Piše: Denis Kuljiš
Tko je bio Titov ideolog? Krleža. Kardelj je smišljao one furijeovske utopijske koncepte, a Bakarić kreirao ekonomističku kvaziteoriju «ostatka dohotka», izumivši flogiston koji bi umjesto profita trebao upaliti stroj tržišnog mehanizma. Ali – ideologija je puno više od toga. Nije to ni sama revolucionarna «tehnika državnog udara», što se uz potrebne preinake uvijek izvodi prema Staljinovom pouzdanom priručniku «Principi lenjinizma» iz 1924. godine. Jer, kad vlast i preuzmeš opet ti je potrebna ideologija, samosvijest, ideja o vlasititu mjestu u svijetu i na pozornici povijesti. Za druga Tita takvu je sveobuhvatnu koncepciju zamislio i zatim širom zemlje i u Europi promovirao Miroslav Krleža. Svodila se na tezu koju je kasnije Zoran Đinđić upotrebio za naslov jedne od svojih knjiga – «Srbija ni na Istoku ni na Zapadu». Uvrsti Jugoslaviju, južne Slavene i Hrvate umjesto Srbije i evo ti toga Krležina originalnog idejnog recepta.
Jugoslavia, anno zero
Režiser Želimir Žilnik sjeća se kako je s grupom omladinaca, pedesetih godina, bio doveden u posjet kod Tita. U prisnom razgovoru, uniformirani maršal okićen ordenjem, započinjao bi rečenicom «Kako nas uči drug Krleža…»
Teren je bio pripremljen još dvadesetih i tridestih godina. Poslije poraza u svjetskom ratu, Hrvatsku su de facto okupirale srpske i talijanske trupe. Među inteligencijom proširila se malodušnost. Koju, kako opaža povjesničar dr. William Klinger, ”najbolje reflektira Krleža, mladi nihilističko-boljševički pjesnik i dramatičar”. Krleža osporava sve prononsirane vrijednosti hrvatske građanske kulture, a osuđuje i samu građansku klasu, kao nesposobnu, korumpiranu i kompromitiranu službom za klasnog i nacionalnog neprijatelja.
U idejnom smislu, Klingeru se u Krležinu opusu ključnim čini njegovo nastojanje da hrvatsku povijest, društvo i kulturu prikaže kao niz propalih projekata i čudovišni eksperiment nad narodnim masama. Zaključuje: “To će Titu i omogućiti da sebe predstavi kao začetnika Nove Hrvatske, odnosno Jugoslavije, a 1945. pretvori u nultu godinu hrvatske povijesti!” Bez Krleže koji se pozabavio “dekonstrukcijom” hrvatskog nasljeđa, bilo bi to puno teže izvesti!
Krleža je bio veliki, ako već ne i svjetski pisac. No u temelju njegova veličanstvenog spjeva o Petrici Kerempuhu, neprikrivena je teza o besmislenom stradanju puka prilikom austrijskog civilizatorskog pohoda na Istok – koji je iznjedrio barem tri slavenske nacije, hrvatski barok i građu za austrijski bidermajer.
U osnovi “Glembayevih”, “periodske salonske drame u konzervativnom ibsenovskom slogu”, kako taj teatarski ciklus definira slovenski dramatik i najveći jugoslavenski umjetnik druge polovice 20. stoljeća, Dragan Živadinov, nalazi se jedna engelsovska konstrukcija o buržoaskoj dekadenciji, koliko god se Krleža u “Razgovorima” s Matvejvićem prenemagao i tvrdio da je taj komad “naprosto težio da bude samo literatura”. No, tu uzbudljivu storiju o zločinu i razvratu u visokom društvu agramerskog preteče Dominica Dunna s komunističkom agendom, generacije su čitale upravo kao osudu morala krupne buržoazije – jer je to i bila! Hoćeš-nećeš, Krležine tekstove ne možeš usvajati ne uzimajući u obzir ono što je i sam proglasio ključnim, a to je: engagement!
Kad je Tito raskrstio sa Staljinom jer je Staljin pokušao likvidirati svog previše ambicioznog šefa lokalne balkanske podružnice, Jugoslavija se zaista našla između dva svijeta. S jedne, pod dominacijom zapadne ekonomije koja ju je subvencionirala, a s druge, zarobljena ambicijama da očuva komunistički legitimitet i Titove pretenzije kontinentalnog i internacionalističkog lidera «svijeta socijalizma». Zato je jugoslavenski put trebao biti ispravniji, bliži marksističkim izvorima te omogućiti stvaranje društva s novim oblicima «participativne» demokracije. Fazu «obnove i izgradnje» energizirao je kastomizirani Marshallov plan koji je dolarskim steroidima nabildao ekonomiju. Stala je rasti po stopi od sedam posto godišnje, što je pobudilo optimizam masa i entuzijazam za primjenu inovativnog društvenog inženjeringa.
