Piše: Denis Kuljiš
Russia is decidedly a conquering nation, and was so for a century, until the great movement of 1789 called into potent activity an antagonist of formidable nature. We mean the European Revolution, the explosive force of democratic ideas and man’s native thirst for freedom. Since that epoch there have been in reality but two powers on the continent of Europe – Russia and Absolutism, the Revolution and Democracy. For the moment the Revolution seems to be suppressed, but it lives and is feared as deeply as ever.
Karl Marx, New York Tribune, 12 April 1853.
U Hrvatskoj, nekoć velike parlamentarne stranke koje su u stabilnim okvirima bipolarizma konkurirale za vlast, gotovo više ne vode politiku. Vladajuća stranka ne može izbjeći vođenje ekonomske politike, najvažniju od svih, ali je ona reaktivna, a ne projektivna ili vizionarska, dok je pasivna na idejnom i mobilizacijskom planu, iako o tome ovisi sama održivost svake polittičke organizacije.
Opozicija pak ne ratuje na terenu – ne stvara organizaciju, a umjesto da mobilizira birače na političkim pitanjima, fingira parlamentarnu borbu.
Tko onda dominira hrvatskom unutrašnjom politikom? Inteligentna sila koja ima sasvim jasnu agendu, izvrsnu političku tehnologiju, goleme svote novca na raspolaganju i realistički pristup svim pitanjima, koja ih se, zapravo, ne tiču. Što je najvažnije – novac kojim se taj tihi prevrat izvodi, ne uvozi se, nego izvozi, a projekt financira razlikom u cijeni, dijelom profite operacije. To je politički perpetuum mobile.
Gdje su prisutni ruski ekonomski interesi u Hrvatskoj?
Poslovni ljudi koji su došli iz Rusije, preuzeli su tri od pet jadranskih brodogradilišta, s tim što je i četvrto (Viktor Lenac) zavisno od novogradnje u tim, hrvatsko-ruskim velikim brodogradilištima (to su sekcije koje se ugrađuju u remontirane brodove).
Preuzeli su terminal u luci Ploče, željezničko poduzeće koje prevozi sirovinu u BiH i u Hrvatsku, a spremaju se dublje ući u mostarski Aluminij. Vlasnici su najvećeg industrijskog poduzeća u Splitu (AD Plastika), i u Rijeci i Splitu osvojit će u dogledno vrijeme dominantni ekonomski položaj. Sav lukuszni turizam i najvrednije nekretnine na moru, također su zauzeli poslovni ljudi umreženi s ruskim interesima. Jedina brana u toj regiji sad su – kineski i turski poslovni interesi. Kinezi žele kupiti modernu zadarsku luku, gdje koncesiju na infrastrukturu u koju je država uložila stotine milijuna eura pokušava preuzeti neka instant-firma sa 20.000 kuna kapitala i turskim partnerom. Gdje je tu Zapad, gdje Njemačka? Partneri iz tih zemalja previše su zahtjevni i komplicirani za domaće poslovne subjekti – a ne možeš im izbiti pinku…
Scenarij prevrata
Da u Hrvatskoj vodim centralu za specijalni rat u europskoj neprijateljskoj pozadini, kako bih koncipirao svoju kampanju?
Napao bih vladajuću stranku u njenoj najslabijoj točki – a to je njen subdominantni nacionalistički narativ, prikriveni rasizam. Na njemu je taj pokret izgrađivan, a zatim ga se javno odrekao kad se otklonio u centar i postao demokršćanska stranka preuzevši sve zadane europske formate.
Vladajuća elita vladajuće stranke koja u Hrvatskoj gotovo permanentno vlada, uvijek je bila nelojalna svojim biračima s desnice. Uoči izbora, uputile bi im odgovarajuće parole, a zatim su se sklapale koalicije u koje nije mogao ući ni jedan pravaš ili ustaša. Njih se moglo zadovoljiti na nižim razinama vlasti, na lokalu, gdje su isisavali državne fondove.
