Piše: Denis Kuljiš
(2009.) Hrvatska televizija obilježila je desetu godišnjicu smrti dr. Franje Tuđmana upravo onako kako bi to čovjek i očekivao od Hrvatske televizije: plitko i nekompetentno. Ofrlje su izmontirali nekoliko poznatih sekvenci u tipični televizijski “vremeplov” pa satima isprazno trtljali o “prvom hrvatskom predsjedniku” i njegovim tobož nesumnjivim zaslugama za nastanak hrvatske države. O liku i djelu nesimpatičnog, prilično ograničenog starog tiranina u komičnom maršalskom kostimu koji je kreirao Rikard Gumzej, deklamiralo se s funebralnom pozom, fraziralo i falsificirala povijest te s lakoćom izricale blatantne laži – tipična politička parada za malograđanski auditorij, stvar toliko svojstvena hrvatskom duhu, kako je to dojmljivo demonstrirao Krleža u mnogim svojim tekstovima i dramama…
Naravno, puno zanimljivija od ovog televizijskog spikerskog trkeljanja s pijetetom, bila bi investigativna storija o tome kako je Franjo došao na vlast – priča koja bi otkrila tko mu je i zašto vlast predao, kako je došao do putovnice za Kanadu gdje je započeo političku agitaciju iako je bio pod prismotrom političke policije, kako je ondje upoznao policijskog konfidenta Gojka Šuška, tko je zatim odlučio da raspiše izbore i kakve su aranžmane s njim unaprijed napravili, dakle, cijela uzbudljiva priču iz 1990. koju bi svaki pošten dokumentarist složio za tri mjeseca na temelju objavljenih publicističkih radova, s izjavama još živih ljudi, te s novim primarnim istraživanjem što su ga mogli obaviti ljudi koji su sličan posao napravili za BBC kad je Laura Silber pripremala fascinantnu seriju “Smrt Jugoslavije” – bili su to Drago Hedl i Darko Hudelist. Trebalo je skočiti do Kanade s tri-četiri dnevnice, što ne bi treblo biti nemoguće, pogotovo ako se zna da urednik dokumetarnog programa već dvije godine snima seriju o Marku Polu putujući u Kirgistan i Mongoliju, izgubljenim tragom toga pustolovnog džentlmena za kojega se jedino sa sigurnošću zna da nije imao baš nikakve veze s Hrvatskom i Korčulom.
Još zanimljivija bila bi investigacija Tuđmanove bolesti i smrti, pošto je široko poznato kako je šef države dva tjedna ležao u bolnici mrtav-mrtvijat, pro forma prikopčan na aparate, pa je u sobu zalazila samo čistačica, dok je kamarila objavljivala vijesti o tome da je bolesnikovo stanje “stabilno”. Organizirale su se posjete stranačkog vrha i obitelji, a izgledni nasljednik dr Ivić Pašalić davao je svima do znanja kako je u izravnoj vezi s vrhovničkim autoritetom dok daje naputke u tim presudnim trenucima borbe za vlast u stranci i državi. Član Tuđmanova liječničkog konzilija bio je i sadašnji predsjednički kandidat dr. Hebrang – kojemu je bilo dobro poznato da je faraon prethodno mjesecima i godinama upravljao državom s metastazama na mozgu, što tvrdi i bivši ministar vanjskih poslova, također liječnik… Kakva priča!
U prigodnom tv-vremeplovu, o Tuđmanu se govorilo kao o “prvom hrvatskom predsjedniku”. Prvi hrvatski predsjednik u državi u kojoj su živjeli svi Hrvati bio je Tito, odnos, bilo ih je više ako je riječ o Republici Hrvatskoj, doduše socijalističkoj i federalnoj (posljednji je bio Ivo Latin). Tuđman je bio “prvi predsjednik samostalne Hrvatske”. Terminska nepreciznost svjedoči o pronicivosti ovih prigodničarskih rezonera, pa ne iznenađuje što u njihovu žalosnom paštroču koji su skuhali za svečanu večeru nedostaju najvažniji sastojci. Nije, naime, bilo govora o percepciji, o svojstvima, ni o učinku “prvog hrvatskog predsjednika”. Razumije se da je trebalo postaviti i donekle odgovoriti na temljna pitanja: kako Tuđmana danas vide svijet i kulturna Europa, kakav je bio, što je učinio…
Ovo prvo moglo se ispitati anketom među urednicima vanjskopolitičkih rubrika desetak svjetskih dnevnih listova. Trebalo im je ponuditi popis svih (recimo osamnaest) prvih tranzicijskih predsjednika i zamoliti ih da tu gospodu rangiraju prema svom viđenju njihovih zasluga, dakle ”po ugledu u svijetu”. Nema sumnje da bi na vrhu, među “dobrima” bili Vaclav Havel, Lech Walesa, možda i Kučan, a na samom dnu, među “zločestima”, gotovo sigurno – Slobodan Milošević. Imam špurijus da bi Tuđman bio bliže njemu nego Havelu, doduše, u tom korneru bila bi prilično velika gužva, jer bi se tu našli bjeloruski žmukleri i centralnoazijskih diktatori, koji sad većinom obitavaju negdje na donjim razinama Danteova pakla.
