Piše: Denis Kuljiš
Rimski papa sprema reformu koja će iz temelja promijeniti Katoličku crkvu! Da to objavi urbi et orbi na primjeren način, ”Osservatore Romano” morao bi preuzeti izgled britanskih tabloida s ogromnim naslovima. Jer, sprema se revolucija, a ne reforma, koja će preobraziti sve kurijalne institucije, ali, još važnije, samu narav i ustrojstvo Katoličke crkve!
Crkva više neće funkcionirati kao isključivo centralizirana, strogo hijerarhizirana organizacija. O tome se već sve zna u katoličkim krugovima, ali prelati u marginalnim provincijama poput hrvatske, ne mogu to ni pojmititi. Kad se suoče s neodoljivom olujom koju papa Franjo priziva i usmjeruje, kao Airbender, gospodar zraka, morat će izabrati između pokornosti i šizme. Za mnoge to neće biti lak izbor…
Vijesti o novom, revolucionarnom vatikanskom ”ustavu” ne šire se kroz specijaliziran katoličke informativne servise jer bi to bilo nedolično, pošto je sve što se zna, a zna se sve, pod embargom, dok ne postane službena politika. U vatikanskoj kuriji ipak vlada željezna, vojna disciplina – ta i sam papa je jezuit, a jezuit je i njegov ”ministar unutrašnjih poslova”, prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Luis Ladaria Ferrer, čuven po tome što je bio na čelu komisije koja je 2006. praktično dokinula dogmu o limbu, u koji dospijevaju nekrštena djeca. On je, dakle, lik koji može po specijalnim zadacima otići na sama vrata pakla! Na čelu Kongregacije za nauk vjere, bivšeg sv. Oficija, odnosno Inkvizicije, do sad najvažnijeg, centralnog kurijalnog ”ministarstva unutarnjih poslova” Ferrer je došao nedavno, zamijenivši 2017. kardinala Ludwiga Muellera, bivšeg nadbiskupa Rehensburga,kojega je imenovao papa Benedikt XVI.
Čim je nastupio Bergoglio, on i Mueller došli su u sukob. No taj je sukob kao i sve u Crkvi prastara stvar i traje još od Koncila u Kostanci (održanom na švicarskom jezeru Constance) 1414. godine. Ondje je osuđen na lomaču Jan Hus, preteča protestantskog reformizma zapadne crkve. Možda je upravo tada započela ”diferencijacija” oko temeljnog pitanja katoličanstva, a i kršćanstva uopće – očituje li se Božja prisutnost u vjerničkom narodu, ili u ustrojenom kleru, te crkvenoj hijerarhiji kojom, inspiriran s neba, upravlja rimski papa?
Koncil u Kostanci sazvao je antipapa Ivan XXIII, i ne može biti slučajno što je papa Roncalli, onaj koji je sazvao prijelomni II vatikanski koncil, ponovo uzeo upravo taj naslov, jer je valjalo ”legalno” dovršiti prijepor star pet stotina godina.
Na II vatikanskom koncilu razmatralo se isto, ključno pitanje, a pritom su nastale dvije struje koje i danas egzistiraju u Crkvi, pa je dijele na liberale/reformiste i konzervatice/tradicionaliste. Napredni su na Koncilu 1962. pobijedili – na papiru, ali kako je Ivan ubrzo umro, naslijedio ga je Pavao VI, koji je poništio gotovo sve proklamirane reforme. Glavni teološki komandos konzervativaca na Koncilu bio je mladi, tridesetpetogodišnji Ratzinger, koji će 43 godine kasnije postati papa Benedikt XVI. Moderniste je pak predvodio mladi Hans Kueng, kojega je Benedikt, čim je došao na čelo Propagande Fide otjerao s katedre na teološkom fakultetu i praktično ekskomunicirao, uz ostalo zbog njegova negiranja doktrine o papskoj nepogrešivosti.
