Piše: Denis Kuljiš
Na poziv predsjednika Vlade da se se održi sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost u povodu afere ”curenje informacija iz MUP-a”, kao uvod u smjenu ”Vase” Brkića, Predsjednica je, umjesto da to mirno prihvati, krenula u protunapad: spremna je opet otvoriti ”Agrokor”, podržati Penavu i Markićkin pokret. Igra se diže na višu razinu. Kako je do svega toga uopće došlo?
Dok mediji provode ”istragu nad besprijekornim građaninom” Milijanom ”Vasom” Brkićem, što radi DORH? Državni odvjetnik, njegova 23 zamjenika, 15 županijskih državnih odvjetništava i 22 im podređena općinska, sveukupno oko 700 boraca za pravdu ne računajući administrativno osoblje, tragaju za dossierom toga slučaja iz 2014. godine. Izgubio se, ali je izašao u novinama te kompromitirao zamjenika predsjednika vladajuće stranke. Čovjek je bivši glavni tajnik HDZ-a, zamjenik ravnatelja policije i bivši šef zagrebačke centrale Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Sve političke i sigurnosne instancije su zahvaćene skandalom, što bi u nekom normalnom poretku uzrokovalo kataklizmu, a u autoritarnom režimu odmah dovelo do sveobuhvatne čistke. U Hrvatskoj, zemlji institucionaliziranog kaosa, dovest će tek do ”diferencijacije” unutar državne i političke vlasti. Izgledat će tako da glavni krivac ubrzo shvati kako je sam, jer su se na dugoj strani okupili svi ostali, uključujući njegove dojučerašnje najpodložnije pomagače. Pada čovjek, a sustav može opstati preko drugih ljudi…
Afera je započela otkrićem davno poznate novinske robe iz slučaja ”elitni prostitucija”, kad je jedanaest lakih djevojaka dragovoljačkog escort-ešalona ispitano zbog pružanja seksualnih usluga u svodničkom aranžmanu u studiju za masažu popularnog Panča, u prizemlju zagrebačkog Doma sportova. Preko puta, na drugoj strani istog trga, okupljaju se u odgovarajućim birtijama vodeći pripadnici podzemlja – tu je njihov glavni stožer. Kurve i kriminalci – to ide jedno s drugim, ali, ovdje je priča bila malo složenija, jer su se kao klijenti tu našli na broju mnogi političari, policijski funkcioneri i dužnosnici javnih poduzeća, sva hrvatska ”elita”. Slučaj je brzo prošao kroz sve sudske instancije i glatko je razriješen tako da se ne stvara prevelika buka, ali to i nije bio pravi povod sadašnjem skandalu – ono što se zapravo dugodilo, sasvim je druge naravi. Prislušna služba kojom se služi policija u istragama (i SOA u svojim operacijama), prijavila je tada da su u toku policijskog nadzora, osobama pod mjerama stizala upozorenja da se klone prostitucijskog ringa, upućivane iz okoline Milijana ”Vase” Brkića, zamjenika ravnatelja policije. Impliciran je njegov šofer i kum, SOA je o tome načinila bilješku i poslala je Uskoku. No, nisu napravili krivičnu prijavu, što bi istragu učinilo neminovnom. S jedne strane, osigurali su se proslijeđivanjem te informacije, a s druge, izbjegli su s izravni sukob s moćnim čovjekom u MUP-u.
Kumov vozač uhićen zbog slučaja iz – 2014. godine
”Vaso” Brkić zauzimao je najviše položaje u sustavu gdje ga je kao svog čovjeka od povjerenja doveo Tomica Karamarko kad je postao ministar u vladi Jadranke Kosor. Jasno je zašto ga nisu dirali dok je HDZ bio na vlasti, ali sad tek priča postaje zanimljiva – zašto informaciju nisu upotrebile naredna, Milanovićeva socijalistička vlada i njen ministar unutrašnjih poslova, Ranko Ostojić?
