Piše: Denis Krnić
Kud plovi naša ratna mornarica? S ulaskom u NATO, suzila se misija, a i zemlja je pet puta manja, iako je morska crta gotovo podjednaka. U zadnjih četvrt stoljeća bilo je puno planova i vizija za HRM, a u biti – malo stvarnog i novog. Podmorničke sposobnosti više nemamo, a protupodmorničke i protuminske samo na papiru. Obalno topništvo je ukinuto. Desantno-mornaričko pješaštvo ugašeno je, ali se sad opet obnavlja. Ne tako davno odrekli smo se jedinog ofenzivnog sredstva mornarice, švedskih raketa RBS-15. Sad se opet repariraju za upotrebu na moru. Radari za nadzor mora tehnička su nedonošćad koja nikad neće proraditi u punom opsegu. Prosjek starosti flote je 40 godina, dok u isto vrijeme, komparacije radi, albanski mornari plove na novim patrolnim brodovima nizozemskog „Damena“, a uskoro bi mogli i Crnogorci. Postoji ideja da Crnogorci kupe dva ista „Damen Stan Patrola 4207” od 43 metra, dok bi to brodogradilište zauzvrat u Tivtu, u velebnom Porto Montenegru, preuzeo i modernizirao centar za remont megajahti. S druge strane, novi brodovi sličnih dimenzija koji se grade za Obalnu stražu HRM, osim komotnijeg smještaja za posade i pouzdanijih motora, neće donijeti nove sposobnosti.
Postojeće raketne topovnjače nismo modernizirali, a trebali smo prema usvojenim planovima. Bilo je pokušaja da se školski brod „Jadran“ otpremljen za vrijeme rata iz Splita i u međuvremenu kompletno remontiran, povrati za vojnopomorski studij u Lori, ali crnogorski ministar obrane hrvatske je zahtjeve i prosvjedne note naprosto ignorirao. Ugasili smo mornaričko-tehnički zavod u Šibeniku (ex-„Velimir Škorpik“) i održavanje ratnog brodovlja prepustili privatnicima. „Brodarski institut” uništen je do temelja (jedino što vrijedi su arhiva i antikni bazeni za ispitivanje hidrodinamike, kakvi se odavna ne koriste u projekiranju, jer su ih zamijenili kompjuteri), a „Pomorski centar za elektroniku“ pao je u totalni zaborav.
Godinama se u javnost plasiraju uvjeravanja da Hrvatska mora imati „modernu i efikasnu ratnu mornaricu”. Od svega toga u zadnjih 15-20 godina imamo samo rapidno smanjenje mornarice i dokidanje njenih funkcija. Održava se na visini jedino tradicija donošenja kvazidokumenata poput Dugoročnog plan razvoja Oružanih snaga RH (DPR), koji se izrađuju bez stručne kvalifikacije i financijske verifikacije, uvijek bez suglasnosti Ministarstva financija i bez propisa koji nalažu provedbu. Bez planiranja financija za nabavu tehnike i bez zakonske obaveze provedbe, DPR je obična hrpa papira, bez obveza i rokova te propisanih sankcija u slučaju neprovedbe… HRM je tužno ogledalo sjajnih, ali propuštenih prilika za tehnološko-znanstveni razvoj. Kao da su vođene nekom nevidljivom rukom, sve su te prilike redom propuštane, pa je to dovelo do sadašnjega stanja pomorske ”sile” koja jedva drži glavu iznad površine mora.
