Piše: Denis Kuljiš
Zašto je Britanija napustila EU, mentalno, a uskoro će i faktički? Ima li osnove za mišljenja da je isti rezon noveo Sloveniju i Hrvatsku da izađu iz bivše Jugoslavije? Sjeverne republike to su učinile jer je bilo jasno kako je transformacija cjeline u neki napredniji format neostvariva, budući da sve ostale federalne jedinice na okupu drži strah od vanjskog svijeta, od dramatičnih promjena i novih globalnih procesa. Europa je početkom devedestih ostala bez ”antifašističkog zida”, dogodio se trijumf kapitalizma, a i Kina je pošla u lov na šarene mačke… Slovenija i Hrvatska imale su ambicije, ostali dionici Bivše vodili su se mišlju da se ne isplati riskirati nego – ”fin che dura, non paura”!
Kao i kod Brexita, prilikom raspada Jugoslavije nije se otvoreno govorilo o stvarnim motivima za napuštanje te asocijacije. Jugoslavenska federacija ustavno je već bila prerasla u konfederaciju, ali je u političkoj stvarnosti bila unitarizirana zajedničkom vojskom, diplomacijom i vanjskom trgovinom. No, to je bio samo formalni, politički okvir koji se morao razbiti da se dođe do srži i uzroka koji je sve pokretao – do pitanja suvereniteta, podjele novca i imovine, što obično pokvari odnose u svakoj obitelji kad umre onaj kojemu je sve pripadalo.
Slovenci su mislili da su daleko najproduktivniji, da im nije potrebno da vuku deset puta više ljudi na grbači i, pokazalo se, bili su u pravu. Hrvati su smatrali da raspolažu resursima jer imaju more, turizam, plin na kopnu i u podmorju te prerađivačku industriju – samo u Zagrebu bila je locirana četvrtina jugoslavenske. Osim toga, računali su na dijasporu. No Hrvati nisu uspjeli usprkos svim prednostima – nisu znali upravljati svojim resursima. Slovenija je još u socijalizmu bila država u državi, Srbija je držala upravljačku centralu Beograd, a Zagreb je bio provincija, i sve su se institucije stvarale od nule, često na pogrešnim osnovama. Mislilo se da je dovoljno imati ”svoje” pa da funkcionira. Ali, naravno, nije bilo tako.
Drugi – ili čak prvi problem koji se prilikom ratne devolucije jugoslavenske federacije nije spominjao, a u Hrvatskoj je bio od ključnog značaja, bila je pozicija Srba u društvu. Hrvati su smatrali da Srba ima previše, pogotovo na važnim funkcijama, u nesrazmjeru s udjelom od oko 14% u nacionalnom korpusu. Tuđman je to nakanio riješiti smanjivanjem njihova broja na ”podnošljivih tri posto”, kako je izjavio u infamnom intervjuu ”Večernjem listu”, a zatim je u ratu to i ostvario. Ta politika nije bila nepopularna – naprotiv, gotovo svi Hrvati smatrali su da Srba ima puno previše i da smetaju. Slikoviti lokalni vođe poput Jovana Raškovića ili Milana Babića, nisu ništa učinili da ih razuvjere, a ratni događaji legitimirali su etničko čišćenje. Ali, u javnim raspravama uoči razdora, to se pitanje nije potezalo, jer bi se svatko tko bi to učinio, razotkrio kao nacionalist, desničar. Zato se govorilo o okviru, o tehnikalijama, o svemu, samo ne o realnom problemu – tko će i kako preuzeti resurse, novac, i kakav će status imati sustanarska nacija koja se nije mirila s idejom da postane manjina?
I kod Brexita bilo je isto – većina Britanaca (pokazalo se na referendumu) misli da Ujedinjeno Kraljevstvo više pridonosi Uniji nego od nje prima, te da se to, zapravo, ne isplati. Drugo, birači su osjetili da nacionalni parlament više neće imati potpun nadzor nad imigracijskim politikama, te da će se promijeniti ”odnos snaga” u društvu, na ulici.
