(Objavljeno 2003.) Al Quaida! Židovska mafija! Eto odgovora na glavna pitanja iz enigme koju uporno, uzalud, pokušavamo riješiti u laboratoriju zagrebačkih političkih kuloara. Kad sam, naime, u Esplanadinu bistrou, toj agramerskoj inačici Rickova bara iz filma Casablanca (s pijaninom, ali bez klavirista), zadnjih dana prije zatvaranja hotela radi preuređenja, predstavniku divovske ruske državne naftne korporacije Rosneft koja želi kupiti INA-u, postavio krucijalno pitanje tko su pravi vlasnici kompanija OMV i MOL, drugih dvaju takmaca na toj licitaciji, povjerljivo se osmjehnuo (samo ne znam je li bio prvo navukao masku povjerljivosti ili masku osmijeha), te dao ova dva odgovora, koje je zatim, u punoj ozbiljnosti, demantirao, odnosno revidirao, upućujući na činjenicu da obje tvrtke kotiraju na burzama, što znači da su u posjedu anonimnog kapitala, ali neki njihovi dioničari, doista, zaljevski su špekulanti, odnosno rusko-američki investitori židovskog podrijetla…
Gospodin Mirosavljević – mislim da se tako zvao naš čovjek iz Rosnefta prije nego što je anglicizirao prezime postavši “naftaški lobist” – živio je dugo u New Yorku, iako stalno dolazi u Beograd, preko Tokija i Moskve, koja je, po njegovu mišljenju, izrečenom na jugoslavenskom jeziku što ga prepoznajem kao idiom bivše savezne administracije – do te mjere prepišala japansku metropolu bogatstvom, luksuzom, velegradskim uzletom i totalnom atrakcijom urbanog života, da se ni usporedba više ne isplati…
Da, znam, rekoh, znam da u Moskvi živi oko dvadeset tisuća dolarskih milijunaša, što je vulgarno, no istodobno moj prijatelj Dragan Živadinov, komesar Neu Slowenische Kunsta, pokreta najpoznatijeg po njegovoj elitnoj glazbenoj postrojbi, grupi Laibach, uz svesrdnu pomoć ruske svemirske agencije, sprema ondje, u Podmoskovlju, u Zvjezdanom gradu, svoj Umjetnički sputnik Artjom, koji će iz Plesetska poletjeti u svemir. No, režim koji podržava avangardu (znamo) nije nužno demokratski, a progres (vidjeli smo) ne mora biti povezan s usponom liberalizma u politici i ekonomiji. Nisu li upravo američke naftne kompanije uzaludno u Rusiji pokretale parnice protiv menedžera lupeških tvrtki u koje bi investirale na stotine milijuna dolara, pa ostale bez rublja dividende, poslije drskih “dokapitalizacija”, kakve smo susretali i u našim sitnožicarskim, krajcarskim, pljačkama i pretvorbama, s tom razlikom što bi ruski tajkuni poslije isplivali kao leševi na obalu Jeniseja, poput onih zlosretnih podravskih Srba još u doba kad je g. Branimir Glavaš imao veći utjecaj u Osijeku nego u novom, reformiranom HDZ-u. O ne, ne, skandalizirano će g. Mirosavljević, pa me stane uvjeravati kako su svi strani kapitalisti u novoj, putinovskoj, Rusiji sjajno prošli, stvorivši milijune koje im nitko ne osporava, samo ako se ne upliću u politiku, kao što su i oligarsi, pretvorbeni bogatuni, vlasnici najvećih naftaških biznisa, pošteđeni ako su milijarde iz Švicarske donijeli natrag u Moskvu. Sve ostalo židovski su tračevi, za koje je, u najvećoj mjeri, odgovoran onaj najopasniji semit, g. Georg Soros.
Budući da sam mu malo ranije bio otkrio svoje kozačko podrijetlo, te činjenicu da je moj djed, Mihail Fjodorovič Petrikov, bio jesaul u belogardejskoj konjici generala Denikina, sugovornik je, možda, pomislio da dijelim predrasude kojih sam posve lišen i kad sam, opisujući politički položaj HSS-a, što ga je posebno zanimalo radi njihove ključne pozicije u koalicionoj vlasti, uzgred spomenuo kako su osnivači te omanje hrvatske stranke bili ordinarni antisemiti, braća Radić, a naslijedio ih je jedan antikomunist, dr. Vladko Maček, koji se nesumnjivo okreće u grobu zbog sadašnje, koliko god krhke, koalicije s ljevicom, on me, valjda, krivo shvatio, kao da ja takve rasističke poglede odobravam jer ih, budući da je riječ o hrvatskom rezidualnom nazadnjaštvu, popraćam falstafskim smijehom, u kojem manje sofisticirani stranci ne čuju gorčinu. Uto su za stolom, gdje smo se našli u većem društvu, krenule uobičajene priče, političke reminiscencije i deplasirane dosjetke – ogovaranje je, a ne zavist, najveći hrvatski porok…
“To vam, gospon, nije neka velika politička filozofija, to je obična lobisitčka strančica s desetak posto birača. Znate, gospon, kao što u Americi talijanska mafija predstavlja radništvo, u Hrvatskoj HSS predstavlja seljaštvo…”
Dobro, rekoh ja, no da se vratimo na stvar, a što je s LUK-Oilom, koji se odavde brzo, nakon prve najave, povukao s licitacije? Odustao je i g. Davor Štern, a on radi u drugoj po veličini ruskoj naftnoj kompaniji, TNK, koju također, odoka, svrstavam u portfelj oligarha. Štern je, doduše, na licitaciju prijavio slovensko-izraelsku kombinaciju, ljubljanski Petrol i dosta neuvjerljivo imenovano poduzeće Israeli Corp., ali čim se ukazao Rosneft, odustao je, kao i LUK-Oil, koji je prije godinu dana, u munjevitoj kampanji, pokupovao benzinske pumpe na Novom Beogradu i u Crnoj Gori. Ondje si, prešavši ljetos slobodno, bez vize, granicu na Debelom brijegu, prvo naletio na kamenčinu obojenu u crveno, na kojoj se kočio logotip “Pago” (jer pod naletom montenegrinskog merkantilizma nisu dospjeli postaviti billboarde), a već malo podalje, na benzinsku crpku pod plavom egidom ruske kompanije koju je zasnovao najvažniji Jeljcinov suradnik, onaj niski, seriozni kremaljski birokrat, premijer Černomirdin.