Da se to razumije, treba frekonstruirati kontekst prostitucijskog skandala. ”Slučaj Pančo” je tako okršten u medijima da bi se napravio spin – novine kao i uvijek dobivaju zadatak da smanje štetu tako što malo iskose odraz, lopticu odbiju i zavrte u drugom smjeru. Pančo i njegov masažni studio gdje su pseudomanekenke mogle osigurati ”happy end” prilikom relaksacije, bili su sporedna pozornica. Mjesto na kojemu se odvijala prava akcija bio je privatni klub jednog zaštritarskog poduzeća u centru grada gdje su se održavale orgije. Nastupale su iste protagonistkinje, ali su bile dostupne i potrebne količine kokaina. Direktori javnih poduzeća imali su prilike da, u opuštenoj atmosferi, ugovaraju godišnje poslove zaštite, a osim toga, kao i u svakom klubu za odabrane, stvarala su se poznanstva i neformalne veze i preko stranačkih demarkacionih linija, jer se tu okupljala ”elita”, odnosno ”hrvatska društvena krema”. O čemu je riječ najbolje govori bizarni podatak da je Sara Sikirić, djevojka koja je na sudu identificirana kao ”ringleader” (to se u malograđenskom Zagrebu iz davnih vremena zvalo kupler-mama) dugo živjela s Krešom, bratom premijera Zorana Milanovića. Nije sve u politici, nešto je i u društvenim vezama toga društva.
Nebojša-Pančo na sudu (gore). On i Sara (snimljena u trenutku privođenja) osuđeni su na uvjetne kazne
Sasvim logično, bilješka upućena Uskoku, ubrzo je nestala. Kome sve to treba? Neugodno je, implicira mnoge ljude, nije lijepa afera tipa ”stranački dužnosnik pogodovao i ukrao”, gdje su cilj i odstojanje unaprijed poznati, pa se mogu izbjeći kolateralne žrtve. Gdje je dossier završio? Možda je jedini original doturen ”Nacionalu”. Oni su ga ekstenzivno predstavili na dvadeset stranice časopisa koji se već afirmirao sa sličnim provalama – doista, da nije Indexa i ”Nacionala” ne bi se znalo ”što se u Hrvatskoj zaista događa”, kako kaže jedan od slogana za taj tabloid koje sam izmislio u doba njegova pokretanja. Uvijek mi se najviše sviđao drugi, ”Na krilima demokracije”, ali je izgubio smisao kad su me dioničari te firme koju sam osnovao izbacili prodavši udjele ”investiranim intersima”, te iz zaglavlja lista ostjerali ptičurinu koju sam ondje bio instalirao – američkog orla s klasičnih ilustracija za novine i plakate, adaptiranog u orla štekavca iz Lonjskoga polja s bijelim perjem na repu…
Iskazi dama koje donose sreću čuvaju se u arhivi Županijskog suda, objavio je Ivan Turudić, ”urbani kauboj” hrvatskog pravosuđa, da pokaže dokle seže njegova moć, ali to ionako nije bitno, jer afera ne gopvori o iskvarenosti dužnosnika, nego o curenju podataka iz istrage. Bilješka koja je nestala ionako nema nikakav pravni učinak jer nije pravodobno podignut zahtjev za pokretanje istrage. Objavljena sad u novinama, nesumnjivo kompromitira impliciranog Brkića, kojemu doduše nije ništa dokazano, ali publika osjeća da je sve upravo tako kako je prikazano u senzacionalnom novinskom izvješću, i da u Hrvatskoj postoji porotni sud, ”Vasu” bi jednodušno oglasio krivim… Utoliko je afera, u svojoj prvoj fazi, polučila potreban efekt. Zatim je uslijedila druga, mnogo opasnija.
