Piše: Denis Krnić
Nitko da konačno kaže što ćemo sa našom Obalnom stražom, tim organizacijskim čudnovatim kljunašom, svedenoj na prirepak ratne mornarice. Sveli su je zapravo na nešto što bi se moglo zvati – mornaričkom obalnom stražom. U tom prisilnoj simbiozi nitko da se razvije u potpunosti i napokon prodiše…
U diskontinuitetu našeg razvoja pomorske sile jedini kontinuitet ima tradicija donošenja kvazidokumenata poput Dugoročnog plan razvoja Oružanih snaga RH (DPR). Izrađuju ga od nastanka naše države bez ikakve stručne kvalifikacije i bez financijske verifikacije Ministarstva financija, kao i bez propisa koji nalažu provedbu. Bez planiranja financija za nabavu tehnike i bez zakonske obaveze provedbe, DPR je obična hrpetina papira. Zašto bi i s aktualnim bilo drukčije? Kad je naša armada u pitanju, porazno zvuči da u okviru DPR-a za razdoblje između 2006. i 2015. doslovce ni jedan jedini brod nismo zaista izgradili. Genijalnost našeg kvaziplaniranja nastavlja se i u važećoj verziji DPR-a. Gleda se kako HRM opremiti novim protubrodskim sustavima koji bi zamijenili RBS-15, ali ni slova o novim brodovima koji bi nosili te rakete!? Nećemo valjda nove rakete staviti na stare raketne topovnjače, koje se više ni ne isplati modernizirati? Čemerna je stvarnost našeg vojnog planiranja.
Sva besmislenost ustroja Obalne straže na hrvatski način vidi se najbolje u Zakonu o Obalnoj straži RH. Taj zakon brod obalne straže definira kao, citiramo, „hrvatski javni brod označen službenom oznakom Obalne straže“. Kako je moguće da imamo javni brod s javnim ovlastima, a nije u upisniku javnih brodova RH, nego u registru vojnih brodova MORH-a?! Tko je ovdje lud? Zašto brodovi Obalne straže nisu upisani u civilni registar? Pokušaj da se upišu odmah je miniran. Ledeni brijeg kadrovske ljubomore i nekompetentnosti nikako da se otopi.
Današnje „nevojne“ prijetnje na Jadranu diktiraju brzo vrijeme reagiranja. Svi dosadašnji pomorski izazovi potvrđuju da Hrvatskoj na otvorenom moru kronično nedostaju izvanobalni višenamjenski brodovi Obalne straže. Dakle, brodovi za širok spektar zadaća; nadzor mora, izvanredna tegljenja, zaštita od zagađivanja, gašenje opožarenih objekata, zadaće traganja i spašavanja, nadzor ribolovnih aktivnosti, sprečavanje zagađenja naftom, prijem helikoptera, intervencije brzim brodicama koje nose na sebi… Takav brod bez ikakvih problema sutra može na sebi imati i kapacitete za medicinske intervencije, radionicu. Ne samo to, i naše vojne brodove u plovidbi mogao bi opskrbljivati gorivom i posadom. Bila bi to morska matica, ploveća baza, odnosno – majka flote.
Zanimljivo da nitko u medijima nije primijetio da aktualni DPR u jednoj stavki predviđa opremanje takvim plovilom kako su ga nazvali „pučinskim remorkerom“! Valjda se (nadamo se) iz tog okoštalog JRM rječnika krije „offshore“ brod ili „suplajer“ (od engelskog supply ship). Takvi brodovi obično imaju nadgrađe na pramcu dok je stražnji dio broda u obliku velike platforme za različite namjene, a često nemaju na krmi nikakvu ogradu kako bi se lakše manipuliralo za tehnikom u različitim vrstama zadaća. Vrlo sličan tome je naš „Faust Vrančić“, nekad najopremljeniji brod na Sredozemlju za spašavanje podmorničara. Planirala se tu neka nabava, ali se izgleda odustalo. U igri je bio ”offshore” ophodni brod „Ålesund” Obalne straže Norveške (W312 Kystvakt). Dug 63 metra, „Ålesund” nosi opremu za traganje, spašavanje, obavljanje ribarskih inspekcija, ali i opremu za podvodna istraživanja i snimanja. Od naoružanja ima pramčani Bofors 170 kalibra 40 mm, te bočne Coltove teške strojnice po 12,7 mm. Zapovjedni most građen je po konceptu nesmetanog pogleda u krugu od 360 stupnjeva. Ima široku krmenu radnu platformu. Nosi dva gumenjaka velikih brzina. Tu je i palubna, hidraulična dizalica. Projektiran je za plovidbu po rubu arktičkog polarnog kruga, a ponuđen nam je za samo 5 milijuna eura. Konstrukcijski doista neloš brod, ali nikad nismo čuli jesu li nam ga ponudili full opremljenog ili osakaćenog. Nismo doznali zašto u Norveškoj nije izgrađena serija ovih brodova, nego samo jedan jedini. I nismo čuli razlog zbog kojeg se Norvežani rješavaju broda porinutog ne tako davne 1995. Brodovi ove klase nam trebaju, a hoće li se i kad nabavljati na tržištu, ni oni najoptimističniji ne znaju odgovoriti.