Jugoslavija ni na Istoku, ni na Zapadu
Između Kongresa pisaca u Ljubljani 1952. i potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine, Krleža je bio vodeći ideolog originalnog koncepta jugoslavenske kulture i civilizacije. Tražila se zamisao koja će biti više od kulturne politike jednog komunističkog revizionističkog režima pa s vremenom prerasti u svjetski pokret emancipacije malih i krivo nasađenih, čudnih i posebnih država, čemu Tito pridaje “konkretnu” vanjskopolitičku formu velikom diplomatskom turnejom po “nesvrstanim” zemljama, što su se onda još zvale “vanblokovskim” ili “neangažiranima”. Brodom “Galeb” otplovio je 1961. na četveromjesečni put po zemljama Zapadne Afrike, Magreba i Srednjeg istoka te okupio svjetsku reprezentaciju antidemokratskih lidera Trećeg svijeta, jednu novu Internacionalu, koja je trebala nadomjestiti boljševičku Ligu šampiona iz koje je on ispao napustivši koministički lager.
Kako je počela Titova suradnja s Krležom?
Čim je 27. ožujka 1948. primio Staljinovo pismo, žestok odgovor na žalbe što ih je maršal uputio generalissimu zbog tretmana u zajedničkom pothvatu revolucionarnog preuzimanja Balkana i cijele Zapadne Europe, drug Tito se, iste večeri, ukrcao na specijalni vlak za Zagreb. Dotle NKVD mijenja njegov operativni pseudonim “Orao” u “Lešinar”, a ruska radio-stanica “Purga-1” koja ga je u stopu pratila i svakog se dana sve od 1944. javljala u Moskvu, naglo prekida emitiranje. Sovjetski James Bond je defektirao.
U Zagrebu, Tito se okružuje najbližim suradnicima – s njim putuje Đido, Đilas, koji će o svemu ostaviti pouzdano izvješće (u knjizi “Vlast i pobuna”), a zatim dolaze Kardelj i Ranković te Boris Kidrič. Kad je Tito stigao u glavni grad Hrvatske, osiguravao ga je sam Ivan “Stevo” Krajačić, a stanovao je konspirativno u Augustinčićevu ateljeu u Buconjićevoj ulici gdje im se nedugo zatim u vijećanju pridružio i – Miroslav Krleža.
Ranković se odmah vraća u Beograd da pazi na aparat, a Tito još neko vrijeme ostaje u zapadnoj polusferi svog imperija te hvata veze s engleskom diplomacijom s kojom je preko Velebita uspostavio rezervne kanale upravo za slučaj ovakve kontingencije.
Kad je 1953. prešao na stranu Angloamerikanaca, razbio svjetski komunistički monolit i zaustavio sovjetsko nadiranje prema jugoistočnoj i zapadnoj Europi pa se Jugoslavija od releja Kominforma pretvorila u tampon-zonu i prepreku širenju Staljinova utjecaja, drug Tito stekao je slobodu da državu kreira u poželjno obličje svog personalnog režima. Krleža je pak tome dao podlogu tezom da balkanski narodi, bratski i jedinstveni Južni Slaveni, povezani kulturom i nasljeđem što seže u doba najveće, predslavenske drevnosti, ne pripadaju ni na Istok, ni na Zapad, nego u sebi nose narodnu svijest koja prethodi nacionalnoj i buržoaskoj. To je neka vrsta mističnog narodnjaštva, povezanog s idejom čojstva i otpora, oplemenjena hajdučkim tradicijama… Koješta je Krleža učitao u tu poziciju političke “aktivne neutralnosti” koja će jednoj državi na niskom stupnju društvenog i industrijskog razvoja omogućiti da prozelitski istupa među kulturnijim narodima, namećući se kao jednaka ili bolja, na temelju vrlo spretno plasiranog blefa…
Tražeći povijesna ishodišta i likove iz prošlosti koji legitimiraju ta navodna izuzetna narodna svojstva “ljudi s ovih prostora”, dakle jedva prerušenih “barbarogenija” jugoslavenskog nacionalističkog pokreta kojemu je i sam Krleža, poput svih hrvatskih intelektualaca pripadao početkom stoljeća, Titov se ideolog pozvao na Križanića, otpadnika i fantasta koji je po Sibiru gonio svoje himere pokušavajući ujediniti katoličanstvo i pravoslavlje pod žezlom Alekseja III, nepismenog ruskog cara koji je sjedio na prijestolju u drvenom zamku okružen bradatim bojarima u eksimskim krznima i poludivljim “strijelcima” što ih je njegov sin, Petar Veliki, morao barbarski poklati kako bi u Rusiju unio osnove civilizacije.
