Piše: Denis Kuljiš
Kako je Marko Perković upao na doček hrvatskim nogometnim reprezentativcima na glavnom zagrebačkom trgu? Ušao je s igračima u autobus još na aerodoromu, satima se s njima vozio dok su se probijali kroz gomilu i onda s njima izašao na binu. Nakon što je Mladen Grdović, zadarski crooner i zaštitno lice opskurnih terevenki, otpjevao penzionersku himnu ”Nije u šoldima sve”, koju su prigrlili i nogometaši, odreda milijuneri prijavljeni u Monte Carlu gdje se ne plaća porez, došao je trenutak da Marko Perković oslobodi svoju negativnu energiju te započne ustaški ”Ragnarok”.
No, cijeli orgijastični defile pola milijuna Hrvata, koje su nadlijetali avioni i helikopteri kao da su započele operacije na Istočnom frontu, bio je benigno aspketiran i politički hiper-korektan – nije razbijena ni jedna pivska flaša, nijedna tvrda glava, nitko nije zamahnuo bilo kakvim barjakom osim kockastim, i nitko nije intonirao niti jednu pjesmu osim obaveznih masovnih ”navijačkih” oratorija iz standarnog repertoara, u kojima nema ni jedne pogrešne riječi ili opasne muzičke ideje. Policijsko osiguranje nije bilo moguće ili potrebno, specijalci su se šetali uz autobus s igračima, kao dio trijumfalne povorke. Neopisiva galama i komične navijačke trube, tutnjava razglasa i baklje ugušile su svaki pojedinačni glas – Thompsonov pokušaj da u toj atmosferi podigne i preusmjeri raspoloženje svojim domoljubnim kanconama bio je osuđen na neuspjeh.
Thompson nije pjevač, nego autor spektakularnih režija. Formiran u heavy metalu kao i svi seoski rokeri iz osamdesetih, po svom ”zrelom opusu”, on je najbliži keltskim i skanadinavskim gotičarima. Probio se još u doba rata bojnim poskočicama koje je aranžirao Zdenko Runjić (autor bezvremne pjesme ”Galebe”) i producirao Ivo Josipović (ali ne taj, nego drugi, Splićanin). Poslije toga, njegovi nastupi umjesto koncerta postaju – rituali, na kojima se scenografski koriste križevi i mačevi, te glagoljaške rune. Da se nije otvoreno politizirao, moglo bi se reći da je njegova muzika postkomunistička rustikalna verzija Laibach-estetike. U toj glazbi, nema, zapravo ništa ominozno ni kontroverzno – kontroverzan je sam Thompson i to zato što se druži s raznim desničarskim gulanferima koji su ga pretvorili u svoju ikonu, čemu se ne odupire jer mu donosi unosne gaže. Svoj umjetnički integritet nije morao žrtvovati jer ga ni nema.
Sjećam se njegovih prvih novinskih istupa još dok je trajao rat – od svoje čavoglavske ”bojne” na rijeci Čikoli rano se rastao, kad su oni pošli na Južni front, a on u Zagreb, gdje ga je čekala karijera koju je navijestio rani hit ”Nećete u Čavoglave… ” Tu se umjesto refrena koristila rafalna paljba ”Čikaških orgulja”, oružja po kojem je dobio nom de guerre… U to surovo doba, Thompson je bio još jedan sirovi Bora Čorba, ali onda je namjestio zube – bio je krezub poput stare babe – popunio se, estradizirao i oženio za pjevačicu Danijelu Martinović.
Ukratko, sam za sebe i bez velike produkcije, propagande i parapolitičke show-biz mašinerije ne može Perković proizvesti neki totalni muzički fenomen, kao što ni Andre Rieu ne bi mogao ništa postići bez tisuću violina, kora i solista. I posebnog očekivanja, dramske situacije u kojoj je bitka za naklonost publike dobivena još i prije nego što se zametne. Nije on Grdović kojemu su dovoljni mirkofon i gajba pive jer se obraća podjednako pomućenoj svijesti publike s kojom je u dosluhu…
Režija je brzo ugasila razglas na Trgu bana Jelačića. U pozadini se vodila velika borba – bijesnim i prijetećim SMS-porukama pokušavalo se staviti pod kontrolu specijalne efekte i političku agendu manifestacije, pa su organizatori nastojali lukavom protivniku oduzeti prostor za manevar. Ta je bitka u kulisama ostala skrivena od javnosti. Producenti priredbe, gradonačelnik Bandić i njegovi ljudi, ostali su neutralni – nije ih bilo briga koja će hadezeovska frakcija prevladati, sav napor vrijedio im je samo zbog rečenice koju su nogometaši izrekli s bine: ”Hvala gradonačelniku Bandiću na veličanstvenom dočeku…” On je tu skorirao.
