Piše: Denis Kuljiš
Pođeš li uzbrdo na Pantovčak, na prvom zaokretu ukazat će se pred tobom kuća koja kao da je postavljena za inscenaciju nekog horror-filma. I među zapuštenim vilama u zapuštenim ulicama ruiniranog grada naše male zasebnosti, ova se ističe jer je obavija neka gotovo mistična aura propadanja u ustajaloj agramerskoj klimi bez propuha. Da je Frankenstein Zagrepčanin, smjestio bi se u tu kućerinu s vrtom koji se ne plijevi i ne čisti otkako su otišli američki marinci, koji su stanovali u susjedstvu, te priređivali grill-partyje i uz bučnu muziku, goli do pojasa, ispijali svoje vodnjikavo pivo iz konzervi.
U toj začaranoj kući živi jedan ekscentrični marginalac, zagrebački kulturnjak, dio sve brojnije populacije posve marginaliziranih marginalaca hrvatske marginalne kulture – i oni koji su u mejnstrimu, nerijetko su na egzistencijalnom minimumu, a mejnstrimska je kultura i sama marginalna u odnosu na europski mejnstrim, koji bi se također pretvorio u nešto marginalno, da ga obilno ne futraju javni fondovi, budući da se u državama Europe podrazumijeva kako je za obranu legitimnosti, nužno uspostaviti ”modernu nacionalnu kulturu”.
Kad uđeš u tu kuću zapanji te sablasni ugođaj – drveno stubište škripi, sve je pokriveno debelim slojem prašine. Posvuda su knjige – stare, suhe, požutjele knjižurine, knjižice i svesci, a ako koju rastvoriš, slomi se okoštali uvez. Káda je također puna knjiga i ne koristi se destljećima, u kuhinji je sve pretrpano nekim starim, prljavim posuđem. S kuhinjskog balkona vodio je mostić u vrtni gazebo, što pokazuje da su stanari nekoć bili kulturna i bogata gospoda. No, to je sve sad u tako ruiniranom stanju da izgleda kao da se u tu kulturnu egzistenciju uselio neki homles. Stanište ovog marginalnog kulturnjaka potentna je metafora za cijelu jednu propalu društvenu i kulturnu formaciju.
Domaćin je posebna i duga priča koja, međutim, ne zaslužuje puno riječi – čovjek, zapravo, nikad ništa nije ozbiljno napravio ili ostavio za sobom, pa ga možda ne bi trebalo ekstenzivno opisivati. Nizak i poširok, neuredan, u košuljama podrapane kragne, figurom nalikuje na robotića iz ”Star Warsa”, R2D2, ali se vrijeđa ako ga nazovu nadimkom koji nosi cijeli život i po kojemu ga i dalje svi znaju – Buci (B2C2). Riječ je, dakle, o izvjesnom ”Buciju” Matanu, za kojega već godinama i desetljećima nitko nije zanimao, jer i nije važan, ali se sad na nekoliko minuta probio u medije, budući da je Ministarstvo kulture otkazalo financiranje časopisnom projektu što ga je za posljednjih desetak godina pretvorio u fantomski projekt, vođen iz tog njegova ukletog zamka na Pantovčaku. S malobrojnim se suradnicima valjda susretne jednom ili dvaput godišnje na kavi u kojem zagrebačkom buffetu. Ne zna se od čega živi i čemu posvećuje sve svoje vrijeme – nema profesije, a ni obitelji otkako mu je prije deset ili petnaest godina umro otac, koji se bio preselio u Gorski kotar i s njim prekinuo gotovo svaku vezu. Od rodbine tu je još jedino rođak u stanu s druge strane iste kuće, ali s njim se tužaka oko posjeda, pa uopće ne razgovaraju. Ukratko, povučen čudak na kojega bi u svakoj američkoj seriji prvoga osumnjičili za serijsko ubojstvo, dok u Zagrebu odmah znaš – čovjek je tipični marginalni kulturnjak, sasvim bezazlen ako ga izbjegavaš i ne upadneš u neku zamku njegove deluzije. No, mea culpa, meni se upravo to bilo dogodilo, jer mi se, na žalost, prečesto događa da me privuku i izmanipuliraju svakovrsni sociopati, marginalci a ponekad, štoviše, i maligni, patološki tipovi, među koje ovaj nevoljnik sigurno ne spada, jer je previše usporen da bi nekome mogao istinski nauditi – prema njemu, ljenivac krezubica (pilosa folivora) agilan je poput pantera.