Uz Križanića, Krleža je mistificirao bogumilsku “crkvu bosansku” kao veliki religijski pokret između dva svijeta – a tu je deluzivnu tezu folklorne kvazihistoriografije na pravu mjeru sveo tek Noel Malcolm svojim seminalnim djelom o povijesti Bosne objavljenim 1994. godine. Domaće katedre nisu se, naravno, bavile osporavanjem takvih povijesnih mitova, nego su ih, naprotiv, fabricirale, priskrbljujući falsifikate za svaku političku agendu, od fantazmagorične Pacte Convente do “antifeudalne” Velike seljačke bune AD 1573.
Balkanska secesija i jugoslavenska moderna
Ipak, kolikod antigrađanski ustrojen, Krleža nije u sebi mogao zatomiti svoje najdublje vrijednosti i opredjeljenja. Programatskim govorom na ljubljanskom kongresu pisaca, ulučivši historijsku priliku, založio se kao autentični agramerski findesijeklovski modernist, za artističke slobode. Pitanja estetike istrgnuo je tako ispod nadležnosti partijskog Agitpropa. Za njega samoga oslobođenje je nastupilo prekasno, ali u Jugoslaviji su odmah poslije toga procvjetali konceptualizam i apstraktno slikarstvo, konkretna poezija i slične ujudurme koje su se samome Krleži gadile, a drugu Titu izgledale idiotski, no priskrbile su vrlo povoljan PR-efekt njegovu projektu “socijalizma s ljudskim likom”.
- Izložba ”Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas” ponovljena je 1971. u sarajevskoj Skenderiji i prenesena u pariški Grand Palais, jer je režimu poslije ”Hrvatskog proljeća” bila potrebna nova potvrda legitimiteta. Urednik prikaza u posebnom broju kunstihistoričarskog časopisa: Žarko Domljan.
Krleža se također igrao s nekom idejom zasebnog, balkanskog ni-istočnog-ni-zapadnog umjetničkog senzibiliteta pa je posredstvom Marka Ristića, poratnog ambasadora u Parizu, a zatim predsjednika Komisije za kulturne veze s inozemstvom i akademikom JAZU, plasirao na europsku pozornicu veliku izložbu “Umetnost na tlu Jugoslavije” (Grand Palais, 1951.). Tu su naveliko igrali likovi na stećcima, osebujnim monumentima bogumilstva, a ta egzotika europskog Bliskog Istoka, morala je pobuditi silan interes pomodarskih krugova francuskog kulturnog establišmenta. Još ranije plasirana je, također preko “lijevog” Pariza, jugoslavenska priča o “naivnom slikarstvu” iz Hlebina kao spontanom, osebujno narodnom, seljačkom, politički samosvjesnom pokretu izvanakademskog, primitivnog slikanja uljem na staklu, što je – kakve li koincidencije! – niknulo upravo u selu u kojem je Krsto Hegedušić, poslijeratni partijski komesar likovne umjetnosti, imao vikendicu. Tridesetih godina Krsto je ondje unajmljivao kao “caddyja”, da mu nosi slikarski pribora kad izlazi na štafelajne sesije u seoski plenair, nekog bosonogog dječaka po imenu Generalić. Drugi klasik naïve postao je pak lokalni stolar Rabuzin, a kalinovački poštar Ivan Lacković detto Croata, majstor-Krsti je valjda donosio pisma i novine…
Seljačka umjetnička galerija osnovana u najljepšoj baroknoj palači na zagrebačkom Gornjem gradu 1952. godine preimenovana je 1956. u Galeriju primitivne umjetnosti “Mirko Virius”. Bauk naivnog slikarstva tada počinje kružiti Jugoslavijom. Podravska naiva začeta je, dakle, u selima Podravine, ondje gdje je Hegedušić slikao “podravske motive”, izdane 1933. s Krležinim predgovorom pravodobno uperenim protiv socrealističkog diktata “harkovske linije” što će biti službeno oktrioirana iduće, 1934. godine… Znači, umjesto proletkulta i socijalističkog realizma – seljački nadrealizam u funkciji partijskog larpurlartizma! Staljinov disident imao je u pričuvi Ždanovljeva disidenta.