Portal ”Index” objavio je detaljne izvode s Brkićevih računa, koji otkrivaju njegove komercijalne aktivnosti u doba dok je drmao u policiji. Podizao je goleme kredite i čudesnom ih brzinom otplaćivao s plaćom od 9.000 kuna. Glavne poslove napravio je uz pomoć Karlovačke banke, koja mu je bez kolaterala posudila milijun eura. Kupovao je stanove i sudjelovao u nekretninskim poslovima u Donjem Vrapču gdje je banka u doba nekretninskog booma spržila nedogledne milijune dobivene od majke svih korupcijskih dealova u Hrvatskoj, Hypo Alpe Adria Banke, koja je slavno propala, pa je ljosnula i Karlovačka banka, gdje je bio dioničar. Također, kupovao je dionice drugih poduzeća na kredit i prodavao ih u kratkom roku, kao da zna kad će im vrijednost naglo poskočiti. Počela ga je stoga istraživati Poreska uprava. Objasnio im je da je novac dobio kao poklon na svadbi, a najviše od brata, poduzetnika iz Australije – iako brat kad je navodno stavljao milijune na račun nije bio u Hrvatskoj, a ne postoje tragovi legalnih traksakcija, dok se unos novca također mora prijaviti na granici, a od zamjenika ravnatelja policije moglo bi se očekivati da je svjestan tih pravila. Uostalom, brat izgleda na prvi pogled kao dekintirani emigrant koji se vratio u Hrvatsku tek puno kasnije pa uzeo u zakup mnoštvo gradskih lokalčića kod gradonačelnika Bandića, čija većina počiva na koaliciji s HDZ-om u Zagrebu. Predsjednika gradske organizacije HDZ-a od smjene je spasio upravo ”Vaso” Brkić.
Kad je Poreska uprava završila istragu, Brkić je bio širom otvoren za progon koji je trebao uslijediti u času kad je na vlast došao SDP i na mjesto ministra financija zasjeo Slavko Linić. I, što se dogodilo? Isto što i s onim progonom zbog curenja informacija – sve je smjesta obustavljeno i adaktirano. Pojavljuje se u javnosti tek sad, četiri godine kasnije.
Zašto je Milijan ”Vaso” Brkić bio toliko koristan SDP-u da ga je zaštitio, a sad toliko škodi HDZ-u da se nitko ne trudi prikriti činjenice koje posljedično škode stranci, a i imageu političke kaste uopće?
Na to se pitanje može odgovoriti samo hipotezama. Milanović je htio za protivnike Karamarka i Brkića, a ne neke građanske centrumaške političare. S njima se ne bi mogao nositi, budući da su svi ekonomski i društveni pokazatelji iz doba njegove vladavine bili porazni – a još nisu pravo na vidjelo izašle sve strahote počinjene u brodogradilištima, u gradnji zagrebačkog aerodoroma i zadarske luke, kod prodaje ”Croatia Osiguranja” i, najstrašnije, ”oportunitetni trošak” stagnacije i nazadovanja, gubitka međunarodnog statusa i pretvaranje države u investicijsku Saharu gdje mogu raditi jedino ruski beduini.
Naravno, u toj situaciji idejna borba bila je najprikladnija taktika za ostanak na vlasti, i bila bi uspješna, da Milanović u zadnjem zavoju utrke nije izgubio suputnike, koalicijske partnere, koji više nisu bili sigurni da će s njim moći i dalje uspješno krasti.
A zašto je ”Vaso” opasan i nepoćudan za vladinu stranku? Pa to je sasvim jasno. On se izmetnuo u centar moći izvan stranbačke hijerarhije i strukture. Postao je ”oficir za vezu” koji spaja Pantovčak i slavonske desničarske rasove rasiste, on pokriva plinske interese (dvaput posredovane). Dolazi do ruske penetracije hrvatske ekonomije na koju upozoravaju američki think-tankovi. Preko njega komuniciraju stranačka i vanstranačka desnica, a odani su mu mnogi ljudi u policijskom i obavještajnom aparatu. Kao i funkcioneri stranke na terenu te partijski kadrovi u upravama javnih poduzeća.
