Piše: Denis Kuljiš
Većina auto-cesta u Srbiji sagrađena je prije rata. Kako dionica od Sremske Mitrovice do Niša u dužini od 277 kilometara, tako i prva traka auto-ceste od Zemuna do Novog Sada.
Auto-cesta između Zagreba i Beograda, po trasi Autoputa bratstva-jedinstva iz pedesetih godina, gradila se između 1970. i 1991. ali je glavnina, dionice Kranj-Ljubljana (20 km), Zagreb-Županja (259 km) i Sremska Mitrovica-Beograd-Niš (277 km) u punom profilu na četiri trake plus zaustavni trak, dovršena i otvorena još 1977. godine. U ratove devedesetih, Srbija ulazi s tom istom putnom mrežom, koja se dugo nije popravljala jer je država bankrotirala pod embargom, a za kratkotrajnog smirivanja 1995-1997 počelo se graditi 70 kilometara polu-autoceste za Novi Sad, a onda je i to zamrlo, da bi se nastavilo tek 2009. godine u doba recesije, tako da je u punom profilu cesta dovršena tek 2013. godine, točno 43 godine nakon početka radova! Tu polovicu stoljeća, Srbija je potrošila na pothvate koji nisu bili osobito produktivni, jer je političkim fantazmagorijama žrtvovala praktične ekonomske interese.
Na koncu, Srbija je prije samo nekoliko godina dobila glavnu prometnu osovinu, Autoput A1 dug 569 kilometara, koji spaja Horgoš na mađarskoj granici i na transverzali Koridora br. 10 prema Budimpešti, s Preševom na makedonskoj granici. Još mu nedostaje 43 kilometra kroz Grdeličku klisuru, a vlada premijera Vučića nakanila prioritetno je dovršiti krak od Niša do bugarske granice. Riječe je o 106 kilometara, od kojih je gotovo 78 kilometara, dok se preostalih 28 toga Koridora br. 10/Istok ubrzano dovršava na tri odvojene kratke, ali teške sekcije. Kako su izvođači dijelom kineske, a dijelom domaće, nesolidne kompanije, moralo se ponešto i rušiti, pa će se kilometri graditi iznova, ali sve će biti završeno još ove, 2018. godine. Koridor br. 10/Jug, krak prema makedonskoj granici bit će pak gotovo iduće godine, jer je ostalo još samo oko dvadeset kilometara koji su već u gradnji.
Srpska A1 auto-cesta kao i A3 koji Beograd spaja s hrvatskom granicom kod Šida u dužini od 95 kilometara, savršeno su racionalno postavljeni i okrenuti stvarnom, silno rastućem kontejnerskom prometu iz Kine, koji u sjevernu i zapadnu Europu ide iz luke Solun, najvažnije na Mediteranu osim luka Genova, Koper i Trst, gdje su Kinezi također masivno investirali.
Sasvim je drukčija slika na pravcima A2 (Beograd – Čačak) gdje je izgrađeno samo 38 km od planiranih 149, a cesta bi se trebala spojiti s onom crnogorskom, promašenom, preko Podgorice do Bara. Kako Srbija nema novaca, ne može se upuštati u takve eksperimente, što vrijedi i za ”planirani” autoput Čačak – Kraljevo, koji je nadgradnja prethodne fantazije.
Srpska vlada također predlaže da se izgradi ”auto-cesta mira” od Niša i već je u fazi planiranja dionice do ”administrativne granice” kod Merdara, ukupno 77 kilometara. Prva polovica (oko 40 km) počet će se graditi još ove godine, a do granice završit će se do 2021. godine. Cijena za sve je 212 milijuna eura, s tim što Srbija traži 20 posto bespovratnih sredstava od EU, dok je Kosovo dobilo financiranje za njihovu dionicu do Prištine, 28 kilometara po cijeni od 170 milijuna eura. Dalje ide auto-cesta koja će izaći na Drač, kad sve bude dovršeno. Albanska vlada tvrdi da će to biti do kraja njenog mandata, dakle opet približno 2021. ili 2022. godine.
Frekvencijske mape prometnih pravaca u BiH – podaci se, naravno, ne daju objedinjeno, iako su ceste vezane jedne na druge, ali već je na prvi pogled jasna prometna koncentracija – svi putevi vode u Prijedor, budući da se odatle hrvatskim auto-cestama putuje na Zapad.
Još jednu malu cesticu Vučić je zavrtio s Dodikom, Erdoganom, Turcima i Kinezima, a u partnerstvu su se našli ”prosrpska” metropola Republike Srpske, Bijeljina, koju je u međuvremenu Dodik u priličnoj mjeri pokorio, s ”nesvrstanim” kantonom Brčkom, posebnom federalnom jedinicom nepostojeće bosanskohercegovačke federacije (to su jako komplicirani odnosi) te s Tuzlom, koja u odnosima s bošnjačkim vodstvom Bakira Izetbegovića i Sarajevom, nastoji održati distancu kakvu su Bijeljinci pokušali s puno manje uspjeha uspostaviti s Banja Lukom. Trilaterala Brčko-Bijeljina-Tuzla ima snažne pokrovitelje, investirat će Turci, kredite će dati Kinezi, a ideja je da se sagradi cesta od Tuzle do Brčkog i Bijeljine, a zatim i teška planinska dionica Tuzla – Žepče duga oko 90 kilometara. Budući da je Žepče već na Koridoru br. 5c, a Bijeljina na samoj granici sa Srbijom, udaljena od Beograda također oko 90 kilometara (preko Šida), tako bi se relativno bezbolno izgradila brza cesta Beograd – Sarajevo, koja od Žepče do Sarajeva treba – Inšallah! – postati auto-cesta na famoznom pravcu 5c. Ali, puno važnije povezala bi se sva Posavina, koja je u Bosni populacijski, prometno i ekonomski najživlja, te otvorili mostovi i granični prijelazi prema Hrvatskoj, tako da se cijela sjeverna Bosna ekonomski poveže i integrira s Hrvatskom i Zapadom.