Piše: Denis Kuljiš
U Mostaru su održane mirne demonstracije zbog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Po dejtonskom Ustavu, u Federaciji BiH biraju se dva člana, jedan Bošnjak i jedan Hrvat, ali kako je cijeli mješoviti entitet jedna izborna jedinica, Bošnjaci mogu glasati za nekog ”svog” Hrvata, što su ovom prilikom i učinili, pa su osim Šefika Đaferovića (61), predratnog policajca i suca Okružnog suda u Zenici, poslije rata nižeg funkcionera i jednog od šefova Obavještajne službe (AID), izabrali i Željka Komšića (54), pravnika i profesionalnog političara, koji je karijeru počeo u bosanskohercegovačkom SDP-u. Komšić je dobio oko 219 tisuća glasova, Đaferović 206 tisuća, a Dragan Čović, hadezeovac koji je pridobio 80 posto Hrvata, samo 140 tisuća.
I Komšić se deklarira kao Hrvat, ali teško bi se uklopio u neku nacionalnu stranku. Otac mu je Hrvat, a majka Srpkinja, koju je srpski snajperist ustrijelio 1992. dok je u kuhinji kuhala kavu. Komšić je tada stupio u Armiju BiH, pošao u rat i dobio Zlatni ljiljan, najviše odlikovanje za hrabrost.
Politička karijera nije mu bila tako pravocrtna kao ratna – on ima ozbiljan problem jer ga proždiru ambicije. To u malenoj sarajevskoj čaršiji odmah stvara zazor, djeluje patetično, jer se odvojiš od raje, a nisi aristokrat, kao malobrojni pripadnici starih, begovskih obitelji, koje se i dalje uvažava.
U socijalizmu, postojala je u glavnom gradu bosanskohercegovačke Socijalističke Republike politička kasta koja se identificirala s Jugoslavijom, a ljudi koji su joj pripadali, deklarirali su se kao Jugoslaveni. Srbi su im bili primitivni, Hrvati seljaci, a muslimani još najgori, ”sjenke zaboravljenih predaka”, neka bliskoistočna rezidua. Sve se srušilo na početku rata koji je prerastao u međukomunalni, etnički sukob, no kad je u Bosni intervenirala međunarodna zajednica i u Sarajevu potom uspostavljen balkanski guverneman, ova komunistička ”zlatna mladež” dobila je novu šansu.
Zlatko Lagumdžija, najtipičniji predstavnik toga soja, u zgradi komiteta Partije uspostavio je novu firmu pod lažnom egidom ”SDP”, koju su kopirali od Hrvata, da sakriju kako su se postkomunisti proglasili socijaldemokratima. Za razliku od hrvatskih, kojima je Tuđman oduzeo sve nekretnine, u Bosni su se dokopali imovine, i pod okriljem ambasada, za novih ”konzulskih vremena”, dobili potporu kao ”najmanje zlo” u polunacionaliziranoj Dejtoniji. Osim toga, kako su bili najobrazovaniji i najprilagodljiviji, počeli su servisirati diplomaciju i cijelo NVO-carstvo koje je u Bosni stvoreno umjesto da se novac uloži u privredu. Zato je danas BiH sa 5.561 dolara brutto domaćeg proizvoda siromašnija od Namibije sa 5.855 dolara, s tim što se ekonomska aktivnost pretežno odvija u hrvatskim područjima, dok se u ”nevladinom sektoru” (raznim udrugama, u mirotvornim i konferencijskim aktivnostima) vrti veći novac nego u industriji… Ona praktično i ne postoji, ostala je samo trgovina nekretninama, prodaja zemljišta developerima s Dalekog istoka, koji grade muslimanske rezorte, dok sve vrednije objekte u centru Sarajeva drži pod hipotekom Zagrebačka banka.
Lagumdžijin zlatni dečko postao je Željko Komšić i s esdepeovskim glasovima, Zlatko ga je lako plasirao za člana Predsjedništva BiH 2006. godine kad su mu Hercegovci suprotstavili četiri kandidata, od kojih je jedan radio za Sarajevo, jedan za Zagreb, a jedan je naprosto bio haespeovac što znači Hrvat koji će uvijek učiniti sve da ostane u manjini i na margini.