No, kad je Karamarko u pohodu na vlast u stranku inkorporirao i krajnju desnicu, stranačko desno krilo postalo je krhko. Lako se fragmentira na svakom otvorenom pitanju, ako se ne riskira sama vlast, koja ih ipak svih idealno objedinjuje – cijeli spektar birokrata, konzervativaca, klerikalaca, klijentelista i desničarskih demagoga. Nađe li se sad financiranje koje se ne zasniva isključivo na crpljenju državnog novca, nego stiže od velikih firmi koje isti novac izvlače od država i njene podržavljene privrede, bazična politička ekonomija vlasti stubokom se mijenja. Osvajanje vlasti više nije jedini cilj. Dovoljno je steći nezaobilaznu poziciju na političkoj sceni. Vlast se zatim može podijeliti s nekom korumpiranom centrističkom opcijom.
To su, naravno, političke konstrukcije i fantazije – a realnost je gola korupcija, kojoj je vlast vlastite stranke najveća prepreka i smetnja za realiziciju neposrednih lukrativnih ciljeva.
Da vodim centralu za specijalni rat, opoziciju bih napao ondje gdje je najslabija – u bazi. Baza obespravljenih i marginaliziranih, izgubljenih u svemiru i oštećenih u pretvorbi, traži ekonomsku lustraciju ili barem neku blagu formu moralističke diktature proletarijata. To im ne mogu pružiti hrvatski postkomunistički birokrati – oni su sposobni jedino za retoričke figure, a posve su neopremljeni za terensku političku akciju.
Zato sad na teren izlazi Živi zid, koji se jasno deklarirao kao antieuropska stranka, te predlaže napuštanje NATO-a i zapadne hemisfere, te svrstavanje uz zemlje BRIC-a, znači Brazil, Rusija, Indija i Kina. Brazil i ne zna da Hrvatska postoji, kao ni Indija, Kina ima svoj globalni ekonomski plan u koji Hrvatska ulazi kao manji briket, bez ikakve potrebe da se odnos politizira, dok Rusija želi ovladati Balkanom, ali kako u to može uložiti samo svoje energetske resurse, jedina točka na kojoj može sistematski djelovati je Hrvatska, koja ima dovoljno veliko, europsko tržište. Srbija, Bosna, Makedonija – ondje nema biznisa koji bi se mogao razviti s ruskom energijom i novcem, pa pretvoriti u monopol. To je ondje neizvedivo i politički i ekonomski. Za održanje postojećeg utjecaja, ondje je dovoljno nešto investirati u pojedine političare i marginalne pokrete, ali tamo je vlast dovoljno jaka da suzbije razvoj nekakvih Živih zidova.
U Hrvatskoj, unutarnja opozicija vladajuće stranke i sva desnica koja gravitira Pantovčaku, kao i koalicijski partneri koji se više bave energijom nego politikom, imaju dovoljan potencijal za destabilizaciju vlasti. Biračko tijelo koje se opredijeli protiv vladajućih, bit će pak podijeljeno između antinatovske, antieuropske, te regularne, socijaldemokratske opozicije. SDP ih na toj temi ne može napasti, jer je i njegovo članstvo oko toga pitanja podijeljeno. Teško je post-titoistima ponuditi ljepšu muziku od world-musica nesvrstanosti. A Zoran Milanović pokazao se tu kao čovjek ispred svog vremena – bio je prvi institucionalni hrvatski političar koji je Europskoj uniji rekao historijsko NE!
Kako pak stoji s financijskim i energetsko/industrijskim interesima koji će determinirati ishod ove balkanske The Great Game? Borbe se neće voditi u afganistanskom Kyberskom klancu, kao u doba britansko-ruske konfrontacije u 19. stoljeću, nego u ključnoj hrvatskoj regiji, Velikoj Dalmaciji.