Kao i u Hrvatskoj početkom devedesetih, to je bilo presudno pitanje – pitanje političke integracije manjina. Što znači nacionalni balans u Europskoj uniji, ako se unutar svake države stanje mijenja tako da se formira novi etnički ili čak religijom definiran politički subjekt, pa postmigracijska Europa gubi osnovni profil konfederacije nacija i pretvara se u postnacionalnu građansku demokraciju, nalik Sjedinjenim Američkim Državama? U Europi postoji konsenzus protiv toga – ni ljevičari ni desničari ne žele da se suverenitet nacije nadomjesti građanskim društvom i nastane ”melting pot”. To je možda realnost u Berlinu i ambicija ljudi poput Angele Merkel, formiranih tako da budućnost stavljaju ispred prošlosti, ali europski sentiment nešto je posve suprotno. Pritom, ljevičari su protiv takve transformacije jer se protive kapitalističkoj globalizaciji, a desničari zato što bi morali odustati od tradicionalnih identiteta. Jedino je religijskim fundamentalistima svejedno – njima su svi oblici zapadnog društva, totalitarnog ili demokratskog, podjednako odiozni.
U Jugoslaviji je pitanje nacionalne integracije bilo zamrznuto. Samim zasadama režima, s Titom i bez Tita, bilo je propisano kompromisno ujednačavanje između federalnih jedinica, kao i striktno čuvanje pozicija većinskih i manjinskih etničkih zajednica unutar svake od njih. No, stvarna vlast poslije Titove smrti osnivala se na pragmatičnom konsenzusu slovenske, hrvatske i beogradske političke elite, a ne na ustavnim načelima. Oberkrajnerski nepopravljivi socijalisti, hrvatska unitaristička tehnokracija i centralisti iz glavnog grada, usvojili su visok stupanj nacionalne tolerancije, ali unitarni format parlamentarne demokracije na razini države, što uključuje preglasavanje, nije dolazio u obzir. Slovenci i Hrvati bili su spremni uvesti višestranačje, ali samo unutar republika, uz majorizaciju manjinske nacije. U Srbiji bi naprotiv bili pristali samo na unitarni parlament, kako bi izbjegli snaženje domaće nacije – beogradska politička elita oduvijek je u sukobu s vlastitim narodom, s rajom i provincijom. Samo preko dominantne pozicije u federalnoj cjelini, mogli su suzbiti antimoderni populus, ”domaću reakciju”.
Tu nalazimo sličnost s funkcioniranjem Europske unije, koja se do jučer osnivala na suglasju Velike Trojke i dogovaranju oko bitnih pitanja između Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. Kumulativ njihovih ekonomija veći je od polovice učinka cijele EU ali, još važnije, upravo te zemlje imaju gotovo sav institucionalni kapacitet potreban za suočavanje s globalnim izazovima. Trojni poredak raspao se kad je Njemačka stekla prevalentnu moć, prije svega ekonomsku, što je postigla najbolje iskoristivši zajedničko tržište, zahvaljujući disciplini njenog radnog kontingenta i upravljačke političke elite. Zatim je ta moć dobila ime i prezime Angele Merkel.
Uspoređujući s Jugoslavijom, i Milošević je narušio balans, osvojivši političku vlast u republikama izvan Srbije. U bivšoj Jugoslaviji, ekonomija je bila komandirana iz političkih centara, nije imala samostalnost ni subjektivitet, a ako bi se netko pokušao emancipirati, kao Fikret Abdić u bosanskohercegovačkoj enklavi Velike Kladuše, gdje je ”todo modo” pokrenuo razvoj kombinata ”Agrokomerc”, brzo bi pretrpio sankcije. Cjelinu koja se zasnivala na trojnom dogovoru, Milošević je htio nadvladati tako što je moć trijumvira pokušao upotrebiti protiv njih samih, jednoga isključivši iz tenzorske računice. Slovencima je dopustio da se osamostale čim pobijede JNA, što tada nije bio njegov problem, a na drugog, hrvatskog partnera usmjerio se pokušavajući mu destruirati pozicije raznim političkim manevrima i subverzijom. To je zastrašilo ljude u svim ostalim federacijskim paradržavama i nije mogao postići federacijski konsenzus za svoja nastojanja. Pa ipak, kad je uslijedio ratni rasplet saveznim intervencijama savezne vlade, u kojoj su bili dominantni unitaristički Hrvati, zatim vojske, koja je ostala petrificirana kao sredstvo Titove diktatorske moći, a onda i srpskog stanovništva u Hrvatskoj, koje je dobivalo potporu srpske Tajne službe, na čas se činilo da će sve završiti pobjedom snaga centriranih u Beogradu, jer je međunarodna zajednica čvrsto zatvorila granice, u očekivanju da se stvar brzo riješi pa se otvore razgovori s pobjednikom, koji će upravljati cjelinom. Nitko na Zapadu nije htio podržati hrvatske aspiracije, u strahu od građanskog rata. Uostalom, nisu vjerovali da će otpor trajati duže od dva tjedna. Nitko nije vodio računa o sentimentu Hrvata koji su se identificirali sa separatističkim projektom, potpuno sigurni u svoje pravo da sagrade samostalnu naciju. I u tome su uspjeli, najviše stoga što se zemlja našla izložena takvom napadu. Teško je ne vidjeti paralelu – i potpora breksitovskoj vladi Borisa Johnsona, rast će s jačanjem vanjskog pritiska.
