Piše: Denis Kuljiš
S dvije milijarde eura gradskog proračuna koji se istisne od siromašnih građana, može se lako čuvati vlast i poredak u metropoli koja obuhvaća petinu smanjene hrvatske populacije…
Milan Bandić digao se iz mrtvih i protjerao kroz Gradsku skupštinu proračun za ovu godinu. Dokopao se novca s kojim se može revanširati svima koji su mu omogućili da do njega dođe. Dobio je deset i pol milijardi kuna. Gradski zastupnici zatekli su se pak u komičnoj roli – morali su sami priskrbiti konopac za laso kojim će on ih pohvatati i odvući u svoj koral. Malo ponožavajuće, ali ipak podnošljivo s obzirom na očekivane benefite…
S ukupno dvije milijarde možeš daleko stići, kao onaj reklamni zec u kojega stave ”Duracell” bateriju. Gradonačelnik samostalno raspolaže proračunom Grada, a ujedno disponira ukupnim prihodom Zagrebačkog holdinga, jer je u svim komunalnim tvrtkama koje ga sačinjavaju, jedini član Skupštine. On je poslodavac u tom mega-poduzeću s pet i pol tisuća zaposlenih koje godišnje uprihodi pet i pol milijardi kuna. S još tri tisuće zaposlenih u Poglavarstvu koje plaća 1,5 milijardi kuna, daleko je najveći kapitalist u socijalističkoj Hrvatskoj, republici uhljeba i državnih činovnika. Budući da je toliko novac u igri, nije čudo što je pobjegao iz šok-sobe, a vjerojatno bi izostao i sa zakazanog vlastitog pogreba.
Nemoć u svemoći
Da nije nemoćan, bio bi Bandić svemoćan. No, činjenica što se Bandić pojavio u Skupštini, ne znači da je on živ, niti da smo mi mrtvi. Zombi će, doduše, i dalje špartati po gradu, a sila koja njime upravlja, i dalje će preko njega djelovati. Ali, doći će idući izbori… Iako ne treba sumnjati da će se opet poduzeti sve što može ne bi li se razbila, ukinula i atomizirala opozicija, inženjeringom kakav je proveden i za ovo ključno glasovanje. Naravno, u tome Bandić sam ni sad nije igrao nikakvu ulogu. Njegovo pojavljivanje u Vijećnici na štakama bilo je simbolično. Kao poruka da se i s likom koji je ustao iz bolničkog kreveta, te stigao iz sudnice gdje mu sude za korupciju, može nametati politička volja vlasti spremne da se posluži odgovarajućim sredstvima.
Kako je provedena Akcija proračun?
Budući da je bilo jasno kako će Hasanbegović i njegova grupa napustiti akomodacijski sporazum u Gradu, jer im je Plenković na čelu HDZ-a nepodnošljiv, a žele slobodne ruke uoči predstojećih izbora u narednoj godini, trebalo je nadomjestiti njihove glasove. Iz SDP-a su povukli jednog spavača, zaposlenog u holdinškoj Vodoopskrbi, a zatim je trebalo probrati kod HSS-a i iz HSLS-a, stranke Sandre Švaljek koja se na prošlim izborima pokazala najopasnijom. Ona bi na njima bila premoćno pobijedila da joj se uklonila opozicijska konkurentica Anka Mrak Taritaš, obdarena upornošću koja karakterizira sve te ljude iz HNS-a, čije su ambicije odavna premašile značaj njihove propale stranke. Naravno, ni Vrdoljaku nije odgovaralo da se ruši poredak – on je već kuhao transfer za supstituciju Mosta.
