Piše: Denis Kuljiš
Split je pravi bizantski grad, objašnjavala je Nada Klaić, grčki polis, grad-država, jedini univerzum svojim stanovnicima. Što je Torcida ako ne navijačka stranka poput Plavih i Zelenih na konstantinopoljskom Hipodromu? One su pokrenule građanski rat koji je u krvi morao gušiti Justinijanov vojskovođa Belizar sa svojim specijalcima. Što je klapsko pjevanje nego isokratema, polifonija crkvenog kora iz istočnog obreda?
Zgusnuti urbanitet i neraskidive veze ljudi nastanjenih u bliskosti stiješnjenih prostora, to je također je kulturno naslijeđe Grka. Oni su nam, uostalom, podarili glagoljicu i glagoljaštvo, što smo preuzeli i pretvorili u simbol tvrdoglave samobitnosti, koju globalizacija nije do kraja potisnula ni poslije dvadeset stoljeća. Zapad se služio latinicom, Istok praktičnom ćirilicom, kojom je lako bilježiti slavenski frikative, a mi jedini ostali smo zadugo na rebusima koje su svi drugi odmah odbacili. Glagoljica za nas i danas ima magijski karakter kao runsko pismo za Nordijce.
No, sad slijedi paradoks: kolikogod bio u sebe zatvoren, na sebe orijentiran, autističan, Split je, zapravo, svjetska metropola i svaki korak u budućnost ostvario je u sklopu neke globalne formacije. To je ključ za razumijevanje Splita i njegova graditeljska naslijeđa. Svoj je, a eminentno svjetski.
Prvi globalni koncept koji je kreirao splitski ambijent bio je projekt rasprostiranja rimske velesile. Nije Dioklecijanova palača bila tek ljetnikovac jednog dokonog cara koji je odlučio saditi kupus umjesto da se bavi svjetskom politikom. Naprotiv – Split je lociran u provinciju Dalmaciju, najveću i prometno najvažniju na Balkanu, u prostoru koji je spajao dvije rimske metropole. Via Egnatia koja je povezivala Rim i Bizancij išla je, doduše, preko provincije Praevalitane i Diokleje (iz koje car navjerojatnije potječe), ali Dalmacija je imala ključni položaj izmedju Italika i Istoka, otprilike kao Akvitanija u odnosu na Zapad.
Gradeći svoj dvorac kao veličanstvenu repliku vojničkog castruma u blizini Salonae, Dioklecijan je već ostvarivao naumljenu podjelu na Istok i Zapad. Kad bi stao pred Palaču na vlastitu pristanu, na desnu ruku bio mu je Istok, a na lijevu – Zapad. U svakoj polusferi imenovao je po jednog Augusta i Cezara, terarhe, kolektivno rukovodstvo ovjekovječeno na rimskoj skuplturi ugrađenoj u sjeverozapadni ugao venecijanskog Duoma. U trenutku te civilizacijske mitoze, Split je bio fokalna točka europskog kontinenta.
Iduća epohalna formacija Split je pretvorila u jadransku metropolu zapadnog kršćanstva. Kao latinska naseobina pod utjecajima s italskog kopna, očuvala je samostalnost i nije potpala pod barbarsku vlast ultramontanje – ni vjersku, ni svjetovnu. Oduprla se Istoku i opredijelila za Zapad, pa bi na mjestu gdje danas stoji kip Grgura Ninskoga, zapravo trebao stajati podjednako visok kip Tome Arhiđakona. Hrvatski kralj okrunjen je formalno, u kapelici sagrađenoj u solinskom polju. Nisu ga pustili u grad jer se njegovim velikodostojnicima, hrvatskim dužnosnicima ni onda nije moglo vjerovati da neće otuđiti oltarsko posuđe u katedrali ili što im već dođe pod ruku.
Naredna stepenica civilizacijskog napretka za Split je bilo uklapanje u nisku mletačkih fortificiranih gradova kojom je thalasokracija Serenissime povezala svoje posjede, od Arsenala i Palmanove do Rodosa i carigradske Galate. Tako je ustrojena futuristička država bez dominantne nacije i teritorija, poput Hong Konga ili Singapura, u kojoj je moć koncentrirana u apstraktnoj sferi novčarstva i političkog umijeća. Jadranske i egejske karaule bile su samo uporišne točke u kojima su se po potrebi formirale mornarica i vojska za velike pohode – u miru, brodovi su bili u raspremi, a novac u opticaju. U toj najsavršenijoj državi svoga doba, Split je bio glavni grad cijele dalmatinske longitudinale, utvrđen u bastionskoj tvrđavi koja je opkolila Palaču, s plemićkim domom i crkvom u kojoj je, na relikvijama vlastitoga sveca, stolovao nadbiskup, ujedno primas hrvatske crkve.