Do raspada EU došlo je jer je Njemačka započela djelovati unilateralno, a zatim svoje poteze pokušala potkrijepiti mjerama koje su donesene u izravnoj suprotnosti s britanskim stajalištima, te uz otpor mnogih manjih aktera, koji pritom nisu imali presudnu riječ.
Sukob je nastao, naravno, oko izbjegličkog vala što se poslije sloma Arapskog proljeća pokrenuo s Bliskog istoka, a zatim raširio kao plima. Počeli su se rušiti ti krhki režimi koji su ostali bez vanjske potpore i perspektive, započeo je rat, koji se razvijao u neslućenim smjerovima u fragmentiranom društvu država što se nikad nisu uspjele doista emancipirati. I bilo je dovoljno da Angela Merkel proglasi politiku otvorenih vrata, pa da se sve sruši i cijele nacije pretvore u izbjegličku masu koja jedino teži da se domogne zapadnih destinacija…
Angela Merkel priznala je da je teško pogriješila i obećala da se zato neće kandidirati za peti mandat, s tim što sad uopće ne izgleda kao da bi joj trebalo povjerovati. Ne pokazuje vidno kajanje, stalno manevrira te i dalje povećava svoju moć. Uništila je opoziciju i vlastitu koaliciju. Oktroirala je nasljednicu, mediokritetkinju bez stvarnog državničkog iskustva, koja će teško ući u Angeline prostrane niske cipele.
Izbjeglički stampedo krenuo je preko ”mekog trbuha” Europe i najlabilnijih zemalja jugoistoka, koje se još nisu integrirale u Uniju, ili su tek na periferiji toga procesa. Nije se, dakle, išlo na kontroliranu imigraciju preko njemačkih luka i aerodroma, jer za to kancelarka ne bi dobila potporu u Bundestagu, nego se sve menađiralo kao ”prirodna kataklizma”, koja nalaže pružanje humanitarne pomoći. ”Solidarnost” je bila neodoljiva floksula, dok bi promišljanje političkih posljedica, ostalo negdje u dalekoj pozadini… Pretvaranje političkog pitanja u moralno, dokinulo je mogućnost racionalne rasprave u Bruxellesu, gdje Njemačka ima neproporcionalno veliku moć. Ta je moć izgubila institucionalne obrise i pretvorila se u izraz volje Angele Merkel.
Sve zemlje jugoistočne Europe doživjele su izbjeglički val kao egzistencijalnu opasnost i počele primjenjivati vlastite protokole zaštite granice, što je izazvalo političku mobilizaciju nacionalista, koji stvarno i simbolično žele očuvati tradicionalni identitet te u najvećoj mogućoj mjeri umanjiti multikulturalne promjene što nastupaju s globalizacijom. Istočna se polovica Europe tako otklonila u desno, a kako je to koincidiralo s prijetnjom s Istoka poslije ruske intervencije u Ukrajini, približila se vašingtonskim mandarinima, jer je svima jasno kako jedino SAD mogu garantirati europske granice.
Zemlje ”prve linije”, Španjolska i nadasve Italija, osjetile su da im Zapadna Europa cinično prebacuje najveći dio problema pa moraju birati između humanitarne katastrofe na Sredozemlju i prepuštanja svojih južnih pokrajina afričkim bjeguncima. To je izazvalo eksploziju desnog populizma u Italiji, a pogotovo u Francuskoj, gdje taj ”novi val” stiže kao pojačanje starijim imigracijskim zajednicama koje su prethodnih desetljeća stigle s Magreba. Muslimani i islamizam postali su problem francuske unutarnje politike, veći nego u doba dekolonijalizacije Alžira.