“LUK-Oil? Nisu oni tako jaki”, reče g. Mirosavljević, “ma to je samo nekoliko crnogorskih pumpi; kao i OMV, oni su ovdje u regiji zasad simbolično prisutni…” Nisam mu htio prenijeti ono što sam ranije čuo u jednom žovijalnom društvu, gdje se pretpremijerno prezentiralo famozno bijelo vino pijemonteškog vinara Angela Gaje: “LUK-Oil, to su kagebeovci, a Rosneft – to je KGB!”
Kompleksna stvar, prava velika tranzicijska storija – riječ je, svakako, o tome da se pomalja nova arhitektura moći i utjecaja, što se proteže od Kaspijskog jezera do Jadrana, od azerbajdžanskih platformi do crnogorske ili, svejedno, hrvatske obale – a možda i nije svejedno, ne samo nama i obalnim pticama na obali zasad bez katranskih naplavina mazuta, nego ni njima… Jer, evo, pošavši ljetos dalje po Crnoj Gori, te zaobišavši Miločer, gdje se na idiličnu Kraljičinu plažu nije moglo jer se ondje upravo “kupa Prešjednik”, pa je sve okruženo Mercedesovim džipovima punim nekih zajebanih komandosa koji izgledaju kao da još nisu izravnali račune sa Smail-agom Čengićem, otišao sam u Sveti Stefan, na sastanak s izdavačem srpskog izdanja moje knjige, predstavljene na ovogodišnjem beogradskom knjižarskom sajmu. Izdavač je moj prijatelj, inače dopisnik najvećeg japanskog i svjetskog dnevnog lista Asahi Shinbun iz Beograda… I baš smo bili sjeli za stol na terasi, uz bazen s vodopadom pod stoljetnim borom, kad tko će ući nego – Sergej Grizunov, Serjoža, njegov jako dobar prijatelj… Dopisniku Asahija poznati su, naravno, svi beogradski likovi, ali, začudo, pokazalo se – i ja poznajem Serjožu, odnosno upoznao sam ga davno-davno, prije dvadeset godina, dok sam još bio urednik Starta, a on beogradski dopisnik sovjetske Press-agencije Novosti i njihova časopisa ”Sputnjik” u Zagrebu. Skraćenicom APN, bio je to jedan outfit mnogo manje rasprostranjen od čuvenog TASS-a, no – da parafraziram – dok je u TASS-u bilo kagebeovaca, APN je bio – KGB.
Sergej je dolazio u Zagreb i navraćao kurtoazno-službeno u Vjesnik i Start, a susretali smo se i na prijemima u sovjetskom konzulatu u Bosanskoj, u vili otetoj vlasnici Rogaške Slatine, gdje bi se, uz kanapee s kavijarom i “Sovjetskoe šampanjskoe”, pojavile one famozne ruske diplomatske gospođe s frizurama nalik na saće, poput mame Simpsonice iz genijalnog Groeningova crtića. Sergej je u Jugoslaviji proveo devet godina i postao velika faca. Kad bi ga na pijankama na beogradskim šlepovima s pevaljkama stali podbadati – Sergej, za tebe govore da si pukovnik KGB-a, podivljao bi, pa zaurlao: “Ja polkovnik? Ja vošljivij polkovnik?! Ja – general!!!”
Možda nije pretjerivao, a u svakom slučaju, kad je 1993. povučen jer ga Milošević više nije htio trpjeti, budući da je s briljantnim mladim ruskim diplomatom Vasilijem Čurkinom lansirao balkansku diplomatsku ofenzivu uperenu protiv Karadžića i ostalih srpskih gangstera na Palama, postavljen je za potpredsjednika američke korporacije Milana Panića, srpsko-kalifornijskog biznismena. Panić je, postavši u nekom moskovsko-vašingtonsko-beogradskom manevru jugoslavenski premijer, pokušavao skupa s Dobricom Ćosićem kao predsjednikom “krnje Jugoslavije” na miran način ukloniti Miloševića. Naravno, bez uspjeha.