Velika Dalmacija
Što je to (Velika) Dalmacija? To je izvorni naziv jadranske regije, koji se prostirala od paštrovićevskog Sv. Stefana do Rječine na razmeđi Sušaka i Rijeke, gdje je počinjala njemačka srednjovjekovna pokrajina Istra. Južni dio istočne obale Jadrana držala je pak Venecija, na teritoriju velikih bizantskih tema. Čemu ovaj historicizam? Pa sve se to obnavlja u sadašnjoj geopolitičkoj shemi, što možemo dokazati koristeći se najpouzdanijim statističkim podacima, puno pouzdanijim od nepouzdanog posljednjeg popisa stanovništva iz 2011. godine. Riječ je o upisanim biračima po hrvatskim izbornim jedinicama.
Još 2010. godine hrvatski Ustavni sud donio je odredbu da se ujednače hrvatske izborne jedinice tako da broj izabranih zastupnika korespondira s brojem upisanih birača. To se odnosi na teritorijalizirane jedinice od I do X, dok je XI, tzv. dijaspora, zapravo, nadzastupljena Hercegovina, dok su manjine u XII izbornoj jedinici – sasvim suprotno percepciji raznih desničarskih demogoga – podzastupljene, ako uzimamo u obzir broj stvarnih glasova, a ne podatke o broju stanovnika po nacionalnostima. Jasno je da i jedna i druga ”specijalna izborna jedinica” nemaju nikakva smisla, osim da pothranjuju razne iluzije i izazivaju najniže strasti pučanstva, s tim što bi preveliku energiju zahtijevalo da se to sve ustavno promjeni i tako afektira oko 10 posto saborskih mandata.
Rekompozicija biračkog tijela
Puno je važnija ničim objašnjiva nesposobnost sadašnje vladine većine, kao i one ranije, koja je sad u opoziciji, da promijeni izborne jedinice – ne podešavanjem teritorijalnog zahvata, nego po broju zastupnika, tako da proporcionalno reflektiraju biračko tijelo prema broju upisanih birača. Dobro, SDP to nije htio dirati dok je bio na vlasti jer je opća deviza Milanovićeve vlade bila – ništa ne diraj, možemo samo pokvariti, a sigurno nećemo ništa popraviti ovakvi idioti kakvi jesmo, što ja znam najbolje jer sam svih osobno kadrovirao. Ali, zašto nešto ne poduzme HDZ? Već na prvi pogled jasno je da bi njima to kao stranci konveniralo.
Matematičkom operacijom uprosječavanjem broja glasova za jedan zastupnički mandat u deset izbornih jedinica u Hrvatskoj (naprosto – broj upisanih birača dijeljeno 140, pa sravnjivanje po jedinicama), došli smo do ovih rezultata:
Prva izborna jedinica – Zagreb centar bez Novog Zagreba, Dubrave i Sesveta izgubio bi 1 mandat i biralo bi se 13 zastupnika
Druga izborna jedinica – Istočni Zagreb plus Slavonija do Bjelovara dobila bi jedan mandat pa bi se biralo 15 zastupnika
Treća izborna jedinica – Zagorje, Varaždin i Međimurje gubi 1 mandat i bira 13 zastupnika
Četvrta izborna jedinica – Sjeverna Slavonija od Virovitice do Osijeka, gubi 2 zastupnika i bira 12 zastupnika
Peta izborna jedinica – Južna Slavonija od Slavonskog Broda do Vukovara – ne mijenja se ništa, ostaje 14 zastupnika
Šesta izborna jedinica – zagrebačka naselja Volovčica, Borongaj, Folnegovićevo naselje, Vukomerec, Sisak i Banija gubi 1 zastupnika i bira 13 zastupnika
Sedma izborna jedinica – Novi Zagreb, Karlovac, Gorski Kotar dobiva 1 mandat i bira 15 zastupnika
Osma izborna jedinica – Kvarnerski otoci, Rijeka i Istra, egal, bira 14 zastupnika
Deveta izborna jedinica – Lika, Zadar, Šibenik i dalmatinsko zaleđe do Knina, od Senja od Sinja, dobiva 2 mandata i bira 16 zastupnika
Deseta izborna jedinica – Split, veliki otoci, Dubrovnik dobiva 1 mandat i bira 15 zastupnika
Demografske promjene u Hrvatskoj nisu jedini razlog ove preraspodjele biračkoga tijela, nego je ono od početka bilo neujednačeno, radi političkih interesa HDZ-a iz doba kad su se jedinice krojile. No rezultat je diskrepancija koju sad vidimo, i to prema podacima koji su stari već dvije-tri godine, a može se sa sigurnošću predvidjeti da će se još produbiti na sljedećim parlamentarnim izborima (europarlamentarni i predsjednički nisu bitni jer je na njima Hrvatska jedna izborna jedinica).