”Buci” Matan u jednom svom tekstu koji je objavio u časopisu, sam objašnjava kako je 2001. nastao ”Novi Gordogan” – ja sam ga nagovorio da ga pokrenemo. Pritom je on tu, naravno, imao sasvim sporednu ulogu kakva mu jedino i pristaje. Njegov (stari) ”Gordogan” izlazio je još u socijalizmu, kao izdanje Centra za kulturnu djelatnost omladine, pod upravom Slobodana Šnajdera. U jednom pretsoblju ondje se se bili skutrili Božo Kovačević (potonji veleposlanik) i ”Buci” Matan, još obojica u vrlo neuglednom obličju kultur-omladinaca, donekle zapuštene vanjštine, uobičajene u ono doba uličnog suživota svih alternativnih stilova. Generalno – spadali su u pododjeljak ”hašomani”, prije nego u ”šminkere”, ali to je samo pojava, u stvarnosti, bili su prilično savjesni kulturbeamteri pod vrlo strogim šefom i za deset godina (1979-1998) izdali su 19 svezaka prilično solidnoga časopisa kakvih je onda, doduše, izlazilo još barem pedeset (sam Šnajder izdavao je puno prominentniji ”Prolog”). Izvorni ”Gordogan” bio je u doba raspada komunističkog jednoumlja na pravoj strani. ”Buci” Matan pridonosio je tu uglavnom samo uredničke bilješke. Cijeli njegov životni opus i sastoji se od fusnota u edicijama koje izlaze jednom ili – baci li u petu brzinu – dvaput godišnje. Pisao sȃm nije nikad ništa. S kolegom Kovačevićem radio je na jednoj knjizi (”Slučaj zagrebačkih revizionista: marksizam, filozofija i znanost u radovima Zvonimira Richtmanna i Rikarda Podhorskog”, 1989.), ali ga je Božo izostavio iz zaglavlja, jer je zaključio da ”Bucijev” doprinos nije naročito značajan.
Od 1989. do 2001. Matan se poslije razdoblja intenzivnog bilješkarenja i fusnotiranja povlači u dvanaestogodišnju potpunu šutnju, koju ne bismo mogli uspoređivati s Krležinom nego jedino s mirom velike želve koja na pješčanoj obali zauzme pozu nepokretnosti, pa tek ponekad nijemo otvara usta. Radio je u izdavačkom poduzeću koje je ubrzo propalo, a uređivao je dječje knjige i krimiće (koje sam nikad nije čitao). Kad je počeo rat, strahovito se preplašio. Pobjegao je u inozemstvo i kod nekih poznanika u Engleskoj živio na štaglju. U samoizgnanstvu napisao je bilješke koje je izdao kao knjigu – ”Domovina je teško pitanje”. O ratu je slušao preko tranzistora, uz ono etersko zavijanje kad feding odjekuje kroz eter…
Od čega je poslije ”Buci” Matan, zapravo, živio, čime se bavio, što ga je zanimalo? Prodao je neke nekretnine pa ”grickao”, sasvim uobičajena stvar u krugovima marginaliziranih marginalaca i sličnih brodolomaca na rubu građanske egzistencije. Sudeći po arheološkim ostacima u njegovoj kuhinju, prehranjivao se uglavnom rižom. Nije imao buran socijalni život.