Ova ”proračunska kriza” sasvim bi se drukčije razvijala da je Sandra bila prisutna i pokazivala volju da se natječe – s uvjerljivim protukandidatom i opozicijski bi redovi bili čvršći. Zato je bilo najvažnije nju na vrijeme skloniti i olabaviti cijelu njenu listu. Kako je već pregovarala o položaju viceguvernera Narodne Banke, ponuda je pojačana i ponuđen joj je položaj zamjenika, što znači da ulazi u nasljedni red i ako Vujčić ode, recimo, na neki europsku funkciju, zapast će je najbolji posao u gradu. Kao guverner, dobivaš golemu Kovačićevu zgradurinu sa stotinama činovnika i ozbiljne privilegije, neslućen doseg za zgodničku, pristojnu Zagorku koja nedjeljom ide biciklom na Sljeme i živi čednim životom malograđana umjerenih prihoda. Kome bi se onda dalo natezati sa sto izboja i dendrita koji se šire iz malignog središta gradske korupcije, a istodobno odgovarati za svaku rupu u asfaltu, kad možeš odmah početi živjeti životom europskog patricija? Druga bi stvar bila da ona namjerava ukrasti sto milijuna, ali Sandra nije takva, i Darinko Kosor nije imao težak posao da je nagovori – jer, mora da je to bio njegov zadatak, kao stranačkog šefa HSLS-a, Plenkovićeva koalicijskog partnera u Vladi, koji istodobno izigrava Bandićevu opoziciju u Gradu.
Kad je otišla Sandra, njeni gradski zastupnici izgubili su razlog postojanja i perspektivu, naročito general-bojnik Jozo Miličević, koji ionako nije pripadao klubu HSLS-a nego je ušao u kombinaciju na Sandrin poziv da postane ”oficir za vezu” s braniteljskom populacijom.
Sva trojica ljudi koji su prešli u zadnji čas, iz toga su bazena nezavisnih,”neopredijeljenih” zastupnika, koji su ipak vezani za neke političke stranke. Dvojica su od njih prebjezi uobičajenog profila – Ilija Ćorić, lik iz Iloka koji je zauzimao visok položaj tajnika HSS-a, stranke izgubljene u bespućima hrvatske zbiljnosti. Sudjelovao sam u nekom televizijskom panelu, gdje je govorio o svom šefu s takvim uvažavanjem kao da je Krešo Beljak vođa poput de Gaullea, a ne bivši omladinski kradljivac auto-tranzistora. Beljak sad tvrdi da ga je Ćorić izigrao i još mu dan prije sjednice javljao ”Šefe, sve je u redu!”. No, Hasanbegović im ne vjeruje, tvrdi da je sve to režija, koju je naručio Plenković, te da je Krešo poslao svog najpouzdanijeg agenta na rad iza neprijateljskih linija. Priča se i o nekom sastanku koji je navodno održan s Bandićem u jednoj birtiji u Novom Zagrebu, što doista nalikuje na uobičajeni postupak kod dogovaranja rezultata između uprava klubova u trećoj regionalnoj ligi, pa je uvjerljivo, ali, zapravo, nije bitno… HSS je šupalj, ili ne postoji, i svatko ga napusti čim mu se ukaže prilika. Politički, to je sasvim isto. Specifična težina te stranke je – nula.