Nakon te epizode Sergej postaje ministar informiranja u Černomirdinovoj Vladi u Moskvi, koju je instalirao predsjednik Jeljcin. Raspuštena je kad su došli novi, Putinovi ljudi. I što Sergej sad radi u Svetom Stefanu? U Moskvi je potpredsjednik novinsko-izdavačke firme, a u Crnoj Gori odmara se, ne posve sam, ustanovilo se kasnije, poslije bezazlene pijanke što je uslijedila pošto sam mu poklonio primjerak svoje knjige “Majmuni, gangsteri i heroji”, a on stao inzistirati da ga primamo u svoje redove kao počasnog orangutana, još se eruditski pozivajući na indijskog majmunskog boga, dok su mu suze navirale od nostalgije za onim fenomenalnim, uzbudljivim, vremenima… Povjerio nam je kako bi iz Beograda do Budimpešte svojim velikim BMW-om doprašio za četiri sata, što je bio njegov i svjetski rekord. “Dečki, to su bila vremena…!” Zatim smo u bazenu otvorili Dom Perignon (to je jedini pjenušac koji se ovdje toči!), a poslije, u srpskim novinama, pročitali smo kako se u Svetom Stefanu pojavio i sam Šef kojega je Serjoža stalno u razgovoru spominjao, dok smo mi blesavo mislili da se to odnosi na nekog njegova moskovskog novinskog izdavača… Ma kakvi, došao je – Jevgenij Primakov, čuveni bivši, također Jeljcinov, ministar vanjskih poslova i još čuveniji bivši direktor KGB-a, član uprave LUK-Oila, koji arapski govori kao materinski jezik, što je u kozmopolitskom okruženju naših bivših majmunskih kolega iz novinske agencije Novosti posve naravna stvar. Sergej je u Svetom Stefanu kupio kuću, ali se Primakov sigurno kupao ne na bazenu pod borom, nego na Kraljičinoj plaži, a je li pritom nešto riješeno oko onih naftnih crpki, nemam pojma, ali rekao bih da su tu, u Crnoj Gori, u igri još lukoilovci, skauti, a ne Rosneft, koji želi kupiti INA-u, i NIS, Naftnu industriju Srbije, koja obuhvaća Naftagas i Jugopetrol, dakle sve, cio regionalni naftno-petrokemijski paket… Okosnica cijele mreže bit će Jadranski naftovod, na kojemu je utemeljen projekt Družba Adria, lansiran nedavno političkim sporazumom koji nema puno smisla ako INA-u zaista ne kupi ruski državni Rosneft.
Još dok je bio direktor INA-e, objašnjavao je Štern, sanjao je da transportni pravac Omišalj-Sisak, “koji je pogrešno projektiran i megalomanski postavljen”, na neki način dovede u funkciju. Naime, ta debela cijev položena je zato da se libijska i iračka nafta, koja je tankerima stizala na terminal u Omišalj, pumpa u Sisak, u Rafineriju, a zatim, transverzalom, do rafinerije u Novom Sadu. Još 1985. napravljena je preinaka, koja je omogućila reverzibilni tok, od mađarske granice do Siska. Znači, ruska nafta, te nafta iz Kaspijskog bazena, u kojoj Rusija ima znatan interes, moći će se po završetku tehničkog zahvata, koji košta “50 do 120 milijuna dolara”, izvoziti preko Kvarnera… To će sad omogućiti projekt Družbe Adrija, potpisan u Moskvi, za transport pet milijuna tona ruske nafte, tankerima preko Omišlja. Štern kaže: “Ide mukotrpno, ali mislim da je sad vrijeme i da će taj projekt oživjeti… Što će se dogoditi? Ovih početnih 5 milijuna tona brzo će narasti na 10, a već se govori i o 30 milijuna tona… ”
”Ulaskom Družbe Adrija i Omišlja kao ruske izvozne luke stvara se novo tržište”, rekao je. ”Taj projekt ima globalno obilježje i drago mi je da se u Hrvatskoj konačno pojavila podrška ovom projektu.” Ne krije, međutim, da je to samo krhotina izvorne velike ideje INA-e, kad su na čelu Nadzornog odbora bili Franjo Gregurić i Hrvoje Šarinić (a Štern, najjači proponent ideje u javnosti, bio je direktor firme)… Ideje, naime, da se INA i mađarska nacionalna naftna kompaija MOL integriraju i prerastu u regionalnog diva, koji će kupiti slovački Sloveneft, te preko naftovoda uvući srpsku naftnu industriju, tako da bi između ruske granice i Jadrana svi tokovi i sve rafinerije bili u vlasništvu jedne, jedinstvene, moćne kompanije, koja bi poslovala s Rusima. Kako je MOL dotle već bio privatiziran, pa bi, po toj zamisli, mađarskoj državi pripalo 15 posto, a hrvatskoj 40, iako je MOL bio gotovo dvostruko veći od INA-e po ukupnom prihodu, te za polovicu veći po proizvodnji. Tuđman je isprva ideju odobrio, no kad mu je Mefisto, šef kabineta, praktički na samrtnoj postelji, prišapnuo da je u nju upletena “ruska židovska mafija”, napravio je, vjerojatno, onu sebi svojstvenu grimasu te odmahnuo rukom… Istodobno, Imperijal je objavio kao su Gregurić i Šarinić potpisali zahtjev za izdavanje dvaju hrvatskih pasoša – na različita imena – šefu ruske mafije Semjonu Mogiljeviču, kojega traži FBI, pošto ga je New York Times provalio zbog neviđenih pronevjera u New Yorku. Zagrebački tabloid bio je i zasnovan da šalje takve dimne signale, vidljive s brda Pantovčak.
