Piše: Denis Krnić
Povijest je učiteljica života, ali ne znamo vode li o tome računa suhozemci u Zagrebu? Svaki obrambeni ministar po svaku cijenu želi ući u povijest, ali ne znaju kako. Evo uputstva…
Osnovna, strukturna slabost naše pomorske sile je doplov brodova do udaljenih točaka golemog akvatorija naših vanjskih otoka. Sa srednjom, ekonomskom brzinom od 17,5 čvorova brodu iz Lore do Lastova treba čak tri sata plovidbe. Do sredine Jadrana čak 5 sati. Daleko od dovoljnog za pravodobnu reakciju na nižim točkama na Jadranu, na vanjskom otočnom rubu, čime bi se ostvario puni nadzor akvatorija južnog Jadrana, odnosno nadzor i dohvat golemog prostora južno od crte Lastovo-Gargano.
Ploče jesu strateška točka za našu pomorsku silu, ali nikako ne i „gravitacijsko središte“. Kako naša pomorska armada imaju odgovornost na cijelom hrvatskom dijelu Jadrana, njeno gravitacijsko središte bilo je i bit će morski prostor na spojnicama naših otoka tzv. prednjeg kraja: Lošinj – Dugi otok – Vis – Lastovo – Mljet. Samo iz tog prostora ona može i mora djelovati da bi bila pravovremena i učinkovita. Samo tako ona svojim djelovanjem i stalnom prisutnošću na prednjim otocima povećava i našu operativnu dubinu.
Rješenje je vrlo jednostavno – flotu Obalne straže treba prebaciti na Vis!
Najveća širina Jadranskog mora je 200 km, a duljina 800 km. Imajući u vidu brzine suvremenih brodova, dimenzije Jadrana su male. Brod koji plovi brzinom od 30 čvorova može prijeći Jadran po najdužoj osi za oko 16 sati, a po širini u prosjeku za 3 sata. Avion će brzinom od 880 km/h savladati uzdužnu os za oko 60, a poprečnu za oko 11 minuta. Kao usko more, Jadran je izložen jakim utjecajima kopna, postoji veliki faktor iznenađenja (emigranti, terorizam), što znači da svi elementi sustava sigurnosti moraju biti konstantno spremni i na visokoj razini. Dosadašnje djelovanje brodovlja i snaga Obalne straže i HRM-a uglavnom se temeljilo na radijusu doplova broda i dostupnu logistiku u odnosu na nepovoljan geografski položaj ratne luke Lora. Upravo je morski prostor na spojnicama našeg vanjskog vijenca otoka – Lošinja, Dugi otok,Vis, Lastovo i Mljet – trajno gravitacijsko središte očuvanja pomorske sigurnosti, a samim tim i hrvatski nacionalni interes temeljem koje bi valjalo graditi doktrinu djelovanja naše pomorske sile. Sve drugo je puštanje magle i papirnato čuvanje Jadrana. Ako je tomu tako, a definitivno jest, onda treba razviti koncept baziranja brodova Obalne straže (zašto ne i Ratne mornarice?) na, vojničkim rječnikom rečeno, prednji otok srednje prelomnice Jadrana, a to je Vis. Središte gravitacije hrvatskih nacionalnih interesa na moru je Vis i to se kroz povijest uvijek iznova potvrđivalo. Grci, Sirakužani, Mleci, Britanski imperij, Napoleon, Habsburzi i bivša Jugoslavija znali su što znači imati svoju zastavu na Visu. To ne znaju samo samo ovi naši kopneni vojni planeri za koje kao da nema mora iza plićaka Splitskog kanala, Brača i Šolte…
Dakle, u tom gravitacijskom prostoru spojnice Vis-Lastovo-Palagruža valja promišljati prvenstveno o stalnom ili pretežitom boravku brodova Obalne straže. Ta operacijska osnovica ili prostor je dostatan i ima kapacitete za njihov boravak. Ratna mornarica ima i brodove tipa DBM (81, 82) koji mogu služiti kao brodovi za opskrbu i popunu brodova Obalne straže na “prednjem kraju” (u luci i na moru). Popuna hranom, gorivom, streljivom, posadama… To se testiralo u praksi i funkcionira prilično dobro.
Što se tiče kapitalnih brodova “tradicionalnog” dijela snaga HRM (tipa raketne topovnjače) oni mogu povremeno bazirati, ali sukob “visokog intenziteta” za koji su težišno namijenjeni ne nastupa momentalno. Njihov operativni razvoj na prednjem kraju (uključujući i mobilne lansere MOL-ove) traje par dana i noći. No, to je logična i standardna procedura. Dakle, u cijeloj priči forte su kapaciteti i sredstva Obalne straže.
Da bi se proaktivno djelovalo, brodovi moraju biti stalno operativno prisutni na prednjem kraju lanca naših vanjskih otoka. Stalno baziranje brodova Obalne straže i većeg djela ratne mornarice na vanjskim otocima višestruko bi povećalo učinkovitost s obzirom na vrijeme reakcije i cijenu aktivnosti. Prirodni raspored otočnog lanca od sjevera prema jugu te zakloništa i većim dijelom izgrađena pomorska infrastruktura već sada to omogućuje.
