Piše: Denis Krnić
Za jedno ratno zrakoplovstvo nema težeg zadatka od prelaska na novi tip borbenog zrakoplova. I poslije dugih 10 godina biranja novog višenamjenskog lovca za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, nama se dogodi ovakav rijeko viđen debakl kakav je ovaj s američkom zabranom prodaje izraelskih F-16 Barak Hrvatskoj. Doduše, nisu oni iz Pentagona zabranili prodaju, nego su “samo“ poručili da se s Baraka ima skinuti sva ugrađena oprema izraelske proizvodnje. Kada sva ta oprema skine, onda to više nije Barak.
Do svega nije smjelo doći s obzirom na broj državnih ministarstva i službi uključenih u projekt. To se moglo predvidjeti, a neki su i javno upozoravali na neizbježan rasplet. Sad se pak nameće pitanje – što dalje? Tu puno izbora nema; ili raspisati novi tender (to podrazumijeva potpuno nov saziv povjerenstva za odabir) ili pozvati na razgovore ponuđače švedskog Gripena i grčkih F-16 Block 30. O grčkim Falconima se najmanje razgovaralo u javnosti. Poznato je da su noviji od Baraka, dobro očuvani, imaju daleko više letnih resursa, tehnički su čisti i spremni za eventualni „upgrade“ kod „Lockheed Martina“. Na koncu, ne bi nam ih Grci ni ponudili da nemaju odobrenje „Lockheed Martina“ i ta je ponuda, u stvari, bila američka ponuda. Slijedom daljnjeg raspleta događaja vjerojatno će biti favoriti.
Što je bitno kod odabira novog lovca za HRZ? Operativne mogućnosti višenamjenskog borbenog aviona, količina i vrste naoružanja koje može nositi, razina NATO-interoperabilnosti i kompatibilnosti, dostupnost potpore u održavanju, raspon i dimenzije infrastrukture (uzletno-sletne staze, hangari, radionice itd.), objekti za održavanje, oprema i obuka zahtijevana od strane HRZ i PZO te obuka pilota i zemaljskog osoblja. Najvažnija koordinata u ovoj priči trebao bi biti „offset“ program, odnosno gospodarska kompenzacija. Pitanje svih pitanje trebalo bi biti koliko projekt nabave aviona otvara novih radnih mjesta? Onaj tko u osiromašenoj Hrvatskoj ne može jamčiti otvaranje najmanje 10 tisuća novih radnih mjesta, uz transfer novih tehnologija, ne bi trebao ući u uži izbor. Ali, pitanje je ostaje li još manevar za takav pristup, s obzirom na kompromitaciju i sile koje su prethodnom promašajem pokrenute…
Gledajući unatrag, prva greška napravljena je još s remontom MiGova u Ukrajini. Umjesto da su nam isporučili remontirane avione, isporučili su nam klatastrofu. Prije nego su MiGovi šleperima upućeni prema Ukrajini pregledali su ih ruski inženjeri iz RSK „MiG“. I rekli da kod onih aviona koji su izvan uporabe nije moguće produžiti život, a za onaj drugi dio aviona moguće je samo minimalno produljenje resursa uz stalni tehnički nadzor tijek eksploatacije. Rusi su tada uskočili s ponudom eskadrile rabljenih aviona MiG-29SD iz zračnih snaga susjedne nam Mađarske. Jamčili su međuremontni resurs od 10 godina, modernizaciju prema NATO i ICAO standardima, isporuku kompletne zemaljske opreme te preobuku letačkog i tehničkog osoblja. Ova eskadrila, uz cijeli ponuđeni paket, hrvatski državni budžet ne bi koštao više od 150 milijuna eura. Ovakva inačica MiGa-29 nalazi se još u operativnoj uporabi u Slovačkoj. Neki su iz HRZ-a išli pogledati ponuđene avione, ali na koncu od svega toga ništa nije bilo. Dodajmo da su Rusi ponudili i paket „offseta“ u području brodogradnje, građevine i tehnike odašiljača (jako ih je zanimala kupnja RiZovih proizvoda). U isto vrijeme, govorimo o 2011. godini, jednako kao i danas po Zagrebu su se vrtili Izraelci s ponudom borbenog aviona Kfir C-10 Block 60. Nudili su i F-16, ali ni tada nisu dobili suglasnost Sjedinjenih Država za prodaju. Te 2011. nudile su nam Sjedinjene Države F-16 block 50/52 kao dio multilateralne suradnje u regiji zajedno s Rumunjima i Bugarima. Ministarstvo obrane SR Njemačke, zračne snage (Luftwaffe) i tvrtka „Cassidian“ tobože besplatno ponudili su 20 zrakoplova iz vremena Vijetnamskog rata, dobro održavani F-4 Phantom II, kao privremeno petogodišnje rješenje za preživljavanje HRZ-a. Normalno, ponuda je imala kvaku: remont je trebalo platiti oko 100 milijuna eura i na kraju kupiti Eurofightere čije taktičko-tehničke mogućnosti znatno nadilaze hrvatske mogućnosti i potrebe. To je izuzetno skupa mrcina od aviona s kojim se ni Austrijanci nisu snašli pa gledaju kako da ih se što prije riješe.