“Dugogodišnji sam prijatelj s Franjom Gregurićem”, izjavio je tada Štern, “i duboko ga poštujem. Ni na koji način on sad nije umiješan u poslovanje INA-e. Vidimo se na kavi, gotovo i ne razgovaramo o poslu. Niz godina bili smo u isto vrijeme u Rusiji. Vjerojatno nas preko toga povezuju s ruskom mafijom…” Ruska mafija nije, doduše, mit nego osebujan fenomen, objašnjava Štern, pa sociologizira: “Kad se raspao SSSR i rigidno sovjetsko društvo, nije imao tko preuzeti sovjetsku ekonomiju. U toj njihovoj tajkunizaciji pojavila se mafija. Za njih je, dakle, mafija dobar pojam, a banditi su loš pojam. Znači, kriminalci su za njih banditi, a mafija je organizirani oblik funkcioniranja društva. Činjenica je da je ta tzv. mafija postala ruska oligarhija, a ja poznajem mnogo ljudi koji su prije radili sa mnom, a sad su članovi oligarhije u Rusiji.”
Ako ih poznaje Štern, koji je dugo radio u Rusiji, poznaje ih i Franjo Gregurić, koji s njim pije kavu i koji je također dugo bio u Rusiji, a postavio je Šterna u INA-u. Gregurić i Šarinić, pa Gregurićev zet Mateša i stari Gregurićev znanac iz Rusije, Davor Štern, mijenjali su se na mjestima predsjednika Vlade, predsjednika Nadzornog odbora i generalnog direktora INA-e, s preciznošću koja podsjeća na pas-de-quatre u koreografiji Labuđeg jezera koje je u Baljšom postavio veliki Marius Petipa. Ta tri mjesta uvijek su u raznim kombinacijama popunjavala ta četvorica momaka, od kojih su dvojica radili u Rusiji, povezani međusobno vezama koje ne možeš generalizirati za cijelu grupu. U novinama su ih nazivali “dečki iz kafića Hennessy” (po zagrebačkom baru u Medulićevoj ulici, kamo su neki od njih zaista zalazili s Valentićem i Vedrišem), ili, zloslutnije, “grupa Landmark”, kao u anonimnom pamfletu naslovljenom “Izvješće o tijeku netransparentne privatizacije INA d.d. i preuzimanju nadzora nad JANAF-om”, poznatijem kao “Bijela knjiga”.
Riječ je o dokumentu “od više stotina stranica” koji je anonimna “ekspertna grupa” iz poduzeća, poslije izbora 2000., dostavila novoj hrvatskoj Vladi. Štern je kao skrivene autore prozvao pašalićevce, izjavljujući: “Bijela knjiga šovinistički je pamflet protiv Židova i Rusa – njome se HDZ-ova desnica obračunava s tehnomenedžerima u stranci!” Specifično, osim desničarske, uočio je i jednu profesionalno-konkurentsku grupaciju, prilično uglednu, koja je odbijala ideju da se JANAF prepusti INA-i, pa postane “blue chip”, krupni kockarski talon u toj velikoj tranzicijskoj igri. Dr. Igor Dekanić, koji je upravo bio postao Mesićev savjetnik za unutarnju politiku, inače profesor na Rudarsko-tehnološkom fakultetu, potpredsjednik Hrvatske narodne stranke, našao se tu među osporavateljima skupa s Antom Čičin-Šainom, vodećim liberalom iz Gotovčeva LS-a. Sve njihove teze, kao i pitanje stoji li iza MOL-a LUK-Oil, Štern je odbijao s gnušanjem, tvrdeći da se u Hrvatskoj, poslije izbora, počinje voditi “naftni rat”.
U “Bijeloj knjizi” tvrdilo se bombastično kako su “landmarkovci” (okupljeni kao suvlasnici tvrtke Landmark koja, zapravo, tvrdio je Štern, pripada Robertu Ježiću, jednom starom Gregurićevu kompanjonu iz doba poslovanja s “polistirenskim lancem”, inače Riječaninu i Šarinićevu dobrom prijatelju) isisali iz INA-e 750 milijuna dolara, pa je s tim istim novcem namjeravaju i otkupiti! Direktor i njegovi suradnici odgovorili su “knjigom na knjigu”, izdali demanti u obliku “plave knjige”, ali se Štern ipak povukao – on i njegov zamjenik Jasminko Umićević dali su otkaz u firmi, a Državno odvjetništvo objavilo je da “vodi istragu protiv bivšeg rukovodstva INA-e”, od koje, međutim, kao ni od ni jedne slične, nije bilo nikakve fajde…
Poslije te afere Štern se u Moskvi namjestio kao član uprave Tyumenske Neftne Kompanije, TNK, što, osim njega, zapošljava još 96.000 radnika, a uto se po hrvatskim novinama počela razvlačiti i afera “Bijelih noći”.
