Piše: Ana Babić Trišić*
U Peking je 18. oktobra stigla grupa od 2,287 muškaraca i žena. Prosječno pedestogodišnjaci, oni su profesionalno, spolno i etnički pažljivo uravnoteženi i stratificirani pa reprezentiraju gremij kineskog društva i bili bi posve neuočljivi među posjetiocima kineskog megalopolisa gdje samo avionima godišnje doputuje ili otputuje 100 milijuna ljudi, da ih ne obilježava jedno na prvi pogled neupadljivo svojstvo – imaju neusporedivu moć. Suvereno upravljaju sadašnjošću i budućnošću kineske države od gotovo milijardu i pol stanovnika. Tako je velika da sve odluke koje oni donesu imaju reperkusije za sve stanovnike na planetu…
Koncem oktobra ove godine u Pekingu je započeo XIX kongres vladajuće Komunističke partije Kine. Partija broji više od 80 milijuna članova. Sačinjavaju upravni i tehnokratski mehanizam Narodne Republike. Na svom glavnom skupu koji se redovito održava svakih pet godina, izabrat će novi Centralni komitet, tijelo of 205 ljudi, koji će zatim iz svojih redova odabrati Politbiro od 25 članova, među kojima se bira Stalni komitet Politbiroa od samo sedam ljudi (ono što smo mi nekoć zvali Izvršni komitet). Sad im je na čelu predsjednik Xi Jinping, a čini se da će ostati i drugi mandat, jer se po nepisanim pravilima uvijek dodjeljuje – predsjednik vlada po deset godina. Ipak, nije sve to čista rutina i u izborna pravila unesena je primjerice određena ”demokratska neuvjetovanost”, pa za CK ima nešto više kandidata nego što ih se bira. U Politbirou pak petorici članova mandat istječe, što znači da će doći do određenog diskontintinuitita. Ali samo u personalnom smislu, jer je pravac djelovanja prilično jasno zacrtan uobičajeno kompliciranom kineskom formulom kojom se najvaljuje da će ”Kongres biti održan pod zastavom socijalizma s kineskim karakteristikama, vođen idejama marksizma-lenjinizma, mislima Mao Zedonga, teorijama Deng Xiaopinga, važnim promišljanjima iz doktrine ‘Triju zastupljenosti’, zatim ‘Znanstvenim pogledima na razvoj’ i Xijevim važnim zapažanjima, kao i strategijom Centralnog komiteta KP Kine”.
To je, dakle, trasa koja vodi pravolinijski iz prošlosti u budućnost. Kina ostaje komunistička i marksistička, što god to značilo, Mao je i dalje neporeciv, ali negdje u dubokoj historiji, a zatim slijede moderne smjernice – Dengov pragmatizam usmjeren na ekonomski razvoj, potom oprezne ”tri zastupljenosti” Jianga Zemina iz 2000. godine kojima se poticao industrijski rast, te nalagao oprez s društvenim reformama, i naposlijetku, ”znanstveni pogledi” Hu Jintaoa koji su, nekoliko godina kasnije, označili finalni raskid s voluntarizmom primitivnog komunizma iz doba kad se mislilo kako je dovoljno proklamirati modernizaciju da se ona dogodi, s tim da se život sadašnjih generacija žrtvuje radikalnim idealima.
Nasuprot tome, Hu i Xi koji ga je naslijedio zauzimaju se za realno planiranje ekonomskog rasta, ali i za socijalnu harmoniju, održiv razvoj i društveno blagostanje. Kina izlazi iz siromaštva, stvorena je nova srednja klasa i iz nekoć zatvorene, autistične zemlje, sad u inozemstvo svake godine 120 milijuna turista. Tehnički razvoj nemoguće je ukratko opisati: svemirski i vojni program, najveća na svijetu mreža brzih željeznica koje će 2020. prometovati brzinom od 400 kilometara na sat, svake godine izgradi se 300 civilnih aerodroma… Novi gradovi, novi ljudi, nova civilizacija.