Tada se ja pojavljujem na sceni, ali ne da ga ”nagovaram na pokretanje”, jer nisam nikad bio TOLIKO lud da bih pomislio kako ga ja mogu pokrenuti iz njegove nepokretnosti, nego sam ga – iz socijalnih obzira, budući da je bio prijatelj nekih prijatelja – pozvao da nam se pridruži, a zamisao je bila da izdajemo jedan ugledan građanski časopis s besprijekornim akademskim pokrićem, bez obzira na politička usmjerenja članova uredništva. Predložio sam to profesoru Ivi Bancu i profesorici Mirjani Kasapović. Oni su trebali biti ”sidro”. Prihvatili su, ali ona nije htjela i formalno ući u uredništvo (uvijek je bila pametna) no zaista je predano radila kao urednica, pribavljala i redigirala tekstove, u svemu sudjelovala… Matanu sam predložio da postane tajnik i redaktor, te da upotrebimo nekorišteno ime ”Gordogan”, sa svim pozitivnim konotacijama. Bancu se to svidjelo, jer se s ”Bucijem” družio u ono pionirsko doba građanskog okupljanja za liberalno opozicijsko djelovanje, ali je pokazao neke rezerve oko njegove poduzimljivosti. No, ionako je odmah bilo jasno da ću sve redakcijske inicijative ja preuzeti, kao profesionalni desk-urednik tolikih novina i časopisa u svojoj predugoj karijeri.
Od intelektualaca ”iz regiona” uzeli smo Bančeve kolege, beogradsku povjesničarku profesoricu Olgu Popović-Obradović (prijateljicu i suradnicu Latinke Perović) te profesoricu Jercu Vodušek-Starič iz Ljubljane, koja je objavila prvu ozbiljnu knjigu ”detitoizacije” (”Kako su komunisti osvojli vlast”).
No, da bismo časopis pokrenuli, prvo smo morali pribaviti novce, osigurati ways and means. Banac je pregrizao ponos, načinio se da je zaboravio razmirice, te zamolio Vesnu Pusić da nas podrži u koalicionoj vladi, a zatim smo otišli k ministru Tončiju Vujiću koji nije puno gunđao nego je odmah glatko pristao da malo razdriješi kesu – tada je ratovao sa Zuppom i Šnajderom i kultur-zelotizmom ljevice pa mu je ova građanska, izmirena srednjostrujaška inicijativa posve odgovarala.
Osnovali smo udrugu koja će časopis izdavati i tu su se priključili i neki ”Bucijevi” prijatalji – nadasve profesor Nenad Ivić, romanistički medievist koji se nije isticao velikom plodnošću u intelektualnoj produkciji, ali se kasnije jako angažirao kao politički aktivist na alternativnoj platformi. Također, bio je tu lijevi urbanist Zlatko Uzelac, koji nije nikad napisao neku knjigu, još jedan ”Bucijev” nijemi gargojl, koji je barem uredno zaposlen u državnoj administraciji, gdje se bavi arheološkim renovacijama i čuvanjem baštine. Uopće nije loš lik, ali je posve neupotrebljiv za časopis gdje ponekad moraš nešto i napisati.
U prethistoriji svog predživota u kojemu se ništa važno nije događalo, ”Buci” Matan je bio kazališni aktivist gimnazijske avangardne skupine ”Coccolemocco” koja u odgovarajućim krugovima uživa legendarni status. To su, ako sam dobro shvatio, kao nekakvi teatarski “Residentsi” koji su naokolo hodali s velikim pokladnim tikvama na glavi, kao da su stigli s Uskršnjih otoka, a iz te estetike nastao je ”Eurokaz”, koji je imao važnu političku ulogu u ”otopljavanju” kulturne klime poslije pada tuđmanizma, kad se u HNK izvodila Araličina ”Propast Magnuma”, što je zaista bio apogej atavističkog provincijalnog primitivizma. Iz matice ”Eurokaza” dobili smo dvoje kulturnih radnika koji također nisu puno pisali, nego su ušli u kvorum da ”Buciju” pruže podršku i iskažu simpatije. Onda je on još našao neke djevojčice – uvijek su ga privlačile mlade kulturnjakinje sasvim nježne građe i robustnih ljevičarskih uvjerenja – koje su poslije diplomirale i doktorirale, ali su u ”Gordoganu” pisale sasvim malo, ili nisu uopće, jer su valjda služile za ukras.