Čim je izabran za vođu, Željko se počeo ponašati kao pravi balkanski lider, i kad se šišao u brijačnici na Korzu, njegov bi tjelohranitelj s federom u uhu zaustavljao mušterije pred vratima objašnjavajući da se ”Predsjednik šiša”. U građanskoj sredini i među neprijateljima oglašen je za ”sarajevskog jalijaša”, što je teško prevesti. ”Jali” je stara, drvena turska kuća, kakvih je još pun Carigrad, pa je to nešto kao ”get” u našim dalmatinskim gradovima – najtješnji sokaci u kasabi, gdje su kasablije, ili kasabalije, najzaguljeniji. No, osim što se odvojio od naroda, Komšić se ubrzo odvojio i od ostatka rukovodstva. Došlo je do ”sukoba na čaršijskoj ljevici”. Otcijepio se od SDP-a i osnovao svoju Demokratsku frontu (DF). To je, naravno, najviše išlo u prilog konkurentskoj bošnjačkoj centrali Bakira Izetbegovića, bliskog kućnog prijatelja turskog predsjednika Erdogana. Jer i Bakirov je SDA morao dijeliti glasove sa svojim otpadnikom, tajkunom Fahrudinom Radončićem koji je mnoge čaršijske muslimane i Sandžaklije (oni su u Sarajevu ono što su Hercegovci u Zagrebu) privukao u svoj Savez za bolju budućnost BiH (SBB). Odvojili su se od ”džamijske matice” u kojoj je neprikosnoven sin pokojnog predsjednika Alije Izetbegovića, i to jedino po porijeklu, jer su neke druge njegove kvalitete nevidljive čak i njegovim najbližim suradnicima.
To su dramatis personae, protagonisti koji su se trebali sukobiti i na izborima 2018. godine. Mjesecima unaprijed, oni su gradili svoje strategije i planirali svoje planove.
Najlakše je, ali istodobno i najteže bilo Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske, koji se više nije mogao natjecati za taj položaj, a nije se mogao vratiti u Vladu, jer bi to značilo istaći kandidaturu za Parlament RS u samo jednoj izbornoj jedinici pa oduzeti izbornom procesu ”plebiscitarni karakter”, što mu je u ovom času jedino moglo pomoći. Dosadašnji član Predsjedništva iz konkurentske stranke, Mladen Ivanić, lako bi pobijedio svakog Miletovog teledirigiranog kandidata. Dodikov je problem što ima samo sebe, a tri su funkcije bitne, pa mora ići na onu koja mu omogućava najveću mobilizaciju birača. To ostvaruje na uvijek istoj temi – obrani opstojnosti entiteta, Republike Srpske, kojoj Bošnjaci verbalno prijete.
U očima međunarodne zajednice, Mile je opasan remetilački faktor – okorjeli nacionalist koji sve radi po svojoj glavi. S njim se, doduše, sve može ispregovarati, ali ne pristaje na goli pritisak i ucjene što je svojstveno ostalim bosanskohercegovačkim političkim supkulturama. No, činilo se da je Dodikovoj vlasti došao kraj. Ekonomski, Republika Srpska stoji još lošije od Federacije (nema Hrvata, protjerani su), ali što je najgore, mrtvilo političkog života gdje postoji samo vlast i beznačajna opozicija stranke kojoj je Radovan Karadžić počasni predsjednik, na koncu je eruptiralo prosvjedima zbog ubojstva jednog mladića, istaknutog ”influencera” na društvenim mrežama, u koje je, kako se čini, bio upletena entitetska policija. Svakog tjedna, u središtu Banja Luke održavale su se zbog toga masovne demonstracije i opozicionari su stali misliti da će sve ići glatko. Nisu se puno pomučili, održali su dvadesetak zborova, dok je Dodikova vladajuća stranka odradila 105 skupova na terenu, okupljajući one koji od nje ovise i one koje vjeruju u Mileta.