O ljudskim i državničkim svojstvima pokojnog tiranina moglo se puno pričati. On je svima osim najbližima bio antipatičan. Po prirodi autoritaran, krajnje neobrazovan (imao je šest razreda osnovne škole, a nije znao ni jedan strani jezik). Bio je uobražen, bolesno samoljubiv, iskompleksiran, opterećen manijom veličine, prilično bešćutan. Ne čini se to tako onima iz njegove okoline budući da ih je upravo i birao po tome da budu što prijemčiviji za njegov šarm, jer su potrebiti ili su mu bili slični ili gori. No, uostalom, za prigodnu evokaciju, moglo se dati ovakvih i onakvih mišljenja, bilo bi tu zabavnog pretjerivanja i, upravo stoga, bio bi to vrlo zanimljiv televizijski program, kao neki povijesni “Red Carpet”.
Što se tiče Tuđmnova učinka, najmanje je dvojbe – postoji, zapravo, nacionalni konsenzus, čak i u stranci koju je osnovao. Evidentno, učinak je stravičan.
Hrvatska je prije dvadeset godina bila najrazvijenije društvo europskog Istoka, a sad je posljednja – Slovenija, Češka, Slovačka, Poljska i Mađarska postale su moderne, civilizirane, ekonomski razvijene države. Hrvatska zaostaje za Rumunjskom i Bugarskom, a na Tursku odavde gledaš kao nekoć na Zapadnu Njemačku.
Tuđman se s Miloševićem dogovarao o vođenju rata kojemu je bio cilj podjela Bosne. Tuđman, a ne Milošević, bio je prvi ideolog tzv. “humanog preseljenja” (dok je Sloba imao ideju zaokruživanja srpskih zemalja pod vlašću Beograda, uz izgon nesrba). Zbog toga je Tuđman, tehnički, ratni zločinac – da nije umro prirodnom smrću, Vijeće sigurnosti i Haški tribunal podigli bi tužbu. U formi tajne optužnice već je bila napisana. Stipe Mesić otpremio bi ga u Scheveningen i Tuta mu ondje kuhao rođendanski gulaš.
Tuđman je upravljao katastrofalno vođenim privatizacijskim procesom pa je zemlja temeljito opljačkana (uvijek se priča o “dvjesta obitelji” iako je zaprvo riječ o dvadesetak “vlasnika Hrvatske”). Što je najgore, pritom uopće nije provedena privatizacija, samo je razdijeljen manji dio portfelja manjem broju ljudi, a ključni procesi ostali su u rukama države i njenih oligarhijskih tehnokrata.
Naposlijetku, Tuđman je stvorio HDZ kao duboko nedomokratski nacionalistički pokret, stranku vlasti, što se oslanjala na tajnu policiju koja je bila povezana sa zavičajnim gremijem i kriminalnim podzemljem. Sčužbe su iomale zadatak da ometaju rad haškog tužiteljstva i čuvaju ljude koji su u ratu u Bosni stekli financijski i politički kapital. Tek je Sanader uspio pretvoriti HDZ u normalnu korumpiranu političku partiju, ali on taj ”demokratski” eksperiment nije preživio.
Kakav je, dakle, bio “prvi hrvatski predsjednik”? Bogomdani lik za svaku televizijsku obradu – šteta što se na Prisavlju skupila takva gomila pacera, koji nisu kadri napraviti zanimljiv dokumentarac ni o zagorskom razbojniku Vinku Pintariću.