Drugi prebjeg, neki Miroslav Polovanec, nezavisni je zastupnik iz Kašine, općine na nemirnoj zagorskoj granici, odakle se na Dolac doprema grincajg. Kraj je poznat po poštenim kumicama, ali i tamo mutira poneka rotkva. Puno je gori slučaj što je mutirao i nindža, general Miličević, u čiju sam se čast do jučer bio spreman zakleti. On je autentični hrvatski ratni heroj, zapovjednik ”Tigrova” iz najtežih bitaka, ađutant predsjednika Tuđmana. Čim se vlast promijenila, šutnuli su ga u Glavni inspektorat obrane, gdje ljudi dolaze pred penziju, ili ako smetaju (primjerice: Gotovina). Jozo je krivo shvatio svoju ulogu – odmah je otkrio korupcijsku ”aferu kamioni”, iza koje se krila jedna sanaderovska monstre-akvizicija opreme u inozemstvu, pa su ga hitno sklonili. Poslali su ga u Washington, ali ne na kratki tečaj stožernog opismenjavanja kao ministra Krstičevića, nego u višegodišnju Ratnu školu. Jozo je jedini naš oficir školovan u Americi na toj razini. Kad se vratio, opet nisu znali što bi s njim počeli – pozvao ga je Josipović i dao mu 24 sata da odluči hoće li u penziju ili za vojnog atašea u Kinu. Tako se našao u Pekingu, gdje su ga ignorirali i onemogućavali – nije imao službeni auto, nego je morao na sastanke odlaziti autobusom. Što nije sasvim jednostavno u aglomeraciji od 17 milijuna stanovnika. Čim se vratio, dočekala ga je nova predsjednica s ukazom o umirovljenju. Baš su se nabavljali neki kamioni, američki. Jozo je najmlađi hrvatski general, u najboljoj fizičkoj formi, ratnik, dokazano pošten. Zaposlio se u privatnom sektoru. Došao je na Sandrin poziv u njenu skupinu koja je pripremala nastup na zagrebačkim izborima. Zašto je sad podržao Bandića? To se ne zna ali, kako kaže jedan ekspert za političku promidžbu, ”ima jako malo modaliteta da se postigne ono što je nužno, od ucjene do neodoljive ponude, ali nitko se sam ne može oduprijeti”. Prišarafe te. Bio ti polovanec ili baš-čelik, na isto mu dođe, ako je režim na sve spreman. U svakom slučaju, Jozo se riješio reputacije koja mu je onemogućavala da normalno funkcionira u hrvatskom društvu. Sad može postići što god poželi.
HDZ u procesu diferencijacije
Zašto je cijela mašinerija pokrenuta da se pod svaku cijenu osigura opstanak Bandića u glavnom gradu, naime spriječi da padne proračun, a zatim eventualno prirede izbori koje bi on mogao izgubiti? Dva su razloga – jedan politički, a drugi fundamentalni.
Politički je rezon jasan – HDZ-u sad nipošto nisu potrebni zagrebački izbori. Nisu još sredili ni ”Vasu” Brkića niti konsolidirali redove čišćenjem desnice, što znači da prvo treba vidjeti kako će mjesto u raspodjeli moći zauzeti sadašnja predsjednica dobije li ili izgube predstojeće izbore – a oni su praktično sutra, kampanja će se voditi već od idućeg ljeta. Plenković i HDZ moraju prvo preživjeti euroizbore, da bi se mirno išlo na predsjedničke, dok parlamentarni slijede već godinu dana kasnije… Nema tu mjesta za inducirane političke i izborne krize. Osim toga, Bandićeva kvazistranka potrebna im je kao parking za prebjege iz SDP-a i drugih stranaka, kojima se povećava vladina mršava većina u Saboru.
