam je čuvala djecu. I ona je bila Srpkinja. Kao što vidite, to kod nas uopće nije igralo nikakvu ulogu, koje je tko nacionalnosti i koje je religije. Rodom je bila iz Bosne, rano je izgubila roditelje, i kao djevojčica od 14 godina došla u Beograd i čuvala djecu po boljim kućama. Recimo, radila je kod nekog liječnika gdje su je odmah i uočili, tako da je postala stručna njegovateljica. Kod nas u kući je uživala status prvog čovjeka. U ono vrijeme, kad recimo još nije bilo mlijeka, a moglo se, naravno, za skupe novce, po švercu dobiti – što mi kao komunisti nismo smjeli, ali smo zbog djece, koja su mi bila važnija od svega, ipak radili – jednom sam seljaku neko vrijeme davala cijelu svoju mjesečnu plaću za litru svježeg kravljeg mlijeka dnevno. To mlijeko je bilo samo za dvoje najmanjih, za Dunju i Bracu, jer Branka još nije bilo, za Dragana i za tu Dragicu Stojanović koja je čuvala djecu. Onda recimo ovakav detalj: dolazi zima i treba kupiti čizme, recimo meni trebaju čizme, ali trebaju i njoj, jer ona se šeće s djecom vani po snijegu. Prvo se kupe njoj čizme, onda tek meni. Ona je bila na rukama nošena i pažena.
Jeste li s njom imali kasnije neki kontakt?
Nažalost, ne. Ona je također bila uhapšena, a kad je puštena i nigdje nije naišla na podršku, izvršila je samoubojstvo.
Rekli ste da s mužem zapravo do noći pred hapšenje niste razgovarali o tome što se zapravo događa. O čemu ste razgovarali onih šest tjedana koje je on proveo prije hapšenja u kućnom pritvoru?
Tih šest tjedana nisam ni znala da je on u kućnom pritvoru. Radila sam, kao što sam rekla, po 12 sati dnevno, a onda sam još bila i zadužena za predavača u partijskoj školi na Senjaku i imala stotinu drugih zaduženja, tako da sam praktično ujutro rano odlazila od kuće i uvečer se kasno vraćala. Kad sam ga pitala: »Jesi li bio u kancelariji?«, rekao bi »Nisam« i nije mi ništa objašnjavao. Samo bi rekao da je radio nešto kod kuće, pisao… Poslije mi je rekao da se ne osjeća dobro, pa da zato ne ide u ured. Dakle, zavaravao me svih šest tjedana. Ne mogu se sjetiti kojim povodom je meni postalo nešto sumnjivo. Čini mi se da je netko mene nešto pitao s tim u vezi, a ja nisam znala odgovoriti. I to me užasno potreslo, možete misliti, a znam da od njega neću izvući riječ. Nisam ga ni pokušavala ništa pitati. Ali sam organizirala službeni put u Zagreb, da ovdje čujem od Steve ili od nekoga što se to dešava. A to je zapravo bilo povezano s tim što je 5. svibnja rođendan mog pokojnog prvog sina, i na taj dan svake godine otkad njega nema, niti kud idem, niti s kim razgovaram, niti bilo što radim. Zapalim jedino svijeću. Inače sam ateist i to nema nikakve veze s religijom, nego je jedno moje malo duševno smirenje. I taj dan nisam mogla biti s djecom, ni s mužem, niti bilo s kim, taj dan sam htjela biti odsutna. I tako sam organizirala službeni put u Zagreb. U to vrijeme već sam radila u Ministarstvu rudarstva. Kad sam došla u Zagreb, nazivam Stevu, nitko mi ne odgovara, ne mogu dobiti nikakvu vezu s njim. Nazivam nekog drugog, redom sve s kojima sam bila dobra, sve linije zatvorene. Obavila sam svoj posao koji sam imala u Ministarstvu rudarstva, i stojim usred svog Zagreba na ulici, nemam kud.
Tada sam otišla mojim predratnim prijateljima – liječnički bračni par s kojim sam bila jako dobra – i odem k njima da nešto pojedem te uvečer na vlak natrag u Beograd. Ja sam jednu noć putovala ovamo, a drugu noć natrag. I 6. svibnja ujutro kad sam se vratila u Beograd, dočekao me pratilac s novinama u kojima je objavljeno da je moj muž skinut s dužnosti ministra industrije. To je za mene bio šok. Što se događa? Tada sam ga tek ispitivala što je. I još sam taj dan išla u ured i vratila se kući poslije partijskog saopćenja, i zatim smo cijelu noć razgovarali. Tom prilikom mi je puno toga pričao. Bilo mi je žao što ga nisam puno prije pitala, jer je to bila zadnja noć što smo razgovarali i što smo bili zajedno.
Rekli ste da ste ga mogli ne znam kako moliti, da vam on ne bi rekao ono što nije htio. Da li to ima ikakve veze s njegovim karakterom inače, ili je to bilo vezano samo za njegovo »poslovno« ponašanje?