Diverzantska medijska skupina desne frakcije koja je pokušala ”ukrasti show” htjela je demonstrirati svoju moć. No, oni više nisu u funkciji predsjednice koja je imala svojih pet minuta u Moskvi, gdje je s velikim dramskim efektom pokazala novu figuru u novim konfekcijskim brojevima. Pa je privremeno odustala od napada na Vladu suočivši se s istraživanjima javnog mnijenja. Pokazalo se, naime, da je podijelila vlastito biračko tijelo i velik broj glasača HDZ-a alijenirala… Taj joj efekt savjetnici nisu navijestili, a veliko je pitanje jesu li i mogli, dok je njena frustracija Plenkovićim sveobuhvatnim mjerama za postizanje političke stabilnosti oktroiranog mrtvila dosezala vrhunac. No, prilikom ruske turneje doživjela je satisfakciju koja će još dugo potrajati. A bez otvorenog fronta u HDZ-u diverzanti nemaju raison d’etre.
Nije bilo teško uvaliti Thompsona u autobus – igrači ga obožavaju, on je njihov i oni su njegovi. Naša reprezentativna garnitura jedna je specifična populacija – skoro svi su porijeklom iz pasivnih krajeva koje su morali s roditeljima napustiti kao izbjeglice u doba rata. Luka Modrić s djedom je na selu čuvao ovce, zato mu poslije u životu ni jedna lopta nije pobjegla i Kinezi bi za njega ne trepnuvši dali sto milijuna dolara. Uglavnom su svi iz siromašnih, tradicionalnih i pobožnih obitelji, a nogomet im je bio spas, pa su mnogi školu napuštali poslije prvog i drugog razreda srednje škole, no ne prije nego bi se upoznali s djevojkom s kojom će se poslije šest-sedam godina hodanja oženiti i ubrzo dobiti djecu. ”Braniteljski pathos” koji nalaze u Thompsonovim pjesmama oni prepoznaju kao svoj vlastiti sentiment, što znači da ne slušaju cajke već rock i dalmatinske, a kako više nemaš Mišu Kovača, ostao ti je Grdović i – Thompson.
Kad su vrijedni vladini piarovci dali da se isključi razglas, sudionici su se zaputili kućama, a u to je pala i kiša i sve ih malko ohladila. Mirno su se razišli uz neartikuliranu dernjavu po autobusnim stanicama do zore. Tako je završila cijela epopeja koja je na vrhuncu, kod odlučnih golova u Moskvi, dovela do toga da je u zagrebačkom Seizmološkom zavodu zabilježeno manje podrhtavanje tla, dok u cijelom gradu svih tih dana nije ostala neprodana ni jedna topla piva.
U Parizu je doček šampiona bio još masovniji – što je posve razumljivo budući da je glavni grad Francuske tri puta mnogoljudniji od cijele Hrvatske. No, ondje je nakon izljeva oduševljenja i manifestiranja rasnog jedinstva u okvirima protokola, brzo došlo do eskalacije pa je uredovala policija vodenim šmrkovima i suzavcem, dok su manje grupe po običaju pljačkale dućane i palile automobile. U globalnim razmjerima, dakle, u Zagrebu je sve prošlo uredno i bez velike štete, u znaku iluzije da će taj nogometni uspjeh ujediniti zemlju i omogućiti nove, velike društvene podvige. Za filozofiranje na tu temu bili su zaduženi sportski tv-komentatori, što je otprilike zadnja ekipa kojoj bi trebalo povjeriti da obavlja sofisticirane analize socijalnih kretanja i fenomena, budući da su za nekoliko desetljeća u tom biznisu uspjeli formulirati samo jedan gnoseološki aksiom – ”Lopta je okrugla”. I tako, kad je sve bilo gotovo, odjednom se stvorila interpretativna praznina – što je taj doček značio? Što je pokazao? Kakva mu je poruka? Što smo po njemu spoznali o sebi?
Dakle, susreli smo se s jednim ”novim zajedništvom”. Doista, u oduševljenju pobjedom, pa čak i porazom, dobrom igrom u finalu, što se čini kao interiorizacija zrele psihe, sudjelovali su svi, i građani i lump, urbanizirani i provincijalci, svi mladi, te većina starih. Da idem na izbore upitao bih se kako komunicirati s tom masom? Ne, neće ići s floskulama kojima bi se adresirao najniži zajednički nazivnik primitivnosti i konzervativnosti, jer je ovaj novi geštalt zapravo pobuđen – izvrsnošću, onim što ljudi kojima su došli skandirati rade zaista najbolje na svijetu, a ne samo zato što su ”naši”, kakvi god da mi i oni bili. Bolje bi na izborima prošao jedan izumitelj poput Mate Rimca, koji gradi električne automobile, nego neki standradni partijski demagog…
Što je najveći problem tog zajedništva i činjenice da, hej, nije bilo nikakvog izgreda, osim što se izgrednički pojavio vražji jack-in-the-box, M. P. Thompson i pokušao zarevati ”jednu našu”? Problem je da – nema problema, a bez velikih prijepora u javnoj i idejnoj sferi ovdje ne bi mogle preživjeti cijeli slojevi srednje klase koji generiraju ”narativ”, umuju po novinama malih naklada i reaktualiziraju ideologiju na dnevnim povodima. Bez toga ovdje politika i društvo zapravo ne funkcioniraju jer nitko nije spreman za suočavanje sa stvarnim izazovima sadašnjosti i budućnosti.