Umjesto da bude nešto poput Gorske službe na moru, Obalna straža u Hrvata je nekakva paravojna formacija, bez pravih ovlasti na moru (ima ih samo MUP). Najveća je zabluda ideja da HRM mora biti temeljni organizator i nositelj naše pomorske obrane i sigurnosti. U toj zabludi čvrsto uz sebe drže Obalnu stražu. Logično je pak da ta dva državna pomorska servisa moraju biti sestrinske službe. Međutim, njihov sadašnji ustroj i način djelovanja vodi prema zaključku da su nam dvije organizacije, obje i istodobno, suvišne. Jedan od razloga zašto HRM luta u potrazi za svojim mjestom u našem sigurnosnom sustavu je što ni stručno, a ni znanstveno nisu valorizirani zaključci iz iskustava Domovinskog rata na moru, kao ni iz ranijih povijesnih razdoblja u kojem smo obranu Jadrana uvijek zasnivali na malim i brzim brodovima. Nema ni izučavanja specifičnosti hrvatske tradicije pomorskih ratnih vještina u sustavu vojnog obrazovanja. Lutamo… A ne bi trebali. Recenta povijest nam pruža sve odgovore.
Ono što najbliže što nam od ratne mornarice treba sjajno je prepoznao kapetan Ryan B. Scholl, zapovjednik golemog nosača aviona „Harry S. Truman“ koji se krajem 2015. usidrio ispred Splita. Dok je zagledan put Brača i Šolte u laganoj fjaki koju je opušteno stvorilo zalazeće crveno sunce, kapetan mi je doslovce u ćakuli rekao: „Hrvatska obala, s mnogo otoka, prava je kamena mreža… Ovakva obalna geografija u kombinaciji sa malim i brzim brodovima pakao je za svakog napadača“. School ipak nije tamo neki šminkerski bezveznjak. School je jedan od najodlikovanijih američkih pilota. Ponosi se medaljom Legije časti, Srebrnom zvijezdom… Uz to je i bivši test pilot koji je letio u najčuvenijoj akro-grupi na svijetu “Blue angels“ američkog zrakoplovstva.
Kad su u pitanju organizacije obalnih straža i sve što valja vezano uz nju odavno je već izmišljeno. Nema posve identičnih modela ustroja, ali univerzalni recept glasi da je u miru obalna straža inkubator sigurnosti na moru. Ona daje tonove sigurnosti svekolikom životu na moru. Kod nas stvari okrenute naglavačke. Svaka medijska prezentacija naših sposobnosti na moru uglavnom su pokušaju peglanja stvarnosti.
- Finski oceanski patrolni brod ”Turva” od 4.000 tona ”Turva” koji je koštao gotovo 100 milijuna dolara – kao avion F-16, ali izgrađen u domaćem finskom brodogradilištu Wartsila u Turkuu, koje je poslije prodano njemačkom Meyer Werft, što s Fincantierijem iz Trsta dijeli gotovo su svjetsku brodogradnju kruzera
Kako su drugi ustrojili svoju obalnu stražu? Na primjer, francuska obalna straža (Garde cotes) iako je dio vojne komponente nije podređena zapovjedniku ratne mornarice, nego izravno francuskom premijeru. No to je zaista velika organizacija jedne europske velesile. Za koordinaciju rada obalne straže s drugim državnim elementima sigurnosti na moru zaduženo je Tajništvo za more. U Finskoj obalna straža (Rajavartiolaitos) je dio granične policije. Kod Šveđana (Kustbevakningen) ona je civilna agencija unutar Ministarstva pravosuđa, a kod Norvežana je dio ratne mornarice, ali radi po vlastitom specijalnom zakonu i odgovorna je parlamentu i kralju. Island uopće nema ratnu mornaricu, ali ima Obalnu stražu.
Prije nekoliko godina jedna francuska državna agencija radila je prosudbu naše pomorske sile. Etatisti za etatiste. Gali su predložili svoje viđenje koncepta hrvatske Obalne straže koji ukratko glasi: ratna mornarica je “obalna straža” kada radi zadaće obalne straže te u tom slučaju odgovara predsjedniku Vlade, a u samo u slučaju ratnog stanja odgovara vojnom autoritetu. Dobro ili loše, čitateljima na promišljanje…
Što bismo mi zapravo trebali napraviti? Bez ikakve dileme, Zakon o Obalnoj straži konačno izmijeniti i dopuniti kako bi ona na koncu konačno postala-autonomna institucija koja će po potrebi, fragmentarno ili unificirano dijeliti sposobnosti s ratnom mornaricom. Može i biti dio vojnog sustava (zašto ne?), ali kao komponenta koja je u miru podređena izravno, recimo, Ministarstvu obrane, ili agenciji unutar Ministarstva, a koju možemo nazvati Admiralitetom Obalne straže. Baš lijepo zvuči, zar ne? Gospodski, moćno, pomorski otmjeno. No, Obalna mora biti dio državne uprave, javno tijelo, s javnim ovlastima. Puni smisao zaokružio bi se kada bi smo u Obalnu stražu uključili i sve brodove policije, lučkih kapetanija, carine, ribarskih inspekcija, njihove senzorske sustave na moru i sve nacionalne središnjice za usklađivanje traganja i spašavanja na moru. Dakle, sve ih staviti pod Admiralitet Obalne straže. Bilo bi to združeno prisustvo hrvatske države na moru sa samo jednim ciljem, što garantira visoku efikasnost! U suprotnom, prekinimo mučnu farsu oko Obalne straže, ukinimo je, a ruzinavim raketnim topovnjačama dajmo policijske ovlasti.
U pravu su svi oni koji kažu da prvo valja osmisliti vlastiti koncept maritimne sigurnosti, pa potom definirati zadaće, uloge i odnose pojedinih komponenti i tek tada se može dati odgovor na pitanje treba li integrirati ili fragmentirati naše komponente sigurnosti i nadzora na moru.
Kako god da se okrene, interesi jedne države na moru uvijek se mjere njezinom sposobnošću da na tom moru bude prisutna. Ne želim vjerovati da je zlatno doba naše prisutnosti na Jadranu i Sredozemlju zauvijek prošlo…