Piše: Ante Batipan
Dok novine istražuju minornu aferu oko vile ministra Lovre Kuščevića koja, ustanovilo se, nije bila upisana u katastar, svima promiču puno važnija pitanja. Primjerice, kako je gradonačelnik Nerežišča bezvrijedne otočke parcele, pretvorio u poželjne i skupocjene građevoinske čestice? Nije mu bio potreban akcelerator, bila je dovoljna novinska priča o akceleratoru koji će se sagraditi u Merdicinskom gradu na Vidovoj gori, koji će na Brač privlačiti 450.000 turista godišnje, zaposliti više ljudi nego otok ima stanovnika, samo ako općina Nerežišče malo uredi ceste i prilaz do morskih uvala u kojima će se (usput) sagradoti marina.
Kuščević ima dvije vile, jednu na svoje ime, ali ta nije upisana u katastar, i drugu koja, tvrdi njemu ne pripada, nego je ženina, ili barem na zemljištu u njenom vlasništvu. Fotoreporteri su ga slikali kako leži na stijeni u bračkoj uvali pored te vile, s rukama pod glavom i divi se prizoru – na licu mu se ocrtava ”sitnoposjedničko” zadovoljstvo, ali čime je to zadovoljan, ne zna se, jer je nemoguće proniknuti u papirologiju, a on sam kadrovsko je iznenađenje, Plenković ga je izvukao iz šešira i o njemu se, zapravo, vrlo malo znalo. Što je velika prednost za hrvatskog političara.
U sam vrh vladajuće stranke, Kuščević je dospio nekim čudnim putevima. Zna se tek kako je započeo – diplomirao je pravo u Splitu 1999. i nije mogao naći posla u struci nego se bavio nekakvom trgovinom. Otvorio je firmu koja je bankrotirala. Već se 2000. godine vrato u rodno gnijezdo, bračko seoce Nerežišče. Nekoć je to bila otočka metropola, ali se stanovništvo odselilo u priobalje čim je prestala opasnost od gusara, pošto su su Mleci uvali malo reda na Jadranu. Tako je u malom mjestu usred najvećeg dalmatinskog otoka ostalo tek nekoliko stotina stanovnika. I zadnji su se iselili u Ameriku, gdje im je dobro išlo, pa su pokušali pomoći svojim zaostalim sumještanima. Kupili su i poslali im, još u dobokom socijalizmu, jedan amortiziran stroj za izradu žvakaćih guma. Prizvodila je prvu domaću, jugoslavensku žvaku ”Favorit” koja se nije mogla žvakati – u ustima se raspadala kao da je od brašna.
Kad se Lovro vratio doma, u mjestu nije bilo ni 900 stanovnika. Što možeš početi u takvu zabačenu kraju, koje nalikuje mjesečevu pejsažu? Pa prihvatio se jedinog posla koje uspijeva u pasivnim krajevima – postao je šef lokalnog ogranka HDZ-a. U Splitu je bio u doticaj s Hosovcima, te upoznao likove koji su u poraću, vladali gradom, noćnim životom i podzemljem, ali ako se i nije zarazio tim virusom, uvijek je prikazivao čvrstu domoljubnu pozu. Tako su ga 2005. izabrali za gradonačelnika Nerežišča, grada manjeg od svakog boljeg sela, sjedište jedne od osam općina na otoku, koji razne klike i stranke drže već desetljećima ratujući međusobno oko suprotstavljenih interesa. Na Kuščevića nitko nije obraćao pažnju – i zašto bi? Nerežišće je u brdo, a ne na obalnoj liniji, pa tu nema unosnih biznisa s nekretninama i građevinsskim dozvolama u zaštićenom području i plažnim koncesijama. Barem su svi tako mislili jer su potcijenili mladoga Lovru, koji će se pokazati vizionarom i pregaocem puno većim od običnih HDZ/SDP Bračana koji se bore na obali i na plažama, kao marinci u Normandiji.