Ni uz svu ministerijalnu podršku, ne bi ipak od gordoganovske inicijative ništa bilo da Mirjana nije nasrnula na Nina Pavića i prišarafila ga da malo uloži u prestižni kulturni časopis. Kako je on upravo ostao bez ”Cicera”, likovno-intelektualnog časopisa koji su vodili Zdravko Zima i Prosperov Novak, ukazala nam se prilika… Najvažniji zadatak Prosperovljeva kultur-magazina bio je da na svakoj naslovnoj stranici publicira jednu Murtićevu grafiku, jer se Pavić bio spetljao s Edom, koji mu je dekorirao garažu na Tuškancu, a osim toga zastupao ga je kod Račana i Bandića, što je to urednicima, normalno, išlo na živce, jker su brzo shvatili da su sporedna dekoracija autoru koji urešuje naslovne stranice. I, Novak bi povremeno klisnuo u Ameriku, što je onemogućavalo redovno izlaženje. Pavić je stoga ubrzo odustao, pogotovo kad je shvatio da mu ta veza puno ne vrijedi – policija ga je uz svojsko zauzimanje Mesića i Pukanića, strpala u istražni zatvor, gdje nije dobivao inzulin, pa je pao u šećernu komu. Izvukao ga je tek prosvjed Mirjanin, a i Bančev, budući da je on kao liberal, a poslije i ministar okoliša u Račanovoj vladi, napisao jedno otvoreno pismo o policijsko-tabloidnim metodama uvođenju udbaške demokracije revolucionarnim terorom.
Kad je izašao iz zatvora, Pavić je bio mek i sentimentalan, čak je i meni dao da uređujem jednu rubriku u ”Globusu” (ali to nije dugo trajalo – samo dok nisam odbio tiskati Makovićevu pohvalnu recenziju Edine bezvezne izložbe u konzulatu u Trstu). Tako je Pavić ”Gordoganu” prepustio prostorije koje je bio unajmio u Teslinoj ulici, iznad ”Orient Expressa”, da se u njih smjesti samo sa sekretaricom i Nebojšom Tarabom, dok ne prođe najgora faza političkog progona. Poslije su te prostorije bile prazne i ”Buci” se ondje ugnijezdio, a Pavić je pristao da mu daje plaću, te još jednu malu za jednu malu tanjušnu sekretaricu koju će poslije proglasiti urednicom, ali je ona ipak pobjegla, jer joj se valjda nije dalo s njim po cijeli dan sjediti u praznoj sobi.
- Naslovna stranica časopisa s portretom jedne mlade suradnice uobičajeno minuciozne figure
”Gordogan” je počeo izlaziti, i to prilično redovno – imali smo redakciju, tajnika, tajnikovu tajnicu, novac ministarstva i prilično ozbiljno uredništvo, a ”Europapress Holding” bio je u impressumu deklariran kao glavni sponzor. Prvi broj debeo kao knjiga, ambiciozan i monumentalan, imao je kao temu broja ”Islam – terorizam” s desetak dužih eseja te bezbroj Matanovih popratnih bilješki i ”odabranih citata”.
Ivić se zauzeo oko prijevoda poezije Decima Magna Ausonija (310-395 n. e.), što je štivo zbog kakvoga kulturni časopisi i postoje, naime da demonstriraju višu kulturu.
Banac je napravio intervju (!) s čuvenim Janom Tomaszom Gossom s Princetona, te uredio temat ”Jedwabne”, što je tek danas istinski aktualno i trebalo bi u cijelosti reprintirati (minus ”Bucijeve” nepotrebne fusnote). Jedwabne su poljsko selo u kojemu su Poljaci, ne čekajući pomoć Nijemaca, izvršili genocid nad Židovima, od kojih poslije rata i toga ”udruženog zločinačkog pothvata” u zemlji nije ostao gotovo ni jedan, ali je to sad zabranjeno reći, jer je poljska desničarska parlamentarna većina donijela zakon kojim se slične insinuacije kažnjavaju s tri godine zatvora.
Objavili smo tekstove o gej i lezbijskoj povijesti Hrvatske, a ja sam priredio veliki okrugli stol povodom izlaska knjige Martina Špegelja ”Sjećanja vojnika”, o Domovinskom ratu. Sudjelovali su sam general Špegelj, akademik Duško Bilandžić, Ivo Komšić iz Sarajeva i Mile Bjelajac, vojni povjesničar iz Beograda (onda je to bilo prilično smiono širenje perspektive).
