Piše: Denis Kuljiš
Obljetnica Akcije Maslenica obilježena je uz uobičajene mistifikacije. Stvara se lažna slike o toj ”vojno-redarstvenoj operaciji” koja se zamalo pretvorila u debakl, ali je na koncu imala povoljan propagandni učinak, budući da se pumpala u medijima.
U tom medijskom inženjeringu i sam sam sudjelovao. ”Globus” je ima važnu ulogu u promociji ratničkog imidža HV, a ovdje je trebalo pokazati respekt prema naporima i žrtvama mnogobrojnih poginulih i ranjenih, kao i prema onima koji su se istakli jer su u zadnji čas spasili stvar i spriječili da se maslenička operacija pretvori u krupan poraz strateških reperkusija.
Akciju je praktično samostalno poveo načelnik Glavnog stožera general Janko Bobetko, kao lokalni pothvat na zadarskom bojištu, gdje je trebalo potisnuti Srbe s položaja s kojih su vatrom kontrolirali tjesnac Novsko ždrilo. U toku operacije postavljen je pontonski most, ali su ga Srbi oštetili kad su u protuofenzivi povratili polazne položaje. Hrvatska je bila prometno presječena, Maslinički most na Ždrilu je srušen još dvije godine ranije, pa se od Zagreba išlo na jug obilazno, trajektom preko Paga. Tu je neprijateljska avijacija potopila trajekt ”Mate Balota”. Dalje je put vodio kroz Zadar, na Jadransku magistralu do Šibenika, sve na domak srpskih položaja, a zatim preko djelomično urušenog šibenskog mosta, dalje prema Splitu… Godina 1993. bila je očajno ratno razdoblje za Dalmaciju.
Uz Janka Bobetka na masleničkom bojištu su zapovijedali Ante Gotovina, zapovjednik zbornog područja što se sastojalo od nešto njegovi legionara, od 4. gardijske brigade i domobrana, zatim Ante Roso, paradni general sa specijalnim zaduženjima koje nitko nije smio istraživati, Mirko Norac koji je došao iz Gospića nakon ratnih zločina koje je ondje počinio nad civilima (pa je zbog njih poslije osuđen i odrobijao desetak godina), te Mladen Markač, zapovjednik policijske brigade specijalaca, odveden u Haag, ne doduše zbog ”Maslenice” nego zbog prethodne akcije u Medačkom džepu. Cijela ova ekipa radila je prilično diletantski, bez zajedničkog planiranja i koordinacije sa susjednim jedinicama kao i s Glavnim stožerom u Zagrebu, koji je Bobetko ignorirao. Htio je prigrabiti svu slavu. On se cijelu prethodnu 1992. godinu producirao po Bosni, vodeći sa Srbima zajednički rat protiv muslimana, a kad je ondje pretrpio poraz, odlučio je popraviti svoj image jednom oslobodilačkom akcijom u Dalmaciji.
Janko Bobetko bio je sisački prvoborac i general JNA, a napredovao je političkom linijom, uglavnom u Ratnoj mornarici, gdje je bio komesar. Upućen u trupu radi napredovanja (u JNA se nije moglo dobiti viši čin bez trupnog staža) postao je zapovjednik pomorske pješadije JRM. Odmah je u Kuparima priredio manevre, koji su nalikovali na Operaciju Maslenica. O tome mi je pričao general Stipetić, tada oficir karlovačke inženjerije, koja je u tom debaklu sudjelovala. Bobetko je naredio isplovljavanje po olujnom moru i desantni brodovi ravnoga dna počeli su se prevrtati pa se potopilo čudo ljudi, te konji koji su tada još vukli neke topove. Stvar je zataškana – Bobetko je imao jake veze, on i njegova obitelj gospodrili su u Sisku i na Baniji. Još je koncem osamdesetih bio tvrdi unitarist i pisao ”Borbi” pisma na JNA-ekavici, a na prvim izborima, krivo se svrstao uz Savku, što mu je onemogućilo povratak u politiku i vojsku. No, njegov sin istakao se u Sisku, gdje se provodilo etničko čišćenje i pobijen je lijep broj civila, za što su, međutim, osuđeni drugi ljudi… Preko sina vratio se Janko u igru kad je Tuđman poslije Sarajevskog primirja u siječnju 1991. tražio novog načelnika Glavnog stožera. Tus je, naime, odbio instrukciju da se ide naći s Mladićem radi koordinacije za ”iduću fazu rata”.
