Piše: Denis Kuljiš
Projekt je započeo jednim filmom – za promociju crnogorske rivijere, angažiran je sam James Bond. Neka destinacija još nikad nije dobila takvu reklamu – da, Crna Gora spominje se u ”Velikom Gatsbyju” (u romanu F. Scotta Fitzgeralda, a ne u jednoj od pet filmovanih verzija), da, Nero Wolfe, čuveni privatni detektiv Rexa Stouta (iz 1934. godine) Crnogorac je i junak bezbroj dramatizacija, filmova i tv-serija, uključujući njemačka, talijanske i – ruske! No, ništa se ne može usporediti s globalnim efektom jedne džejmsbondovske ekspozicije…
Dakle, tajni agent 007 dolazi u crnogorski ”Casino Royale” i ondje, u velebnom, ekskluzivnom hotelu na egzotičnoj destinaciji, igra smrtonosnu kartašku partiju s arhizločincem pod kodnim imenom Le Chiffre. Tada, 2006. godine, kad je film sniman, još u Crnoj Gori nije postojao ni jedan mondeni hotel, pa kazino glumi češki hotel u Karlovym Varyma. No, upravo je započinjala izgradnja na dvije lokacije koja će destinaciju staviti na kartu svijetu, pa sinkronitet s filmskom premijerom sigurno nije bio plod slučaja… U gradiću Tivtu na obali bokokotorskog zaljeva, u Arsenalu, brodogrdilištu propale mornarice propale jugoslavenske države, počela je gradnja superluksuznog ”Regenta” i divovske luksuzne mega-marina, a na Svetom Stefanu, nekoć elitnom hotelu na otočiću usred mora, koji je bio propao kao i brodogradilište, pripremalo se otvorenje ”Aman Resorta”. Znači, partner u toj kombinaciji bila je hotelska grupa Adriana Willema Lauwa Zecha (71), češko-kineskog džentlmena iz Indonezije, koji je posjedovao i ”Regent” i ”Aman”.
Zach se školovao u Americi, započeo ugostiteljski biznis na Dalekom Istoku i u doba azijskog buma s Robertom Burnsom osnovao hotelski lanac luksuznih hotela ”Regent”. Zapravo su se izdvojili iz lanca ”Four Seasons”, pa je cio taj posao poslije preuzela tajvanska firma koja kotira na burzi u Taipeiju, ali to sad nije bitno… Pratimo što je dalje radio Zach. On je još 1988. bio počeo s hotelom Amanpuri u Phuketu na Tajlandu, koji je bio jedna izolirana, čudna i čudesna kreacija koja je nudila nešto što je danas zapravo najeteže naći u ponudi turističkih putovanja za bogataše – osamu, eleganciju, odmor u povučenoj, skrivenoj oazi mira. Sve potpuno suprotno ideologiji opulentnog egzibicionizma novobogataških odredišta i neboderskih hotela s lobijem velikim poput nogometnog igrlišta… Što je, uostalom, bussines-case drugog, komercijalnog ogranka Zachovog hotelijerastva. U dva desetljeća to se pretvorilo u buket od dvadeset i pet mega-hotela. Tu se zaradilo novce, što je omogućilo da se razvija ova posebna, radikalna ideja o malim, međusobno posve različitim, lokalnim prostorom definirani, odmaralištima i vilama, u vrhunski elegantnim no pritajenim ambijentima, s neznatnim brojem gostiju praktično skrivenih pogledima. U ”lancu” Aman, može se tako naći indonezijski safari-park pod luksuznim šatorima, palača u Marrakschu, privatni otok na Filipinima, šest katova na vrhu tokijskog nebodera, zatim kuća u pustinji Utaha, paviljon na pacifičkim Kokosovim otocima, pa čak i jedna džunka, Amanikan-krstaš, drvena lađa za jedan ili dva para koji u velikom luksuzu žele u tropima spavati pod zvijezdama i posjetiti rezervat s komodo-zmajevima, najvećim gušterima na svijetu… Na samo tri europske destinacije nalaze se podjednako diskretna pribježišta – alpski hotel Courchevel u Savoji s jako malim brojem soba, zatim modernistički obnovljena venecijanska palača Papodopoli na Grand Canalu iz 1550., danas u vlasništvu grofa Gonzage, te naposlijetku, još i hotel na otoku Sveti Stefan te s njim povezana kraljevska rezidencija u Miločeru, gdje je u zaklonjenoj uvali šumom okružene Kraljičine plaže, izgrađen novi spa s bazenom, hram mira u mediteranskoj oazi mirisnog drveća botaničkog parka s rijetkim raslinjem što se prostire na osamnaest hektara…