Ne bi se isplatilo ovog časa mijenjati teritorijalizaciju izbornih okruga jer je zato potrebna nedostižna parlamentarna većina, a ne bi se puno postiglo u konsolidaciji tekuće politike – debirokratizacija i uređenje tih poslova na nekoj zdravoj i pametnoj osnovi, naravno, bilo bi itekako korisno, ali ne vidi se tko bi sad mogao provesti tako opsežnu reformu, koju bi opstruirali na svim razinama. Vlada nije sposobna provesti ni administrativnu reformu ovršnog zakona, na čemu visi sama njena budućnost i budućnost hrvatske države, a nekmoli ovakav divovski zahvat, za koji ne bi bio dovoljan politički konsenzus u Saboru, jer bi se opstruiralo odozdo.
Inače, naravno, bilo bi logično potrpati po dvije županije u jednu izbornu jedinicu, te tako dobiti ukupno 6 izbornih jedinica – Zagreb mora posebno zbog veličine – pa zatim odrediti broj mandata prema broju birača. I onda sve izbore – parlamentarne i lokalne, održati istog dana, da se sve pojednostavi i istodobno onemogući ”kruženje elita”, spašavanje stranačkih kadrova na drugim instancijama vlasti, kad propadnu s prvotnim ambicijama.
Izravni izbor predsjednika trebalo bi pritom naravno ukinuti – biran u Saboru s rezervnim ovlastima, predsjednik budžetiran sa 2-3 milijuna kuna – a ne oko 15 milijuna eura samo neposrednih troškova, a barem tri puta više računajući indirektne, resorne – i Hrvatska bi bila uredno pospremljena državica… Tada bi se moglo prionuti zbilja važnim i velikim reformskim poslovima – radikalnom smanjivanju državne uprave, prodaji i koncesioniranju javnih poduzeća, te kresanju troškova lokalne uprave, koja bi se morala u velikoj mjeri osnivati na volonterskom radu i profesionalnim stručnim službama.
Jadranska Hrvatska
Što bi donijela ovakva promjena broja zastupnika po izbornim jedinicama, kako zahtijeva Ustavni sud, a može se izglasati jednostavnom većinom u Saboru?
Vidimo da se pomalja nova političko-demografska slika Hrvatske. Umjesto podjele Istok – Zapad, sad je naglašenijna podjela Sjever – Jug. Sjeverne županije – I, III, IV i VI gube ukupno 5 zastupnika, a jadranske – VIII, IX i X dobivaju 4. Anomalija je jedino zagrebačko-hercegovačka II izborna, koja je hrvatskom parlamentarizmu dala Hasu&Vasu, Hasanbegovića i Milijana Brkića, ali je inače idejno rascijepljena točno po sredini – polovicu imaju ekstremni hadezeovci, a drugu polovicu tvrdokorni esdepeovci.
Velika Dalmacija plus Istra i Rijeka, imale bi poslije ujednačavanja 45 mjesta u Saboru, više od trećine. To je ne samo politička, nego i populacijska i ekonomska perspektiva Hrvatske. Jadranski litoral je hrvatska ključna regija.