Ratna mornarica u Domovinskom ratu
Početkom Domovinskog rata nastavljeni su, i to uspješno, projekti opremanja iz vremena JRM te prilagodba s djelomičnim poboljšanjem nekih brodova; ubrzan je završetak gradnje RTOP-11 „Kralj Petar Krešimir IV“ i OBM-81 „Cetina“, zatim gradnja OBM-82 „Krka“ i RTOP-12 „Dmitar Zvonimir“, rekonstrukcija (zamjena sovjetskog protubrodskog raketnog sustava P-20 s švedskim RBS-15) na RTOP-21 „Šibenik“ te ugradnja dizel-motora na podmornicu P-01 „Velebit“, ali za nju nikad nije nabavljen sonar, što znači da nije mogla operirati pod morem, kao minopolagač i nosač diverzanata (što joj je bila osnovna funkcija). Demontirane su rakete P-15 s RB-41 “Vukovar“ pa je brod prenamjen u brzi patrolni… Nakon ovih zahvata pristupilo se izgradnji tri MOL-a (mobilni obalni lanser) za rakete RBS-15. Tijekom 1992. napravljen je prvi dokument o razvoju naše pomorske sile nazvan „Plan opremanja HRM“. Bijaše to poprilično ambiciozan plan koji je usvojen, kako to obično biva, bez ikakve namjere da se doista provede. Što se planiralo u tom dokumentu? Između ostalog trebalo je nastaviti s izgradnjom domaćih brodova klase „Kralj“, te početi gradnju protuminskih i protupodmorničkih brodova. Također, planiralo se projektirati veće brodove klase, korvete ili fregate, jer se je razmišljalo o budućem članstvu u NATO i EU.
Ambiciozni planovi iz devedesetih
Nakon uspješne provedbe „Oluje“, HRM pada u drugi plan. Bolje rečeno, HRM ostaje bez ikakva plana ili smjera. Do novog promišljanja o razvoju mornarice, ali sad u novim uvjetima i nakon završenog Domovinskog rata, dolazi 1997. godine na inicijativu iz ureda pomoćnika za RM pri Glavnom stožeru.
Trebalo je pristupiti gradnji suvremene korvete po modularnom načelu, deplasmana do dvije tisuće tona, pod nazivom HRB-21 ili „Hrvatski ratni brod za 21. stoljeće”. Na temelju podmornice „Velebit” i iskustava na većim podmornicama iz doba JRM-a, planirane su pak obalne podmornice od 400 do 500 tona. Razmatrala se i izgradnja nešto većeg, poboljšanog lovca mina nakon prikupljenih iskustava iz nikad do kraja opremljenog LM „Korčula”. Zbog moguće izgradnje HRB-21 prionulo se pripremama u „Kraljevici”. Takvo je razmišljanje 1998. prihvaćeno u Glavnom stožeru. Planove je podržao i ministar obrane Andrija Hebrang. Međutim, nakon nekoliko mjeseci dužnosti Hebrang daje ostavku. Ambiciozni mornarički plan bez Hebranga ostaje „na suhom”, ali i bez podrške novog ministra obrane, kao i novog načelnika GS OS. Korveta HRB-21 i novi lovac mina čak su ušli u novi ustroj flote HRM-a. Čak je započela obuku posada. No, žali Bože truda. Vjerojatno je najintenzivnije razdoblje bilo je ono od 2003. do 2006. u vrijeme pripremanja Dugoročnog plana razvoja oružanih snaga za razdoblje 2005-2014. I taj dokument ostat će mrtvo slovo na papiru.
Savezničke inicijative i ponude
Godine 2003. godine trebali smo dobiti pomoć Njemačke. Naime, izražena je spremnost da nam se ustupe četiri brza napadna broda klase „Albatros“ koji nose i protubrodske rakete „Exocet“. Hrvatska strana pokazala je interes i za minolovce, ali i za čuvene obalne podmornice tipa U-206. Ipak, na kraju smo zatražili smo tri „Albatrosa“. Kada smo mislili da će od toga nešto biti njemačka strana je, umjesto poklona, zatražila da se brodovi ipak plate. Nakon toga došle su zanimljive ponude iz Francuske, Njemačke, Nizozemske i na kraju iz Švedske. Francuska ponuda je dosta poznata jer je bila dobro popraćena u jednom tjedniku pod naslovom „Nemoralna ponuda“. Ponuda je bila za tek projektirane, ali nigdje izgrađene korvete „Gowind“ za Hrvatsku čiji bi škverovi dobili poslove izgradnje pramčanih dijelova za fregate „Fremm“. Ovaj projekt je imao veliku potporu domaćih lobista na mnogim razinama.