Pa ipak, na XIX kongresu u pozadini će se postavljati ključno pitanje: Je li zemlja u posljednjih sto godina, od 1921. kad je osnovana KP Kine, dostigla obećani cilj – je li doista postala ”umjereno prosperitetno društvo”? Po brutto-domaćem proizvodu (GDP) reklo bi se da jest, jer je zabilježila skoro 7.000 dolara nominalno po glavi stanovnika, više od Srbije, otprile kao Crna Gora. Riječ je o ukupno 11 hiljada milijardi dolara, što u realnom životu znači da Kina sadrži cijele visokoprosperitetne pokrajine od po 100 milijuna ljudi u kojima se privređuje kao u najrazvijenijim zemljama svijeta, dok su pak cijeli krajevi zaostali, jer je fizički naprosto nemoguće taj medijan konformno rasporediti tako da se svi dijelovi zemlje harmoniziraju. Iako je to nemoguće, ne znači da kinesko rukovodstvo tome ne teži i zato je u središtu svih njihovih planova ono što Xi Jinping i njegov glavni tehnokrat, predsjednik vlade Li Keqiang, proklamiraju kao osnovnu strategiju – izgradnja globalne infrastrukture poznate pod nazivom ”One Belt – One Road”, ili Pojas&Put, odnosno ”Novi put svile”. Izvanjskom promatraču to izgleda kao globalna mreža koja će povezati Kinu i Daleki istok s centralnoazijskim državama i europskim tržištima, ali promatrano iz Pekinga, iz samog centra ”Središnjeg kraljevstva”, to je naprosto povezivanja urbanih konglomeracija na pacifičkim obalama s periferijom na zapadnim granicama, ali ne kao cilj sam po sebi, nego kao zrakasto širenje komunikacija koje će kineske industrijske centre preko kineskih periferijskih čvorišta povezati s najudaljenijim točkama Zapadne Europe. Nije cilj, dakle, da se stvaraju karaule u pustim provincijama, nego da se zasnuju transkontinentalne rute i zaostala područja povežu. Obale Atlantika i Pacifika valja spojiti eurazijskom željezničkom prugom, kao sjevernoamerički Divlji zapad prije sto i pedeset godina! Prvi vlak koji je pošao iz pekinške luke Tianjun stigao je doista ove godine na londonsku željezničku stanicu poslije putovanja koje je trajalo neprekidno dva tjedna!
Je li kineska partija ostvarila velika očekivanja koja bi prethodni petogodišnji mandat pretvorila u novi? To je percepcijsko pitanje, na koje se više ne može odgovoriti pukim pozivanjem na brojke, na permanentni rast nacionalnog hotka od 7 posto godišnje, iako se tim tempom (znamo iz statistike) svakih sedam godina nacionalna ekonomija – udvostruči, pa je sad i službeno najveća na svijetu…
Brz razvoj nije protekao bez poteškoća i rizika – kataklizmičkih ugroza prirodne okoline, nepodnošljivog rasta zagađenja, proširene korupcije.
Ekološki standardi bit će stoga ugrađeni u sve buduće razvojne odluke i to ne kao sporedan cilj, nego kao temeljno usmjerenje k izgradnji eko-civilizacije. U velikim gradovima već se prešlo na električna vozila u javnom prometu. U skladu s kineskim beskompromisnim pristupom naizgled preteškim i nerješivim problemima, doneseni su rigorozni zakoni o zaštiti okoline koji će postati presudni kriterij za unapređivanje lokalnih funkcionera. U pilot-kampanji provedenoj samo u jednoj od 34 kineske provincije to je dovelo do smjene 6.000 rukovodilaca koji su poroglašeni odgovornima za lošu praksu u zaštiti okoline u 2016. godini.
Još je zanimljivi kineski pristup borbi protiv korupcije. U većini tranzicijskih zemalja ona se tolerira ili smatra neizbježnom posljedicom stvaranja novog društva. Nasuprot tome, kineska vlast uočila je kritičnu slabost u mehanizmu korupcije i svom se snagom obrušila na one koji su joj podložni. Svaki korumpirani moćnik mora, naime, na kraju s protuzakonito stečenim bogatstvom, potražiti skrovište negdje u inozemstvu. Centralna komisija za disciplinski nadzor KP Kine, publicirala je podatke o uspjesima u dvjema operacijama koje su pokrenute iz Pekinga: ”Nebeska mreža” i ”Lov na lisicu”. U 90 zemalja u inozemstvu uhapšena su ukupno 2,873 bjegunca i pritom je povraćeno oko 130 milijuna dolara pronevjerenog novca. Kineskim slikovitim rječnikom, to su funkcioneri različitog profila, od ”visokorangiranih tigrova” do ”muha na nižim razinama vlasti”. Progone ih specijalizirane organizacije ”fiskalnih pasa čuvara”. Ostvarena je suradnja s Rusijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gdje se prije bilo lako skloniti. Prošle godine pobjeglo je tako samo 19 osumnjičenih.
U Kini, stvari se razvijaju fundamentalno drukčije nego u drugim zemljama svijeta. Gotovo je nemoguće nešto naučiti od Kine, a u Kini impresionirani su jedino američkim dosezima. Što se tiče Europe, ona je tržište i prirodna vrata Zapada, a posebno mjesto tu ima regija 16+1 koju je definirao (ili otkrio) Li Keiqang, kao prostor bivše Istočne Europe, naime zemlje od Baltika do Crnog mora gdje spadaju i države bivše Jugoslavije. Do njih će prvih stići Put svile, što je za sve prilika koju ne bi trebali propustiti. Vrtoglavi kineski razvoj može te izbaciti u visine, ako dobro znaš što radiš. Najveći posao koji je Kina ove godine sklopila s nekom europskom zemljom bio je ugovor od 500 milijuna eura s jednom privatnom tvrtkom iz Ajdovščine, slovenske varošice s desetak tisuća stanovnika. Ona prva na svijetu masovno proizvodi električne avione. Tu će se školovati kineski stručnjaci za dvije nove tvornice koje će avione slovenske konstrukcije proizvoditi u Kini.