Piše: Denis Krnić
Još jednom su mediji koji se bave pitanjima obrane bez minimuma kritičkog odmaka prenijeli vijest kako će MORH nabaviti dodatnih 10 helikoptera OH-58D „Kiowa Warrior“, i to radi pričuvnih dijelova. Ovakav korak, samo tri godine od nabave helikoptera, jasno reflektira nepostojanje sustava nabave i održavanja zrakoplovne tehnike u HRZ-u.
Primjer „Kiowa“ je tek vrh sante – problem je u ozbiljnom deficitu stručnog zrakoplovno-tehničkog kadra u HRZ-u. Godinama taj kadar odlazi, priljeva gotovo da i nema, a sve uglavnom zbog nedefiniranih uvjeta za radna mjesta u zrakoplovno-tehničkim djelatnostima. Tako danas u Zrakoplovno-tehničkoj bojni na bilo kojem tipu letjelice može raditi tehničar ili majstor bilo kojih specijalnosti; priučeni policajci, kuhari, zaštitari, bivši podoficiri, vozači i svi oni koje treba nekako zbrinuti u sustavu. Najžilaviji su, pak, bivši podoficiri koji su, prethodno formalno završili nekakve “fakultete” i vješto utjecali na unazađivanje sustava kroz razne kadrovske manevre i sebe instalirali na najodgovornija mjesta u Zrakoplovno-tehničkoj službi. Inženjera elektrotehnike i strojarstva te posebno zrakoplovstva jedva da ima. I ono malo što ih je u sustavu lišeni su utjecaja jer nad njima bdiju upravo njihovi stariji, nekompetentni kolege.
Za ZT službu posebno je demotivirajuće što u ustroju HRZ-a ne postoji generalsko mjesto za njih, već oba mjesta (zapovjednik i načelnik stožera) okupiraju isključivo piloti, koji imaju tek elementarno znanje o problematici zrakoplovno-tehničkog održavanja. A upravo su tehničari oni koji nose kičmu cijelog zrakoplovstva i bez njih, doslovno, ne bi ni bilo ispravnih letjelica. Uporno ih godinama guraju u drugi i treći plan.
Nabava nove tranše američkih lakih helikoptera, ovaj put za kanibalizaciju, otkriva da se radi po načelima stare škola održavanja prema točno definiranom vremenu uporabe, slično katastrofalnom “remontu” i nabavi zamjenskih MiGova-21 u Ukrajini, u času kad je većž prava premija u svijetu bila naći na kakav rezervni dio za MiG-ove tog godišta. Takvo se postpanje sad vidi i kod „Kiowa“, kupljenih pod devizom – ”Dajte vi nama helikoptera dok ih još ima na lageru, pa ćemo ih mi već nekako krpiti“. Čak je i slavni Grunf iz „Alana Forda“ imao svoju radionicu gdje bi nešto sklepao iz ničega, a što se nikako ne može reći za posrnuli Zrakoplovno-tehnički centar (ZTC) koji se kiti umjetnim certifikatima i sposobnostima, a zapravo sve više i dublje pada u ponor očaja. Bilo bi normalno da je ZTC usvojio znanja i tehnologiju za izradu određenih dijelova i sustava helikoptera „Kiowa“. Zašto ne s obzirom na veliku količinu vojnih i civilnih helikoptera s kojima raspolažemo, a dolaze od istog američkog proizvođača? Valja dodati da je Hrvatska najveći svjetski pojedinačni kupac školskih aviona PC-9 „Pilatus“. Prilikom kupnje tih švicarskih aviona uopće nije isposlovan kakav prijenos tehnologija ili proizvodnje u Hrvatsku. Zašto?!
Ako smo već strateški partneri sa SAD-om, zašto kakav prijenos tehnologije ili dijela proizvodnje nije ispregovaran s našim američkim prijateljima? U HRZ-u ne postoji zapadni model kanibalizacije, nego onaj sovjetski koji podrazumijeva brutalno čerupanje letjelice i trajno skidanje dijelova bez ikakve sistematičnosti i praćenja tih dijelova kroz sustav eksploatacije.
Kako u praksi izgleda američka kanibalizacija? U konkretnom slučaju helikoptera, svaki njegov dio ima tzv. karticu. Kad se taj dio skine, on se u postupku kanibalizacije ugrađuje, preciznije rečeno – posuđuje drugoj letjelici. Sve se to precizno upisuje u spomenutu karticu (svojevrsni osobni dosje letjelice). Pošto proizvođač isporuči prethodno naručeni dio, onaj posuđeni vraća se u primarnu letjelicu. Poanta američkog sustava održavanja letjelica je da svaki potreban dio dolazi izravno od proizvođača. U slučaju „Kiowe“ bio bi to „Bell Helicopter“, čuveni svjetski vojni i civilni gigant. Izravna komunikacija s proizvođačem jamči kontinuirano i propisno održavanje letjelica i to je ključni razlog zašto dobar dio država prilikom kupnje helikoptera ili borbenih zrakoplova pregovara izravno s proizvođačem te se izbjegavaju dogovori na relaciji „Government to Government“ koji samo na prvi pogled rezultiraju jeftinijim poslovima.