Kakvu strategiju bi tu morale primijeniti vodeće stranke hrvatskog parlamentarnog spektra, kojima prijeti potop?
Strategija za HDZ
Vladajuća stranka morala bi osnovati Taktički stožer za političku promidžbu i na terenu početi pripremati novu organizaciju, specijalno u IX i X izbornoj jedinici. Tu se ne isplati ići s uobičajenim trogloditsko-nacionalističkim kadrovima (pod devizom ”narod to traži”), jer će oni u ovim ekonomski dinamičnim sredinama takvi sve više gubiti uporište, osim u podzemlju.
”Vasu” Brkića treba prebaciti na čelo stožera za pripremu izbora za Europski parlament, pa ga poslati u Bruxelles, na daljnje usavršavanje. Ljudi koji ga poznaju kažu da ima veliki kapacitet učenja, ali nesumnjivo ne akademski – za nj i HDZ bilo bi dobro da se stavi u europsku perspektivu…
Od kadrova na zemlji i u zemlji, ne znam koga bi trebali uzeti da njegovo mjesto, valjda imaju nekoga mlađeg, modernijeg, ali ako HDZ negdje nešto može postići – to je Zagreb (ali ne s ”Vasinim” Andrijom Mikulićem). Također Rijeka, te gradovi Velike Dalmacije. Pod uvjetom da se stranka centristički reprofilira i uvjeri birače da su europska liberalna i demokršćanska stranka, a ne rasisitički pokret koji glumi eurointegracije. Na tom jadranskom terenu vodit će se borba budućnosti – ne treba ga stoga prepustiti Živom zidu (već je zadobio presudni utjecaj u Rijeci) i stranci Pametno koji će, kako sad stvari stoje, za dvije godine biti ”iznenađenje kola”. Ako ne bude ranijih izbora – a već nema smisla da se održe, jer je vlada potrošila uzgon i treba novu političku energiju.
Drugo – ”stožerni” HDZ mora započeti otvorenu diferencijaciju s hercegovačko-ruskom strujom. Tu mogu dobiti podršku institucionalne Crkve.
Nadalje, moraju promijeniti odnos prema Bosni u skladu s idejama Berlina, jer će inače djelovati u koliziji s glavnim europskim ekonomskim faktorom, koji jedini može pomoći da se izbalansira ruski utjecaj – to ne može CIA, nego je potreban plašljivi i komplicirani europski kapital.
Strategija za SDP
Opozicioni SDP morao bi pokrenuti sličnu ofenzivu.
Ima otvorena vrata u Zagrebu, jer tu ranije nije nikoga kandidata na lokalnim izborima, pa vodi inertnu politiku u zagrebačkoj skupštini. Dvije Bandićeve izazivačice već su ga unaprijed bile pobijedile zajedničkim rezultatom na proteklim izborima, ali su se onda međusobno uništile, s tim da su mediji, kad je zatrebalo, lako razvalili Mrak Taritaš u drugom krugu.
Kandidat SDP-a prirodno ulazi u drugi krug i stranka u Zagrebu neizbježno jača, što se onda reflektita na četiri izborne jedinice na koje je grad raspodijeljen.
Rijeka je unaprijed izgubljen slučaj – sadašnju garnituru nitko iz stranke ne može maknuti, maknut će ih tek birači. Oni su ionako bliski ruskim interesima, utoliko što su protiv zapadnih, razvojnih, industrijskih interesa i svega modernoga. Tu se ne isplati trošiti energiju, to je izgubljena bitka. No, u IX i X nema izdaje, nema predaje – Split se mora zauzeti na juriš, u kombinaciji s liberalima, (prokušana kombinacija), znači sa strankom Pametno, što možda nije jako pametno, ali je nesumnjivo dobro. Moraš imati kompatibilnu ekipu. U IX ključno je također naći nove, mlade ljude za Šibenik i Zadar, od ovih sadašnjih nema nikakve fajde. Poslovnjake, nikako ne lokalne demagoge s rive i sličnu dokonu bratiju koja glumi radničku klasu.