Energiju koncilskim reformistima II vatikanskog pridavali su jezuiti, nadasve nizozemski, koje je predvodio kardinal Augustin Bea. No, Ivanov nasljednik Pavao VI likvidirao je sva ta gnijezda modernizma. Poljski papa Woytila nije se bavio unutrašnjim pitanjima Crkve i vjere, on je otkrio i obišao cijeli svijet. Njegov pontifikat trajao je 27 godina. Ali poslije Benedikta koji se, kao prvi papa u povijesti povukao poslije sedam godina, što je još nerazriješen mračni misterij, opet na sv. stolicu dolazi jedan jezuit, i to južnoamerički. Na tom katoličkom kontinentu masovne bijede, u moderno se doba ukorijenila ”teologija oslobođenja”, revolucionarno usmjerenje misionara spremnih na sve žrtve u pothvatu evangelizacije i moralnog uzdizanja kršćana. U tome je ključ njihova sukoba s europskim tradicionalistima, koji s nostalgijom gledaju u feudalnu prošlost, doba kad se zahtjevala jedino poniznost, vrlo slična licemjerju, a ne krijepost kakvu traži sadašnji papa Franjo. Pokušali su ga zaustaviti opstrukcijom u doktrinarnim pitanjima, uvjereni da će, kao i svi pri njega, zaglibiti u birokratskoj rutini Kurije. No, namjerili su se na krivoga. Valjda nisu čitali njegovu encikliku ”Evangelii Gaudium” iz 2013., ili su je shvatili kao teološki referat, kakve su običavali primati od Ratzingera. Ovaj je, uvijek odjeven u bijelo, nosio propisne crvene cipele i predstavljao klerikalni sindikat.
Kongregacija kardinala Mueller prema ”Ustavu” (Povelji iz 1988.) odobrava sve papine akte. Dvije Franjine enciklike naprosto su ignorirali, pa su izašle bez njihova imprimatura. Smatrali su ih previše ”vrućima”, jer su objavile milosrdnu popustljivost prema problemima bračnog morala i pričešćivanju razvedenih. Čini se da su poslije toga iz Kongregacije za nauk vjere počeli vraćati papske akte i bez čitanja. Uslijedila je Franjina žestoka, nesmiljena reakcija. Mislili su da je sušta blagost, a zaboravili da je lojolinski jezuit. Biskup Mueller, najbliži Ratzingerov prijatelj i pouzdanik, brutalno je smijenjen, javno likvidiran na ponižavajući način, mimo svih običaja, te zamijenjen prikladnim jezuitom. Ali, to je bio tek početak. Ono što papa zapravo smjera je pretvaranje Kongregacije za nauk vjere, kojom je desetljećima zapovijedao Benedikt, u drugorazrednu kurijalnu kancelariju, manje značajan dikasterij!
O novoj apostolskoj povelji koja će pod naslovom ”Praedicate Evangelium” biti publicirana ove godine, 31 godinu poslije prethodnog ”ustavnog” dokumenta, doznajemo iz diplomatskih krugova. U katoličkim se prešućuje, a u svjetovnim o svemu tome nemaju pojma, budući da na fenomene Crkve gledaju iz dnevnopolitičkog kuta, kroz lokalne teme, u Hrvatskoj primjerice usredotočeni samo na odgođenu kanonizaciju Stepinca i odnose s pravoslavnim crkvama i zemljama.
Novu Povelju pripremaju devetorica kardinala, koje nazivaju skupinom C9. Očekuje se da će tu bombu baciti 29. lipnja na dan sv. Petra i Pavla, a papa će dokument koji uobličuje njegove ideje svakako potpisati do kraja godine.
Po novom ustrojstvu, središnje mjesto kurijalne ”administracije” više neće biti ured za dogmu, Kongregacija za nauk vjere, nego jedna ”superkongregacija” za evangelizaciju, kojoj se potčinjavaju sve ostale. Ta ”superkongregacija”, zapravo ”superdikasterij” jer se i sam naziv ”kongregacija” ukida, nastat će spajanjem Kongregacije za evangelizaciju naroda (Propaganda Fide) utemeljene 1622. i Pontifikalnog vijeća za novu evangelizaciju, kojega je osnovao Benedikt XVI na tragu globtroterskih pothvata Ivana Pavla II. Ali, Ivan Pavao II bio je prava pop-zvijezda, posjetio je 129 zemalja svijeta, samo na jednoj misi u Manili okupio 4 milijuna vjernika i u svom mandatu kreirao gotovo 2.000 blaženika i svetaca. Njegovu karizmatsku djelatnost nije mogao nadomjestiti jedan birokratski ured štreberskog teologa pape Ratzingera.
Ova promjena crkvene formacije sve objašnjava – na prvom mjestu bit će širenje i svjedočenje vjere, a ne njena regulacija.