Glavni posao Titova ideologa bila je revalorizacije kulturne baštine slavenske Balkanije, nadasve književnosti, provedena preko Leksikografskog zavoda što je južnoslavenskoj integraciji trebao pokloniti Enciklopediju, kao što je Jugoslavenska akademija srpskom, hrvatskom i bosanskom narodnom korpusu dala Rječnik. Enciklopedija i Rječnik strateški su pothvati najvećih europskih civiliziranih nacija – no iako je tehnički uspio, taj Strossmayerov i Krležin prometejski projekt nije stvorio kulturnu bazu zajedničkog identiteta. Utoliko gore za sukreatora toga pregnuća, kao i za nacije koje su se trebale pretopiti u moderno društvo. Nedostajao je osnovni katalizator koji pospješuje bilo kakav organski rast – demokracija, čega je tu kritično nedostajalo, kao kisika na Marsu.
Krležin odnos s velikim sahemom samoupravljanja, bivšim dvostrukim agentom Kominterne koji je od moskovskog centra uvijek dobivao pištoljske pseudonime, zasnivao se na zahvalnosti za neograničenu podršku što ju je Tito pružao njegovim kulturnjačkim petoljetkama. Napustivši književnost, u kojoj je zatim samo dnevničario i objavljivao “Zastave”, roman-rijeku bez pbala i povratka, prestao je biti obični kulturbeamter, te avanzirao u čin civilisationtraegera. Krleža je bio svesavezni kulturni faktotum u sjeni, osoba posebnog statusa i do smrti niti ga jedna od Titovih brojnih tajnih službi nije smjela nadzirati. “Tito mu je dao sve”, kaže čovjek koji ih je obojicu poznavao i promatrao u interkciji. “I Krleža ga je OBOŽAVAO.” Bilo je to više od (homoerotske?) fascinacije, privlačnost koju intelektualci osjećaju za ljude od akcije, “i to jače nego žene” (Malraux, “Hrastovi koje obaraju”).
Ljubav za moć
U uspomenama Mate Meštrovića na razgovore i dugotrajno dopisivanje s Milovanom Đilasom (nalaze se u neobjavljenom rukopisu “Đilas as I Knew Him”, koji je prikazao W. Klinger za rovinjski časopis na talijanskom, ”Quaderni” ), ima jedna razmjena misli o Krleži. Đilas, čuveni disident, autor tisuću puta poznatiji od lokalnog genija, spominje kako se Čovjek s Gvozda nije htio spustiti u grad da se s njum susretne kad je on došao u Zagreb izašavši s robije 1967. godine. Krleža se bojao odstupiti od oportunističke linije, svjestan do koje mjere Tito mrzi Đilasa. Mate primjećuje da je Krleža uvijek napadao i osporavao njegova oca zbog bliskosti s Aleksandrom Karađorđevićem i kaže: “Ali odnos moga oca prema kralju bio je daleko manje sikofantski nego Krležin prema Titu!” To, doduše, ne mora jedino značiti da je Meštrovićev integritet bio veći od Krležina, ali upućuje da je Pantokrator bio gori diktator od Ujedinitelja!
Krležina podložništva bio je Tito svjestan – sve je on razumio – i kad mu se Krleža u uskom krugu, među rukovodiocima požalio: “Tito, zašto me ovi tvoji stalno nešto napadaju?!”, maršal ga je zaštitnički obujmio oko ramena i glasno rekao: “Ma što te briga, glavno je da te ja volim!” To mi je na kavi ispričao svjedok, čovjek koji je bio prisutan. On o tome još nije javno govorio i nema smisla da ga ja otkrivam.
Kad se dogodio taj neugodnjak i zavladao tajac, pudlice su složno zalajale, ekipa se ukočila, a Bakarić je prišao Krleži da vidi bi li se nekom fusnotom mogla ispraviti povijesna nepravda učinjena ranjenoj taštini, da mirno pređe u narednu fazu skladne suradnje dvojice korifeja do umalo zajedničkog kraja. Tito je umro prvi jer je Krleža mogao napisati bolji nekrolog od onoga što bismo ga čitali u uzvratnom priopćenju. Od Tita, naime, nikad nisi čuo ni jednu iskrenu rečenicu.