Piše: Denis Krnić
Usponi i padovi pod oštrim kutevima – to je putanja hrvatsko-ruskih političkih odnosa u zadnjih 25 godina. Kad god se govori o ruskom utjecaju u suvremenoj Hrvatskoj, a i u široj regiji, podrazumijeva se da je negativan dok se, po istim mjerilima, američki utjecaj proglašava pozitivnim.
Povijesni odnosi Hrvata i Hrvatske s Rusijom i Rusima uvijek su privlačili pažnju. Stoljetnim vezama Hrvata i Rusa bavili su se mnogi autori, ali tema nije ni približno dovoljno istražena. Razlog tome je, kako su to primijetili hrvatski i ruski povjesničari na stručnom skupu posvećenom hrvatsko-ruskim odnosima održanom u svibnju 2010. godine u Zagrebu, „kadrovska slabost historijske znanosti u Hrvatskoj u kojoj nedostaju povjesničari koji poznaju ruski jezik“. Evidentan je, upozorili su tada povjesničari, nedostatak financijskih sredstava kako bi se proučio što veći dio arhivskog materijala u Moskvi koji se odnosi na hrvatsko-ruske veze.
Politički, Rusija nikad nije dovodila u pitanje srednjoeuropski kulturni identitet Hrvata. Stoga ni u današnjem času Hrvatska ne mora, a niti se može, baciti u zagrljaj Moskve. Dovoljno je za početak iskazati poštovanje zbog ruske podrške hrvatskoj državnoj samostalnosti i njezinom političkom vodstvu 1991. godine. Pojedini povjesničari mišljenja su da je Rusija bila prva svjetska velesila koja je priznala hrvatsku državnu samostalnost kao međunarodnu činjenicu. Naime, za vrijeme mirovnih pregovora u Moskvi između hrvatskog i srpskog predsjednika, Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u listopadu 1991. godine, tadašnji vođa Sovjetskog Saveza i jedan od svjetskih lidera koji je donio svjetski preokret, Mihail Gorbačov, jasno je rekao: „Neovisnost Hrvatske je realnost“.
Kako se u izgradnji budućih odnosa Zagreba i Moskve mogu uklopiti povijesni likovi, Hrvati i oni rođeni u današnjoj Hrvatskoj, koji su gradili Rusiju? Izvrsno – i to je ono što će Rusi, uvijek preokupirani svojom bogatom, sjajnom historijom, znati cijeniti. Zasigurno su tako gledali na nedavno polaganje vijenaca ispred spomenika Riječanina Roberta Bartinija u gradu Žukovskom južno od Moskve. Mala ekipa hrvatskog veleposlanstva, zaputila se u taj nekoć sovjetski tajni grad, koji do devedesetih godina prošlog stoljeća nije ni postojao na geografskim kartama, te u aleji velikana položili vijenac ispred Bartinijeve biste, uz salutiranje hrvatskog vojnog atašea. Slika za pamćenje. Dobrodošlicu su im izrazili gradonačelnik Žukovskog i jedan poznati ruski pilot koji je letio na strateškim bombarderima Tu-95 i Tu-160.