Općina Nerežišča zaprema prilično velik dio Brača, otoka s površinom države Malte, te s puno dužom obalnom crtom razvedenih uvala. Nerežiščima pripada i Vidova gora, dalmatinske Himalaje, s vrhuncem na 780 metara nadmorske visine i božanskim pogledom na srednjodalmatinski arhipelag. Osim toga ima i lijep dio obale, od teritorija općine Milne do područja općine Bol, što znači od uvale Smrka do uvale Murvica. Riječ je o južnoj obali otoka, o nedirnutoj, djevičanskoj prirodi. Taj je dio, naime, bio zatvoren za posjetitelje jer su tu bile jugo-baze s prokopima za raketne čamce i podmornice. Južnu obalu Brača počeli su naseljavati hadezeovci, prvo u Osibovoj uvali blizu Milne gdje se rasporedilo cijelo Sanaderovo rukovodstvo, te još neki njemu najbliži tajkuni i dragi prijatelji.
No, nerežiščanska rivijera ostala je nezaposjednuta sve do naših dana. Problem je u reljefu – visoke stijene, tlo koje se spušta strmo sa stotinama metara visoke visoravni do skrovitih plaža bez ikakva puta. Moraš prići morem, koje, međutim, može biti jako valovito, jer su tu odmah velike dubine, osamdeset metara sasvim uz obalu… To i jest ono što ovaj dio Jadrana čini toliko jedinstvenim: visoka planina, dubinsko more, prekrasne puste šljunčaane plažice obrasle mediteranskom vegetacijom… Nije čudo što se Kuščević onako blaženo osmjehuje na fotografiji – to su njegovi Brijuni, ali nije bio ni malo lak put koji ga je ovamo doveo, nego je išao zavojito, i to preko – Vidove gore.
Prvi mandat na mjestu gradonačelnika vrijedni je Kuščević posvetio izgradnji infrastrukture u svom mjestu, isposlovao novac za svoju zaostalu općinu i stekao veliku lokalnu podršku. U drugoj fazi krenuo je 2011. u ostvarenje jednog od najambicioznijih projekata koje je domislio neki naš čovjek poslije Tesle s njegovim tornjem za emitiranja zraka smrti u Arizoni. Kuščević je našao strane partnere koji će na Vidovoj gori izgraditi veliki zdravstveni kompleks, investicija od 300 milijuna eura, gdje će se već nakon četiri godine, dakle 2015., zaposliti oko 820 ljudi.
Projekt se zvao Brač Medical City. Još 2011. objavljen je crtež objekta, a zatim 2013. projekt, bajkovita priča, sad još silno proširena – stalo se najavljivati čak 920 milijuna eura izravnog ulaganja i zapošljavanje 1300 djelatnika. Obećavala se gradnja bolnice i velikog ”Sinkotrona”, uređaja nalik na hadronski kolajder u Ženevi, ali puno korisnijeg, jer – liječi rak prema navodno provjerenoj metodi austrijske firme MedAustron iz Wiener Neustadta. Ta firma ondje doista ima veliku kliniku za eksperimentalno ”liječenje česticama”, koju je Kuščević, predsjednik bračke općine u društvu skupine ljudi koji su se predstavljali kao ”investitori”. Metoda se sastoji u tome da te raspale te sa 10 na 13 potenciju protona, nadajući se najboljem, s tim da još nije publiciran ni jedan slučaj uspješnog izliječenja. No, projekt na Vidovoj gori ionako nije imao nikakve veze s austrijskom klinikom. Kao strani partner navedena je jedino tvrtka Henley&Partners iz Zuericha te izvjesni Švicarac g. Christian Kalina, ali oni se ne bave čak ni medicinskim ili zdravstvenim turizmom, nego samo pribavljanjem državljanstava za bogate klijente izvan EU. Pomažu da se steknu papiri Malte, Austrije, Cipra i – Hrvatske. Domaći partner stranog partnera bio je pak g. Željko Holika, vlasnik parfumerije u Požegi, koji je u Splitu bio u poslovnim odnosima s mnogim poduzećima bez obrtnog kapitala, koja su većinom završili u stečaju ili s poreznim dugom kao i njegova vlastita nekretninska tvrtka Croatia Land Holding, kojoj je barem ostalo 60 hektara zemlje na Vidovoj gori. Ako vanzemaljci trebaju neku bazu, ova bi im parcela mogla biti idealno sletište za leteće tanjure.