Sveti Stefan bio je mirno crnogorsko seoce Veneciji lojalnog plemena Paštrovaca koje su 1955. dekretom komunističkih vlasti iseljeni na kopno, pa su njihovi domovi pretvoreni u elitni hotel gdje su navraćali Elisabeth Taylor, Andre Malraux, Albert Moravia, kozmonaut Jurij Gagarin, Sofija Loren, Kirk Douglas, Mikis Theodorakis, Boby Fischer i Sylvestre Stallone… Taj komunistički raj za hladnoratovski jet-set u međuvremenu je propao kao i sve ostale atrakcije ocvalog socijalizma, pa je trebalo započeti ispočetka. Kao investitor pojavio se grčki milijarder Victor Restis. Udružio se s tvrtkom ”Adriatic Properties” koja je otok Sveti Stefan i Vilu Miločer ranije preuzela u koncesiju od dvije državne crnogorske ugostiteljske tvrtke. Objedinjuje se šumovit priobalni park na ukupno 34 hektara, s dugim pješčanim i šljunčanim plažama… No, Restis je u međuvremenu zapao u određene poteškoće. Uhapsila ga je grčka politicija pod optužbom da je prevarant, a FBI ga sumnjiči da je krijumčario nuklearnu tehnologiju u Iran. U svakom slučaju, Restis i njegovi zastupnici sad imaju diskretnije mjesto u ovom dealu, a puno prominentniju ulogu dobio je – Vladislav Doronjin, ruski milijarder, koji je od Zacha kupio cijeli svjetski brend ”Aman” pa i hotele na crnogorskoj destinaciji, što se čini posve primjerenim jer i sam izgleda kao James Bond – fenomenalno zgodan muškarac, upravo je ostavio višegodišnju djevojku, Naomi Campbell… Ono što čudi je da se tu nigdje ne pojavljuje najbogatiji Crnogorac, koji bi po logici stvari mogao biti investitor u turističke projekte u svojoj novoj domovini.
Najbogatiji Crnogorac je Thaksin Shinawatra, bivši tajlandski premijer. On je bio biznismen, osnivač velikog IT-konglomerata i jedan od najbogatijih ljudi u zemlji od 70 milijuna stanovnika, s nacionalnim dohotkom po glavi stanovnika nešto većim nego je u Srbiji, nešto manjim od hrvatkog… Godine 2001. bacio se u politiku, pobijedio na izborima i postao premijer. Dobio je i drugi mandat, a onda je srušen vojnim udarom. Problem je što je Thaksin porijeklom Kinez, a 96% stanovništva njegove zemlje sačinjavaju muslimani. On je nesumnjivo pokrenuo nacionalnu ekonomiju, prepolovio broj siromašnih sa 20 na 10 posto, otplatio dug MMF-u prije roka, legalizirao lutriju koja je bila veliki ilegalni biznis, uveo opće zdravstveno osiguranje i skrb za oboljele od AIDS-a, privatizirao državnu televiziju i poveo nesmiljen rat protiv dilera droge, pa je u prva tri mjeseca njih gotovo dvije i pol tisuće likvidirano, s tim što policija tvrdi da oni nisu koknuli više od možda njih pedeset. Postigao je da se smanje rasne i nacionalne tenzije. No, sve te energične mjere stvorile su mu mnogo neprijatelja. Optuživali su ga za korupciju, izdaju, autoritarno vladanje, konflikt interesa, nediplomatske manire i gušenje slobode štampe. Stoga je emigrirao na Balkan. Morao je otići iz Tajlanda jer je optužen za lese majeste, uvredu kralja Bhumibola, koji se štuje kao božanstvo. To ne znači da je kritizirao suverena ili nekoga iz njegove obitelji, nego se tako kvalificira svaki zločin protiv države i naroda kad vojna hunta diskvalificira protivnike – naprosto ih optuže za izdaju nacionalnih interesa i nedostatak domoljublja (diskretno dajući do znanja da je čovjek, zapravo, Kinez). Vrhovni sud raspustio je zatim Shinawatrinu partiju, osudio ga na dvije godine zatvora (u odsutnosti) i zaplijenio 46 milijardi bahta na računu. Nije to ni malo – oko 150 milijuna dolara. Kud će, što će, Thaksin je došao u Crnu Goru. Iznajmio je Vilu Miločer i ondje se nastanio s obitelji, te ubrzo dobio crnogorsko državljanstvo. Odmah su mu oduzeli tajlandsko. Po novinama je pisalo da će investirati u Aman Resorts. Zatim se iz ranije domovine čulo – to su bile optužbe koje nije moguće potvrditi – da je trasnferirao oko 2,5 milijarde dolara u političku propagandu u korist Pheu Tai partije koja je zaista i pobijedila na izborima 2011. godine pa je premijerka postala Thaksinova mlađa, jako atraktivna sestra Yingluck Shinawatra (47). Ona je 2013. boravila u Crnoj Gori u državnom posjetu, a pritom je potpisan memorandum o privrednoj suradnji, koja se, međutim nije naročito razvila – u međuvremenu, i Yingluck je, naime, uklonjena u državnom udaru. Hunta se želi zauvijek riješiti tih sumnjivih Kineza koji bi Tajland mogli pretvoriti u novi Singapur. Kome to treba?