Mirjana Kasapović pripremala je za desetu godišnjicu Daytona 2005. prvu, skraćenu verziju svoje knjige ”Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država”, djelo koje je izazvalo višedesetljetne polemike i osporavanja što još uvijek traju, ali je ostalo čvrst fundament moderne znanstvene analize fenomena bosanskog rata i mira. Tu je došlo do prvog ozbiljnijeg redakcijskog spora – ”Buci” je tekst ostavio za idući broj i iduću godinu (u njegovom univerzumu vrijeme je dostiglo savršen relativizam) tako da je prije članka izašla Mirjanina knjiga, napisana na osnovu toga odgođenog teksta. ”Buciju” Matanu nikako nije bilo jasno zašto mu oko te uređivačke odluke, koju je sam donio, bez konzultacija, toliko prigovarmo.
- Naslovnica tematskog broja o Bosni sa seminalnim radom prof. Mirjane Kasapović. Izašao je godinu dana prekasno (oznaka poljeća je fiktivna), jer ga je iz prethodnog broja istisnuo Lasićev temat o Jacquesu Derridi, koji je umro još godinu dana ranije. ”Gordogan” je od ”povremenika” uspio ostvariti transformaciju u ”bezvremenik”.
U prvom broju objavljen je i veliki temat o avangardnom kazalištu posvećen izvjesnom gospodinu Christophu Schlingensiefu, za kojega nikad prije nisam čuo, jer me ta vrsta kazališta uopće ne zanima, ali me itekako impresionirala njegova ideja da sagradi opernu kuću u Burkini Faso (Gornja Volta). Čini se da svaki njemački teatarski vizionar, stvarni ili filmski, bez straha od plagijata, želi podići operu u džungli. To mu nije uspjelo jer je umro sa 50 godina, proslavljen i opjevan, čak i u ”Gordoganu” za koji su ga eurokazovci intervjuirali deset godina prije smrti.
Po meni, to je primjer vrhunca kulture i tolerancije – svi idu za svojim poslom i međusobno se uvažavaju. Činilo mi se da sam kreirao kulturnu idilu. Ali, avaj, kao i u svakoj od prilika kad sam se poslužio marginalcima ili luđacima da ostvarim više ciljeve, nakon nekog vremena našao sam se u neugodnoj situaciji da me ”Buci” skupa s pravim osnivačima iz redakcije izbaci, pa je pretvori u jedan svoj projekt privatne opsesije zaludicama, a sve je započelo s izdavanjem knjiga Stanka Lasića.
”Buci” je bio silno zatravljen Josipom Horvatom, što je savim u redu, pa smo objavili niz priloga o tom izuzetnom publicistu i novinaru koji je sam učinio za historiografiju više nego cijele katedre povijesti na Filozofskom fakultetu. No, na kraju je ”Buci” uvalio i jedan njegov pozni rukopis koji zapravo ništa nije valjao, čisto kartičarenje, što je, doduše, moglo proći, jer je ipak figuriralo kao nepoznato djelo makar ne od velikog interesa. ”Buci” se stalno prikazivao kao zastupnik ”horvatovaca” i govorio ”ovi moji horvatovci željeli bi…” i slično, što je već ukazivalo na uznapredovali slučaj deluzije, jer se on, prvo, vjerojatno s nikim nije družio, a drugo, javni interes za Horvata uglavnom je potrošen još kad je u socijalizmu, dvadeset godina ranije, izašao njegov silno zanimljiv predratni i ratni novinarski dnevnik ”Živjeti u Hrvatskoj”. Ukratko, ”Buci” je pokušavao emulirati Slavka Goldsteina i njegove projekte oživljavanja zaboravljenih kulturnih vrijednosti, ali to nije svakome dano, jer ti treba dosluh s kulturnom sredinom i javnošću, što ”Buci” nije nikako mogao steći među šišmišima u onoj svojoj kući duhova na Pantovčaku.