U Britaniji, presudnu je ulogu odigralo briselsko nametanje izbjegličkih kvota državama članicama, što je trebalo olakšati situaciju zemljama ”prve linije”. Tu je došlo do kratkog spoja. U jednom času, Britanci su shvatili da neće moći upravljati svojom imigracijskom politikom. Angela Merkel imala je vlastite prioritete i prestao je vrijediti ”trojni fair play”.
Ljudi u Britaniji osjetili su to na ulici, te promatrajući parlamentarne rasprave. Svanulo im je kako je nastala nova stvarnost. Vitalne odluke o britanskoj imigracijskoj politici donosit će se ili usuglašavati negdje drugdje. A britanska multikulturalna, inkluzivna i uglavnom tolerantna scena, s etničkim zajednicama koje funkcioniraju u skladu s imperijalnim modelom uspostavljenim u kolonijalno doba, time bi se temeljito izmijenila. Britanija nema nacionalni, nego imperijalni identitet, naslijeđen iz nekog drugog doba, ali stvaran, i posve drukčiji od svega što postoji u Europi.
Britanske etničke zajednice uklopljene su u društvo na vrlo sofisticiran način. Ona indijska, jako je respektirana, iako se njeni pripadnici drže zasebno, ali su profesionalno integrirani i natprosječno ekonomski vertikalno pokretljivi. Problema ima s pakistanskom zajednicom, koja je zatvorena i vezana za domovinu tajnim i nelegalnim, ili u svakom slučaju neetičnim ”dogovorenim brakovima” koji nalikuju na trgovinu bijelim robljem. No, Pakistanci se lako moderniziraju i integriraraju, pa je čovjek koji je postao Johnsonov ministar riznice, Chancellor of the Exchequer, drugi čovjek vlade, iz pakistanske obitelji muslimanskih doseljenika prve generacije. Među ”kolonijalnim” Britancima dominiraju Azijci, uključujući Kineze, ima ih sveukupno gotovo 4,5 milijuna od ukupno 66 milijuna stanovnika, dok je afričkih doseljenika iz bivših kolonija Istočne Afrike, dva puta manje. Tu su zatim ljudi miješanog ili kompleksnog rasnog identiteta, te ”ostali”, što sve skupa čini oko 15 posto stanovništva, različitog, ali kulturno homogenog, vezanog uz stoljetni razvoj britanskoga carstva. Britanija ima i svoje starosjedilačke otočne narode, Irce, Škote i Velšane – Kelte u različitim fazama emancipacije. Kad se to sve skupa sagleda, vidi se da je to jedan orkestrirani sklad briljantno komponiranih odnosa. Budući da su gospodarili svjetskim imperijem, Englezi su uvijek sjajno znali manipulirati nacijama, a najdublje i nepremostive razlike kod njih su bile i ostale – klasne. Pritom, manjine nisu siromašne, niti su separirane. Najbogatija židovska nasljednica, prijateljica princeze Diane, udala se za muslimana i prešla na islam. On je poslije postao premijer Pakistana, no kako je igrao kriket, to ga je svrstalo u one sfere gdje porijeklo i rasa ništa ne znače. Ako si ti kralj, princ ili vojvoda, iz nekog bantustana ili iz Hrvatske, nije važno, automatski ulaziš u najviše i dvorske krugove…
Likovi u đelabijama, kaftanima do poda, s dugim, šišanim bradama, navijestili su novi val imigracije. Od Arapa, u Britaniju su ranije dolazili samo oni ekstremno bogati, Egipćani, te Perzijanci. No arapska sirotinja, išla je u Francusku i Belgiju, gdje je uspostavljala svoja geta. Oni i ne mogu živjeti nego u getu. Dijelom je to sudbina na koju ih osuđuje siromaštvo, dijelom cijena samoizolacije, načina života povezanog s kršenjem ljudskih prava u spolnim odnosima, te pridržavanje običaja i normi koje su neprihvatljivi široj zajednici.