Za to vrijeme u Tivtu… Istodobno s gradnjom hotela ”Regent”, započinje puno veći pothvat izgradnje najveće europske marine za superjahte do 180 metara dužine. Projektirano je 850 vezova, 400 odmah izgrađeno, a ostale su još u gradnji. Investitore je okupila ”Boka Group” registrirana 2005. na Bahamskim otocima – uspjela je, zaista, privući najeminentnije svjetske plutokrate. ”Midin dodir” cijelom pothvatu dao je kanadski milijarder Peter Munk (88). Vlasnik je najvećeg rudnika zlata na svijetu, a njegov je život roman. Rodio se u Budimpešti u bogatoj židovskoj obitelji Adler – Munk. Oni su uspjeli izbjeći u Švicarsku famoznim ”Kastnerovim vlakom” kojim je spašeno oko tisuću i sedamsto Židova, otkupljenih golemom količinom zlata i dijamanata u dealu koji je s Cionističkim odborom utanačio sam SS-Stumbannfuehrer Adolf Eichman. Peter je tako završio u Kanadi, gdje je izučio za elektroinženjera i u Torontu pokrenuo tvornicu hi-fi opreme i televizora, a zatim se proširio na hotelijerstvo, nekretnine i naposlijetku, kud će, što će, osnovao ”Barrick Gold” koji u mnogobrojnim kopovima otvorenim od Argentine i Čilea, Australije, Nove Gvineje, Zambije i SAD, proizvodi oko 200 tona zlata godišnje. Zapravo, u Porto Montenegru više je involviran njegov sin iz prvog braka, Anthony Munk, koji je od oca već naslijedio Barrack Gold, ali je prethodno sam postao milijuner u tridesetoj godini, vodeći vlastito poduzeće, investicijsku grupu Onex, koja menađira multipleks-kina na oba američka kontinenta. ”Nisam mu nikad dao ni auto”, ponosno kaže otac, koji je sinu jedino pomogao da nađe prvi posao analitičara u jednom osiguravajućem društvu u Torontu. Mali ne pije, ne puši, nije oženjen, zanima ga samo biznis. Ali, čak i takvi usredotočeni likovi, ponekad se nađu na velikoj jahti, koju poslije treba negdje privezati…
Udio u gradnji marine Porto Montenegro uzeo je i Bernard Arnault, fizički neugledni francuski biznismen i skupljač umjetničkih djela, 13. najbogatiji čovjek na svijetu. Vlasnik korporacije Louis Vuitton Moet&Hennessy, on kontrolira većinu svjetskih modnih brendova, ima dionice u Netflixu, bankama i robnim kućama, a uz ostalo kupio je brodogradilište jahti Princess, pa i on mora negdje sidriti preko zime… Arnault je u venecijanskoj Dogani (carinarnici) sagradio svoj muzej moderne umjetnosti, oženio se za pijanisticu – vrlo je kulturan gospodin – a njegov sin i nasljednik, Antoine, oteo je supermodel Nataliju Vodianovu milijarderu Justinu Portmanu s kojim je imala troje djece… Antoine je, naprosto, strahovito zgodan i fabulozno bogat, voli umjetnost kao i Natlija, dobili su dijete, njeno četvrto, sreći nikad kraja…
Gore: Sebastian Taylor, Peter Munk, Nat Rothschild, Oleg Deripaska, lord Mandelson u Sibiru
Dolje: Milo Đukanović, Nat Rothchild i Peter Munk sr. u Crnoj Gori
Još dva plutokrata čije prezime i služi kao metafora za bogatstvo, pojavili su se kao investitori u projektu ”Porto Montenegro”. To su – Jacob i Nathaniel Rothschild. Prvi se zapravo zove Nathaniel Charles Jacob (79), četvrti je barun Rothschild, on je otac, investicioni bankar s nepreglednim interesima i vezama u financijskom svijetu, na londonskoj burzi i u židovskoj svjetskoj zajednici (predsjeda fondacijom koja je izgradila i poklonila zgradu izraelskog parlamenta, Knesseta), dok je Nathianiel Philip Victor James (43), za prijatelje ”Nat” Rotschild, njegov četvrti, najmlađi sin i izgledni nasljednik, povjesničar i psihijatar, pomalo i investitor jer negdje mora