Piše: Denis Krnić
Jučer je pukovnik Željko Ninić u vojnoj bazi ˝Ramat David“ na sjeveru Izraela postao prvi Hrvat koji je letio u borbenom lovcu F-16 Brakeet, (dvosjedna verzija Baraka, op.a.) i tako ušao u povijest zrakoplovstva u Hrvata. Ovaj zapovjednik 91. zrakoplovne baze Hrvatskog ratnog zrakoplovstva upravo prolazi zvjezdane trenutke svoje karijere. Mnogi kažu – s punim pravom. Ninić je faca u HRZ-u. Vrhunski je pilot, dobar zapovjednik, zrakoplovni entuzijast, odlično barata engleskim jezikom, elokventan pred kamerama. Holivudskog stasa kao Clark Gable samo bez brčića. Na dosadašnjem, višegodišnjem radu na projektu nabave novog aviona nepoznato je da je Ninić letio na nekoliko lovaca, među njima i na najnovijem lovcu 4++ generacije, ruskom MiG-u-35. Na njegovom prethodniku, MiGu-29, kao i na američkom F-16 letio je u doba Hladnog rata samo jedan pilot na svijetu, general Anton Tus.
Još 2011. godine ponudili su Rusi eskadrilu tridesetpetica, tada oznake MiG-29 M/M2 koji je evoluirao u finalni MiG-35 postao i zrakoplovom koji bez problema može biti NATO kompatibilan jer su ga ruski inženjeri projektirali u tzv. „otvorenoj konfiguraciji“ za zapadnu aparaturu. Ministarstvo obrane RH je zatražilo i financijsku ponudu sa svim detaljnim financijskim elementima. U onom propagandom djelu posla Rusi su bili spremni pružiti obuku jednog pilota HRZ-a za astronauta i lansiranje u svemir(!). Udarni termini kod svjetskih medija za hrvatskog Gagarina bio bi zagarantiran.
S obzirom da je Ninić ovih dana pred kamerama obilato nahvalio izraelski F-16, bilo bi zanimljivo čuti kako je doživio manevarske sposobnosti MiG-35, mada se ta dva zrakoplova niti u jednom tehničkom i manevarskom segmentu ne mogu komparirati. Da je kojim slučajem kupila eskadrilu MiGova-35 Hrvatska je mogla ponuditi DACT obuku unutar NATO-a. DACT ili Dissimilar air combat training, izvorno je osmišljen u SAD-u nakon velikih gubitaka u Vijetnamu, a radi se o obuci koja se provodi s međusobno različitim borbenim zrakoplovima. Da je RH deklarirala DACT sposobnosti ne samo da bi piloti sa svih strana NATO-a dolazili kod nas na obuku, nego bi se ta obuka uredno naplatila. NATO čak ima i posebne fondove iz koji se financira izgradnja zemaljska infrastruktura za takvu vrstu obuke. No, to je neka druga priča u kojoj se, da je bilo odvažnosti, Hrvatska mogla etablirati tehnički i geopolitički, ali sada nema smisla puno razglabati o tome što je bilo da je bili.
Ne ulazeći u javnu raspravu o plusevima i minusima izraelske ponude, postoji jedna stavka oko koje, posve sigurno, neće biti disonantnih tonova, a to je – obuka. Trogodišnja obuka kod izraelskih tehničara i pilota nije mala stvar. Doslovno svaki let izraelskih pilota je ratni let, pa se s očitim razlogom smatraju najboljim vojnim pilotima u svijetu. Za vrijeme obuke mnogo će se letjeti, uvoditi nove taktike, novi načini „dog-fighta“, noćni letovi…Kokpit izraelskog Baraka konfiguriran je na način da se pilotu što je više moguće olakša let i da se usmjeri samo na izvršavanje misije. Misije izraelskih pilota su poznate, a one se mogu svesti samo pod jedan nazivnik: iskrcati što više bombi na metu. Kakve će misije sofisticirani Barak imati u hrvatskim okolnostima eksploatacije ostaje da se vidi. Po prvi put naši piloti će letjeti u avionu s radarom što potpuno mijenja filozofiju funkcioniranja sustava koji je zove HRZ. Prelazi se i na potpuno drugačiju filozofiju održavanja zrakoplova i zemaljske infrastrukture gdje ne smije biti improvizacije. U suprotnom, tehnika otkazuje, a ljudi ginu. S izraelskim Barakom dobiva se i tehnološki iskorak za HRZ. U svemu tome, treba zadržati realnost. Iskustva europskih zemalja iz nekadašnjeg istočnog bloka koje su nabavljale američki zrakoplov F-16 poput Poljske ili Rumunjske, a čija su ratna zrakoplovstva na višoj tehničkoj razini od hrvatskog, pokazuju da će biti i problema, posebno u djelu održavanja zemaljske infrastrukture i dostizanja operativne sposobnosti tog zrakoplova.