Sljedeća epoha ponovo je Split pretvorila u pozornicu najvažnijih zbivanja na kontinentu. U doba reformacije, hrvatski primas, splitski nadbiskup De Dominis Gospodnetić, veliki europski intelektualac, bježi u London i postaje kanonik kralja Jamesa, angažiran na projektu prijevoda Biblije koja će stvoriti moderni engleski jezik. Istodobno, protestantima je defektirao porečki biskup Vergerius, papski nuncij kod Luthera, kao i prefekt venecijanskih minoritanaca, Labinjanin Baldo Lupetina. Njegov nećak Flacije Ilirik, urednik prve enciklopedije na svijetu, postat će Lutherov nasljednik te u doba interdikta odigrati ključnu ulogu u obrani Magdeburga, što je bila presudno za održanje njemačke reformacije. Revni hrvatski protestanti, neokrunjeni hrvatski kraljevi Zrinski i Frankopan pogubljeni su zatim u Bečkom Novom Mestu. Protureformacija je tako zgazila hrvatsku elitu koja je stremila prema sjeveru i na Zapad – poslije toga počinje dugo razdoblje hrvatskog i splitskog nazadovanja i pretvaranja u nazadnu europsku periferiju.
Najveći populacijski uspon u svojoj urbanoj povijesti Split bilježi tek u novo doba, u Kraljevini Jugoslaviji. Iz ogluhe austrijske provincije ulazi odjednom u kapitalizam, koji se diže dvadesetih godina s francuskim kreditima što su donijeli procvat Solunu, Bukureštu, Beogradu i Pragu, metropolama i državama koje su ratovale na strani Antante. Split postaje moderan grad – razvijaju se trgovina i turizam, stvara građanstvo, srednja klasa, nastaju novinstvo, kazalište i film. Opet je Split, onako svoj, samobitan i poseban, pozornica za novu, optimističnu fazu povijesnog napretka.
Obnova i izgradnja pedesetih i šezdesetih godina replicirala je unekoliko bum iz dvadesetih i tridesetih, pa je cijeli kaštelanski zaljev pretvoren u stražnje dvorište puno prljavih industrijskih pogona, koji su donijeli kraće razdoblje progresa, što se brzo urušio jer grad i država nisu bili uklopljeni u napredne, nego u retrogradne civilizacijske procese.
U novom mileniju započinje napokon novi uspon Splita – kao i uvijek osniva se na magnetskom djelovanju i gotovo nadnaravoj energiji koja emanira iz Dioklecijanova palače. I to Splićanima usprkos, koji odgonetku budućnosti pokušavaju naći u ideologemima i metaforama ”uklapanja” i ”spajanja”, tražeći smisao izvan vlastitog ambijenta, koji zapravo ne razumiju, vudući da su potomci nekoliko stotina generacija skvotera u Getu, isklijalom na kamenu Palače. No, Palača je, neizbježno, vorteks same njihove kolektivne egzistencije. To je zvjezdana kapija koja kroz vremensku crvotočinu spaja različite univerzume i epohe. Globalizirani um koji se služi naprednim tehnologijama daljinskog rekognosticiranja, nepogrešivo je prepoznao splitsku Dioklecijanovu palaču, divovski objekt uronjen u hrvatsku prozaičnu stvarnost, kao najveći, najljepši i najbolje očuvan antički spomenik na svijetu, pa prema njemu usmjerio nepregledne turističke horde. U usporedbi s Dioklecijanovom palačom, rimski Forum je hrpa kamenja, manje od ruševine, s nekoliko neuvjerljivo rekonstruiranih građevina.
Split će tako njegova svjetska važnost ponovo spasiti od njegova autizma. Splićani će sve to shvatiti posljednji. Njihov je dominantni narativ – tugovanje za propalom i beznačajnom prošlošću, promukla jadikovka zbog rastočenog leuta, neobranih maslina i ostalih fantazmi malovaroške uobrazilje. Splićani instiktivno znaju živjeti kao svjetski ljudi, ali rezoniraju kao primitivci. Zato će se napretku pokušati oduprijeti svim silama nanoseći sebi i gradu maksimalnu štetu. No na koncu neće imati uspjeha – Dioklecijanov civilizatorski pothvat prevagnut će nad tisućama godina barbarske opstrukcije.