Rezultat je bio frapantan – Dodik je osvio 350.000 glasova, više od bilo kojeg kandidata u Bosni u ovom stoljeću. Njegova stranka SNSD osvojila je više glasova nego bošnjački SDA u dvostruko brojnijem biračkom tijelu. Imat će oko 40% glasova u Parlamentu RS, s tim da su mu stalni koalicijski partneri osvojili oko 25%, što znači da će moći formirati vlast kakvu želi. Na izborima za Predsjednika RS pobijedila je njegova (blijeda) predsjednica vlade, birokratkinja Željka Cvijanović. Što bi se reklo grafiterskim jezikom ulice – Mile Rulz! Kakav je to uspjeh, može se shvatiti tek kad se razaberu potezi i neuspjesi svih ostalih političkih aktera u Bosni.
Hrvati su u Federaciji petina biračkog tijela, i na svim izborima osim na lokalnim i onima gdje se biraju pripadnici (gornjeg) Doma naroda (iz hrvatskih kantona), uvijek moraju biti preglasani. Nisu uspjele političke inicijative za promjenu biračkog zakona – i neće, jer se tome protive njemačka Vlada i američki Senat, budući da neće poticati daljnju etničku fragmentaciju u dejtonskom ”konsocijacijskom” aranžmanu, nego bi ga zamijeniti modernom demokracijom (što, međutim, zahtjeva federalizam). Čoviću i onima koji su eventualno promišljali hrvatsku strategiju, preostala su stoga dva puta. Jedan je da zaoštre ”hrvatsko pitanje” i maksimalno homogeniziraju biračko tijelo, te drugi, da vode neku inkluzivnu, pomirljivu politiku, ufaju se u Boga i nadaju se da u Bosni i đavao nije rekao laku noć. Čović je odabrao prvu soluciju. Nije on glup, nego jako pametan i lukav. Prvo je razglasio da stupa u koaliciju s Miletom Dodikom – što je bilo jako čudno, jer ako sklapaš takve saveze, nastojiš da se zakuju diskretno. Jer, mobilizirao je Bošnjake, koji najviše mrze Srbe, dok prema Hrvatima imaju ”kulturni kompleks inferiornosti”, ako se to tako može reći u okvirima političke korektnosti – njihovi konzervativci tajno se dive hrvatskom ”građanskom klerikalizmu”, što spaja nacionalizam i biznis. Ali gdje ćeš naći muslimanskog bega koji nije islamist nego etatist? Jedini živi u Zagrebu – to je dr. Zlatko Hasanbegović. No, i on je Hrvat, a ne čaršijski salafija.
Kad su dočuli da se Čović udružio s Dodikom, svi su se Bošnjaci digli na noge, a u vodstvu SDA održan je ”divan na konjima” i stvoren plan za sofisticirani politički inženjering, koji nije mogao smisliti Bakir, ali su mogli ljudi koji ga okružuju, osobito ako im je pomagao bivši ”komesar za otomanske zemlje”, dr. Hakan Fidan, koji je u međuvremenu avanzirao za šefa Milli Istihbarat Teškilat (MIT), Erdoganove obavještajne službe. Ona u Njemačkoj, u turskoj zajednici, drži oko 6.000 agenata, nedavno je u Prištini izvršila otmicu nastavnika iz gulenističke škole koju su pohađala djeca vodećih kosovskih političara i biznismena, a koliko je prisutna u Bosni, ne treba nagađati, jer je dobro poznato. Pritom, ne treba na to gledati naivno i jednostrano, jer turska diplomacija i državne strukture, osim što podupiru Bakira, imaju stratešku suradnju s Aleksandrom Vučićem i Miloradom Dodikom.
Činilo se, dakle, da je mobilizacijom Hrvata i narativom o ”žrtvovanom narodu”, preuzetom od Bošnjaka, koji su ga prepisali od Srba, Čović napravio političko samoubojstvo. Ali to je sasvim pogrešan dojam. Njegov cilj nije bio da uđe u Predsjedništvo. Obnarodovanim savezom on se već stavio pod Dodikovo okrilje – Dodika je pretvorio u zaštitnika hrvatskih interesa u Sarajevu, što je puno jači mandat od onoga što su ga dobili Džaferović i Komšić, Bakirovi privjesci, jer uključuje stvarnu moć i politički legitimitet unutar dvije nacionalne zajednice, pola korpusa stanovništva te države.