Ako će F-16 obilježiti budućnost HRZ-a, onda je MiG-21 bez ikakve sumnje najznačajniji zrakoplov u povijesti hrvatskog vojnog zrakoplovstva. Upravo na ovom tipu aviona Oružane snage RH uspješno su vodile oslobodilačke akcije u Domovinskom ratu i vršile precizne udare na srpske položaje. Više od pola stoljeća hrvatski piloti lete na MiGu-21. Ninić je prvi Hrvat na Baraku, a tko je prvi Hrvat na MiGu-21?
Iako je tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća tadašnja Jugoslavija koristila američke borbene lovce, na prijelazu iz 1961. u 1962. godinu jugoslavenski vojni vrh okrenuo se prema SSSR-u za potrebe nabavke nove ratne tehnike. U tehnološkom i modernizacijskom smislu preorijentacija na sovjetsku tehniku započela je 1962. godine uvođenjem u naoružanje tadašnjeg ratnog zrakoplovstva prvih supersoničnih lovaca MiG-21F-13, ali i prvih raketa zrak – zrak K-13 (”Atoll”). Jugoslavenska vojna delegacija je 1961. boravila u Moskvi kako bi nabavila novu tehniku (dugoročni plan modernizacije JNA „Romanija”). Delegacija je tokom svibnja i lipnja 1961. pregovarala o nabavci supersoničnog lovca MiG-21 F-1. Sovjeti su tada delegaciji JNA pokazali i IC samonavođenu raketu zrak – zrak K-13, napravljenu kopiranjem američkog sustava AIM-9 sidewinder, namijenjene za blisku zračnu borbu. Već u siječnju 1962. medicinskom selekcijom odabrana je skupina pilota i tehničara koja je upućena u SSSR na obuku za letenje na avionu MiG-21 PF-13. Grupu je činilo sedam pilota, 21 tehničar i jedan liječnik specijalist zrakoplovne medicine. Grupa je 28. veljače 1962. upućena na kratki tečaj ruskog jezika u Rajlovac, koji je uspješno završila 25. travnja. Zatim je 1. svibnja 1962. pošla vlakom iz Beograda u SSSR. Po dolasku u Moskvu, piloti su prebačeni u zrakoplovnu bazu „Lugovaja“, u blizini grada Frunze u Kirgiziji. Dio tehničara je upućen na dalju obuku u Alma Atu, tada vodeći sovjetski centar za preobuku.
Iako su svi piloti prošli zdravstvene preglede u Jugoslaviji, na zahtjev domaćina ponovo ih je pregledalo sovjetsko vojno-medicinsko povjerenstvo po standardima za letenje na nadzvučnim brzinama i u višim slojevima atmosfere. Dana 17. srpnja 1962. piloti Ante Strmotić, Angel Ončevski, Dragutin Pipan, Stevan Mandić, Slobodan Rakić, Slobodan Rakočević i Vasilije Rakonjić nakon temeljite teorijske i stručno- medicinske pripreme u specijalnoj opremi samostalno izvršavali visinske letove s brzinama dvostruko većim od brzine zvuka. Pilot Ante Strmotić bio je prvi Hrvat koji je letio na MiGu-21 najboljem borbenom lovcu svoga vremena.
U jesen 1962. godine na Batajnicu je pristiglo prvih pet aviona MiG-21 F-13. U skladu s ugovorom potpisanim sa Sovjetskim Savezom, maksimalno su povećane mjere sigurnosti kako bi se spriječilo širenje informacija o prijemu tih aviona u ratno zrakoplovstvo. Čak je i u vojnim službenim dokumentima korištena je nova skraćenica za avion: L-12 (L-lovac), a ne njegov originalni naziv. Lovac MiG-21 F-13 prvi put je službeno prikazan javnosti tek na prvomajskoj paradi 1964. godine. Ako već spominjemo prvog Hrvata u kokpitu MiGa-21, valja podsjetiti na prvog Hrvata koji je letio nadzvučnim brzinama. Bio je to Zdenko Babić. On je 14. travnja 1956. na avionu Sabre F-86 D, noćnom presretaču, letio brže od zvuka iznad aerodroma Batajnica. Zrakoplovna povijest nam je poznata, vidjet ćemo što će donijeti budućnost…