Vlada ovisi o osam zastupnika manjina, što su posve sigurni glasovi, ali skupi, pa nad potrebama tih ljudi treba stalno bdjeti, te o HNS-u, a bilo bi lakše kad bi barem njih Plenković mogao supstituirati i onu izvornu koaliciju u kojoj je morao dijeliti vlast (prvo s Mostom, a zatim s Vrdoljakovom frakcijom HNS-om) zamijeniti svojom, monolitnom. Bandić je tu sredstvo, a ne partner, on je pod mačem zbog suda i istrage, i svakog časa može zaglaviti u zatvoru. Novine mu pripisuju nečuvenu vještinu u političkim manevrima, ali u stvarnosti, on samo služi, i uvijek je služio, jer nikad nije bio samostalni politički faktor. Do te mjere da bi opisujući njegove pothvate subjekt trebalo staviti pod navodnike kao ”Milan Bandić”, ili takozvani Bandić, jer Bandić nije Bandić, nego relej ili okultni medij koji služi za prizivanje nečiste sile, dok pritom sam ne mora biti sasvim živ, ni fizički ni politički. Juriša kao El Cid i dovoljno je da se pojavi u ulozi Milana Bandića, za fotografe i televiziju, na štakama, s doskočicama koje više ne možeš razumjeti jer i ne znaš što je protisnuo hrapavim glasom…
Milan Bandić je na castingu uvijek dobivao istu tu ulogu. Bio je Račanov specijalac za prevlačenje gradskih zastupnika dok je SDP još za Tuđmanova života pokušavao HDZ-u oteti Zagreb pod plitkim izgovorom da je opozicija pobijedila na izborima. Milan se usto kao stranački logističar skrbio za Račanovo stanovanje te za gladnu bulumentu esdepeovaca koja ga je salijetala. Poslije je to nastavio raditi za Sanadera, kojemu je bilo draže da klijentelističke usluge daje u outsource, nego da jača ljude iz svoje stranke, koji bi mu mogli izrasti u konkurenciju. Naposlijetku je i Milanović zaključio da mu Bandić treba, pa ga nije likvidirao kad je došao na vlast, iako mu je Bernardić govorio da to učini. S Josipovićem koji je Bandića pobijedio na predsjedničkim izborima, ušao je Milan u savez protiv Milanovića i dogovorio se s besposličarom na Pantovčaku da ”đentrificira” svoju garnituru, a sve one neopisive likove koji ga sustopice prate odmijeni prezentabilnim ljudima, štoviše ženama, poput Sandre Švaljek i Vesne Kusin. Josipović je imao dalekosežne planove s Milanom, i obrnuto, no brutalni Milanović, kakvim ga je Bog dao, odmah je Bandića strpao u zatvor, skupa s Ljubičićem Kikašom. Budući da je i sam iz Vlajlenda, Zo dobro zna s tim likovima, jedino što ne zna sam sa sobom, jer je isti, pa je propao, a Bandić se opet digao i sad istu ulogu igra za Plenkovića.
Osim tih političkih rezona koji diktiraju održavanje Bandića na životu i na slobodi, postoji i onaj fundamentalni.
Hrvatski politički ustroj, sav je prožet korupcijom, a taj mehanizam do savršenstva je doveo upravo HDZ, dok ga je SDP u razdobljima svoje vladavine primjenjivao u skladu s vlastitim sposobnostima, koje nisu velike.
Hrvatska korupcija oslanja se na tri uporišta – ima tri stupa, tri ”vertikale”.
Tri vertikale hrvatske korupcije
Prvo je – uhljebništvo. Hrvatska je devet puta manja od Poljske, a ima samo za trećinu manji državni aparat od te uspješne, dinamične države silnog ekonomskog rasta, koja stalno bilježi 5-8 posto porasta BDP-a per capita godišnje, što joj omogućilo da dosegne astronomskih pola bilijuna dolara ”outputa” – dakle, Hrvatska puta deset!
Osim državnih službi unutar resornih ministarstava, stvoren je imperij sa gotovo 200 državnih institucija i 22.000 zaposslenih u raznim fondovima, agencijama, institutima i specijaliziranim ustanovama, koje godišnje progutaju oko deset milijardi eura!
U te uhljebničke državne službe kao i u javni sektor, državna poduzeća koja skandalozno loše performiraju, garažira se cjelokupno članstvo HDZ-a i sva njihova rodbina. Oni koji ostaju vani, koriste se kao poslovni partneri za rutinsku javnu nabavu, kojom se ispumpavaju budžetska sredstva. To sve skupa možemo nazvati ”organskom” ili ”općom” korupcijom.