Na čemu se zasniva moć Milijana ”Vase” Brkića? Po novinama se naveliko drvilo o tome, jer svi žele shvatititi gdje doista leži njegova snaga (možemo odmah odbaciti pomisao da je kao kod Holoferna leži u kosi). On sam po sebi nije bog zna što – policajac i šofer koji je stekao magisterij na policijskom učilištu (bez akademske akreditacije) i to tek iz druge – iz prve, pokazalo se, dao je rad koji su on i još oko sto sličnih genijalaca prepisali iz iste šprance. Kad govori, govori u prostim rečenicama, jer se ne usuđuje riskirati prosto proširene. Na telefon se javlja s ”Hvaljen Isus” i ”Vazda budi”, iako mu je društvo, blago rečeno, jako šareno. U nekoj civiliziranoj zemlji već zbog toga ne bi mogao obavljati posao s posebnim ovlastima. Što je najvažnije, hrvatska javnost koja ni prije nije imala visoko mišljenje o političarskom staležu, kroz ove afere stekla je novi uvid. Negativna selekcija o kojoj se toliko govorilo ima sad ”objektivni korelativ”. Ljudi su naposlijetku pojmili da je ono što su smatrali za ”političko prizemlje”, zapravo špijunsko-kriminalno podzemlje. U priči se previše često pojavljuju droga, prostitucija, korupcija, u čemu sam Brkić ima najmanje udjela, ali je jasno da je akvarij u kojem pliva pun takvih ružnih nemani.
Pravosudna i novinska kompromitacija ”Vase” Brkića imat će blagotvoran utjecaj na HDZ. Plenković će se napokon riješiti desnice, vanjske i unutrašnje, jer ih neće imati tko spojiti. Može Stier biti ne znam koliko konzervativan, ali neće se on udružiti s ljudima s margine, nije takav. Prevladat će stranačke isntitucije. ”Vasinu” ulogu podvodača manjih stranaka, dat će se u outsource, Bandiću, koji to već s uspjehom obavlja i ne pokušava postati ”kalif umjesto kalifa”, pa čak možda ni ne reflektira na državnu rezidenciju na Pantovčaku, pošto je u ime grada ondje već preuzeo veći dio parkovne katastarske čestice. Za dvije godine, s tako sanitiziranom strankom, Planković će se moći okrenuti novim, neočekivanim koalicijama… Ako preživi sve ekonomske krize koje ga redom zahvaćaju jer ima kabinet sastavljen od birokrata i partijaša, bez i jednog poduzetnika ili ekonomista.
Vlada koja je zaokupljena tehnologijom vladanja, unutarnjom diferencijacijom i (hvalevrijednim) čistkama, nije sposobna za rješavanje ključnih problema, koji se kao krize manifestiraju u realnom vremenu. Dok se bavila ”Vasom” i njegovim jatacima, propustila je provesti reformu pravosuđa, koja uništava hrvatsko društvo i dokida perpektive ekonomskog razvoja.
U zemlji gdje ne funkcionira vlast, jer je u stalnom opsadnom stanju, a ne postoje uhodane institucije, nastaje kaos, koji neće dovesti do diktature, nametanja ”gospodara kaosa”, jer to ne dopušta europski format Unije kojoj Hrvatska bez ostatka pripada. Umjesto toga, stvaraju se ”autonomne baze moći”, poput ove parapolitičke Brkićeve ili parasudske Ivana Turudića. Taj predsjednik zagrebačkog Županijskog suda bio je, srećom, dovoljno jak da se odupre Milanoviću koji je htio promijeniti Ustav kako bi spriječio izručenje Njemačkoj Josipa Perkovića, bivšeg šefa Udbe. Ali, sad je, na žalost, dovoljno jak da samostalno nastavlja s progonom Zsolta Hernadyja, predsjednika mađarskog MOL-a, usprkos tome što se dokazi protiv njega osnivaju na optužnici protiv Sanadera, koja je pala na Ustavnom sudu i vraćena u ponovni postupak. Nitko ne misli da je Sanader nevin, nego se pokazalo da nema uvjerljivih dokaza. Tu je iskaz ”krunskog svjedoka” koji tvrdi da je primio pet milijuna eura mita za hrvatskog premijera, s tim što je rekao kako je novac ostao kod njega, ali ga nije dostavio sudu, kako mu je naloženo. Tu je i video-snimak koji pokazuje kako uzima od Hernadyja kuvertu, ali u njoj je mogla biti božićna čestitka. Možemo mi misliti – i mislimo – što hoćemo, ali to nije sudski dokaz. Ako ga 700 ljudi Državnog odvjetnika ne može pribaviti, jer im je papirologija u ”Nacionalu”, barem bi njima trebalo dati otkaz, pa uštedjeti navac koje se troše za njihove plaće…