No, još je gora situacija bila s pokojnim Stankom Lasićem. Stanko je već bio malo posenilio i izgubio doticaj sam sa sobom – živio je jedan krajnje bizaran život na dvije adrese, u kontradikciji koja je obilježavala sve što je radio i mislio, pa je tako i kreirao svoju teoriju ”dijalektičkog strukturalizma” koja umjesto hegelijanske logike ”teza – antiteza – sinteza” ide: ”teza – antiteza – nikom ništa”, kao koegzistencija suprotnosti koje se ne potiru. Ta njegova ”idejna bigamija” navela ga je da potre sam sebe i povuče se na marginu te bavi jedino nikom zanimljivim temama, a u tome je odmah dobio fanatičnu podršku svoga obožavatelja, koji ga je opleo i okrunio vijencem fusnota. Od novaca koji su nam dodijeljeni za izdavanje časopisa, ”Buci” Matan je bez znanja i odobrenja uredništva, izdao dva monumentalna toma svoje ”lasićologije”.
Prvi tom sačinjavao je opsežnu bibliografiju svih knjiga, članaka, intervjua itd. koje je Lasić u životu napisao ili dao… To je ono što čovjek sam sebi napravi na internetu, ako je već toliko zaljubljen u svako svoju riječi i misao, pa želi da očuva za dubioznu budućnost svaku svoju zapetu. Drugi tom Lasićologije trebao je biti ”Bucijev” magnum opus i vanity-projekt: intervju s Lasićem u dužini cijele jedne knjige, ali Stanko, još tri puta opsesivniji svoga je opsesivnog bilješkarskog epigona i stilista serifa, nasamario kao kulturtregersko tovarno grlo i umjesto da odgovara na pitanja, isporučio mu je naramak svojih starih intervjua koje je sve sam izredigirao i preudesio, nanovo napisavši i pitanja.
Dodavao je nove odgovore na nepostavljena pitanja fikcionaliziranih intervjuista, što je trebalo dati sliku o njegovoj karijeri, ali je samo posvjedočilo o uznapredovaloj maniji. Uhvaćen u vlastitu stupicu, ”Buci” nije imao kud kamo, nego je izdao i druge svezak dvotomne Pohvale starosti i ludosti, koje je tiskara isporučila u redakciju u tisućama primjeraka, samo što one zatim nisu išle u distribuciju, jer se nitko nije za to pobrinuo, dok su knjižari po gradu odbijali da svoje izloge ukrase tom besmislicom. Svi zidovi ”Bucijeve” redakcijske sobe, prekriveni su neraspakiranim paketima tih knjižurina.
Sad smo se mi ”oci osnivači” rasrdili i nazlobili, pa smo ”Bucija” ozbiljno pozvali na red, a on nas je iznenadio tako što nas je ni pet ni šest sve poizbacivao iz izdavačke udruge i redakcije, Banca i njegovu sadašnju ženu Andreu Feldman, kao i mene i moju ženu, koja nam se bila priključila samo zato što nas je po zakonu trebalo biti deset za registraciju, a kako nije sudjelovala u radu, i sama se odmah povukla.
Sve bi to bilo više smiješno nego tragično, pogotovo stoga što je i sam ”Buci” Matan ubrzo izbačen iz redakcijskih prostorija, pa se morao s onim tisućama lasićevskih kupusara povući na rezervni položaj u svoju kuću Usher. Bilo bi smiješno, da mi nije prisjelo – tada sam se bio razbolio i mjesecima ležao u bolnici, a on je baš iskoristio taj trenutak moje slabosti da me se riješi. Zatim je u časopisu objavio da smo isključeni ja kao kriminalac, a Banac kao ekstremist, pa me optužio kao nedolično, krivično progonjenu osobu (zbog mojih okapanja s ”Jadran Filmom”), a Banca kao prikrivenog muslimanskog terorista. Najluđe i najsmješnije u tekstu koji nam je u svojoj uvodničarskoj bilješci posvetio taj komični smušenjak jest spominjanje nekakvog inženjera Zvonimira Furtingera, koji se niotkud pojavljuje kao jedna njegova fantazma.