To je imalo veze samo s partijskim poslovima i s partijskim zadacima. On je čvrsto bio naučen na disciplinu. To je jedno. A drugo, poslije sam došla do zaključka da je on mene htio poštedjeti od tih svih partijskih sukoba, mislio je da je puno pametnije da ja o tome ništa ne znam. Imam za to i dokaza, da me je on htio poštedjeti od toga. A ja sam i dalje uvijek držala tu partijsku disciplinu i prema ostalim članovima koji su k nama dolazili.
Dakle on inače nije bio neka kruta, netolerantna ili povučena osoba?
Ne, ni govora. Bio je tako jednostavan, tolerantan i tako širok čovjek, i svaku najkompliciraniju stvar je znao jednostavno rastumačiti. Andrija je bio čovjek širine, ono što bih ja rekla, pravo široko slavonsko srce. Jako blagonaklon, volio je ljude, a naročito djecu. Obožavao je svu djecu, a svoje trenutke odmora provodio bi s našom djecom.
(Nastavit će se)
Bilješke:
(5) Mladen Iveković (1903-1970). Ključni partijski kadar u Zagrebu, član KPJ opd 1934. Robijaš, uhapšen odmah 1941. i razmijenje skupa s Hebrangom, bio je Titov čovjek br. 1 u Italiji, kao ambasador i glavna politička veza s titoističkim strukturama KPI (Longo, Secchia). Otac hrvatske konceptualne umjetnice Sanje Iveković.
(6) Najviša vojno-teritorijalno i operativno zapovjedništvo za sve jedinice i vojne ustanova na području Slavonije i Srema, operativna zona ustanovljena je na proljeće 1942. a ukinuta na ljeto 1943. kad je osnovan II. hrvatski korpus (kasnije – VI. hrvatski korpus). Glavni štab Hrvatske formirao je četiri operativne zone, ali su ona zatim reorganizrane uvođenjem korpusa, koji su preuzeli funkciju terenske vojne organizacije prostora na kojem djeluju divizije i odredi NOV i POJ.
(7) Ivan Rukavina (1912-1992). Španjolski borac, stari komunist, sudionik ustanaka u Hrvatskoj (Sisački partizanski odred) rat je završio kao zapovjednik IV. (hrvatskog) korpusa JA, proglašen za narodnog heroja, bio je zamjenik ministra obrane FNRJ. Jedan od Savki bliskih ljudi, osnovao je s njom Hrvatsku narodnu stranku (HNS).
(8) Većeslav Holjevac (1917-1970). Partizanski komandant i narodni heroj iz Karlovca o čijim je ratnim podvizima snimljen akcioni film (”Signali nad gradom”, 1960. po scenariju S. Goldštajna u režiji Ž. Mitrovića). Dugo je bio zagrebački gradonačelnik.
(9) Vladimir ”Vlado” Popović (1914-1972). Ključni Titov kadar u Hrvatskoj, Crnogorac, član Operativne komande CK KPJ u Zagrebu 1941. (trojku su sačinjavali još Andrija Hebrang, sekrtetar, i Rade Končar, zadužen za Dalmaciju). Poslije rata, ambasador u Moskvi, Washingtonu i Pekingu.
(10) Ratomir ”Rato” Dugonjić (1916.1987), s ”Lolom” Ribarom osnovao SKOJ, sektretar Pokrajinskog komiteta za BiH, ambnasador i paretijski funkcioner, do smrti oslonac Titova režima u Bosni.
(11) Šime Balen (1912-2004). Predratni komunist, član najužeg rukovodstva u Beču i Parizu, kao prtipadnik dalmatinske frakcije KPJ koju je Tito politički likvidrao 1937. postao je poslije rata predstavnik Jugoslavije u UN, ali je protjeran zbog špijunske aktivnosti. Na Petom antistaljinskom kongresu Tito ga je nepovoljno ocijenio u referatu, pa je uklonjen iz javnosti do 1962. kad je mogao nastaviti s radom u novinama, kao redaktor.
(12) Mladen Stilinović (1904-1959), student režije u Zagrebu i član SKOJ-a, osuđen na 13 godina robije, politički komesar hrvatske Treće operativne zone, poslije rata glavni urednik lista ”Borba”, ambasador u Pragu i Buenes Airesu. Otac hrvatskog konceptualnog umjetnika Mladena Stilinovića (1947-2016.)
(13) Ivan ”Stevo” Krajačić (1906-1986). Radnik na željeznici, komunist, španjolski borac i agent sovjetske Vojne obavještajne službe (GRU), osoba gotovo neograničenog Titova povjerenja, osnovao je 1944. OZN-u za Hrvatsku, a 1966. osigurao trehniku i ljude za likvidaciju Rankovića i vrha savezne UDB-e. Na ključna mjesta u aparatu sigurnosti postavljeni su zatim njegovi kadrovi, braća Milan i Ivan Mišković ”Brk”.
(14) USAOJ je bio ”krovna” narodnofrontovska organizacija u koju je bio implantiran SKOJ, udarna partijska formacija sastavljena od mladih kadrova koja je u uvjetima ilegalnosti nosila gerilsku borbu i diverzantske napade, u skladu sa zastarjelom sovjetskom doktrinom partizanske borbe.