“Bijele noći” sibirsko su naftno polje koje je Štern – pošto je propala koncepcija s MOL-om – kupio za INA-u preko američke firme u kojoj je u Moskvi i sam radio prije deset godina. Lijepo malo polje, koje će davati polovicu nafte što je INA godišnje crpi, sa samo nekoliko stotina ruskih radnika kojima rukovodi sposobni zagrebački direktor Pavle Uroda, moj prijatelj iz mladosti, s kojim sam osnivao “Klub ljubitelja VIS ‘Mladi’” (dok je Štern, naš približni vršnjak, još svirao u VIS-u Uspaljeni – po drugim izvorima: VIS Usamljeni). Kad je INA kupila “Bijele noći” od Varijeganaftegaza za sitnicu od, službeno, 18,5 milijuna dolara – Štern je, doduše, u jednom intervjuu rekao da je riječ o svoti od 19,65 milijuna (29. svibnja 1999.) a u drugom o 16,6 (13. ožujka 2000.) – činilo se to kao sjajan posao, svakako bolji od sisanja na slamku po Međimurju. Riječ je o bogatom ležištu, kojem vrijednost Štern procjenjuje na oko milijardu dolara (29. svibnja 1999.), odnosno 238 milijuna dolara (13. ožujka 2000.). Pritom samo nije bilo jasno je li kupljeno cijelo polje ili, kako je on sam na početku navodio, udio od 50 posto… Gore ili dolje sedamsto i pedeset milijuna, nafta je potekla, a Hrvatska televizija izvješćivala je optimistički iz sibirske tundre. Novinske vijesti o tom poslu bile su pak u hrvatskim novinama stalno neprecizne, kontradiktorne, ispolitizirane… Pa ipak, čini se da je posao isprva nekako i išao, pa je, ako je vjerovati novim Šternovim brojkama i navodima, već prve godine investicija bila otplaćena. Autori zločeste “Bijele knjige” tvrde, međutim, da se zato forsirao uvoz ruske nečiste nafte, koja je uništila hrvatska rafinerijska postrojenja, optimizirana za bolju, arapsku. No, takvi su uvjeti u ruskom naftnom biznisu: ne možeš izvući ono što sam nacrpiš, nego bolju naftu točiš u pool, u naftovodnu mrežu, a na pipi u crnomorskoj luci dobivaš bijedni ruski koktel – dok supstancijalna razlika u cijeni odlazi, valjda, onoj Šternovoj “dobroj mafiji”. Štern je pak izjavljivao kako su “Bijele noći” spasile INA-u od bankrota – a pomoglo je i to što je država (Mateša) dopustila slobodno formiranje cijene benzina.
Bilo je to još i – pomozi, Bože! Ali, onda je Rusija svim firmama zabranila izvoz 70 posto proizvedenih količina nafte pa ih natjerala da je prodaju ruskoj državi po fiksnoj cijeni, da je sama izvozi po eksportnoj: tu je Putin već malo stao na rep oligarsima. No, tvrdio je utješno Štern u hrvatskim novinama, cijena je na ruskom unutarnjem tržištu visoka, pa će, u drugoj godini, “Bijele noći” zaraditi INA-i čak 70 milijuna dolara! Sve te optimističke izjave davao je dok je još pod HDZ-om sjedio u INA-i, s plaćom od 35.000 kuna, o kojoj bi kadšto govorio zadržavajući ozbiljan izraz lica, ali onda je došlo do smjene vlasti, pa se promijenila Vlada, izašla “Bijela knjiga”, i Štern je, nakon dva-tri intervjua s davorijama kojima je uzaludno pokušao obraniti svoje koncepcije integracije MOL-a, JANAF-a i “Bijelih noći”, otišao iz INA-e, a na njegovo je mjesto došao inženjer Tomislav Dragičević, zet Savke Dabčević-Kučar, član Mesićeva HNS-a. Isprva, nije među njima bilo sukoba.
Štern se namjestio u Moskvi, a iz zagrebačkog ureda svoje privatne konzalting-firme najavio je formiranje slovensko-izraelskog konzorcija za preuzimanje INA-e. Tada je Dragičević optužio Šterna da je uzeo 2,5 milijuna dolara provizije pri kupnji “Bijelih noći”, a Štern je, bijesan, najavio tužbu za klevetu, te odmah objavio da povlači ponudu za kupnju hrvatske korporacije, pa ustvrdio kako zna da su, zapravo, onaj “odvratni antisemitski i proturuski pamflet” inicirali Dragičević i njegova škvadra – ciljao je, naravno, na Dekanića, Mesićeva suradnika, naftaša koji će kasnije pokrenuti Družbu Adria. Štern odlazi u TNK, “na poziv staroga prijatelja”, direktora Germana Khana, a rusko poduzeće Sibtransneft odjednom obustavlja transport nafte iz “Bijelih noći” svojim naftovodima. U INA-i nastaje panika.