Sve su to bile neke značajnijih ponuda koje su pristizale u Ministarstvo obrane koje se na koncu odlučilo za remont u Ukrajini. Ono što je bitno jest da je struka HRZ-a i MORH-a tada zaključila da su za naše potrebe najprihvatljivija samo dva lovca: Jas-39 Gripen i MiG-29 M2 (danas MiG-35). F-16 je tada dobio najmanje bodova. Zašto? Iz više razloga. Naime, HRZ nema dovoljno zrakoplovno-tehničkog osoblja za održavanje tog tipa lovca. Samo za jednu eskadrilu treba najmanje 200 zrakoplovnih mehaničara , a mi već godinama imamo kvazisustav koji se održava 4 do 6 poluispravna MiGa-21. Drugo, kod prelaska na F-16 nužna je dugotrajna obuka, 2 i pol do 3 godine. Najveći su i zahtjevi za modifikacijama i čistoćom infrastrukture zbog nisko postavljeno usisnika kod ovog tipa lovca. I konačno, visoka cijena. U slučaju narudžbe 12 komada, cijena jednog F-16 Block 50/52 iznosi 80 milijuna dolara. Ne računajući naoružanje. Ni nalet mu nije jeftina stavka. Cijena jednog sata leta aviona F-16, prema američkim podacima iz 2011., iznosi 5 i pol tisuća dolara u što ulazi gorivo, potrošni materijal, pričuvni dijelovi, servis motora i održavanje u remontnom zavodu.
Zašto su tada najbolje ocijenjeni švedski i ruski lovci? Švedskog Gripena nije potrebno posebno prezentirati. To je suvremeni višenamjenski borbeni avion u potpunosti NATO-kompatibilan. Cijena jednog sata leta aviona JAS-39 Gripen je nešto manje od tri i pol tisuće eura. Za održavanje (I. i II. stupanj) jedne eskadrile od 12 lovaca potrebno je oko 60 tehničara. Dugoročnu potporu oruža rutinski švedski proizvođač u tvornici u Linkoepingu. Primjenjuje se dokazan model obuke letačkog i zrakoplovno-tehničkog osoblja u Mađarskoj, Češkoj, Južnoafričkoj Republici i Tajlandu. Tu su i minimalna početna ulaganja u postojeću infrastrukturu. Za razliku od SAD-a ili Izraela Šveđani su poznati po konkretnom offsetu. Mađari su, između ostalog, dobili dvije tvornice „Electroluxa“ koje su zaposlile i preko 200 malih i srednjih kooperantskih tvrtki. U brojkama je to cifra od 15 tisuća novih radnih mjesta! Niz mađarskih firmi danas surađuje sa švedskim korporacijama kao što su „SAAB Aerospace“, „Atlas Copco“ i „Scania“. Ni jedna ponuda nije bez mane, pa tako ni ova. Ovisno o količini koja bi se naručila, pojedinačna cijena Gripena, kako god da okreneš, uvijek se kreće iznad 50 milijuna eura.
