Piše: Denis Krnić
Nemamo namjeru osporavati potrebu za održanjem borbenog zrakoplovstva, no pitanje je – kakvo nam je zrakoplovstvo potrebno?
Nabava borbenih aviona za jednu vojsku velik je događaj sam po sebi. No, nevolja je kad se akteri više bave nacionalnim i političkim rezonima pa mišljenje profesionalaca zadobiva manju težinu, a tehnički, čak i osnovni racionalni aspekti, ostanu u drugom su planu. Sustavno se izbjegava raspravljati o temeljnom pitanju – zašto su nam uopće potrebni nadzvučni borbeni lovci?
Bi li nam pored goleme morske površine koju treba čuvati te spašavati ljude i imovinu, možda bilo bolje nabaviti dozvučne, lake borbene lovce, kudikamo jeftinije, a novca preusmjeriti na jačanje Obalne straže i naše Ratne mornarice?
HRZ je oduvijek uvijek bio usmjeren samo na air-policing. Valja zaboraviti na nekakvo sofisticirano udaranje po površinskim ciljevima. Nikad nismo niti imamo imali ništa navođeno za površinske ciljeve, već isključivo gravitacijsko, slobodnopadajuće. Za hrvatsku razinu airpolicinga dovoljni su i češki L-159 ili korejski T-50.
Što će Hrvatskoj, zemlji uskog teritorija i širokog mora, bez strateške dubine kopna, upravo nadzvučna borbena komponenta Ratnog zrakoplovstva? Nemamo ni studiju koja bi rekla zašto nadzvučni lovci, a zašto ne dozvučni, laki borbeni lovci… S obzirom da, dakle, nemamo stratešku dubinu državnog teritorija, nama treba „smart“ borbeno zrakoplovstvo, a ne nekakvo „dominantno“ kako to kažu oni koji se koriste JNA žargonom. LIFT kategorija aviona (Lead-In Fighter Trainer) mala je, izrazito manevarbilna platforma koja je gotovo jednako opremljena kao i određeni višenamjenski borbeni avion, a znatno jeftinija solucija.
Ideja da našim susjedima jednog dana pružano usluge regionalnog air-policinga? Lijepo zvuči, ali prvo valja spoznati vlastite mogućnosti. To je usluga koju treba prodati, ali kako je prodati kada nemamo nikakav jasan strateški cilj u regiji i ciljeve djelovanja u njihovom ostvarivanju? Jedna od komponenti nacionalne moći države je i vojni instrument, ali mi nemamo ni stratešku analizu svog susjedstva s aspekta sigurnosnih, ekonomskih i političkih trendova. Tim slijedom definiraju se prijetnje i ugroze, te stvara osnova za primjenu svih instrumenata nacionalne moći, uključujući i onu vojnu. Tek tada možemo razgovarati o prioritetima u vojnom opremanju i nabavama u zrakoplovstvu, kao i u našem pomorskom obrambenom sektoru. Možemo mi donositi najbolje strategije nacionalne sigurnosti na svijetu, ali što nam vrijede ako se ništa od toga ne provodi?
Da se vratimo air-policingu. Sam vrh Sjevernoatlantske vojne alijanse odlučuje koja država-članica u datom trenutku ima resursa i sposobnosti pružiti uslugu nadzora i čuvanja zračnog prostora nekoj zemlji. Air-policing nad susjednom Slovenijom odavno provode Talijani i Mađari. Nema sumnje da bi Mađari drage volje obavljali air-policing i nad Hrvatskom s obzirom na posebne interese koje imaju ovdje… Nebo južnije nam Crne Gore čuvaju grčki i talijanski lovci. Ideju hrvatskog air-policinga ”u komšiluku” dodatno ruši i obnova avio-baze u Kučovi (60 km južno od Tirane) u koju će NATO uložiti 50 milijuna eura. Baza će, kako su najavili iz Vrhovnog zapovjedništva savezničkih snaga Evrope (Supreme Headquarters Allied Powers Europe – SHAPE), biti podrška operacijama zračnog transporta, logističke podrške ali namijenjena i za – kontrolu zračnog prostora. Kako to da se mi, koji volimo sebe udvornički prikazivati kao strateškog saveznika SAD-a, nismo strateški pozicionirali unutar Saveza pa, recimo, uspjeli izlobirati NATO-vu zračnu bazu, a Albancima, koje često podcjenjuju, to je pošlo ra rukom? Imamo zračne luke koje bi bile za to itekako pogodne – Pula, Udbina, Željava na samoj granici s BiH. Pista u Puli kompletno je građena po NATO-standardima još u vrijeme Jugoslavije. Prestali smo biti kuražni, prestižu nas ambicije drugih, i naša perspektiva pružanja air-policing zaštite u susjedstvu očito je iluzorna.