U njemačkom brodograđevnom kolosu „Thyssen Krupp Marine Systems” inženjeri su samo za Hrvatsku dizajnirali posebnu korvetu nastalu temeljem korvete K-130 i OPV (pomoćna korveta) za Indoneziju. Ponuda je bila jako dobra; gradnja na domaćim navozima, preuzimanje licence, ulazak „Thyssen Kruppa“ u vlasništvo „Brodogradilišta specijalnih objekata“ u Splitu, te razvoj partnerstva s „Brodosplitom“. Nakana je bila zajednička gradnja brodova za treća tržišta. Od svega toga na kraju – ništa. Možda najkonkretniji prijedlog došao je iz Nizozemske: modularne korvete „Sigma“ i to po modelu „platite dvije – dobijete tri“. Treća bi se financirala iz posebnog fonda (ORET- program of the Dutch Ministry of Foreign Affairs), istog onoga iz kojeg su sufinancirani brodovi za Albansku mornaricu u visini od 35 posto. Neki koji su u vojnom vrhu zagovarali Francuze nisu ni htjeli čuti za Nizozemce, iako je po mnogim parametrima nizozemska ponuda bila bolja. Dobra bijaše i ponuda Šveđana koji su pod vrlo povoljnim uvjetima nudili dva broda tipa „Goteborg“ uz posao remonta ili modernizacije raketa RBS-15. Da ne bilo zabune, taj posao nije bio dio uvjetovan kupnjom borbenih lovaca Gripen. Naravno, da smo htjeli mogla se u paket ubacit djelomičnu otplatu švedskih aviona.
Zadnja kvalitetna ponuda datira iz 2014. kada je na MORH-ovu adresu stigla ponuda za njemačke minolovace klase „Kulmabch“. Ne samo da spadaju u sam svjetski vrh svoje klase, nego se zbog velike brzine često i nazivaju brzim protuminskim brodovima. Osim vrhunske tehničke opreme kojom su nakrcani, ti brodovi su poznati i po najboljim pramčanim topom malog kalibra u svijetu (Boforsov L70 od 40 mm). Kompletni strojevi ovih brodova nedavno su zamijenjeni i prema prvobitnim planovima u floti „Deutsche Marine“ trebali su ostati još 20-tak godina. Međutim, kako njemačka gradi veće brodove i osjetno povećava tonažu svoje pomorske armade, za „Kulmbach“ više nema realne potrebe pa su ih ponudili tržištu. Bijaše to jedinstvena prilika koji smo trebali iskoristi.
Prošlost i sadašnjost
Mnogi admirali bez krzmanja će reći da prije Domovinskog rata talijanska ratna mornarica nije bila superiorna JRM-u, što je jako optimistična procjena, koja ima smisla ako je riječ o obrani unutrašnjih voda istočnog Jadrana. Naravno, bilo je to neko drugo vrijeme. Ipak, prisjetimo se da je JRM (čiju je kičmu činio prevladavajući hrvatski kadar) imala flotu od nekoliko stotina brodova te izuzetno uređenu obalu s tri Vojno-pomorska sektora (Pula, Šibenik, Boka) i pet Vojno-pomorskih uporišta (Lošinj, Molat, Vis, Lastovo i Mljet). Ukupan raketni plotun te mornarice bio je golem. Četiri VPBR-a (veliki patrolni brodovi razvijeni na bazi sovjetske klase „Koni“) mogli su istovremeno ispalili plotun od 16 protubrodskih raketa. Šest RTOP-ova (raketne topovnjače klase „Rade Končar“) imala je raketni plotun od ukupno 12 projektila, a 10 raketnih čamaca (sovjetska klasa „Osa I“) 40 raketa, te šest BROM-ova (baterijska raketa obala-more) po 12 raketa u jednoj salvi. Ukupno 80 protubrodskih raketa u jednom jedinom plotunu! Ali, ni to nije bilo sve. Kad zbrojimo podmornice i torpedne čamce, ukupni plotun činilo je 56 torpeda. Osim toga na otocima i obali bio je veliki broj obalnih topova široke kalibarske lepeze od 85, 88, 90, 100 i 130 mm.
