Piše: Denis Krnić
Ministri obrane Bugarske, Hrvatske, Mađarske i Slovenije potpisali su u sjedištu NATO-a u Bruxellesu ugovor o uspostavi nečega što se zove Multinacionalno središte za obuku helikopterskih posada za provedbu zadaća specijalnih zračnih snaga (Multinational Special Aviation Program – MSAP) .
Vijest su prenijeli domaći mediji, a vojni analitičari sporazum povezuju s konceptom „smart defence“ koji se zbog globalne financijske krize počeo primjenjivati u Sjevernoatlantska vojnoj alijansi nakon međunarodne konferencije započete u Münchenu 2011. godine. U prijevodu bilo bi to međusobno dijeljenje sposobnosti članica NATO-a kako bi održali borbene sposobnosti, ali i uštedjeli u svojim vojnim budžetima. U pogledu borbenog zrakoplovstva mirne se duše može konstatirati da promjena „smart defencea“ nigdje u Europi nije zaživjela zbog čitavog niza objektivnih ali i – posve očekivano – subjektivnih razloga koji proizlaze iz specifičnosti svakog nacionalnog ratnog zrakoplovstva.
Temeljno pitanje glasi – što novoga Hrvatska tim središtem za obuku može ponuditi, a da već ne postoji u NATO-u?
Ono što postoji na razini NATO-EU, a veže se za “smart defence” je „Multinational Training Aviation Centre“ (MATC). Po pitanju MATC-a najdalje je otišla Češka. Nakon što su raspustili vojnu bazu u Pardubicama, pistu i infrastrukturu dali su u zakup firmi „LOM Praha“. „LOM Praha“ posjeduje mlazne helikoptere Mi-2, Mi-17 i lake Enstrom 480B, kao i avione L-39 Zlin 242 te je osnovala školu za civilnu/vojnu letačku obuku za potrebe Češke i zemlje koje se jave u okviru MATC-a. Česi su prvi dosjetili ponuditi svoje usluge i sada dominiraju na tom polju obuke. U ovoj priči vrijedi spomenuti simulator za helikopter Mi-171Š ruske tvrtke “Dinamika” u tvrtki HTP u Ostravi, koja je također dio grupacije LOM Praha. Na njemu se provodi teoretski i praktični dio obuke, a ne tako davno bio je aktualan i namijenjen za Hrvatsku! Razgovori o mogućnosti nabave tog uređaja počeli su nedugo nakon isporuke 10 helikoptera Mi-171Š 2008. godine kojim je Ruska Federacija pokrila dio klirinškog duga prema našoj državi.
Dok su u MORH-u procijenili kako im takav uređaj ne treba, Česi su se brže-bolje javili i kupili simulator i danas ga iznajmljuju u sklopu posebno osnovane tvrtke HTP za pružanje usluga obuke. Koliko se može čuti, posao ide dobro. Kako i ne bi kad im piloti, a i pare, dolaze sa svih strana svijeta. Danas je HTP globalno poznato mjesto za simulatorsku obuku pilota helikoptera i odavno je pretekao svoju izvornu namjenu centra u okviru „pametne obrane“. Tamo su danas piloti helikoptera Mi-8, Mi-17 ili Mi-171 iz gotovo cijelog svijeta. Stav MORH-a o marginalizaciji simulatora ima korijene u personalu koji vuče korijene iz bivše JNA u kojoj su se vrlo limitirano sretali sa simulatorima pa njihovo korištenje rado ismijavaju. Uloga simulatora je nemjerljiva u uvježbavanju opasnih situacija, što je u MORH-u valjda postalo jasnije nakon što je jedan časnik HRZ-a zbog banalne pogreške uništio helikopter u Afganistanu prilikom slijetanja.
Godine 2014. u Hrvatskoj je osnovana ruska tvrtka „Heli Centar Toplice“ u Krapinskim Toplicama – centar za obuku posada helikoptera Mi-8MTV-1 i Mi-171. Tamo je instaliran simulator letenja najveće vjernosti, tzv. FFS, i to upravo za inačicu Mi-8MTV-1 kakve u HRZ-u dominiraju. Bez obzira na ambiciozni početak rada centra u Zagorju, u njemu nikad nije zaživio koncept obuke domaćih pilota, dakle onih iz HRZ-a. Kako prognoziraju stručnjaci, danas FFS kategorija nije presudna za kvalitetu obuke pa je moguće očekivati kako će značaj HCT-a još više opasti u godinama pred nama. Snažniji naglasak se daje na simulatorima nižih kategorija (tzv. FTD) i s različitom dodatnom opremom koje zahtijevaju različite civilne i vojne zadaće. Ukratko, zbog niza objektivnih (političkih – vlasnici Rusi) i subjektivnih (kadrovi) razloga centar u Zagorju nije se etablirao.
I Slovaci su nas pretekli u obuci pilota helikoptera jer su u Košicama preuzeli primat s obukom na helikopterima UH-60 Blackhawk i MD500. U Košicama je ogromna čeličana „U.S. Steela“. Genijalni biznismen i multimilijarder Elon Musk u Slovačku je doveo revolucionarni hyperloop (levitirajući vlak koji putuje kroz vakumske cijevi). Kada hyperloop profunkcionira, dionicu od 90 kilometara, koliko dijeli Bratislavu i Beč, putnici će prelazit za 7 minuta, a distancu do Budimpešte za – 10 minuta. Beč, Bratislava i Budimpešta bit će, naime, prvi gradovi na svijetu povezani hyperloopom. (Sličnu udaljenost od Zagreba do Pule, oko 200 kilometara, vlakom se prevaljuje za 8 i pol sati s dva presijedanja – op. ur.).