Nezadovoljstvo pojavom Thompsona na zagrebačkoj pozornici iskazale su manifestno tri mlađe glumice – Nataša Janjić i Jelena Veljača, prijateljice iz iste klase zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti te desetak godina mlađa Tihana Lazović. Nataša je naša najbolja i najzgodnija glumica, angažirana u ansamblu gradskog kazališta ”Gavella”. Pojavljuje su u tv-reklamama za ”Tele 2” i ima jednu od glavnih uloga u Vrdoljakovom filmu o Gotovini (gdje igra generalovu ljubavnicu). Potpuno je profesionalno realizirana, ali ”nije u šoldima sve”, pa se i politički bila donekle angažirala u doba dok se vodio sukob ”lijevih” i ”desnih” oko zlosretnog Hrvatskog audio-vizualnog centra, Svetoga Graala sedme umjetnosti u Hrvata, gdje su pohranjene sve pare. Ona je bila na strani ”lijevih”, naravno, kao i sva ”urbana inteligencija” koja je privremeno potisnuta u pozadinu, jer više nema Milanovića, koji se na vlasti održavao ideološkim sukobima, dok ih Plenković zabranjuje, pa njegova bojažljiva ministrica kulture fondove pravično dijeli i jednima i drugima. Tebi jedan film o stradanju branitelja i Vukovaru, tebi jedan film o nepodnošljivom životu u zatucanoj Hrvatskoj, ali da se niste svađali, nego neka se svatko lijepo igra u svom kutu… Što znači da problem nije financijski, jer nikome nije u međuvremenu pofalilo, osim dvojici-trojici bjesomučnih agitatora na internetu koji su se pretvarali da su novinari, a ne Milanovićevi epigoni, ali problem ipak ostaje – a to je pitanje ”narativa”, odnosno ”tko će generirati ideologiju”?
Jesu li tri glumice istupile s tako dalekosežnim predumišljajem otvarajući fundamentalna pitanja, a ne samo ”sindikalna”, koja reflektiraju koterijske interesne sukobe u kulturnjačkoj branši? Jelena Veljača zapravo nije glumica, nego autorica i silno uspješna kreativna direktorica u nekoliko projekata široko gledanih sapunica, od kojih se posljednja priprema u regionalnoj suradnji zagrebačkog RTL-a i beogradske Prve TV (u produkciji Šaperove ”Adrenaline”). Dakle, Jelena nije ”obična” glumica, nego pisac i producent i za nju su jako važne te percepcijske bitke u koje nikad ne ulazi bez predumišljaja (u doba Sanadera pisala je ”liberalnu” sapunicu ”Ponos Ratkayevih”). Ova moderna Zagorka neće ostati na cesti. Tihana Lazović je pak trenutno it-girl hrvatskog glumišta i dobiva sve najvažnije uloge pa se, naravno, čuva ”Marilyn sindroma”; ne može sebi dopustiti da bude uspješna, lijepa i potpuno nekontroverzna – i njoj je angažman važan.
Ukratko, tri gumice odlučile su se izložiti očekivanim javnim napadima kad su istupile protiv Thompsona i zauzele stajalište da njegova pojava nije bila potrebna na pozornici na glavnom gradskom trgu. To isto misle Plenković i većina ljudi u zapadnoj polovici Hrvatske koja je ekonomski i društveno mnogo naprednija, ali tako ne misle nogometaši i njihovi najfanatičniji fanovi, provincijska i braniteljska populacija, trećepozivci za šankom, dok je većini onih koji su tom ekstatičnom derneku ispred HNK i na Trgu bana Jelačića prisustvovali, manje-više svejedno… Zdrava većina, naime, osjeća da je to posve marginalno pitanje i da se, zapravo, ništa nije dogodilo. No, tabloidni mediji i zanteresirana politička i kultur-politička javnost pokušat će zdržati pažnju na tim pitanjima koja su izgubila raniji naboj, budući da više ne vlada klima ”opsadnog stanja”.
Masovni izljevi prostaštva pratili su glumice na društvenim mrežama, a ja, s dugom memorijom u ovom poslu, ipak se tješim da to nije isto kao kad su uredništvo ”Globusa” oteli i satima zlostavljali merčepovci, a neke naše novinarke presretali na osamljenim mjestima ispred zgrada u kojima su stanovale same. Sastavni dio utjehe je to što sam poslije petnaestak godina potrošenih na sudu upio postići da se dokažu svi naši navodi o ljudima koji su optuženi za ubojstvo obitelji Zec pa su završili osramoćeni s osudama na dogogodišnju robiju. Neki su u zatvoru i umrli, jer je Sotona prerano došao po te svoje adepte. Neugodno ukazanje Thompsona na zagrebačkom glavnom trgu u toj se perspektivi čini ne osobito dramatičnim političkim događajem. Obje glavne političke snage u zemlji imaju o tome podudarna stajališta, a što misli maligna majina, nije toliko važno jer kao što smo jasno vidjeli na ovom kolosalnom festivalu nogometnih fascinacija – marginalci tu ne igraju.