Zašto Čoviću odgovara da izgubi? Prvo, zato što nije mogao dobiti, drugo, zato što će na temelju toga poraza dobiti mnogo više u entitetskoj vladi Federacije BiH, mjesta s kojih se disponiraju državni novci za infrastrukturu i svekolike javne potrebe… K tome ima platformu za buduće političko djelovanje. Moći će posvuda nastupati kao glavna politička žrtva bošnjačkog nesumnjivog presizanja i pretvaranja Bosne u sarajevsku džamahiriju. Već su se i Hrvati, dakle, naučili, da u Bosni politički najviše vrijedi status žrtve – kad ga stekneš, nitko te ne pita zašto ulice nisu pometene i zašto su pokradene milijarde od međunarodne ekonomske i humanitarne pomoći.
Što je pak bio bošnjački plan za izbore, zamisao za, nazovimo to kao da je film Hajrudina Krvavca – ”Operaciju Baščaršija”?
Plan je bio vrlo sofisticiran. Za klerikalno-islamistički SDA smrtni neprijatelj nisu ni Srbi (s Miletom se uvijek dogovore koncesije) ni Hrvati (oni su zadovoljni onim što dobiju u institucijama). Pravi je naprijatelj razjedinjeni SDP, koji sačinjavaju ”stari” SDP, novi Komšićev DF, a osim toga i novi, urbani i tolerantni starajevski građanski pokret, najbliži liberalizmu, ”Naša stranka”. Osnovao ju je prije deset godina redatelj Danis Tanović, a sad je kao kandidata za Predsjedništvo istakla Borišu Falataru (tata Hrvat, mama iz roda Bijedić/Pozderac), nevjerojatno karizmatičnog lika, mladog funkcionera UNESCO-a, koji je završio Američki univerzitet u Parizu, LSE u Londonu i Kennedy School of Goverment na Harvardu.
Te tri stranke na ovim su izborima skupa pridobile toliko glasača da su mogle izabrati OBA člana Predsjedništva BiH da su ušle u koaliciju. Ali, ta je opasnost za Bakira na vrijeme otklonjena poticanjem Komšićeva samoljublja.
Komšić i njegov DF išli su samostalno, jer se Željko morao dokazati. Krenuo je s antihrvatskom platformom, prijeteći da će ukinuti manjinsku naciju i pretvoriti je u nacionalnu manjinu – ali to, vidjeli smo, ne ide bez rata… No, privukao je mnoštvo bošnjačkih glasova, toliko da je prestigao i blijedog ”državotvornog” Bakirova ”starog udbaša”, kako u čaršiji krste Džaferovića, pa su istisnuli Čovića i, što je još važnije, satrli kandidata SDP-a Denisa Bećirovića, jednog bezveznog srednjoškolskog profesora iz Tuzle, te naposlijetku srušili i ”odmetnika” Fahrudina Radončića. Ne samo da je pukao Fahro, nego i njegova stranka, dok je SDA ostao neokrznut, jer smiješni DF kojemu je SDA ”posudio” svoje najbješnje glasače, nije ništa osvojio, i bošnjački klerikalni begovat, ostao je na svome. Demokratska fronta, naime, ne kontrolira teren, budući da je to ”frontmenska” stranka, a Izetbegovići uvijek mogu računati na ”džamijske golubove”. Zaista, ”Operacija Baščaršija” izvedena je superiorno, kao da ju je provela CIA, agencija koja je ranije obučavala ljude iz MIT-a.
Je li transfer bošnjačkih glasova ”neprijateljskom” kandidatu – koji se po učinku pokazao veoma prijateljskim – išao spontano, ili su u tome doista pomagali stranački i ostali specijalisti zaduženi za terenski inženjering? U politici i ne postoji drugo, osim u prijelomnim trenucima, kad se glasačko tijelo pokrene kao lavina. Bilo je jedino potrebno vrlo pažljivo dozirati, tako da propadne Bećirović, a Komšić ne pokopa slabašnog Džaferovića.
Kad je sve bilo gotovo, Hrvati u hercegovačkoj metropoli Mostaru osjetili su se poniženima. Tko to u Bosni ne razumije, taj Hrvate ”mrzi više nego što bi bilo normalno”, kako se kod nas govorilo za Srbe u doba nenarodnog režima kad su se takve obijesne šale zbijale na Radiju 101, budući da nije bio pod striktnom kontrolom političkih instancija.