Postojanje infrastrukture za takav potez je dokazana i kroz vojnu vježbu „Velebit 18“. Hrvatska vojska je vježbala, ali vježbala je i cijela Europa, pa čak i Rusi. Svi se vojni komentatori raspisaše o dobroj obučenosti naših vojnika i o neviđenom uspjehu te masovne vježbe kao da nam prijeti kakva sovjetska invazija kroz Mađarsku. Nitko da uoči novitadu da se HRM-om zapovijedalo s – Dugog otoka! Stvaranje sposobnih oružanih snaga traži desetljeća ulaganja, ali hajdemo konačno definirati model naše prisutnosti na Jadranu. Nakon preseljenja flote i zapovjedništva Obalne straže na Vis, valja razviti nešto što bi se nazvalo „koncept dinamičkog zapovijedanja“, a koji bi osigurao djelovanje i donošenje zapovijedi na terenu, u realnom vremenu.
Radi se o slijedećem: Zapovjedni tim Obalne straže (za upravljanje realnim operacijama na moru) bio bi u stalnoj spremnosti u Lori, gdje ostaje Zapovjedništvo i flota HRM-a. Spremna su računala, algoritmi i baze podataka za stožerni proces i upravljanje operacijama. Po dojavu na izvanrednu ituaciju tim se ukrcava se na helikopter u Lori i odlazi na motriteljsku postaju (Vis, Lastovo, može i Dugi otok, ovisno o mjestu operacije) koje imaju noćno-dnevne heliodrome. Po dolasku odmah se “spajaju” na zapovjednim sustavom HRM u Lori i počinju upravljati operacijom na moru. Takav tim sa sobom može voditi i predstavnike pomorske policije, lučke kapetanije… To je čak isprobano i dokazano funkcionira. Ipak u mornarici ima ljudi koji razmišljaju, promišljaju, prate trendove pomorske sigurnost u svijetu… Međutim, nije bilo interesa u HRM-u da se ideja razvije. Tamo sanjanju samo sive brodusine načičkane raketama i topovima koji se lijeno ljuljuškaju po moru, kao da im je vojnopomorsku doktrinu predavao admiral flote Mamula osobno.
Što se brodovlja tiče, infrastruktura za njihov prihvat na Visu ili Lastovu postoji. Ponegdje se može sagraditi komad nove operativne obale. Negdje je dovoljna samo plutača unutar prirodnog zaklona uvale, što je kudikamo jeftinije za državni proračun, a efikasnije za reakciju unutar „zlatnog sata“.
Ima u ovoj priči još nešto, ne manje bitno, a na što se posve zaboravilo. Hrvatskom konceptu Obalne straže bolno nedostaje onaj civilni, dobrovoljni dio. Zar je moguće da poslije propale inicijative “Vila Velebita” i pokušaja formiranja hrvatske dragovoljne pomorske straže davnih devedesetih godina nismo više pokrenuli niti jednu suvisliju inicijativu za formiranje takve organizacije? Zanimljivo, nikome nije palo na pamet reinkarnirati čuvenu „Jadransku stražu“, megapokreta koji je okupljao sve živo s ove obale Jadrana. U svim razvijenim pomorskim zemljama Europe, a i šire, takve civilne organizacije su neizostavne. Kod ove ideje valja imati na umu dvije stvari. Prvo, bez obzira na ukupnu ekonomsku moć države i društva, mi ćemo i u buduće imati malu i tehnološki inferiornu Obalnu stražu. Ako je tome tako, onda nam ovaj dopunski segment itekako treba. S druge strane, sve bogate i visoko organizirane obalne straže u Europi, da bi bile cjelovite i maksimalno učinkovite, baštine takvu formu civilne pomorske organizacije. Dostupni podaci nam pokazuju da dragovoljna komponenta obalne straže pokazuje izrazitu efikasnost uz minimalna ulaganja. Pa tako na primjer dragovoljna pomorska straža u Francuskoj rješava više od 50 posto svih operacija traganja i spašavanja tijekom godine. Bez postojanja dragovoljne komponente obalne straže nemoguće je imati cjelovit nadzor i zaštitu nacionalnih interesa jedne obalne države na moru. Imamo sve neophodno potrebne pretpostavke i neupitnu potrebu da razvijemo i taj segment pomorske moći.
Dragovoljnu pomorsku stražu valjalo bi graditi “odozdo prema gore“, pretežito s ljudima koji uz more i od mora žive, a to su prije svih naši otočani. Čak 115 tisuća brodica nalazi se u vlasništvu naših ljudi na otocima i obali. Štoviše, i sjedište buduće Hrvatske dragovoljne pomorske straže treba biti na nekom od većih otoka „prednjeg kraja“ poput Visa. I za to već postoji temeljna infrastruktura. Takav pristup ne samo da bi bio operativno učinkovitiji već bi i na simboličan način istaknuo značaj hrvatskih otoka. Time bi Vlada RH pokazala da razumije značaj mora i otoka koji su prostorno veliki kao i cijela kopnena Hrvatska. Rješenje na tom tragu bi podupiralo njihov održivi razvoj i omogućio toliko nužnu decentralizaciju državnih institucija. Evo prilike da oni koji to žele uđu u povijest!