Mehaničko određivanje kvota za useljenje novih izbjeglica koje bi se provodilo u Bruxellesu za Engleze izvan velikih, metropolskih gradova bilo je sasvim neprihvatljivo. Nije to, doduše, izazvalo nikakve ekstremističke manifestacije, ali je urodilo tihim otporom. Osim toga, briselski diktat probudio je nacionalni ponos, i samo je bila još potrebna emocionalna nepristupačnost Angele Merkel, bizmarskovske kancelarke u čijem se četvrtom mandatu raspada nacionalna i europska politička superstruktura, da britanska javnost, odnosno njen presudno veliki dio, posluša konzervativce koji ih pokušavaju podsjetiti na britansku veličinu…
Nema ništa neracionalno u tim floskulama kojima se pokušava oživjeti nacionalno samopouzdanje, ali malicozne briselske i europske reakcije, potpuno su nerazumne. Jasno je da eurobirokracija i politički gremij velikih europskih zemalja kontinentalnog središta i juga žele da propadnu britanska konzervativna vlada i smjer politike zadan većinskim izjašnjavanjem o Brexitu (europske države na sjeveru, kao i one na istoku, iskazuju drukčije, no nepodudarne stavove). U ambiciji Britanije da se osamostali, traže se perverzni motivi, što opet podsjeća na balkanski raspad od prije trideset godina.
U Beogradu i u Srbiji smatrali su tada da su slovenske i hrvatske ideje o napuštanju zajedničke države uzrokovane nekom moralnom inferiornošću, nedostatkom širine i vizije budućnosti. Slovence su smatrali škrticama i provincijalcima, a Hrvate neizlječivim nacionalistima s najdubljim genocidnim nagonima. Nikome u Beogradu nije padalo na um da napravi ”zero-sum” kalkulaciju i uvrsti se u poziciju sjevernih republika, pa razmotri što je bilo fundamentalno loše u unitariziranoj federaciji koju su ove dotadašnje autonomije desperatno htjele napustiti. Mogli su razmotriti, recimo, poučan primjer Vojvodine, koji bi sve objasnio. Kad je 1918. ulazila u sastav srpske Kraljevine, ta je bogata panonska pokrajina bila ekonomski izjednačena sa Slovenijom, Slavonijom i Temišvarskim Banatom, gdje je njemačko-ugarsko-slavenski multikulturalizam jednog srednjoeuropskog imperija, omogućavao u europskim razmjerima napredan i bogat život. Kad se u Kraljevini Jugoslaviji Vojvodina iznivelirala sa Srbijom i ostatkom države, pala je na 60 posto slovenskog brutto domaćeg proizvoda. Etničko čišćenje Nijemaca i Mađara poslije Drugog svjetskog rata, razorilo je produktivnu bazu. No, s ustavnim promjenama šezdsetih godina, stekavši autonomiju i postavši zamalo ravnopravna federalna jedinica, Vojvodina se opet stala ubrzano razvijati i dostizati Sloveniju. A poslije slobističke ”jogurt-revolucije”, kad je pretvorena u srpsku guberniju, toliko je propala da je dospjela do sadašnjeg stanja – zaostaje za Beogradom i Srbijom, a u usporedbi sa Slovenijom je na oko 30 posto! Bio je to sunovrat, sve se dogodilo za sto godina, i to na temelju političke volje većine u vojvođanskom narodnom korpusu.
U Jugoslaviji, federacija nije naprednima donijela ništa osim zaostajanja. Jer nije tu, zapravo, riječ o ekonomiji, nego o civilizaciji, o performansama društva. Britaniju ne sputavaju Nizozemska i Švedska, pa čak ni Francuska i Njemačka, ali cijela kompozicija od 28 vagona, ovako kako je posložena i upravljana, najsposobnijima i najbogatijima neće donijeti blaagostanje – naprotiv. I Britanija je, sasvim logično, odabrala vlastitu insularnu sudbinu, izvan asocijacija, kao Japan ili Australija. Australija ima 57.000 dolara per capta, Japan 49.000, Velika Britanija 43.000, dok je njemački dohodak nešto viši, 47.500, a francuski gotovo izjednačen s britanskim, oko 44.000 dolara.