Na raspolaganju su bili Slobodan Praljak, kazališni režiser s bipolarnim poremaćajem, sam Bobetko, ”stara opsadna kornjača”, prvoborac prethodnog rata, star 72 godine koji se usporeno kretao i mislio, te jedan lik nevjerojatno zanimljive biografije, naime hrvatski stožerni general Ante Roso. Ante Roso je paradirao kao vojskovođa HVO, ali kakva je to vojska bila, ta mu uloga nije osobito zapažena. Po kvalifikaciji, bio je legionarski dočasnik. Kad je počeo Domovinski rat, doveo je u domovinu i nekoliko stranaca iz kriminalnog miljea. Prvo belgijskog prodavača cipela Martyja Cappiaua, krijumčara oružja, koji je prethodno radio u Kongu i među Čečenima, a zatim postao instruktor Rosinih specijalaca. U Zagrebu na Cvjetnom trgu Cappieuau je poslije rata ustrijelio Vjeka Sliška, šefa hercegovačkog klana, koji je smetao drugim klanovima. Još jedan lik pojavljuje se uz Rosu – Claude Dominique Hermant (lažno ime: Andre Petit) koji je s istom ekipom ratovao po Hrvatskoj i Bosni, a nedavno je došao u središte svjetske pažnje jer se ustanovilo da je upravo on prodao Kalašnjikov Ahmedu Coulibalyju koji je počini pariški masakar 2015. godine.
Ante Gotovina bio je Rosin drugar iz Legije, pripadnik 2. padobranske regimente (2. R. E. P.), ali on je plaćenike napustio nakon samo jedne petogodišnje ture, a potom se priključio svom zapovjedniku Dominicu Erulinu, kojemu je služio kao vozač u doba intervencije u Kongu (bitka za Kolwezi, 1978). Erulan je također istupio iz vojske, gdje mu je stariji brat bio proslavljeni legionarski komadant, pa se kao najamnik angažirao u Paragvaju, a zatim se povezao s desničarskim pokretima u Francuskoj, koji su se za novac upuštali i u gangsterske pothvate.
Bobetko, legionari, specijalci i domobrani, zajednički su krenuli u Akciju Maslenica. Iznenadni napad na srpske položaje rezultirao je brzim zaposijedanjem neprijateljskih otpornih točaka, deblokadom Zemunika i drugim lokalnim uspjesima, uz samo desetak mrtvih i nešto više ranjenih. No, tada je uslijedio protunapad. Vodili su ga Arkanovi ”Tigrovi”, koji su pred sobom gonili četničke domobrane, te Vukovi s Vučjaka, fanatični četnički dragovoljci iz okolice Prnjavora. Hrvatske snage morale su se povlačiti i izgubile su sve osvojene položaje, a poginulo je oko 130 ljudi, gubici na razini onih pretrpljenih u ”Oluji”. Što je najgore, činilo se da će front puknuti, a Zadar i Šibenik naći se u bliskom okruženju… Tada Glavcni stožer diže 3. gardijsku brigadu iz Osijeka, a Jozo Čuletić, zapovjednik zrakoplovstva, dobiva zadatak da momentalno improvizira helikopterski desant. On i još jedan časnik – Karlo Jeger – cijelu noć pišu plan prevoženja za angažman transportne eskadrile Mi-8MTV. Piloti HRZ još nisu izvršili preobuku na taj novi tip tek pristiglih helikoptera, a već su bačeni u ratnu operaciju. Treća gardijska, ”Kune”, vrši desant gotovo na prvu crtu, popunjava prazine u rasporedu HV-a i zaustavlja prodor združenih srpskih snaga.