(15) Rade Žigić (1899-1954). Politički komesar 6. ličke divizije, član Politbiroa KPH, izjasnio se 1948. u prilog sovjetsko-jugoslavenskog sporazuma pa je uhapšen i odveden na Goli otok gdje je likvidiran prije raspuštanja logora i pretvaranja u kaznionicu (1956.).
(16) Vlada Nacionalnog komiteta narodnog oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) bila je privremena vlada koju je AVNOJ formirao u Jajcu. Trajala je do 7. marta 1945. i sporazuma Tito-Šubašić. U vladi NKOJ predsjednik je bio Tito, a tri potpredsjednika Kardelj, Vladislav S. Ribnikar (vlasnik lista ”Politika” i rezident GRU u Beogradu) te Božidar Magovac, hrvatski građanski poilitičar kojega je Stevo Krajačić posebno za ovu svrhu prebacio u partizane.
(17) Bane Andrejev (1905-1980), član KPJ, proveo je 15 godina na robiji i 1941. pobjegao iz kaznionice u Sremskoj Mitrovici. Politički komesar Glavnog štaba NOV I PO Makedonije, na Petom kongresu KPJ 1948. isključen iz partije. Izvršio je ”samokritiku” već 1949. i do penzije ostao na nižim stručnim poslovima u Beogradu.
(18) Inž. Nikola Petrović (1910-1997). Ključni čovjek Titove personalne tajne diplomacije, koji je od 1940. za nj izvršavao zadatke kakve je prema Londonu i i Zapadu obavljao Velebit. Član NKOJ-a, izjasnio se 1948. za Moskvu, isključen je iz KPJ ali je šezdesetih primljen za stručnog suradnika SANU.
(19) Vlado Janjić ”Capo” (1904-1991). Mašinobravar iz Siska, sudjelovao je u u osnivanju Komunističke stranke Hrvatske koje je 1937. u Anindolu kod Samobora proveo Tito kao orgsekretar zagraničnog CK KPJ iz Pariza. Komandant 1. sisačkog odreda koji je počeo ustanak u šumi Brezovica 22. 12. 1941. Poslije rata politički komesar KNOJ-a, posebnih vojnih jedinica za unutrašnju represiju, obračun s unutrašnjim neprijateljem i etničko čišćenje nepoćudnog stanovništva. Korpus narodne obrane Jugoslavije rasformiran je 1953.
(20) Josip Đerđa (1911-1991). Zadarski komunist (učlanio se u KPJ 1934.) i zatim robijao, u partizanima postao član Agitpropa CK KPH, a poslije rata kao ambasador izvozio titoističku doktrinu u Egipat i Libiju, a zatim u Indiju i Burmu. Postaop je pomoćnik ministra vanjskih poslova, ali 1972. svrstao se uz Savku i izašao iz SKJ.
(21) Dr. Zlatan Sremec (1898-1971). Liječnik s bečkom diplomom, profesor Medicinskog fakulteta u Z>agrebu, član HSS, odlazi 1943. u partizane i postaje ministar zdravstva u vladi NKOJ. Godine 1953. bio je godinu dana predsjednik NR Hrvatske, poslije Vicka Krstulovića s podjednako kratkim mandatom, i dr. Vladimira Bakarića, koji je to bio deset godina, kad je promijenio definiciju, ali ne i funkciju Titovog prokonzula Hrvatske.
(22) Sreten Žujović ”Crni” (1899-1976). Član pariškog rukovodstva KPJ koji je s R. Čolakovićem nominirao Tita za generalnog sekretara. Završio pravo na Sorbonnei, u Partiju ušao 1924. i radio u moskovskoj Kominterni. Član Vrhovnog štaba i Politbiroa CK KPJ. Godine 1948. s Čolakovićem se izjasnio za Informbiro, pa je zatvoren, ali se 1950. javno pokajao (na konferenciji za štampu) i zatim 1966. opet primljen u Partiju. Postao je komercijalni direktor novinsko-izdavačkog poduzeća ”Borba”.
(23) Dr. Mijo Mirković (1898-1963). Hrvatski klasični ekonomist, profesor beogradskog Pravnog fakulteta, osnivač zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Za vrijeme rata talijanski fašisti su ga zatvorili u tršćanski konc-logor Rižarna, ali je 1944. dospio u partizane i sudjelovao na zasijedanju ZAVNOH-a. Godine 1944. dodjeljen je Hebrangu, koji je postao ministar privrede vlade NKOJ kkao pomoćnik, iako je bio vanpartijac. Na vrijeme se sklonio u Zagreb, postao tajnik JAZU i osnovao većinu akademijinih instituta, te napisao udžbenike za glavne predmete na ekonomskom fakultetu. Usput je objavio fundamentalnu povijesnu studiju o protestantskom teologu Matiji Vlačiću Iliriku, koja se i sad smatra nedostignutim uzorom, te priručnik za uzgoj kanarinaca. Ribar i vinogradar, fluentan na deset jezika.