Brexit uzbuđuje euroskeptike, u posljednje vrijeme donekle potisnute, odnosno, smještene na marginu gdje ne pokazuju tendencije eksplozivnog rasta. Pruža im perspektivu izlaska, iako britanska solucija nema veze s ideologijama što pokreću ”europske ikonoklaste” na kontinentu, proste desničare. Mejnstrim britanskih ”separatista” su konzervativci. Taj ”engleski nacionalizam” koji se manifestira time što torijevci nikad nisu uspjeli, a valjda ni pokušali osvojiti parlamentarne mandate izvan Engleske, toliko je staromodan, da ga opet moraš obilježiti kao čisti konzervativizam. Kad se u Hrvatskoj kaže da je netko ”konzervativan”, obično se misli da je klerikalac, no u Engleskoj to znači da je od dede naslijedio dvorac. Konzervativcima je nemoguće postati politički korektnima u modernom društvu. Oni su okrenuti unazad i obilježeni svojom klasnom pripadnošću. No Engleska i cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo zapravo su jedna klasna institucija, i to se ne da puno promijeniti, ako se nastoji sačuvati cjelina, kontinuitet i tradicija. Kad je svojedobno provedena anketa o tome bi li bolje bilo da je Britanija monarhija ili republika, premoćno je pobijedila prva opcija, a na pitanje ”tko bi bio najbolji predsjednik Republike kad bi ona ipak bila uvedena”, većina je odgovorila: ”Princeza Ana”.
U sadašnjoj dinamici Brexita, manje je važno što u EU misle o Britaniji, puno je važnije što o Britaniji misle Britanci. A oni misle da su jedna fenomenalna država i kultura i u tome su, reklo bi se,u pravu.
Kad europski ikonoduli, fetišisti EU pišu o razdruženju, redovito prorokuju ekonomsku katastrofu Ujedinjenog Kraljevstva. Briselski će egzekutivci njemačke politike, ako uzmognu, na tome svakako i uznastojati. Ovoga časa, glavno im je oružje tzv. backstop, neoprezan ustupak koji je bivša premijerka May načinila kad je obećala da će, do daljnjega, dok se ne dovrše pregovori o modalitetima izlaska, Sjeverna Irska, ona britanska, ostati u režimu EU pa se neće morati uvoditi ”tvrda granica”, jer se Republika Irska, dakako, odlučila za ostanak. To je novu vladu Borisa Johnsona stavilo pod veliki pritisak, jer Njemačka i Francuska više o tome ne žele pregovarati, po sistemu ”takac-makac”. U stvarnosti, Britanija će u roku, a to je konac listopada, izaći iz EU, ako to Boris uspije istjerati, a granicu on neće zatvarati, nego to prepustiti Irskoj, gdje bi bilo nezamislivo da jednostrano uvedu takav režim i dovedu u neprilike svoje sunarodnjake na sjeveru. Iako se irski premijer – Taoiseach – pravi da je čvrsto uz EU, potpuno je jasno da ne može ići protiv svojih Iraca samo da naudi Englezima (čemu u Dublinu nikad ne mogu odoljeti), već i zato što bi to za Republiku Irsku bilo ekonomsko samoubojstvo, budući da 40 posto izvoza ide preko engleskih luka. Na kraju, Taoiseach će morati izmajmunirati neko rješenje. Backstop će se pokazati kao tipični briselski nepostojeći problem, o kakvima su ondje spremni raspravljati mjesecima i godinama… Ali, mogao bi dugoročno utjecati na irski izlazak iz EU.
Iz nekog teško razumljivog razloga ikonoduli EU misle da će Britanija ekonomski odmah propasti bez Europe. No, pregovori između Trumpa i Johnsona o sveobuhvatnom trgovinskom sporazumu, koji bi eliminirao carine između SAD i UK, što je ranije bilo nemoguće zbog članstva u EU, već su započeli. Australijska vlada poručila je pak da isti takav deal želi zaključiti u roku od nekoliko tjedana. Baš se ne čini, dakle, da je Britanija bez saveznika, onemogućena bez europskog kolektiviteta. S obzirom na britanski karakter i dokazane sposobnosti, ništa ne upućuje da će se lako predati. Njihova povijest riznica je sjećanja na nevjerojatna samostalna britanska dostignuća, i to počevši od recentne…
Kad se cijela Europa bila pretvorila u fašističkog Moloha te pokrenula genocidne politike istrebljenja cijelih naroda, u čemu su pokorene zemlje uglavnom sudjelovale kao revni kvislinzi, Britanija je bila otok liberalizma i demokracije, čak i više od toga – uzorno društvo tolerancije i pristojnosti, koje je ostavljalo nadu da zlo ne mora nužno nadvladati u ljudskoj povijesti. Tako moralno superiorna Britanija pobijedila je u ratu. Njeni marinci, uz velike žrtve, iskrcali su se na tri od pet invazionih plaža Normandije, a zatim je britanska okupacija sjeverne Njemačke donijela u tu zemlju ono što nikad ranije nije postojalo – slobodnu štampu. Svi veliki listovi i izdavači koji su imali ključnu ulogu u implementaciji demokracije, pokrenuti su u britanskoj okupacionoj zoni. Churchill je poslije rata prvi pokrenuo antikomunističku kontraofanzivu, koju je podržao Truman, pa su pobijedili u boju za dušu Europe. Europa je postala utočište demokracije.