U Slavoniji, najveći su potencijal Osijek i Slavonski Brod – teoretski, ali ne s ovim milanovićevskim papcima.
Tko će to sve provesti? Ili Bernardić prije izbora, ili netko umjesto njega poslije izbora. Ja ga ne otpisujem sasvim – lako se prebacuje, samo da shvati napokon što mu je ”izlazna kombinacija”. Držanje stranačke ili bilo koje vlasti po svaku cijenu obična je glupost – to bi trebao vidjeti na primjeru svog mentora Milanovića.
Manjine i dijaspora
U Hrvatskoj prema popisu stanovništva ima ukupno 4.284.889 stanovnika, od toga Hrvata 3.874.321, dakle 90,4 posto. Kad bi se zastupnici u Saboru birali u ekskluzivnim nacionalnim ”paketima”, od 140 mjesta Hrvati bi zauzeli oko 125 mjesta, a ostali bi ih dobili 15. Srbima bi od toga pripalo 6 ili 7 (imao ih 186.633, ili 4,3 posto). No, Srbi ne glasaju kao narod, ekskluzivno, osim ako ne odaberu da glasaju za tu svoju posebnu XI izbornu jedinicu. Zato je 2016. od 138.539 srpskih upisanih glasača, za srpske liste glasalo 19.535 birača, dok se golema većina deklarirala kao ”politički Hrvati”, odnosno nadasve državljani, citoyens, što se može pročitati i kao njihovo referendumsko odbijenja takvog načina glasovanja. Kao normalni pripadnici političkog korpusa, znaju da je puno važnije svojim glasom utjecati na dominantne stranke i buduću vlast, nego na etničku lobi-organizaciju, koja može imatio pivotalni utjecaj u Saboru (i ima ga), ali je ipak primarno – interesna skupina.
Da se promijeni ovakvo uređenje manjinskih poslova, bila bi potrebna ustavna, dvotrećinska većina, a izazvalo bi nedogledne komplikacije, jer je ovaj sustav uz ostalo dio Erdutskog sporazuma kojim je okončan rat, pa se smatra temeljnom hrvatskom obavezom u međunarodnom okviru. Hrvatska politika morala bi uživati puno veći ugled da joj se ostavi puna sloboda da regulira taj segment izbornog zakona, a kako ćemo vidjeti, nije kadra urediti ni ono što joj u vezi s ravnopravnošću Hrvata nalaže njen vlastiti Ustavni sud. Uostalom, tri zastupnika koje sve dobije SDSS, jer ostali stranački kandidati jedva dosegnu dvije tisuće glasova, nije od velike važnosti za hrvatski politički sustav i sudbinu.
Puno je veći problem sa zlostretnom tzv. peronosporom. Ona se sastoji od Bosne i Hercegovine i cijelog ostalog svijeta, osim Hrvatske. U tom širokom zahvatu pravo da izaberu svoje zastupnike u Sabor realiziralo je samo 21.208 birača, iako prema popisu iz 2013. u BiH ima 553.000 Hrvata. Oni su izrazili svoju suverenu volju izborom u parlament dva neupadljiva hadezeovca koji su se provukli zahvaljujući stranci koja je dobila 13.117 glasova, a oni sami tri odnosno 1,6 tisuća glasova preferencijalnih respective dok je nezavisni Željko Glasnović, dežurni parlamentarni desničarski egzibicionist, prikupio monumentalnih 5.211 glasova. Teško je stoga razumijeti desničare koji stalno rogobore protiv nadzastupljenosti manjinaca i Srba, te posebno zbog samog postojanja dr. Milorada Pupovca. Ta on lijevom rukom skupi glasova koliko tri Glasnovića!