Ali, Turudić, naš Urbani kauboj ne odustaje, iako je arbitražna parnica koju je Milanovićeva vlada vodila s MOL-om u Švicarskoj završila ovakvim zaključkom o njegovu postupanju: “Sud ne može zanemariti sučevu očitu pristranost pri suđenju. Nema potrebe da Sud o tome navede išta više od toga da je, nakon što je Ustavni sud vratio predmet na ponovni postupak, sudac (Ivan) Turudić nastojao ishoditi da on vodi ponovni postupak te je dao dvije izjave za tisak, prvu 29. srpnja 2015., a drugu 2. kolovoza 2015., iz kojih je vrlo jasno da se ne slaže s odlukom Ustavnog suda te da smjera na to da on vodi ponovni postupak.” U Švicarskoj zaključuju: ”Ako predsjednik vijeća ostane isti, tj. on, “onda se transkripti o izvođenju već izvedenih dokaza mogu pročitati bez suglasnosti stranaka”.
Zaista, Turudić se, kao što je najavio u novinama, nametnuo za ponovno suđenje, odbijajući sve prigovore mađarskih odvjetnika i demonstrirao potpunu kontrolu nad procesom – dakle on čini sve ono za što ga je pokudio arbitražni sud u Švicarskoj.
Zašto Turudić toliko insistira na progonu Hernadyja iako je očito da nema i ne može naći dokaze?
Na to se može odgovoriti jedino špekulacijama o njegovim i općim političkim motivima. Politički se povezuju se s vladavinom Ive Josipovića koji je, čini se, smatrao da INA-u valja prodati Rusima, pa je prvo trebalo diskredirati suvlasnički MOL, što je pokušao DORH koji, međutim, nije kadar pronaći ni ”Vasin” dossier, a nekmoli riješiti misterij međunarodnog plinskog biznisa. To je prva hipoteza, a druga je da to sve vode Rusi, koji su puno sposobniji, te imaju snažne poluge preko svojih hrvatskih kompanija i preko hrvatskih političara koje kontroliraju.
Vlada je započela mukotrpne pregovore s MOL-om i navela ih da pristanu investirati u ”Petrokemiju” te rekonstrukciju i unapređenje Riječke rafinerije investicijom od milijardu eura. Možda je to mogao biti uvod u obostrano prihvatljivu kohabitaciju. No, suočen s novom tjeralicom koju je izdao Turudić, Hernady vraća INA-u na pregovarački stol i traži da je vlada otkupi – baš u zao čas, dok se ruši cijela kula od karata u brodogradilištima, prijeti proračunu i cjelokupnim državnim financijama prilično usporene nacionalne ekonomije… Ali, što je za to briga Urbanog kauboja? On ima svoje prioritete i vlastite potrebe da dokaže moć i Vlada mu, zaista, ništa ne može. Kao ni Vrhovnom sudu, gdje se sudi ovisno o prilici, ili Ustavnom sudu, gdje se odlučuje politički, a ondje neki utjecaj ima jedino Vladin trećepozivac Vladimir Šeks. Trgovački sud i Kazneni sud u kaotičnom su stanju, sa i bez korupcije, a zakoni o kleveti i Ovršni zakon rane su na koje razapeti nacionalni korpus krvari… Ministar pravosuđa djeluje ustrašeno i odsutno, kao da su ga silom odvukli iz njegove ivanićgradske idile u veliki grad pun pokvarenih ljudi. Turudića za ministra, nekog normalnog fiškala za predsjednika Županijskog suda, ali, zapravo, hrvatskom pravosuđu, kao i svim ostalim državnim službama treba veliki makeover. Takozvane reforme.