ulagati onih oko 40 milijardi funti obiteljskog blaga koji su, kako piše londonski ”Observer”, parkirani na računima raznih švicarskih fondova. Nat ima razgranatu mrežu prijatelja, naravno, a jedan od njih je i Peter Mandelson (61), također barun i član Doma Lordova, koji je bio direktor komunikacija laburističkog lidera Tonyja Blaira, ključni čovjek u pothvatu njegova uspona na vlast. Mandelson je bio ministar privrede u laburističkoj vladi Gordona Browna i zatim europski komesar za trgovinu u Bruxellesu, gdje mu se dogodio nemio skandal. Tabloid ”Daily Mail” otkrio je da su Nat i Peter skupa boravili na jahti ruskog milijardera Olega Deripaske usidrenoj na Krfu. Ništa posebno – da Mandelson nije istodobno, 2008., potpisao odluku kojom se smanjuju europske carine na uvoz aluminija Deripaskina kobinata RusAl. Poslije toga, Mandelson se morao povući, ali je prvo uzdignut u nasljednog baruna (što mu neće puno značiti jer je prononsirani gej). Imenovan je na jednostavnoj ceremoniji – u Gornjem domu orgnizira se procesija svečano kostimiranih doživotnih perova, lordova i anglikanskih biskupa, koje predvodi Black Rod (Crna Palica), nosioc Ordena Podvezice koji osim kraljice i princa od Wallesa podvezuje još deset najistaknutijih plemića. Novopečeni barun klekne, primi raspis Lorda Kancelara i potpiše ga, a zatim ga odvedu na njegovo mjesto, odakle se tri puta klanja skidajući naročiti šešir kojim se ukrasio za ovu priliku… Ništa naročito, posve jednostavna priredba povodom primanja u društvance koje sjedi u Westminsteru na crvenom kožom presvučenim klupama (Donji dom ima neugledne zelene).
Kad se otvarala marina Porto Montenegro 2009. godine, bilo je tu prisutno cijelo društvo; i Nat, i Peter Mandelson i Oleg. Deripaska je, objavljeno je, također jedan od dioničara (ali Munkovi tu drže većinskih 54%). Rus je već odranije prisutan kao investitor u Crnoj Gori. Taj petnaestak milijardi dolara težak četrdesetišestogodišnjak, vlasnik najveće industrije aluminija u svijetu koja kotira na pariškoj i hongkonškoj burzi, ima udjele u najvećim ruskim poduzećima auto i avio-industrije, mašinogradnje, građevinarstva i energetike, uz nešto poljoprivredne proizvodnje, nekoliko aerodoroma, a posjeduje i četvrtinu – austrijskog Strabaga. Sjedi u Upravnom odboru Boljšoj teatra i ekonomskog fakulteta Moskovskog univerziteta (sam je ondje usporedno završio studij fizike i ekonomije). U Crnoj Gori je još 2005. kupio je najveće nacionalno poduzeće, Kombinat Aluminijuma Podgorica (KAP), topionicu koja koristi sirovinu rudnika boksita u Nikšiću. Izgrađen još 1971. godine češkom tehnologijom, nekako je prebrodila teške devedesete poslujući preko kompanije Glencore kontroverznog anglo-švicarskog biznismena Marca Richa. To je najveća sirovinska firma na svijetu (ima godišnji prihod od 211 milijardu dolara), ali je vlasnik upao u neke nezgodacije s američkim zakonom, jer je radio istodobno s bijelim rasistima u Južnoj Africi, Castrovom Kubom, marksisitičkom Angolom, nikaragvanskim sandistima, Gadafijevom Libijom, Ceausescuovom Rumunjskom i Pinochetovim Čileom. Takav je to posao, sirovinski, koji je Marc počeo uvozom jute za vreće iz Bengala. I onda, preko cinka i aluminija te ostalih ruda, došao do nafte na kojoj se malo nasukao. U doba naftnog embrga uvozio je naftu iz Irana i prodavao je za dvostruku cijenu, pa ga je optužio nepotkupljivi federalni državni odvjetnik, Rudolph Giuliani. Umjesto da se pojavi na sudu, pobjegao je u Švicarsku. Morao je prodati 