Slovaci, kojima smo se do jučer rugali kao braći iz mračnog istočnog lagera, odlučili su iskeširati 3 milijarde dolara za eskadrilu, u tehničkom smislu izuzetno naprednog F-16 V (block 70). Time potvrđuju ne samo da strateški razmišljaju godinama unaprijed, nego i da imaju tehnološko znanje i kadrovsku bazu za prihvat ovog američkog lovca kojeg danas koristi još samo zrakoplovstvo basnoslovno bogate arapske kraljevine Bahrein. Kad smo već kod Slovaka, zašto mi nismo privukli gigante poput jednog „U.S. Steela“, a volimo se zvati „američkim strateškim saveznikom“? Postali smo puki konzumenti američke opreme i to isključivo one niže tehnološke razine. U ničemu se nismo strateški pozicionirali unutar NATO-a. U Poljskoj se po licenci proizvode helikopteri UH-60 „Blackhawk“, Rumunji imaju centar za održavanje zrakoplova F-16 i helikoptera „Blachawka“, a Česi i Slovaci se specijalizirali za obuku pilota helikoptera, uključujući i budućih pilota „Blackhawka“. A gdje smo mi? Nema nas u strateškim planovima SAD-a i NATO-a što se tiče proizvodnje ili remonta zrakoplovne tehnike. Pa nama je samo za odluku o kupnji borbenog aviona trebalo dugih 18 godina… (a i onda smo donijeli pogrešnu – pošto su kupili Gripen, Šveđani su u Mađarskoj otvorili 40.000 radnih mjesta u industriji).
S obzirom na MATC nameće se pitanje zašto nije zaživjela obuka stranih pilota na hrvatskim PC-9 „Pilatusima“? Hrvatska ima najveći broj trenažnih zrakoplova „Pilatus“ u Europi. No, oni mogu poslužiti za naprednu civilnu obuku, ali nikako ne za vojnu obuku, jer sve zemlje u Europskoj uniji već imaju normalnu obuku vojnih pilota koja podrazumijeva letenje na turbopropu poput „Pilatusa“. Hrvatska svoje „Pilatuse“ može ponuditi afričkim ili bliskoistočnim zemljama, a to već sa „smart defenceom“ nema veze. U RH je, doduše, zaživio koncept “pametne obrane”, ali u helikopterskoj transportnoj komponenti HRZ-a. Duži niz godina provodimo zajedničku obuku helikopterskih posada HRZ-a s češkim i mađarskim kolegama. Primijenjeni model koncepta u RH podrazumijeva preduputnu obuku NATO zrakoplovnih savjetodavnih timova („Air Advisory Team PreDeployment Course“ – AAT PDC) koji se upućuju u misiju Afganistan, gdje im je zadaća obučiti posade i tehničare helikoptera Mi-17 i Mi-24/35 afganistanskih oružanih snaga. Tečaj podrazumijeva teoretsku obuku na simulatoru u Češkoj te letenje u 93. zrakoplovnoj bazi u Zemuniku kod Zadra. To je dobar projekt jer je pravovremeno prepoznat i osnovan, ali ne i nešto novo iz današnje perspektive.
U ovoj priči, u pogledu uloga i potrošnje resursa, RH sudjeluje znatno više nego Češka. U ovakvoj “pametnoj obrani (obmani)” RH podilazi NATO-u. Kao na pladnju serviramo svoje dragocjene resurse koji se višestruko isplate konačnim NATO ciljevima, a manje pripadnicima HRZ-a u cjelini. Letačko iskustvo u različitim geografskim uvjetima na jednom mjestu, te elementi borbene obuke na poligonu “Crvena zemlja” zasigurno bi se trebali snažnije vrednovati. Ovo pokazuje kako su u MORH-u tek djelomično shvatili koncept “smart defencea”, te su nemoćni unutar NATO-a izlobirati povoljniju ulogu za Hrvatsku i njezine oružane snage. Kakve će rezultate potpisani ugovor u Bruxellesu donijeti Hrvatskoj tek treba vidjeti. Budimo otvoreni do kraja, buduće središte za obuku helikopterskih posada u Zemuniku neće ponuditi ništa novo u odnosu na druga slična središta po Europi. Pretekao nas je cijeli istok Europe.
Tuga je još veća kad spomenemo formiranje NATO-ovog logističkog centra za zrakoplove blizu Tirane, kontraobavještajnog centra Saveza u Poljskoj, novi zapovjedni centar za kopnenu vojsku u Rumunjskoj…
Umjesto kopiranja i stvaranja obučnih kapaciteta za kakvima, realno, neće biti potrebe jer su već zastupljeni i razrađeni u Češkoj, Slovačkoj i drugim europskim zemljama, Hrvatska bi se u svijetu helikopterskih posada trebala orijentirati na obuku onih sposobnosti koje će se u NATO-u zahtijevati u bližoj budućnosti. Ponajprije, zbog različitosti konfiguracije terena (more, ravnica, planina) i različitih meteo-uvjeta na maloj udaljenosti, Hrvatska se pokazuje idealnom za provedbu letačkih obučnih operacija iznad svoga teritorija, danju i noću. Takav sustav obuke je zasigurno i najskuplji te bi ga tako trebalo i vrednovati. U svakom slučaju, ideju za obučnim centrom helikopterskih posada prvo bi trebalo prezentirati na razini Sjevernoatlantske vojne alijanse te ustanoviti prepoznaju li inicijativu, a tek onda etabliranje te osiguravanje njegovog funkcioniranja, tj. poslovanja. Dakle, prvo prepoznati, potom staviti na kartu sposobnosti Saveza, a tek onda početi iznajmljivati. Kad će vojni planeri shvatiti da se kuća ne gradi od krova?