Usput, na nekoj kavi (koje sam uvijek ja, razumije se, plaćao) spomenuo sam mu da sam kao student u Sveučilišnoj knižnici bio posudio roto-roman (tiskali su se na novinskom papiru i prodavali na kiosku) inženjera Zvonimira Furtingera, bezazlenog gradskog čudaka (mislim da je radio na radiju) koji se pedesetih (ili šezdesetih) među prvima (poslije Zagorke, naravno) odvažio da napiše jedan naučno-fantastični roman. ”Buci” je tada na mene navalio i stao me s opsesivnom, maničnom energijom nagovarati da provedem temeljito i sveobuhvatno istraživanje o nesretnom Furtingeru, pa je to zatim unio u svoju tekicu i zatim nam to svima slao u cirkularnim podsjetnicima na uredničke i autorske zadatke koje smo, naravno, sami odabirali i preuzimali… Ja sam to ignorirao, jer me Furtinger zaista nije ni najmanje zanimao, ali se valjda sam ”Buci” vidio i prepoznao u začudnom naučno-fantastičnom čudaku koji s tavana šalje radio-signale Marsijancima, pa bi netko, ako sad pogleda tekst koji je nadrljao kad nas je poizbacivao iz udruge i časopisa (dajem ga u prilogu za zabavu općinstvu), pomislio bi da je to bio nekakav bogznakako važan problem oko kojega smo se, eto, svi sukobili. Also Furtinger, kaj god, što bi rekli Zagrepčani.
Pošto nas je eliminirao glasovima onih svojih sekretarica, studentica i pripravnica te starih drugara s kojima je po gradu špartao s tikvom na glavi, ”Buci” je prebacio novac s računa na račun nove udruge koju je s njima formirao (lijepih 100 tisuća kuna) pa se mirno posvetio svojoj izdavačkoj verziji NAŠEG časopisa.
Mi smo izdali 7 debelih svezaka za šest godina, što nije bog zna kaj, i nerviralo me što ga nisam mogao natjerati da življe radi, a sam sam bio prilično zaposlen, jer sam redovno pisao za novine, uređivao ”Playboy” u Zagrebu i Beogradu, radio kao konzultant američke administracije u Bosni, putovao na interkontinentalne destinacije i objavljivao neke knjige, a još sam kuhao neke političke šeme i slično – uobičajeni novinarski kurikulum prije izuma interneta…
Kad nas je ”Buci” Matan potjerao, počeo je ”Novi Gordogan” iznova s četvorobrojem iz 2010. godine, ali to su bili materijali koje smo ranije prikupili – primjerice, ukrao mi je fotokopiju pisma koje je Krleža napisao djedu moje žene, dr. Miji Mirkoviću, pa ga posvuda nosao i prezentirao kao svoje otkriće ”neobjavljenog Krležina rukopisa”. Zatim je dvije godine pauzirao i 2012. opet izdao jedan ”četvorobroj”. Sljedeće izdanje grunulo je već 2014. godine. Pritom, časopis se nije pojavljivao u knjižarama jer uopće nije imao službu distribucije, niti se ”Buci” za to brinuo, pa bi inspekcija Ministarstva kulture u onoj njegovoj avetinjskoj kući uz Lasićologiju koja nije razgrabljena sigurno pronašla na tisuće neraspačanih primjeraka bakalarski sasušenog ”Novog Gordogana”.
- Članovi redeakcije ”Gordogana” u Rijeci 2015. prezentiraju svoja značajna otkrića. Božo Kovačević pronašao je dva nepoznata Krležina članka o Richtmannu i Podhorskom prilikom istraživanja za svoju knjigu objavljenu 1989. godine. Osim toga raspolažu i nepoznatim Krležinim pismom upućenim dr. Miji Mirkoviću, koje mi je Matan otuđio 2009. pa ga naokolo prezentira kao rezultat svog istraživačkog pregalaštva.