Američki sustav održavanja temelji se na tzv. principu održavanja po tehničkom zatečenom stanju, a podrazumijeva kontinuirano intenzivno praćenje tehničkog stanja letjelice. Ovakvo održavanje zahtijeva veći broj stručnog kadra te sofisticiraniju opremu u nižim stupnjevima održavanja. Također, kod nabave letjelice s ovakvim principom održavanja besmislen je ako ne postoji tzv. integrirani sustav logističke potpore, najčešće ugovoren s proizvođačem, a čime se osigurava jamstvo tehničke ispravnosti. Kod „Kiowa“ američki partneri nam nisu isporučili tehnologije za dublje održavanje, a bojazan je da će se slično dogoditi i kod najavljene kupnje prastarih izraelskih „Baraka“.
Kad nam stignu „Kiowe“ naručene za kanibalizaciju, po starom običaju, ležat će na nekoj ledini pod vedrim nebom. S njih će se skidati dijelovi, nešto od toga ugradit će se u letne „Kiowe“, a nešto će završiti po kućama kao trofeji. Amerikanci jako dobro znaju što sve stoji iza ispravne letjelice, pa će samo čekati mehaničke otkaze i nove hrvatske narudžbe. Naravno, nije za zamjeriti, jer Amerikanci, kao i uvijek, samo rade dobar biznis. Tko je nama kriv što ne znamo pregovarati.
Ne samo da je problematično održavanje „Kiowa“ na hrvatski način nego je i dalje problematičan njihov sami smisao – uloga u oružanim snagama.
OH-58D „Kiowa Warrior“ (zadnja varijanta tog helikoptera) je laki izvidnički helikopter koji se ne može koristiti za druge zadaće osim izviđačkih. Geneza nastanka OH-58 leži u zahtjevu zrakoplovstva kopnene vojske SAD-a s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća za lakim izvidničkim helikopterom koji bi djelovao zajedno s rasnim borbenim helikopterima AH-64 “Apache”. Koristeći senzore smještene na posebnom jarbolu iznad glavnog rotora (tzv. MMS sustav), “Kiowa Warrior” bi otkrivao protivnička oklopna vozila, prenosio podatke “Apacheu”, koji bi potom lansirao projektile AGM-114 „Hellfire“. Taktika “Kiowa Warriora” uspješno je primijenjena 1991. godine u Iraku, kad su AH-64 uništili više od 500 iračkih oklopnih vozila uz gubitak samo jednog “Apachea”. OH-58D također može poslužiti kao izvidnički helikopter za potrebe topničkih postrojbi. Dakle, to je usko specijalizirani helikopter koji nije pogodan ni za jednu drugu ulogu.
OH-58D nije borbeni helikopter – nema oklop, jednomotorni je i njegov je način djelovanja (u paru s “Apacheom” ili drugim OH-58D) prikriveno djelovanje, a ne izlaganje protivničkoj paljbi. Ne može se koristiti za medicinsku evakuaciju (MEDEVAC), jer nema mjesta za nosila i liječničke timove. Ne može poslužiti ni za transport vojnika, jer prima dva do tri vojnika s punom opremom. Nije ni za izviđanje/nadzor pomorske i kopnene granice, jer su bespilotne letjelice puno jeftinije i ekonomičnije. Nije ni za borbu, jer, kao što rekosmo, nema oklop. Iznad mora mu se, sukladno važećim EU zrakoplovnim propisima, ne smije dopustiti letenje jer ima samo jedan motor, pa otkaz može imati kobne posljedice za posadu.
U slučaju američke ponude da kupimo UH-60 “Blackhawk”, može se ponoviti ista ocjena kao i za OH-58D – ne pristati ni po koju cijenu! “Blackhawk”, za razliku od naših dokazanih helikoptera Mi-8/171, nije srednji transportni helikopter, nego “utility helicopter”, odnosno višenamjenski borbeni helikopter koji ima središnje mjesto u konceptu tzv. zračnog napada (“air assault” – AA). AA koncept označava transport kopnenih postrojbi korištenjem helikoptera s ciljem zauzimanja i zadržavanja ključnih točaka (komunikacijsko čvorište, točka s koje je moguć nadzor određenog područja i sprječavanje kretanja protivnika, itd…) ili s ciljem izravnog napada na protivničke snage u kritičnom trenutku bitke. “Blackhawk” je vojni helikopter koji se koristi u intenzivnim borbenim djelovanjima. Hrvatska u ovom trenutku nema potrebe za “Blackhawkom”, jer nema ni koncept upotrebe u AA operacijama, a zbog čega je “Blackhawk” konstruiran kako bi zamijenio prethodni “Hueya”, poznat iz Vijetnamskog rata. Zbog manje nosivosti, “Blackhawk” je manje pogodan za civilne misije (npr. transport tereta i sl.).
Ipak, stvar je malo drukčija ako razmatramo neke druge inačice ovog tipa helikoptera. Jedan iz plejade koji bi nama mogao biti zanimljiv je varijanta HH-60L “Jayhawk” na kojem je zadržana razina medicinske opreme uz određena poboljšanja, uključujući ona za izglednije preživljavanja posade i pacijenata u slučaju pada helikoptera. Određeni broj ovakvih helikoptera mogao bi pokriti potrebu za medicinskom evakuacijom, ne samo vojnika, nego i civila s obzirom na to da je zbog svojih svojstava (dva motora, otpornost na oštećenja) ovaj helikopter primjereniji za MEDEVAC od Mi-171. Idealan je za spašavanje ljudi od prirodnih katastrofa kakve su bile poplave u Gunji.
Bilo kako bilo, žao mi je tehničare u HRZ-u, no sve ide k njihovom daljnjem ponižavanju…