20th Century Fox Rupertu Murdochu (i tu izbio samo četvrt milijarde zelembaća). Pomilovao ga je Bill Clinton zadnjeg dana svog mandata, navodno na zagovor izraelskog premijera. Na koncu, među Glencorovim partnerima našla se i malešna Crna Gora te njen preveliki aluminijski kombinat koji je generirao 6-7 posto nacionalnog dohotka i ostvarivao više od 60 posto izvoza zemlje. Godine 2005. firma prelazi u druge ruke – na Cipru se sklapa posao s Deripaskinom kompanijom. Oleg je komitirao pedeset milijuna u otplatu duga i pedeset za modernizaciju, ali već za četiri godine, vidjelo sa de od svega neće biti ništa – prilike na međunarodnom tržištu bile su krajnje nepovoljne, rasla je cijena struje, padala cijena aluminija kao sirovine, a osim toga, pokazalo se da su u bilanci bile skrivene nepregledne dubioze… Crnogorska vlada ubacila je u tu rupu bez dna još 45 milijuna eura kredita, ali je kompanija 2013. ipak bankrotirala s dugom od 383 milijuna i teoretskom vrijednošću od 183, pod uvjetom da se netko želi zafrkavati s proizvodnjom aluminija u Crnoj Gori. Deripaska više ne bi – on je otplovio u Porto Montenegro te kupio obližnji sjeverozapdni rt budvanskog zaljeva, gdje je sagradio vilu od 50 milijuna dolara čiju fasadu rese stupovi viši od onih na hramu Partnenon…
Tshekedi Molotlegi, 36. vladar Kraljevstva Bafokeng u Južnoj Africi uveličao je otvotrenje mega-marine u egzotičnoj državici Crnoj Gori
Najzanimljivije je pitanje u ovom kvizu – tko je okupio sve te talente na jednom mjestu? I Olega, i Petera iz Kanade, i Petera iz Londona, zatim Anthonyja, Jacoba i ”Nata” pa ih nagovorio da ružno, malo brodogradilište i remontni zavod ”Narodni heroj Sava Kovačević” pretvore u luksuznu marinu s Yacht-klubom i noćnim barom na infinity-bazenu dugom više od 60 metara, gdje je mlađi Rotschild proslavio svoj 40. rođendan? Na partyju su bili (naravno) Lord Mandelson, kralj Kgosi Leruo Molotlegi, državni poglavar jednog južnoafričkog bantustana, najbogatija gipatska obitelj Sawiris (oni će se ponovo pojaviti u ovoj priči), povjesničar Niall Ferguson s Oxforda i London School of Economics (autor bestselera ”Uspon novca”), tenisačka zvijezda Novak Đoković, mlađa ekipa iz milijarderskih obitelji Guinness i Goldsmith, direktor ”British Petroleum” koji je ispustio onu jezivu mrlju u Golfskom zaljevu, te princeza Florance Von Preussen (27), jako slatka prapraunuka njemačkog Kajzera Wilhelma II. Naletio je i Milo Đukanović, 196 centimetara visoki premijer i predsjednik Crne Gore (52) koji se na tim funkcijama izmjenjuje zadnje dvadeset i četiri godine. Milo je diplomirao turizam na Titogradskom Univerzitetu, a Porto Montenegro mogao bi mu poslužiti kao doktorat za obje reference.
Tko je, dakle, skupljao te ljude i pridobio ih da ulože u gradnju marine u ovom dijelu svijeta, gdje je samo recentna povijest dramatičnija od nevjerojatno dramtičnog pejsaža jedinog mediteranskog fjorda nordijskih proporcija? Sudeći prema web-stranici Boka Grupe koja je projekt pokrenula, mora da je to bio suosnivač tvrtke (inkorporirane u Nassuu 2005.) po imenu John G. Kennedy. On je bio politički sekretar u kabinetu jednog britankog ministra, navodi se, a prije toga ”dvorjanin člana britanske kraljevske obitelji”. Ima veliko internacionalno iskustvo. ”Prvi je uočio potencijal montenegrinskog tržišta nekretnina”. Zaista jest. Ovo što je do sad ostvareno, kao i ono što se gradi i planira, preseže i najluđe snove… A tko je, zapravo, taj J. G. Kennedy?
(Nastavit će se)