“Tomislav Dragičević upropastio je ‘Bijele noći’; on ni danas ne bi znao na karti pokazati prstom gdje je grad Radužni, gdje se polja nalaze”, govorio je zlurado u novinama Štern, a INA-ino rukovodstvo, pokrivši se ušima, pokušavalo je “Bijele noći” frknuti bilo kome po bilo kojoj cijeni. Firme koje su isprva pokazivale zanimanje za tender odjednom su odustale – naprimjer TNK, zatim Slavneft, u kojemu TNK ima interes, pa Štern sjedi i u njihovu Upravnom odboru, pa Severoneft… Kao da se pročulo da su “Bijele noći” kužne i nitko ih ni štapom neće taknuti.
Kupac je ipak pronađen, ispuknuta je jedna “malo poznata državna firma”, kako su pisale naše poslovično neinformirane novine, neki Rosneftgaz. Kako već i samo ime kaže, to je, zapravo, OOUR ruske državne naftne kompanije, koja je pristala platiti – 76 milijuna dolara! Zbilja zvuči sjajno, ali onda se pokazalo kako će oni od toga odbiti 16 milijuna za neka nenaplaćena potraživanja, a 20 za depozit, ako se u naknadnoj reviziji ukažu kakve nepravilnosti u poslovanju. Možda se i varam, ali rekao bih da je preostalih četrdeset milja ušlo u “ostavinsku masu” međudržavnog duga, koji se iz Rusije nikad ne da naplatiti, osim novim trulim poslovima. I na kraju, još se Rosneft naglo pojavio na licitaciji za INA-u, pa su LUK-Oil i izraelski prijatelji g. Davora Šterna, potpredsjednika TNK, morali odmah podviti rep, jer tu postoji jasan poredak, kao u prirodi, recimo, između lisica i vukova.
Rezultat? Tjerali su Šterna, a istjerali gospodina Mirosavljevića, kojemu u zastupanju ovog ruskog biznisa pomaže i valjani g. Neven Barač, jedan od najomiljenijih likova hrvatskog pretvorbenog panoptikuma, bivši direktor Dubrovačke banke, protiv kojega su kod dubrovačke policije još zavedene dvadeset i dvije kaznene prijave, a u Županijskom sudu leži knjigovodstveni vještački nalaz o manjku od 300 milijuna eura, no pravosuđe ga opravdano štedi jer je, očito, involviran u važne državne poslove kao što je bajkovita naftonosna epopeja Družbe Adrija.
Kao i Barač ili Čačić, Štern je iskusan moskovski poslovnjak još iz doba socijalizma. Došao je onamo nakon obične karijere solidnog dečka iz bolje građanske kuće, zgodnog plavog momka s velikim naočalama zatamnjenih stakala; pola štreber, pola studentska pop-zvijezda iz Plavog vjesnika, svirao je klavijature u Zlatnim akordima, a u Grupi 220 mijenjao Dragu Mlinarca dok je ovaj bio u vojsci. Šternov tata Dezider bio je muzikalan čakovečki Židov, koji je strastveno gudio na violini, posjedovao prvi automobil u gradu i tvornicu MTČ. Cijelu Deziderovu obitelj pobili su u Auschwitzu, on je preživio logor. Poslije rata oženio se katolkinjom, a kad im se 1947. rodilo dijete, kršteno je kao Davor u zagrebačkoj Crkvi sv. Petra. Obitelj se s prvim imigrantskim valom odselila u Izreal, ostala ondje 12 godina, ali se 1961. vratila u Zagreb. Njihov sin osjećao se tamo kao građanin drugog reda. Katolik, plav, u školi je stalno fasovao batine. Ali, stekao je poznanstva: s guvernerom izraelske Narodne banke igrao je u ulici nogomet.
Po povratku, Štern se upisao u elitnu zagrebačku II. gimnaziju u Križanićevoj ulici, obnovio hrvatski, a zatim počeo studij na Rudarsko-geološkom fakultetu. Svirao je i studirao, a 1970. oženio se – u Petrovoj crkvi – zagrebačkom patricijkom Rankom Padovan, medicinarkom iz liječničke obitelji, sitnom slatkom plavušom. Imaju dvoje djece (Daniela i Dinu); to je solidan brak prilično ispravnog momka koji strast za pustolovinama uglavnom realizira u poslovnim pothvatima. Već mu je prvi posao bio u stranoj, milanskoj, firmi, zatim je došao u INA-Naftaplin, a zatim u INA-Commerce, izučivši tako obje grane naftaškog biznisa (eksploataciju i distribuciju), te s trideset i pet dospio u Moskvu… Maskva, stoljica!