Svoje frustracije Hrvati u Mostaru iskazali su mirno, kulturno, a ne kao Bošnjaci u doba ”Bosanskog proljeća” 2014. godine kad su navijačke skupine pristigle iz Sarajeva te pojačane lokalnim huliganima spalili zgradu Županije, Gradsku vijećnicu, sjedište HDZ-a i mnoge privatne kuće. Mostarski Hrvati nisu toliko frustrirani. Zapadni Mostar je za razliku od Istočnog, napredno, civilizirano i moderno urbano središte, a osim toga, svi koje ”tamni vilajet” suviše nervira, sjednu na autobus što preko Širokog i Posušja futurističkom Dalmatinom vodi u Zagreb, te okrene leđa bosanskim prilikama i neprilikama, idotskoj politici koju ondje uglavnom vode idioti ili sebični ali jako vješti ljudi, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, koja za sad nema neku bolju ideju za Bosnu.
Prosvjedna šetnja nekoliko tisuća ljudi – po bošnjačkim medijima ”oko tisuću”, po hrvatskim ”oko deset tisuća” – završila je u četvrtak bez ikakva incidenta. Incident se dogodio nešto kasnije. Sarajevska televizija ”AlJazeera” emitirala je alarmantnu vijest o okupljanjima u Mostaru, te poslije nekoliko sekundi autentičnog snimka kojim je ”ovjerovljeno” mjesto zbivanja, prikazane su umontirane demonstracije crnogorskih navijača u Podgorici. Uniformirani u crvene majice, kratko ošišani i izbrijani ti bilmezi mašu ”bengalkama”. Prikazana masa je nabrijana i ratoborna, samo traži s kim će zametnuti kavgu. U Istočnom Mostaru među Bošnjacima, nastala je lagana panika, i dvije zajednice dmah su se hermetizirale, a grad nakratko podijelio kao Belfast. Nedostajala je iskra da dođe do nekog incidenta, koji bi onda hrvatske reakcije na legitimni – zakonit, ali ne i politički vjerodostojan izbor Željka Komšića – pretvorile u još jedan dokaz da se ”s agresivnim hrvatskim nacionalistima ne da živjeti…”
Kad se pažljivo pregledaju fotografije mostarskog prosvjeda, vidiš da je tu bila okupljena obiteljska publika, a s jedinim transparentom (na engleskom) hodali su neki lokalni hipsteri ishemičnih fizionomija. Potencijal za nasilje bio je – nula. Da se napravi ozbiljan belaj, nedostajalo je nekoliko autobusa honorarnih navijačkih mudžahedina. Ali, bilo bi previše opasno – sve bi službe to smjesta registrirale. Dakle, završilo je na medijskoj diverziji. AlJazeera se ispričala – tek utradan ujutro, a na provokaciju nasjeo je jedino bubnjar pjevača Dina Merlina, koji je izjavio da bi na te bildere-Hrvate trebalo poslati tenkove! Dino mu je smjesta dao kopito, otjerao ga iz benda, jer je on uspješni pop-muzičar koji koncertira po cijeloj Jugosferi i po dijaspori pa ne želi antagonizirati hrvatsku publiku.
No, kako je uopće došlo do toga da AlJazeera napravi onakvu, što bi se uličnim riječnikom najbolje okrstilo – svinjariju?