Kako je Bobetko objasnio svoj veliki uspjeh-neuspjeh? Nastupio je na televiziji objašnjavajući da je njegova zamisao od početka bila ”vertikalni manevar”, kopneno-desantna operacija, ono što je poslije drugi fantast, komodor Domazet, pretvorio u hrvatsku obrambenu doktrinu ”zračno-kopnene bitke” (Airland battle). Ta dvojica fantasta i mistifikatora samo su se nadovezali na nedužnu tabloidnu konstrukciju koju smo publicirali još u času izvođenja operacije, objavljujući u ”Globusu” precizne mape. Dao sam naslov: ”Vertikalni manevar Hrvatske vojske”. Sve oblijepljeno odgovarajućim uskličnicima i egidama EKSKLUZIVNO – SENZACIONALNO, na atraktivnom reljefnom prikazu bojišta, koje je za nas izrađivao jedan vrijedni Bošnjak-izbjeglica. Upitao me Jeger sumnjičavo: ”Hm, da malo ne pretjerujemo?” ”Ma daj”, rekoh, ”treba to napržiti…” Jer, zapravo, sve je bilo upravo tako, ako zanemarimo detalje. Vertikalni manevar, improviziran je u nuždi, kao i sve najbolje što je HV ostvario u ratu… Planiraš koliko možeš, a dalje sve ide na elan, na dobru volju i mišiće, pa je bitno da imaš visok moral i razvijaš pobjednički mentalitet.
- General Jozo Čuletić uz Bobetka na obilježavanju jedne obljetnice Akcije Maslenica
Ovu 26. obljetnicu obilježavali su oni koji su više vinovali jedva izbjegnutom porazu, nego ”taktičkoj pobjedi”, koja se svodila na silne napore i velike žrtve da se dođe na status quo ante. Operacija Maslenica razotkrila je dvije najveće slabosti tadašnje HV.
Prva je bila – slabost planiranja. Prastari Bobetko bio je opsjednut zavjerama, urotama i izdajom, pa je osnovne podatke krio i od svojih najbližih suradnika. Koordinacija postrojbi zato praktično nije postojala. Zapovjednici nisu bili svjesni stanja na bojištu, osim na ograničenom segmentu gdje su sami zapovijedali trupama. Upravo zbog tog manjka informacija na nižim zapovjednim razinama, moglo se dogoditi da pripadnici 3. gardijske upadnu u zasjedu na putu Posedarje – Zadar, gdje su izamasakrirani. Na drugom dijelu bojišta, kod Zemunika, povučena je s položaja 4. gardijska brigada, a o tome nitko nije obavijestio domobrane iz Sukošana pa su ih Srbi zatekli nespremne i nanijeli im teške gubitke.
Druga je tragična priča bila – loša organizacija logistike. Markač je opskrbu svojih postrojbi na Velebitu oslonio na brdske konje. Ali, kad je operacija počela, konjska opskrba nije mogla ni približno zadovoljiti potrebe za streljivom i hranom. Specijalci MUP-a dehidrirali su na pustom, vjetrovitom i bezvodnom Velebitu. Stvar je opet spasio general Čuletić. Sam sjeda u helikopter, probija se kroz kanjon Paklenice, nalazi rupu u oblacima, te započinje normalnu opskrbu MUP-ovih specijalaca.
Najveća se tragedija dogodila s opskrbom streljivom. Najodlikovaniji visoki časnik HV-a, ugledni član HDZ-a i potonji uspješni biznismen general Vladimir Zagorac, nabavio je kineske minobacačke mine od 120 milimetara, koje su za trećinu teže od standardnih mina. Stoga se i režim paljbe mora prilagoditi, svesti na manju učestalost. No, to nitko nije prenio posadama minobacača. Uputstva za upotrebu nisu prevedena. Usred najžešćih borbi, mina je eksplodirala u cijevi te pobila cijelu posadu minobacača.
Bez obzira na promašaje vojskovođa koji su demonstrirali nekompetenciju zbog koje je poginulo puno vojnika, a nitko nije pozvan na odgovornost, valjda reći da su se Gotovina, Markač i Krstičević (zapovjednik 113. šibenske domobranske brigade) ondje zaista borili sa svojim postrojbama, pa im sve drugo, politiku, grebanje kao i razne sporedne kriminalne aktivnosti vojske u drugim razdobljima, možemo u ovoj prigodi i zanemariti. Tu je jedino Bobetko negativac, a Roso dežurni lik mutnog profila, koji je djelovao u pozadini, u dubokoj tajnosti, u operacijama toliko tajnim da za njih nikad nije čuo. Normalno da su ga izabrali za predsjednika Hrvatskog generalskog zbora. Haag ga nije istraživao. Nisu ih zanimalo zbivanje u pozadini, krijumčarenje i biznis koji se iz toga razvio, nego samo zločini gdje ih je bilo…