U galaksiji ruskoga biznisa blista mirijada zvijezda, i kad u tu ledenu vrelinu urone poslovni ljudi sa Zapada, iz Srednje Europe ili s Balkana, proguta ih grotlo grada s kojim se Berlin i Tokio sad ne mogu mjeriti, jer nigdje nema toliko podatnih banaka, pristupačnih naftnih kompanija i dugonogih plavuša, najkrupnije beluge i dragulja, promuklih pjesnika, bestežinskih balerina i čudotvornih ikona okovanih čistim zlatom. U disko-klubovima odjednom po dvije tisuće cura, ponesenih plesnim ludilom, skida grudnjake. Baletna kazališta drže muškarce dresirane poput konja bečke španjolske dvorske jahaonice, a vrhunski restorani nalikuju na saraj Sulejmana Veličanstvenog. Gdje još čovjek može bez problema unajmiti raketu-nosač da lansira svoj komunikacijski satelit u geostacionarnu orbitu, ili pak dobiti uvedeno naftno polje, koje će mu omogućiti da crpi “Siberian Light”, a izvozi podjednaku količinu “Russian Crudea” i na razlici u cijeni, u nekoj maloj mediteranskoj rafineriji, zaradi desetke milijuna dolara? Dobro, 1982. Moskva nije bila današnja galaktička prijestolnica Ledene kraljice, nego turobna varoš puna pijanaca i kagebejčika, kojom su se praznikom kotrljale procesije debelih raketa… Ali, hej, koje su tu prilike bile za jugoslavenskog biznismena s pravim vezama!
Poslije četiri godine Moskve, Stern se zaposlio u američkoj kompaniji (Solomon Brothers) kao diler sirovina (pet godina), pa kod milijardera Marka Richa (Glencore) kao moskovski predstavnik njegova švicarskog off-shorea, a kako je to već bila 1993. priskočio je zatim Greguriću, malo radio u Grazu, pa je instaliran u Ministarstvo vanjskih poslova i potom postao Valentićev ministar bez portfelja. Od 1995. ministar je gospodarstva, a zatim, 1997., unapređen za direktora INA-e. Potom slijedi pokušaj s MOL-om, operacija “Bijele noći” i, napokon, povlačenje na rezervni položaj u TNK, gdje Štern, na kraju, više nije potpredsjednik nego savjetnik, jer su neke važnije kombinacije, očito, istrošene, a on se subjektivno osjeća umoran, osamljen, daleko od Zagreba i obitelji, koja se već pomalo rasula, jer je sin otišao u Ameriku, a kći udala za dečka koji radi u Njemačkoj. Sa 55 godina ne da mu se špartati po Rusiji, gdje do najbliže TNK-ove rafinerije treba četiri sata avionom.
Štern ima kuću na samom vrhu najgospodskije zagrebačke, Novakove ulice, stan na Zrinjevcu, a pod Medvednicom, u visokom šumskom perivoju, hacijendu s idiličnom drvenom kućom, potokom, bazenom i teniskim terenima, gdje je za rođendan priredio rock-koncert na otvorenom, podsljemenski Woodstock, s roštiljem za bogate sredovječne prdonje. Ljetuje u obiteljskom zamčiću u Selcu. Putin je, uostalom, prišarafio oligarhe, uveo američko knjigovodstvo, pa se teže mulja – teško, ne i nemoguće.
Kanadska tvrtka Norex Petroleum bila je, primjerice, vlasnik 97,3 posto ruske kompanije Yurganeft, a 2,7 posto imao je Chernogorneft, koji je TNK preuzeo od BP Amoco lažnim stečajem, pa krivotvorio zapisnik sa skupštine Yugranefta i u direkciju tvrtke poslao šesnaest naoružanih ljudi koji su nasilno preuzeli kontrolu nad cijelom firmom. Direktor TNK German Kahn, Šternov šef, poručio je Norexu da ne gubi vrijeme tužbama, jer TNK “ima svoje ljude na svim razinama Vlade i kontrolira Vrhovni arbitražni sud”. Norex je zaista izgubio sve parnice u Rusiji, pa su TNK tužili u New Yorku, gdje ga tuži i BP Amoco, zbog otimačine kompanije Sidanco. Onda je državna tajnica Madleine Albright obustavila kredit Exim-banke od 500 milijuna dolara koji je trebao dobiti TNK. Komentirajući tu nezgodu za zagrebački Vjesnik, Štern filozofski primijećuje: “TNK je zatim vratio Chernogorneft BP Amocu i kupio 85 posto udjela u tvrtki Sidanco, gdje 10 posto ima i BP Amoco, pa danas američka kompanija s nama dobro surađuje.” A što joj drugo preostaje…
Ruska nafta najveći je biznis na svijetu, i nema te kompanije i poslovnjaka koji neće uletjeti u deal kad mu pokažeš polje s ležištem od nekoliko milijuna tona i kažeš: “Evo, daj dvadeseticu i nosi, ostalo ćemo dogovoriti u hodu!” A papak odmah počne u glavi vrtjeti brojke, dok mu se u očima ne pojave tri banane: “Osamsto i pedeset tisuća tona godišnje puta sedamnaest dolara po barelu…” No, u svakom ruskom poslu postoje ruski principali i još nitko nije ondje sam zaradio novac pa ga naprosto odnio u Zurich te položio na svoj račun kod Juliusa Bara – prije bi ga progutali Jenisej, Dvina i Ob. Ali, ruski se igrači također međusobno veoma razlikuju, jer osim s Rosneftom, možeš raditi, recimo, s LUK-Oilom, s oligarsima ili pak, naprosto, s mafijom. No, u svakom dealu stranci su epizodisti i mogu biti sretni ne odu li iz posla poderanih gaća.