Nadalje, tu je hiperkorupcija, koju generiraju politika i državne službe, netransparentnim djelovanjem prilikom privatizacija i odabira strateških partnera za strateške projekte, u poslovima u kojima se stvaraju milijarde i kreiraju istinska bogatstva. To je domena ”duboke države”, hadezeovskih struktura, koju ta unutarstranačka poslovna mreža vodi, u skladu sa svojim intersima mijenjajući garniture na vlasti – jučer je to bio Karamarko, ali kad su se on i nadasve njegov premijer Orešković oteli, pa je ”novac potekao putevima koji nisu bili dogovoreni” (nezaboravna formulacija novinarske ”Večernjeg lista” koja je napadala poslovnu koaliciju Mirolava Kutle i Nina Pavića), dovedena je Plenkovićeva garnitura…
Plenković može svoju nomenklaturu politički usmjeravati, ali ne smije udariti na njihove fundamentalne interese, može stvarati nove igrače, ali nikoga se tu, zapravo, ne smije uvrijediti i oštetiti (uvrijeđeni i oštećeni do danas pumpaju aferu ”Agrokor”). Suživot s drugim interesnim skupinama u kojima nisu samo hadezeovci, očuvan je pak stvaranjem korupcijskih autonomnih pokrajina unutar državotvornog korupcijskog pogona. Prepuštaju se parafiskalni prihodi agencijama i organizacijama koje ih eksploatiraju u skladu s načelima toga osebujnog laissez-faira. To su Zamp, Centar za vozila Hrvatske, HRT i druge slične firme kojima je prepušteno da same oporezuju građane pristojbama, kao u Otomanskom carstvu, gdje si mogao otkupiti cijele pokrajine, pa u njima sam skupljati harač uz lijep profit.
Treći nosivi stup hrvatskog društva utemeljenog na korupciji su – korumpurane lokalne uprave. Lokalna uprava hrani lokalnu strukturu, a to su politički aktivisti bez kojih ne funkcioniraš na terenu. Tu pomažeš svoje ljude, dižeš im poslove, daješ koncesije, zapošljavaš rodbinu, štitiš ih od suda i policije… U Zagrebu, radi se to isto, ali na n-tu potenciju. Lokalna uprava ne mora biti hadezeovska da odigra za HDZ. Uostalom, čini se da je HDZ pomogao i SDP-u u Rijeci, naime njihovu županu Zlatku Komadini. Nije nikako mogao proći s proračunom kroz skupštinu, jer se odmetnuo vijećnik iz Delnica, istodobno gradonačelnik toga gorskokotarskog gradića, gdje većinu ima HDZ. Petnaest minuta prije sjednice na kojoj se donosio proračun, otišao je izgovorivši se da je pozlilo njegovoj punici. Proračun je pao, pozlilo je i Komadini, bio bi i on pao da je došlo do izbora, ali, eto, stvar se preokrenula, možda s potporom HDZ-a, za što nema dokaza. Ima logike. Jasno je da ni HDZ-u izbori ne odgovaraju u Primorsko-goranskoj županiji. Da je pao Zlatko, prevladali bi nezavisni, a toga se HDZ boji više nego SDP-a. SDP im je za sad bezopasan, ali protiv konsolidacije bilo kakvog centra ili alternative bore se svim sredstvima. No, na takvim mjestima kao što je Rijeka u 10. izbornoj jedinici, lokalna vlast im nije poluga, nego samo paze da se ne dogodi neki nekontroliran proces i ugrozi opću shemu ”stabilnosti”.
U zagrebačkoj skupštini, HDZ je pak u koaliciji s bandićevcima. Predsjednik stranačke organizacije morat će, čini se, otići, jer je bio previše dobar s ”Vasom”. Navodno mu pripremaju mjesto u državnom inspektoratu, što zvuči kao vic, jer se za njim vukao dugi rep afere sa solinskim kamenolomom. Zbilja, idealan kadar da čuva državni kokošinjac. Za to ti je potreban stari lisac koji zna sve trikove.
S dvije milijarde eura gradskog proračuna koji se istisne od siromašnih građana, može se lako čuvati vlast i poredak u metropoli koja obuhvaća petinu smanjene hrvatske populacije. Sve se lako ugovori s Bandićem, njegovom administracijom i raznim ljudima iz paranormalne sfere. Jer, osim što služi onima koji upravljaju nacionalnom politikom, on služi i onima koji ga neposredno okružuju. Dopuštaju mu da glumi šefa, sve dok na njega mogu računati u svojim kombinacijama. Davno su mu uzeli mjeru. Netko novi, mogao bi im privremeno otežati život. Neće Milan vječno. Sve ima svoj rok trajanja. Ovo je glasovanje preživio, a sljedeće izbore neće, ako ih uopće dočeka. Što ne znači da neće poslije Milana opet biti neki Milan.