Bartinijev lik i djelo gotovo ne postoje u memoriji suvremene Hrvatske. Bljesnuo je kad ga je prošle godine u razgovorima s ruskim šefom države, Vladimirom Putinom u Sočiju, spomenula hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Kamere su zabilježile kako je izlaganje hrvatske predsjednice kod spomena Bartinija, Vladimir Vladimirovič slušao s velikom pažnjom. Vjerojatno ni on nije znao da je ovaj Riječanin (i talijanski grof) jedan od utemeljitelja sovjetskog svemirskog programa. Riječki genij smatra se ocem teorije multidimenzionalnosti i mnogi ga svrstavaju uz bok s Nikolom Teslom. Voditelj ruskog svemirskog programa Sergej Koroljev inzistirao je da mu upravo Bartini bude savjetnik na projektu izgradnje orbitalnog kompleksa prilikom lansiranja prvog čovjeka u svemir, pa se tako s pravom smatra da je Bartini, uz bolje poznatog Mihaila K. Tihonravova i akademika Mstislava V. Keljdiša jedan od otaca sovjetskog svemirskog pothvata. Za svoje suvremenike u SSSR-u bio je pravi mistik. Govorio je sedam jezika, rješavao matematički najsloženije tehničke probleme te predlagao zrakoplovne konstrukcije koje su bile daleko ispred svog vremena, od kojih većina nije mogla zaživjeti zbog nedostatnog razvoja proizvodne tehnologije. Njegove izračune koristili su pak svi eminentni svjetski konstruktori – Tupoljev, Mjasiščev, Iljušin, Berijev, Koroljev… Bio je i filozof. Bavio se teoretskom fizikom, postavio osnove za tzv. šest-dimenzionalni svijet. Svi njegovi radovi zapečaćeni su do daleke 2197. godine. U Ruskoj federaciji danas vlada veliki interes za Bartinijevom ostavštinom. Čak se udomaćio i neslužbeni pojam Bartinologija, koji obuhvaća svako promišljanje, analize, prikupljanje činjenica te diskusije na temu Bartinija i njegovih smionih koncepcija i malobrojnih ostvarenja. Danas u Rusiji, daleko od očiju javnosti, živi i njegov sin koji se također bavio zrakoplovstvom.
Sve Bartinijeve letjelice bile su daleko ispred svoga vremena. Ukupno je potpisao 60 projekata zrakoplova, no tek je manji dio dočekao realizaciji. Treba istaknuti monokokni monoplan Stal-6 koji je bio svojevrsni prvijenac Bartinija u SSSR-u i koji ga je proslavio postavivši brzinski rekord. Njegov zadnji prototip, amfibijski ekranoplan VVA-14 bio je pravo čudo, realiziran do faze ispitivanja prototipa. Radilo se o letjelici koja leti na maloj visini koristeći efekt zračnog jastuka na kojem “lebdi” te ostvaruje režim krstarenja velikom brzinom – brzinom aviona – s malom potrošnjom goriva. Paralelno, mogla je slijetati i uzlijetati (čak i okomito) s vodenih površina, uzimati gorivo i opremu s brodova i podmornica te tako imati globalni dolet. Danas se ova letjelica u rastavljenom stanju nalazi u muzeju ruskih zračnih i svemirskih snaga Monino pored Moskve. Zanimljivo, ta letjelica koncipirana je donekle slično hoverkraftu – a prvi hoverkraft konstruirao je 1913. u Puli jedan njemački mornarički časnik. Očito, sva ova tehnička inteligencija, nastala je u okrilju superiornog austrougarskog znanstvenog sustava njenih mornaričkih institucija na Jadranu.
Žukovski je grad koji se još naziva i Naukograd ili Aviograd i desetljećima je centar istraživanja i ispitivanja svih sovjetskih i ruskih letjelica, vojnih i civilnih, neovisno o namjeni. U Žukovskom se održava i jedna od najvećih svjetskih izložbi zrakoplovne i svemirske tehnike MAKS. Inicijativa za dizanje Bartinijeva spomenika javila se još prije nekoliko godina kada je rusko povjerenstvo stručnjaka zrakoplovne i svemirske tehnike proglasilo šesnaestoricu najvećih sovjetskih/ruskih zrakoplovnih i svemirskih stručnjaka svih vremena. Među njima se našao i Robert Bartini. Projekt je realizirala organizacija “Legende avijacije” iz Žukovskog, pod nazivom “Osnivači ruskog zrakoplovstva”. Autor kipova jedan je od najmlađih (tek mu je 31 godina) i najtalentiranijih ruskih akademskih kipara Vladimir Ivanov. Aleja velikana nalazi se na centralnom trgu Žukovski u istoimenom gradu. Otvorio ju je u rujnu 2017. gradonačelnik Žukovskog Andrej Voitjuk, a najveće zasluge za podizanje Bartinijeve biste imaju dva Hrvata – Danijel Vuković i Dorijano Mohorović, koji su bili i jedini stranci na tom događaju koji je zlatnim slovima upisan u gradsku povijesnicu.