Čemu treba pripisati tu frenetičnu aktivnost – čak dva četvorobroja u samo četiri godine? Domogao se potpore – njegova prijateljica Andrea Violić-Zlatar postala je ministrica kulture i zasula ga novcima. Kad je i ona dobila cipelu, ”Buci” se malo uozbiljio pa počeo izdavati svezak godišnje. I oni koji su taj pothvat simpatizirali nazivaju ga ”neredovitim stoljetnim kalendarom” (”Novi list”). No, ”Buci” kao i Goethe razmišlja u eonima. Lijepo se to vidi iz nekakve uredničke bilješke (što bi on drugo pisao?) koju je objavio u broju od 2012-2103. Dakle: ”Kao što možda neki naši čitatelji pamte, prije dva broja objavio sam na ovim stranicama relativno kratku izjavu u kojoj sam izvijestio o sukobima koji su u drugoj polovici prošloga desetljeća izbili unutar redakcije, te o činjenici da je – kao posljedica tih sukoba – časopis dobio novoga izdavača.”
Urednik fantomskog časopisa koji izroni rjeđe od atomske podmornice, traži od svojih (nepostojećih) čitatelja da se prisjete ”relativno kratke bilješke” koju je on napisao kao neposredno izvješće (zaustavite rotaciju!) o događajima koji su se zbili ”sredinom prošlog desetljeća”? Kakav lik!
Kad nas je ”Buci” Matan poizbacivao, Mirjana Kasapović srela ga je na ulici pa mu lijepo rekla što misli o njegovom besposličarskom profilu, ali lijepim riječima, kulturno. Nikad ga nije mogla baš progutati – naročito kad joj je za nekim ručkom na koji nas je ljubazno na početku te avanture pozvala, priopćio da je studirao samo jedan semestar, pa ustanovio da ”njega to ne zanima”. Žena koja je akademskoj disciplini posvetila cijeli život pogledala ga je s dubokim zaprepaštenjem. Ali, to nije njegov stav, nego deluzija. On je iznad svega! Misli mu se roje, a nedostaju samo napoleonski šešir ili ona luda tikva. U istoj uredničkoj bilješki, napisao je kako je Banca i mene praktički našao na cesti pa nas pozvao na suradnju uvidjeviši da smo se, na pragu pedesetih, ”našli bez ičega u rukama”… Ja sam pak Banca uvijek doživljavao kao patricija, umirovljenog profesora s Yalea, koji i dalje prima postdiplomante na znanstvenim putovanjima s njegove ”alma mater”. Čovjek se smjestio izmedju vile u Gružu i rezidencije na Stradunu, te vodi život kakav je odabrao. Ja sam naprosto iskusni stari novinar, ali sjećam se s kakvim je zaprepaštenjem ”Buci” promatrao moju jacuzzi-kadu prilično velikog opsega, u kojoj je pokojni Siniša Svilan htio da me, u pjeni, intervjuiraju Nikolina Pišek i Nina Skorup (kako sam tome uspio reći ”ne”, nije mi ni danas jasno). Ali, u glavi toga čudaka je, i otkako je skinuo i odložio onu tikvu, i dalje sve začudno i nahvao… No, nije važno. Ovu bilješku – i mene je zarazio fusnotiranjem – objavljujem tek da prisnažim da to što je Ministarstvo kulture uskratilo novac časopisu koji ne izlazi, možda i nije najgori od svih zločina koje je počinilo.
O čemu piše ”Gordogan” u posljednje vrijeme, teško je ustanoviti. Nema ga u knjižarama u centru Zagreba, a internetski portal ima zadnju novelaciju iz 2010. godine. Ja mislim da je taj fantomski pothvat već skoro cijelo desetljeće klinički mrtav, a ono nekoliko stotina tisuća kuna što je na to otišlo, uglavnom su bačeni u vjetar. Nema nikakvih razloga da se danas financira i publicira takva simpatična ludost. Mjesto za slične eskapade je ovdje, na internetu. Ja bih sigurno preletio tekst o nekom zaboravljenom latinističkom pjesniku (o avangardnom teatru, ako nije u Burkini Faso, priznajem, ne bih), pa bi to bilo puno korisnije nego da se pokreću tiskarski strojevi i na njima štampaju tiskani primjerci te isporučuju u Muzej promašenih nastojanja niskoga intenziteta na Pantovčaku.