Po papinu mišljenju, katoličke vjernike treba pripremiti da žive u novoj stvarnosti, u dodiru s muslimanima, kao što se i muslimani moraju sviknuti na katolike, a tu nije riječ o konvencionalnom poimanju ekumenizma kao diplomatskih odnosa različitih crkvenih autoriteta, nego o stvarnom suživotu vjerskih zajednica.
Najvažniji je proklamirani cilj – evangelizacija Europe, ali ne kao pothvat crkvene organizacije koja polazi u križarski pohod protiv ”drugih”, nego je riječ o svojevrsnoj katarzi. ”Biskupi moraju više mirisati na svoje stado, manje na sumpor i Apokalipsu!” Valja pokazati blagost i praštanje prema razvedenima, homoseksualcima i svim manjinama, te oko abortusa. U Crkvi se mora osigurati široko sudjelovanje žena i laika. A uz toliku otvorenost i popustljivost ”prema vani”, nametat će se nepopustljivost ”prema unutra”, u odnosu na seksualne prijestupnike koji zlostavljaju žene, djecu i manjine.
Prilikom evangelizacije zabranjeno je obraćanje pripadnika drugih kršćanskih crkava i Židova, pa čak i politeista iz Amazonije. Što znači da će primarni cilj biti oni iskorijenjeni iz vlastite zajednice i vjere, primarno izbjeglice, ali i oni koji su ostali bez vjere, a tih je upravo najviše među marginaliziranima u razvijenoj Europi.
Nova organizaciona struktura Kurije predviđa da se devet Kongregacija i pet Pontifikalnih vijeća svi izjednače i pretvore u dikasterije – Kongregacije sa svojim kardinalskim prefektima ukidaju se! Biskupi u kurijalnoj administraciji više nisu nadležni lokalnim biskupima – jer Crkva će od 2020. biti ”decentralizirana”, vrijedit će revolucionarni princip ”sva vlast biskupima”!
Lokalna crkva tako dobiva golemu odgovornost u svojoj misiji, ali se više ne može oslanjati na autoritet Vatikana. Po novome, dikasteriji neće odgovarati samo papi, nego i lokalnim biskupima, odnosno biskupskim konferencijama. Nekim dikasterijima bit će na čelu – laici. Kardinalski Politbiro u Rimu zamjenjuje se crkvenim samoupravljačima. Biskupi u svojim biskupijama moraju preuzeti sav teret evangelizacije i karitativnog rada, što od usputne postaje osnovna djelatnost Crkve, dok autoritet među vjernicima više ne garantira njihov čin i rang, mjesto u univerzalnoj hijerarhiji, nego samo moralni status kod vlastitih vjernika. Laički pokreti tu će dobiti silan zamah. Neće se moći tražiti sankcije u pogledu dogmatskih i moralnih pitanja u Vatikanu, a istrage svih kriminalnih prijestupa u crkvi izuzima se od crkvenih sudova i prepušta svjetovnima. Nema više institucionalne zaštite pedofila, s njima će se baviti isključivo policija i sudovi.
Čim je doznao za pripremu ove enciklike i preoblikovanje Kurije, kao i cijele Katoličke crkve u duhu II vatikanskog koncila, ali s odgodom od pola stoljeća, Benedikt se iz duboke povučenosti snažno angažirao te otposlao bezobrazno pismo od 18 stranica koje bezočno kritizira liberale u Crkvi, a za sva zla koja su je snašla okrivljuje seksualnu revoluciju kojoj se nisu odupirali s dovoljno strogosti. Potpuno je opravdao naslov u američkom magazinu ”Time” objavljen na naslovnici prilikom njegove investiture: GERMAN SHEPHERD, koji je igrao na podudarnost između engleskog naziva za njemačkog pastira i njemačkog ovčara, vučjaka…
Ali, to neće zaustaviti proces. Kad Povelja bude dogotovljena, ide u prijevod na jezike, upućuje se kanonistima na reviziju i zatim šalje biskupskim konferencijama, arhijerejskim sinodima grkokatličkih crkava, redovničkim kapitulima i papskim sveučilištima. Za prijedloge i primjedbe imat će samo nekoliko dana. Od sljedeće godine nastaje i gradi se nova Katolička crkva. Svi će u njoj morati iznova potražiti svoje mjesto.