Piše: Denis Kuljiš
Ustavni je sud još 2010. presudio da sadašnja kompozicija izbornih jedinica narušava temeljno pravo birača na ravnopravnost u pretvaranju glasova u zastupničke mandate. Naime, sad je u nekim izbornim jedinicama puno manje ljudi i manje birača upisanih u biračke popise, a iz svake ide u Sabor jednak broj, 14 zastupnika (pa tako dobivamo njih 140, dok oni iz dvije specijalne izborne jedinice, manjinske i dijaspore, popunjavaju ostatak do 151). To znači da ponegdje (uglavnom u slavonskim izbornim jedinicama) glas vrijedi više, a drugdje (uglavnom u dalmatinskim jedinicama) manje, pa je predsjednik Ustavnog suda, Miroslav Šeparović, otvoreno najavljuje da će poslije sljedećih izbora, provedu li se po starom sustavu, uvažiti očekivane tužbe onih kandidata i stranaka koji zbog te neproporcionalnosti budu uskraćeni za mandat. No, to se onda više ne može popraviti dopunskim izborima za pojedina zastupnička mjesta, jer će rezultat i opet biti nelegitiman, što znači da će nastupitu ustavna i politička kriza nedoglednog trajanja. U takvim se okolnostim imenuje tehnička vlada, ovisna jedino o predsjedničkom autoritetu. Kakva bi bila i tko bi je mogao sačinjavati?
Ovisi, naravno, o tome tko će pobijediti na predsjedničkim izborima. S obzirom na predvidive sporne rasultate parlamentarnih izbora, izbori koji predstroje krajem ove godine postaju sdtoga neusporedivo važniji nego kad se, u inače bira Veliki fikus, ures Pantovčaka.
Pobijedi li Kolinda, znamo – ona je već jednom pokušavala formirati tehničku vladu, kad se učinilo da nitko neće skupiti dovoljno manadata poslije prethodnih izbora, pa je to natjeralo Most da se u žurbi priključi HDZ-u.
U tom strašnome času, Kolinda je potražila jednog od vodećih poslovnjaka u ”Agrokoru” i predložila mu da ga postavi za premijera. Da se ostvarilo, kolaps Todorićeve firme dogodio bi se, dakle, za premijerstva toga direktora. Sigurno bi i predsjednica i on pokušali spasavati ”Agrokor” državnim novcima, a poslije, teško je i zamisliti kako bi to dalje išlo… Valjda bi završilo u ruskim rukama, što se ionako dgoađa.
U toj tehničkoj Vladi prominentno bi mjesto sigurno imao tadašnji šef njena kabineta, Mate Radeljić, koji bi možda postao ministar unutarnjih poslova. Ionako se druži s ekipom koja svakodnevno prelazi iz jednog u drugi svijet prizemne politike i podzemnog biznisa, pa bar ne bi morao gubiti vrijeme da upozna glavne aktere.
U novoj činovničkoj vladi koju bi Kolinda mogla formirati 2020. ako dođe do predvidivog kolapsa parlamentarne procedure, sigurno bi opet bio prominentan trehnokratski premijer – kladim se da bi ponudila to mjesto Zdravku Mariću. On ionako nije hadezeovac, a najnovijem istraživanju javnnog mišljenja o vodećim ljudima vlade, pokazao se najpopulranijim, popularnijim i od samog premijera. Policija bi išla nekim svježim desničarima, a ostalo i nije toliko važno, no sigurno je da bi se Kolinda držala šengenskih ciljeva i projekta ulaska u eurozonu, a njena bi tehnička vlada bila srednjoročno održiva.
Što ako predsjednik postane Zo Milanović i uluči priliku da postavi tehničku vladu? Možda bi on kratko nagovarao svog prijatelja Emila Tesechija da preuzme funkciju, samo što je ovaj previše pametan da se pod njim i s nama upusti u tako ludu avanturu. Većina njegova biznisa je izvan Hrvatske. Čak je i svoj košarkaški klub preselio u Ljubljanu. Pošto bi Emil odbio, Zo bi našao nekog nesposobnjakovića, pa bi se nastavila ekonomska katastrofa političkog izolacionizma i nekompetentnosti što su obilježavale njegov premijerski režim, možda najlošiju vladu u kratkoj hrvatskoj povijesti. Iako je HDZ doista dozlogrdio svojom bahatošću, možda je ipak pretjerano da sami sebe toliko kažnjavamo, samo da bismo njih kaznili…
Tehničku vladu koju bi formirao pjevač Miroslav Škoro nije teško zamisliti. Bilo bi tu svakovrsnih slikovitih likova, slavonskih poduzetnika, agrobiznismena, nacionalno osviještenih mini-tajkuna i lokalnih gazda, a premijer bi bio jedan od njih, s isto tako ulaštenom biografijom kakvu ima Škoro, i podjednako sumnjivim sposobnostima i dometima. Ministar unutarnjih poslova bio bi, naravno, Mate Radeljić, kojega je Kolinda otjerala s Pantovčaka pa je ismislio Škoru. Naš kolega Velimir Bujanec – Bujo, propagandist desnice i Janšin prijatelj, postao bi direktor HRT-a. Nakon prvotnog skanjivanja, svi bi mu pritrčali pa bi imao više prijatelja od samog neuništivog Tončija Vrdoljaka…
Ako Kolakušić pobijedi na predsjedničkim izborima i dođe u priliku da forrmira tehničku vladu, naprosto će provesti ono što ionako namjerava. Računa da će mu predsjednički izbori i bez pobjede pomoći da zadobije momentum, postigne orbitalnu brzinu, a zatim izađe na parlamentarne izbore sa strankom koju će tek formirati i pokuša steći ”kontrolni paket”, dovoljno mandata u Saboru da uvjetuje uspostavu vlade. Tražio bi da ga imenuju premijerom i ministrom pravde. I odmah započeo antikorupcijsku i antisistemsku kampanju, koja bi mogla biti popularna. Puno se može postići ako imaš precizno odabrane ciljeve – primjerice, ne moraš mijenjati Ustav da ograničiš ovlasti predsjednika Republike, dovoljno je da mu budžet smanjiš na milijun kuna godišnje. Za to treba samo 76 ruku i već počinje demontaža hrvatskog političkog faraonizma…
Kakvi su izgledi da sadašnja vlada i njen novi ministar uprave shvate i na vrijeme riješe taj problem? Upitni. I brodogradilišna kriza valjala se mjesecima, više od godinu dana, svima upućenima sve je bilo jasno, izlazili su članci i u javnost dospijevale bitne informacije o onome što se sprema, ali je kataklizma Vladu ipak zatekla kao tsunami – nisu stigli niti zasukati nogavice, kad im je već došlo do grla…