AlJazeera kojoj Hrvati tepaju da je ”džihadistička dalekovidnica” zapravo je vrlo mekano sredstvo muslimanske propagande, koju emitira Katar, najliberalnija zaljevska država (u kojoj su osim američkih, doduše, prisutni iranski intersi). AlJazeera se sastoji od tri kanala – na jednom se vrti program na arapskom, na drugom na engleskom, a na trećem na ”shb”, iz Sarajeva, kao AlJazeera Balkans. Opća je misija ove globalne mreže da otklanja predrasude prema muslimanima na Zapadu, da prikazuje i ”drugu stranu”, tragične bliskoistočne zemlje iznutra, kao i manjinske zajednice po svijetu, koje su nerijetko uzložene pritiscima. No, tu se ne naglašava politički aspekt, nego se prikazuje život, žrtve ekonomske i društvene neravnopravnosti. Glavno ”izražajno sredstvo” nije vijest, nego reportaža. U tome je internacionalna novinarsko-produkcijska ekipa katarske AlJazeera najbolja na svijetu, puno bolja od CNN-a. Riječ je, dakle, o projektu širenja kulturalnog, a ne političkog utjecaja, a kad se u Sarajevu osnivala postaja za Balkan, glavni ljudi uredništva regrutirani su u Zagrebu. Za razliku od sarajevskog N1 koji je u većinskom vlasništvu američkog i britanskog kapitala, ali se uređuje kao da je glasilo onih antisrpskih i antihrvatskih krugova u bošnjačkom SDP-u i DF-u, program AlJazere je istinski inkluzivan i socijalno osjetljiv, pa tim više začuđuje što je upravo odatle potekla ova ”fake news” storija, očito precizno plasirana u ključnom trenutku, kao da su je skuhali majstori-Rusi na svojoj Russia Today (RT) subverzivnoj televiziji na engleskom…
Možemo spekulirati da je bila riječ o specijalnoj operaciji ”ubacivanja” u uređivački proces AlJazeere u Sarajevu, a stvar bi sigurno trebalo pomno istražiti, ali to mogu samo vlasnici, urednička i upravljačka struktura u centrali. Kako bi to svakako trebalo učiniti, te doći do vinovnika i naručitelja, možda bi se mogla poslati peticija uglednih Mostaraca, ali to bi opet izgledalo kao neka hrvatska žalopojka – vjerojatno bi ipak trebalo poduzeti jednu inteligentnu akciju s odgovarajućim predumišljajem, te s boljim izgledima na uspjeh u ovom specijalnom ratu…
Program AlJazeere u Hrvatskoj emitira – Sportska Televizija (SPTV). Kako je do toga došlo? SPTV je u vlasništvu Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) koji je tri sata svojih dnevnih termina prepustio Katarcima. Zašto? Za lovu, naravno, za što se sve i radi u toj čuvenoj svjetskoj sportskoj organizaciji koja, kako se nedavno pokazalo u nizu afera, nije posve otporna na korupciju. Predsjednik HOO je dr. Zlatko Mateša, a počasni predsjednik i (doživotni) predstavnik u Međunarodnom olimpijskom izboru sam legendarni Antun ”Tonči” Vrdoljak. Još ranije, haooovci su pokušali utrapiti SPTV državnoj televiziji, čemu su ondje uspješno izmicali. Dosta im je što moraju financirati Josipovićev ZAMP, pa ne žele na grbaču natovriti i sportske uhljebe. Za program SPTV vuku se od države ozbiljni novci, a postoji i sponzoraj, ali to je sve izgubilo smisao otkako je na tržište ušao Sport klub (SK) i pokupovao sve prijenose, tako da ništa nije ostalo ni za HRT. HOO se malo pokrpio AlJazirom, ali vjerojatno nisu jako našpanani da tu nacionalnu frekvenciju održe po svaku cijenu…
Hrvatske političke stranke iz BiH, a i ove domoljubne hrvatske, koje uvijek traže neku popularnu inicijativu s kojom bi mogli pokazati da brinu za Hrvate u Bosni, iako ih u stvarnosti nije briga (a možda je i bolje da je tako s obzirom na njihove kompetencije) trebali bi svi kolektivno nasrnuti na Vijeće za elektronske medije da pritisne SPTV. Valjalo bi razmotriti taj prilično nečuven dil s televizijom iz Sarajeva koja, pokazalo se, ne može spriječiti antihrvatske provokacije.
Ukratko, pred Vijeće za elektronske medije treba iznijeti ovaj slučaj, jer se on dogodio u suverenom hrvatskom medijskom prostoru – na području Hrvatske, gdje AlJazeera Balkans emitira, iako nema koncesiju. Vijeće će se obratiti AlJazeeri, a ondje će onda ozbiljno razmotriti počinjenu štetu i – letjet će glave. Po žrtvama bit će lako identificirati o kakvoj je intruziji bila riječ.