No, možda je bolje, u skladu s britanskim konzervativnim svjetonazorom, stvari vratiti još malo unatrag, pa razmotriti što je Britanija dala čovječanstvu samo u prethodnom, 20. stoljeću. Prema jednoj internetskoj top-listi, ovo su bili najznačajniji izumi:
Nuklearna tehnika. Budimpeštanski Židovi Leo Szilard i Edward Teller konstruirali su A-bombu i H-bombu, a nuklearni program najdalje je odmakao u Britaniji, no Britanci su ga predali Amerikancima, koji su imali dovoljno resursa za razvoj.
Personalni kompjuter. To je lako, izumio ga je Britanac Alan Turing, čiji će se lik sad naći na novčanici od 50 funti. Bio je homoseksualac, pa su ga kemijski kastrirali. Važan doprinos dao je budimpeštanski Židov Johnny Von Neuman.
Avion. Američka stvar, ali mlazni motor je izumio i tehnologizirao Englez Whitley. Za aerodinamiku velikih brzina koje su tako dostignute bio je bitan budimpeštanski Židov, Theodor Van Karman.
Automobil. Njemački i američki izum, a britanski su samo kraljevska kola i sportski sedani.
Raketa. Amerikanac, profesor Goddard.
Podmornica. Amerikanac Holland, ali torpedo je izumio Englez Whitehaed, u Rijeci.
Antibiotici. Britanac Fleming.
Televizija. Amerikanac. Englezi su izumili samo javnu televiziju, BBC. Bolje da nisu.
Internet. Amerikanci, naravno.
Radio. Marconi, Talijan, ali britanski. Radio ima britanski patent.
Već je iz ove liste sve jasno – Amerkinaci, Britanci i austrougarski budimpeštanski Židovi koji su se odselili u Ameriku, u dvadesetom su stoljeću pokrenuli moderni svijet. A gdje je tu još radar, britanski izum? Gdje je sonar. britanski izum? Medicinski ultrazvuk? Isto. Da ne spominjemo mini-suknju, rock and roll i još nekoliko sitnica… Ukratko, nema tu Francuza, a Nijemaca bi se nešto našlo – dizel, otto-motor, možda cepelin, koji je ipak, čini se, izvorni izum zagrebačkog austrougarskog Židova Davida Schwartza. Kod Britanaca je ključno da su Židovi bili društveno integrirani još od devetnaestog stoljeća, a Benjamin Disraeli postao je, štoviše, premijer 1874. godine. Zatim ga je Victoria proizvela u grofa od Beaconsfielda, dobio je Orden podvezice, koji osim kraljice i princa od Walesa ima uvijek još samo deset ljudi, i tako je postao Englez. Kao premijer objavljivao je romane. To možda malo pomaže da se shvati i nekonvencionalni lik Borisa Johnsona…
Zašto EU-ikonoduli misle da će Britanija bez EU svakako propasti, dok će se EU bez Britanije nesmetano razvijati? Ta mi se pomisao čini isto tako apsurdnom kao ideja da bi Merkel ili Macron mogli napisati bestseler, kakvih je Boris objavio – jedanaest.
Naznaka za katastrofični smjer britanske ekonomije nema u pokazateljima, a oni politički veoma su nepovoljni – za Europu. Čim je preko Britanije izgubila američki transatlantski priključak, Centralna Europa, Njemačka i Francuska, počele su se osvrtati prema Rusiji, tražeći inspiraciju, ako ne i vodstvo. Najvažnije im je, također, da se trgovinski afirmiraju u Kini (što zahtijeva recipročnost), a nisu spremni zaoštravati s Turskom i Iranom, makar se u Turskoj razvija autoritarizam, a u Iranu nuklearno oružje. Bilo bi interesantno ući u glavu Angele Merkel pa shvatiti što ona o svemu tome zapravo misli i kako namjerava apsolvirati bezbrojna i nedogledna pitanja koja je otvorila u svom mandatu. Vjeruje li doista da ih može riješiti za dvije-tri godine koje su joj ostale prije prinudnog odlaska u starosnu mirovinu?