U doba Domovinskog rata sposobnosti HRM-a su varirale, uz kontinuiran rast snage. No, najviše smo na raspolaganju imali jednu raketnu topovnjaču, RTOP-11, s osam protubrodskih raketa i RTOP-21 sa četiri rakete, a ktome i tri MOL-a (mobilna obalna lansera) s raketama iz obalne baterije u Žrnovici, sa 12 raketa. Sve skupa – 24 rakete. Bijaše u floti i jedan raketni čamac, potencijala četiri rakete, te jedan torpedni čamac potencijala četiri torpeda. Tada smo na raspolaganju imali i veći broj obalnih topova. A danas ? Nema raketnog plotuna, nema torpeda, nema obalnih topova, a jedina je utjeha da nam to možda nije najnužnije potrebno…
Ipak, danas smo u NATO-u a to valjda ne ne podrazumijeva da bismo trebali imati mornaricu sa sposobnostima zbog kojih se ona i zove – ratnom. Da se kojim slučajem stvori neki ratni izazov na moru imamo li mi danas nacionalne resurse da se obranimo? Ili bismo morali čekati da NATO reagira? Načelnik generalštaba izraelske vojske sjajno je rekao: „Izraelska vojska ima samo dva zadatka, ili ratuje, ili se sprema za rat, nema treće“. Doduše, izraelska vojska i izraelska mornarica nisu nikad prestale ratoviti u zadnjih nekoliko desetljeća. Talijanski ministar obrane prije koju godinu znakovito je poručio: „Italija je snažna članica NATO-a jer mi gradimo vojsku i za dan kad se NATO prehladi“.
Talijanski nosač aviona i helikoptera ”Conte di Cavour”
Kriza planiranja, manjak ideja
Nama je način planiranje kompletne obrane postao problem koji ugrožava nacionalnu sigurnost, jer se svi naši planovi svaki put raspadnu u sudaru sa stvarnošću. Zašto? Pa zato što je planiranje – struka. To je usko i specifično područje koje zahtjeva visoki stupanj stručnih znanja. Planere za izradu dokumenata /strategije nacionalne sigurnosti i obrane ne školujemo. Danas u samostalnoj Hrvatskoj ne postoji pandan nekadašnjem Republičkom zavodu za društvena planiranja koji je u izradi planova tijesno surađivao s tadašnjom Teritorijalnom obranom. Zamišljeni pandan mogao je biti Institut za istraživanje i razvoj obrambenih sustava (IROS) čiji su temelji postavljeni još sredinom 90-ih. IROS je ukinut prije koju godinu za vrijeme SDP-ove Vlade. Ne postoji čak ni alternativa nekadašnjem Fakultetu općenarodne obrane u Zagrebu (civilni fakultet) koji je s pravom smatran republičkom vojnom akademijom, odnosno pravom hrvatskom vojnom akademijom u vrijeme SFRJ. Hrvatskoj kronično nedostaje kadra koji posjeduje obrazovanje iz sektora sigurnosti i planiranja obrane.
Nadalje, imamo nepregledne hrpe teško oklopljenih vozila (preko 300 komada) a jedva smo čime imali spašavati građane u potopljenoj Gunji, Metkoviću, Sisku… Naša je granica riječna i močvarna ako nije planinski teren i samo se sezonski otvaraju tenkoprohodni pravci. Naše prijatelje u NATO-u samo zanima koliko im vojnika možemo dati za misije po svijetu, s tim da ne žele da remetimo regionalni vojni balans sa Srbijom, koja ništa ne investira u obranu. Izjave o našem „golemom ugledu“ u NATO-u fraze su za kućnu upotrebu. Pa tko je, kako i kada to izmjerio?! Ukinuvši vojni rok nemamo naciju spremnu za izvanredne situacije. Sigurnost hrvatske države opušteno smo (pre)dali u ruke NATO saveza vjerujući da će valjda ta alijansa trajati vječno. S krajnje strateški nepovoljnim oblikom državnog teritorija te dugim i uskim morem, nitko da kaže kakvu točno ratnu mornaricu trebamo. Možda nikakvu, uostalom, ali i oko toga bi trebalo provesti kvalifiuciranu diskusiju… Na samo to, nitko da konačno definira kakva nam Obalna straža treba biti. Mutež na svim kursevima! Nitko nije kriv, posebno ne za razgradnju sposobnosti ratne mornarice, a u međuvremenu koračamo iz promašaja u promašaj i ufamo se u NATO, s tim što njih to više ne i ne zanima…