Projekt Medicinskog grada ipak je donio određenu blagodat (nekim) stanovnicima Brača. Pošto je općina Nerežišča sa Švicarcima sklopila ugovore čvrste poput bračke stijene, preuzela je na se gradnju pristupne infrastrukture. Za buduću kliniku na Vidovoj gori, koja će po procjenama tvoraca te ideje privući na Brač najmanje 450.000 gostiju godišnje, potrebno je bilo izgraditi cestu do uvale Smrka, da se ljudi (mnogi od njih bolesni) ne moraju tramakavati s bračkog aerodoroma udaljenog obilaznom cestom 18 kilometara, a zračnom dobrih pet. I tako je općina Nerežišča, povukavši sredstva iz europskih fondova, koje je uložila u ceste i ostalo, napravila i cestu do uvale Smrka i susjedne uvale Planica, gdje se trebala graditi marina za Medical City (?!). Nevjerojatne serpentine zmijaju niz urvinu, osam zavoja od po 180 stupnjeva, vrijednost teških građevinskih radova navodno, oko 20 milijuna eura. Dok se cesta gradila neki Nikola Šuker, splitski poduzetnik s građevinskom firmom bez zabilježenih prihoda, dočuo je za to, shvatio priliku i počeo naveliko kupovati parcele u obje uvale. Ubrzo su tu niknuli mali hoteli, vile, pansioni. A što je bilo sa švicarskim investitorima i njihovih pola milijuna pacijenata? Prestali su se spominjati kritične 2015. godine kad se Kuščević okreće novim izazovima.
Na listi HDZ-a prijan Lovro ušao je u Sabor, s famom gradonačelnika iz malog mjesta u Dalmaciji koji je napravio čudo za svoju zajednicu, preporodio je realizacijom smionih planova i povlačenjem novca iz županijske, državne kase i europskih fondovae. Kad je Plenković stao sastavljati vladu, ponudio je Kuščeviću mjesto ministra građevinarstva. Lovro je sa zahvalnošću prihvatio, ali se morao ukloniti koalicijskom partneru iz HNS-a, pa se zadovoljio ministarstvom državne uprave. Tu obavlja iznimno osjetljivu dužnost jer je on u vladi poput čarobnjaka zaduženog za ”obranu od mračnih sila”. Mora zaustavljati referendume, oglušivati se na odluke Ustavnog suda o nužnoj preraspodjeli zastupničkih mandata u skladu s biračkim popisima i milijun sličnih stvari. Uživa povjerenje premijera kojemu je postao poput onog pratioca s dvocjevkom koji sjedi do kočijaša diližanse u kaubojskim filmovima. Zato se i smije novinarima kad ga pitaju za neke administrativne propuste oko upisa neke vile u katastar, te obećava krotko da će platiti tri tisuće kuna drakonske kazne koja je zapriječena za taj prijestup.
Famozni Sinkotron nitko više ne spominje. Ionako je to bila glupost, odnosno tipfeler, ili nedostatak elementarne pismenosti kod lažnih švicarskih biznismena. Cijelu budalaštinu rastrubili su po domaćim novinama, a nisu bili kadri uočiti da je Sinkotron ime renomirane finske firme koja proizvodi printere, dok su oni vjerojatno mislili na sinkrotron (synchoytron) što je naprasto akcelerator čestica, kakav je u Institutu ”Ruđer Bošković” napravljen još 1956. godine. Najveći je danas onaj u Ženevi, s kružnim tunelom dugim 27 kilometara, izgrađen po cijeni od 4 milijarde eura. Brački obmanjivači najavljivali su da će takav podzemni veliki tunel graditi ispod bolnice na Vidovoj gori!
Zaista je fantastično kako se netko može pojaviti u Hrvatskoj i trabunjati o tome da će na Braču graditi akcelerator i njime liječiti rak, ali da mu prvo moraju urediti cestu do mora u obližnjoj uvali, gdje se predsjednik općine i ubrzo HDZ-ov ministar zatim ukazuje kako leži na stijeni, te s udivljenjem promatra prirodu s izrazom na licu koji pokazuje da nema niti jedne brige na svijetu. Novinare koji ga progone po službenoj dužnosti, ionako samo zanima je li upisao svoju nekretninu u katastar i uredno prijavio saborskom Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa, gdje dežurna kokoš u državnom kokošinjcu prima izjave lisica koje se zaklinju da su vegani.