Kaspijska nafta prevozit će se u Europu naftovodom koji može na Jadran izaći na Krku, na svršetku JANAF-ove trase, ili proći preko Crne Gore, gdje jača ruska prisutnost (u Podgorici je u zadnje vrijeme otvoreno trideset tisuća ruskih nerezidentnih računa!). Rosneft je, očito, u velikoj geostrateškoj igri; ili su mu naprosto nešto obećali kod posla s “Bijelim noćima”, kad je nasamarene haenesovske meneđere izvadio iz dreka… Potpis ugovora o stvaranju rusko-hrvatskog konzorcija Družba Adria, koji navješćuje smrdljive ruske tankere u jadranskim vodama, predsjednik hrvatske Gospodarske komore, napadno nalik na Facu, Mr. Bigu iz televizijske serije Seks i grad (iako je, zapravo, hadezeovska okamina iz šarinićevskog doba ustupanja Dalmacijacementa sumnjivim talijanskim poslovnjacima), najavljuje kao “izvozni posao stoljeća”, premda je riječ o ekološki rizičnom tranzitu, koji ugrožava hrvatski milijardski turistički biznis, pa bi valjalo držati na umu staru uzrečicu “Družba je Družba, a Služba je Služba…”
Prozvodnja bešavnih cijevi u sisačkoj Željezari, kakve se ugrađuju u naftovode, već je prodana nekim sumnjivim ruskim poslovnim ljudima. Još jedan detalj: hrvatski ambasador u Moskvi, g. Hido Biščević, bivši žurnalist i ekspert za nesvrstanost, po napuštanju svog položaja ostavlja veleposlaničku stolicu, ali ne i “stoljicu”, jer se, navodno, zapošljava “u jednoj ruskoj privatnoj naftnoj kompaniji”. Te pojedinosti, koje se u vezu mogu dovesti jedino dokoličarskim premišljanjima za kavanskim stolom, nemaju zajednički smisla dok ruski interes ne proguta INA-u.
Politički, to je za Vladu nepodnošljivo – otvorit će se širom optužbama da je za nekoliko godina svog mandata vratila Hrvatsku na Balkan i u rusku sferu utjecaja. I, uostalom, zašto bi hrvatska Vlada prodala firmu koju želi privatizirati drugoj, valjda još lošijoj državi, kad to nije htjela učiniti ni s državnim osiguravajućim društvom, što ga je, po dvostruko većoj cijeni od druge ponude, htjela kupiti tvrtka koja pripada slovenskoj, najuspjelijoj tranzicijskoj državi Europe? To se pitanje sad ne postavlja, no u javnost je preko Novoga lista procurila vijest kako bi ruska Vlada mogla kupovinu INA-e potkubati s jedno dvije milijarde dolara labavih narudžbi za brodove koji bi se gradili u hrvatskim brodogradilištima (posao na kojem se rutinski gubi novac, ali čuvaju radna mjesta). I još jedna mala cveba – nedavno je Branko Vlahović, nekoć dopisnik Vjesnika iz Moskve, koji je ostao s onu stranu srušenog Berlinskog zida i zatim postao direktor farmaceutske industrije u Kazahstanu te, općenito, uspješan moskovski poslovnjak, objavio u riječkom Novom listu intervju sa svojim prijateljem, poznatim sovjetskim i ruskim povjesničarom Rojem Medvedevom.
Medvedev je bio disident kojega nikad nisu hapsili jer je – kako sam kaže u tom člančiću – surađivao s “unutrašnjim” disidentima u aparatu Centralnog komiteta KPSS. “Obični” disidenti istrunuli su u gulagu, a Roj je napisao nekoliko genijalnih knjiga koje su bacile drukčije svjetlo na unutrašnje sovjetske prilike, ali nisu režim diskreditirale, nego su državu prikazivale kao ozbiljnu, no nesavršenu: da je KGB trebao napisati točnu, uvjerljivu i amoralnu verziju storije o ruskoj tragediji 20. stoljeća, mislim da bi je baš tako bio sročio… Nova Medvedevljeva knjiga posvećena je Putinu, a revidira raniju, pozitivnu, Rojevu biografiju Gorbačova, koji je sad prikazan kao promašeni bezveznjak, dok Jeljcina razotkriva kao častohlepnog, intelektualno inferiornog sporednog glumca. Putin, pak, on je najinteligentniji, brz, pametan, pošten, uspješan, s njim će, navodno, Rusija “za deset do petnaest godina” postati sretno, bogato, društvo… Barem se vizija budućnosti nekadašnje komunističke eshatologije sažela u dosežne rokove dugoročnih kredita!
Što povezuje te dvije novinske storije – o ruskoj brodarskoj narudžbi i ruskom bestseleru Roja Medvedeva? Pa obje su plasirane u Rijeku, političku bazu g. Slavka Linića, koji će biti ključni čovjek Vlade prilikom odlučivanja o privatizaciji INA-e!