Od svih varijanti ruskih ponuda valja izdvojiti onu iz rujna 2010. kada su nam predložili kupnju 12 aviona MiG-29M/M2, danas MiG-35, za iznos od 500 milijuna eura u kombinaciji s obilatom gospodarskom kompenzacijom. MiG-35 novorazvijeni višenamjenski borbeni avion, NATO i ICAO kompatibilan, odlikuje se novim konstrukcijskim rješenjima, sofisticiranim tehnologijama proizvodnje, naprednim elektroničkim, ciljničkim i navigacijskim sustavima, povećanim operativnim karakteristikama i pojednostavnjenim održavanjem. Koje su bile prednosti ruske ponude u odnosu za konkurente? Prvo, financijski je bila najpovoljnija bez obzira radi li se o novim ili rabljenim avionima. Drugo, dokazan avion sa širokim spektrom najsuvremenijeg naoružanja, uz mogućnost korištenja postojećeg naoružanja za MiG-21 (R-60MK). Treće, postojeće stanje i broj tehničkog kadra i infrastrukture osiguravaju brzu i učinkovitu uvođenje aviona u sustav i brzo dostizanje operativnih sposobnosti. Četvrto, dokazana NATO-interoperabilnost kroz operativno korištenje u ratnom zrakoplovstvu Slovačke, Mađarske, Poljske i Bugarske. Peto, gospodarska kompenzacija i sudjelovanje hrvatskih kompanija u nizu ruskih državnih poslova.
Mana ruskog MiG-35 je što se radi o novom avion bez akumuliranih operativnih iskustava, kao i bez iskustava implementacije u NATO-okruženje. No, i ovome smo mogli doskočiti da smo, na primjer, NATO-saveznicima ponudili koncept DACT obuka (Dissimilar Air Combat Training). Hrvatska, mediteranska pomorska zemlja svojim geografskim položajem duboko uvučena u europski kontinent, može biti jedinstveno mjesto Sjevernoatlantske vojne alijanse za naprednu letačku obuku iznad kopna i mora. Ovim projektom bi se stimulirale NATO-članice da prepoznaju kapacitete obuke svojih pilota upravo u Hrvatskoj. Jedna takva ideja, koju su svojedobno javno isticali pojedini hrvatski vojni stručnjaci i analitičari, ide u prilog ruskom NATO-kompatibilnom MiG-u 29/35, a kroz postojanje eskadrile u Hrvatskoj koja bi se mogla koristiti u tzv. DACT zadaćama. Upravo kroz tu ideju Hrvatska bi mogla biti domaćin s “agresorskom” ulogom. Tako bi HRZ osim “airpolicinga” i redovnih drugih zadaća, imao aktivnu i jedinstvenu ulogu na razini cijeloga NATO-a u usvajanju naprednih letačkih sposobnosti u simulacijama zračne borbe. Što se Hrvatske tiče, ne treba posebno isticati što bi to značilo u pogledu kontinuiranog korištenja NATO-ovih sredstava i naknada za izgradnju kompletno nove infrastrukture, stjecanje jedinstvenih letačkih sposobnosti, ostvarivanje naleta i etabliranja Hrvatske kao značajne NATO zrakoplovne članice. Ni pilotima HRZ-a ne bi bio veći problem s MiGa-21 prijeći na MiGa-35. Ono što nedostaje je promišljanje o HRZ-u na ovakav ili neki sličan način. Hrvatska ne može pobjeći od svog članstva u NATO-saveza u kojem postoje određene pisane i nepisane obveze po pitanju kompatibilnosti i kupnje vojne tehnike. Ali, zašto HRZ ne bi bio prepoznatljiv i u sklopu Sjevernoatlantske vojne alijanse? Da je kod naših vojnih planera mudrosti, jedna od važnih smjernica u izboru aviona moglo je biti iniciranje i vezivanje određenih zadaća koje bi se provodile u RH, a imale bi benefit i za cijeli NATO. Brojna zapadna zrakoplovstva, među kojima i ono najveće – Ratno zrakoplovstvo SAD-a, suočavaju se s problemom nedostatka odgovarajućeg tipa „sparing“ zrakoplova s kojim bi se mogli uvježbavati borbene taktike. Ta praznina pokušava nadomjestiti „otusorcingom“ usluga privatnim tvrtkama. Ali privatni lovci po svojim tehničko-taktičkim karakteristikama ipak nisu ravnopravni izazivači koji mogu replicirati realne prijetnje ili „dog-fight“ kakve traže suvremeni američki i europski zrakoplovi četvrte i pete generacije.Znamo li voditi politiku „Croatia first“ ili sama pomisao već u startu djeluje groteskno? Znamo li voditi politiku „Croatia first“ ili sama pomisao već u startu djeluje groteskno?