Kod izbora borbenog aviona još će u najmanjoj mjeri biti važan sam kupljeni avion. Bitno je što država uspije ostvariti ako se upusti u tako divovski trošak. U prvom planu tu je transfer tehnologije raznim industrijama, što bi posrnulom hrvatskom gospodarstvu itekako dobro došlo i što bi svakako trebalo iskoristiti. U međuvremenu, promijenila se i zakonska regulativa EU-a te „offset“ više nije obvezan i svaki dobitak na ovom području bio bi veliki plus za kupca. Nadalje, izborom aviona odabire se i dugoročni partner te se i tu valja zapitati koje će blagodati osjetiti građani RH od nabave borbenog aviona. Sadašnja raspoloživost određenog tipa aviona te njegova niža cijena nikako nisu najvažniji ako ne postoji taktička i tehnička opravdanost u dugoročnom smislu. Zbog politikanstva prisutnog u HRZ i netranasparentnosti procesa akvizicije, nikada nije definirano kakve to performanse treba imati budući borbeni avion. Nikad nismo čuli kakav bi bio hrvatski scenarij uporabe F-16 Baraka ? Danci su napravili fantastičnu studiju odabira između tri kandidata (F-35, F-18 Super Hornet, Eurofigher) s tako jasno obrazloženim parametrima i načinima njihova ocjenjivanja da su iz ovi Boeinga na koncu odustali od tužbe s kojom su htjeli poništiti odabir F-35. Ali Danci u vojnom sustavu imaju ono što mi nemamo, a to je pozitivna selekcija i vrhunski kadrovi koji mogu iznjedriti takav snažan dokument.
Kad gledamo ove naše „nobelovce“ kako to da nikome nije čudno što se na istom MORH-ovom popisu ponuda svojedobno nalazili vrhunski Eurofighter ili ruski MiG-29 s jedne, te rabljeni Mirage ili F/A-50 s druge strane? Slična situacija ponovila se i sada: punokrvni izraelski borbeni teškaš F-16 Barak i korejski laki školsko-borbeni F/A-50 u istoj utrci?! Potpuno nejasno i nelogično, a sve zbog preširoko definiranih zahtjeva HRZ-a.
Gotovo je nepoznato u široj javnosti da se 2011. razmatrala mogućnost davanja koncesije na zaštitu nacionalnog zračnog prostora Talijanima ili Mađarima, što bi posljedično značilo i odustajanje od vlastitih borbenih aviona. O tom pitanju razgovaralo se i sa Slovencima i o njihovim iskustvima prepuštanja nadzora neba. Jedna naša vojna delegacija posjetila je tada i talijansku bazu iz koje uzlijeću lovci koju čuvaju nebo „dežele“. No, u međuvremenu odustalo se od takvih ideja.
Jadransko more je uvijek bilo, jest i bit će naše najvažnije, zapravo jedino geopolitičko težište. Nikako da se osvijestimo da je tome tako. Teško je to prihvatimo, a otežano je admiralskim sujetama, bolesnim ambicijama i pogrešnim planiranjem na političkoj razini. Umjesto da bude nešto poput Gorske službe na moru, Obalna straža u Hrvata je nekakva paravojna formacija, bez pravih ovlasti na moru (ima ih samo MUP). Najveća je zabluda ideja da HRM mora biti temeljni organizator i nositelj naše pomorske obrane i sigurnosti. Naša povijest ne daje tome opravdanja. U toj zabludi HRM čvrsto uz sebe drže Obalnu stražu. Obalna straža mora biti ključ rvatske prisutnosti na morskoj pučini od Istre do Prevlake, a to mogu osigurati samo brzi presretači i višenamjenski „offshore“ patrolni brodovi. Puni smisao zaokružio bi se kada bi smo u Obalnu stražu uključili i sve brodove policije, lučkih kapetanija, carine, ribarskih inspekcija, njihove senzorske sustave na moru i sve nacionalne središnjice za usklađivanje traganja i spašavanja na moru. Dakle, sve ih staviti pod agenciju koja bi se zvala – Admiralitet Obalne straže. Bio bi to rasni hrvatski pomorski brend.
U miru, HRM mora biti samo manja komponenta koja ima moć protubrodskog djelovanja. U današnjem svijetu ne treba nam JRM megalomanija…
Mornarica i Obalnu stražu kakvu danas imamo ne doliče našoj pomorskoj tradiciji. Tko je odgovoran? Nevinih nema, ali u svakoj zemlji oni na vlasti uvijek imaju veću odgovornost od onih koji to nisu. Stoljećima živimo na moru, stoljećima gradimo brodove i ratujemo na moru, a jedino danas ne uspijevamo artikulirati vlastitu doktrinu prisustva na Jadranu. Kako smo se to nasukali u morskom plićaku? Što bi rekao jedan moj prijatelj koji je nedavno, na žalost, napustio vojni sustav i fenomenalno dobro razumije vojna pitanja i globalne silnice: „Ako nemaš jasan strateški cilj, sve ti je zasrano“.