Uopće, vrijeme je da Hrvati zasnuju svoju inteligentnu strategiju za djelovanje u bosanskohercegovačkom političkom prostoru. On njih neće biti političkog naroda dok se ne riješe patronata HDZ-a, Crkve i Mileta Dodika. A sve kazuje da idu baš u suprotnom pravcu.
No, politička rezultanta ovih izbora i ukupni rezultat ”Operacije Baščaršija” bit će porazan za Bošnjake. Oni su računali da će pored dva njihova semideponentna predstavnika u Predsjedništvo ući Ivanić, koji doduše nema nikakvu realnu moć u Republici Srpskoj, ali bi Predsjedništvo s dva antidodikovska člana iz FBiH i jednim njegovim protivnikom iz RS, moglo priodonijeti pokušajima da se politički marginalizira. No, dogodilo se suprotno. Dodik je u Predsjedništvu zadobio ključnu funkciju zaštitinika srpskih i hrvatskih interesa u Bosni. Neće dozvoliti, rekao je, da se diže tužba protiv Pelješkog mosta i prave slične ujdurme. I dalje će se s njim moći pregovarati o neposrednim (ekonomskim) interesima i projektima, ali sad će sve biti dvostruko skuplje.
Kao zaštitnik hrvatske zajednice koji traži interkomunalni dijalog, Dodik će postići bolju recepciju u Europi i u Americi. On je i sad jedini bosanskohercegovački lider koji samostalno razvija odnose s Rusijom, Turskom i Austrijom. Osobno je blizak s Putinom i Hansom-Christianom Stracheom, desničarskim potkancelarom vlade u Beču, te Vučićev partner, s kojim zajednički nastupa kod Turaka i Kineza. S Turcima dogovaraju brzu cestu Beograd – Doboj, s odvojkom za Sarajevo, a kineska firma iz Banja Luke već je kupila neke balkanske burze. U Doboju Kinezi pak grade veliku termoelektroanu te auto-cestu do Prijedora, što će je dovesti na oko 76 kilometara od spoja s hrvatskom kod Siska. Naravno da su se, s obzirom na Čovićev gest, i odnosi sa Zagrebom popravili – nakon nekoliko godina opstrukcije, napokon je počela gradnja mosta u Gradiški, što je zadnja zapreka na europskom koridoru, pravcu koji financira EBRD u povezivanju zapadnih dijelova Republike Srpske i Federacije sjeverno od Sarajeva s metropolama EU.
Zaista, po besmrtnoj frazi nezaboravnog hrvatskog premijera Zorana Milanovića, darovitog zabavljača masa, koji na žalost nema svoju tv-emisiju, Bošnjaci su ”tjerali mečku, a istjerali King Konga”. Cijeli izborni inženjering bio je sračunat ne toliko na to da se ponizi Hrvate (to je bio usputni cilj) koliko da se onemogući i postupni uništi Mile Dodik. Maheri su nasjeli na njegovu propagandu da je on jedini zaštitinik Republike Srpske. Štiti je, zapravo, Dayton, a Mileta su instalirali Amerikanci, kojima je rek kasnije počeo ići na živce, jer se previše osamostalio. No, BiH je u Daytonu komponirana tako da se vječito održava balans, i tko god pokrene akciju da nešto silom promijeni, izazove podjednako jaku reakciju. Zato se Hrvati ne smiju uznemiravati zbog izbornog poraza Dragan Čovića. On sam je rezultatom nesumnjivo zadovoljan, a svi problemi koji ostaju, dugoročni su i ne mogu se riješiti ni pogoršati intrigiranjem čaršijskih gulamfera koji po kafanama razvijaju taktike na način vječite turske provincije, opisane u divnoj staroj pjesmi – ”Vino piju age Sarajlije”…
Ali, u jedno možeš biti siguran: što god se događalo, svjetski mediji neće to ništa razumjeti:
https://www.bloomberg.com/news/articles/2018-10-19/the-balkans-are-coming-apart-at-the-seams-again?fbclid=IwAR2571HlYx_ojUrMh9z9zpLaTRDxqWclt_0CuWSDCUKjQZY17D6pdkDxhkA