Piše: Denis Kuljiš
Nova tragedija na Jadranu izbjegnuta je milošću neba i prirodnih elemnata – olujno jugo nije uzrokovalo utapanje i smrt 350 ljudi na talijanskom trajketu ”Aurelia” u hrvatskim vodama, ali je, baš kao i pogibija vatrogasaca na otoku Kornatu koja se dogodila samo deset milja od poprišta sadašnje drame, pokazala da za dvanaest godina koliko je od prethodne nesreće prošlo, Hrvatska nije napredovala ni centimetra. A država u kojoj stihija elementa nesmetano vlada zbog stihije u upravnim tijelima i institucijama, ne zaslužuje da postoji u tom obliku.
Događaji u akvatoriju blizu Žirja, gdje je trajekt kojemu je otkazao motor nanijela oluja, ponavljaju isti scenarij; riječ je o istoj sekvencije uzroka i posljedica, kao i prilikom stradanja dvanaest šibenskih vatrogasaca.
Što se u četvrtak dogodilo?
Trajekt ”Aurelia” istisnine od oko 10.000 tona prazan (i dvostruko teži s punim teretom) isplovio je iz Ancone prema Splitu na redovnoj liniji. Bilo je samo 250 putnika na palubi, malo više od 10% kapaciteta, dok 50 automobila koje je ukrcao, zauzima također desetinu raspoloživog prostora u štivi. Trajekt je sagradio tršćanski ”Fincantieri”, a operira ga talijanska brodarska kompanija S. N. A. V. (Društvo za brzoplovni promet) iz Napulja, pod ciparskom zastavom. Brod nije nov – proizveden je 1980. i zatim dvaput renoviran. Pogone ga dva FIAT diesel-motora GMT A420-12 sa 16 V-cilindara snage oko 15 tisuća kolovata. Motori su očito već dali svoje. Jedan je zakazao u 02.00 sata i brod je pod vjetrom skrenuo s rute, pa ga je odnjelo prema Žirju. Krmilo po tom jakom moru nije moglo kompenzirati izostanak potiska jednog propelera. Sto članova posade našlo se u teškoj neprilici jer je spuštanje čamaca u tim okolnostima nemoguće, a putnici koji be se morali bacati u more da doplivaju do splavi, vjerojatno bi se podavili u hladnoj vodi. Svima su pred očima sigurno lebdjeli prizori havarije kruzera ”Costa Concordia”, koja je toliko potresla svijet putničkog brodarastva da su promijenjeni svi propisi i ubuduće se ovakvi putnički brodovi (duži od 100 metara) moraju graditi s posve odvojenim pogonskim instalacijama, jer se inače neće moći registrirati…
Posada je u 05.00 ujutro 9. svibnja poslala poziv u pomoć i iz Splita su odmah isplovila dva remorkera ”Brodosplita”. No, nisu se mogli približiti, jer su valovi dosezali visinu od pet metara, priopćio je glasnogovornik resornog ministarstva pomorstva. Istodobno je plasirana vijest da ”putnicima ne prijeti nikakva opasnost”. Hja, u tom času još su bili živi, pa se niko nije žurio da proširi alarmantnu vijest…
Kako javljaju splitske novine, akciju spasavanja preuzeo je tek u 11.27, dakle punih šest i pol sati nakon havarije, Centar za traganje i spašavanje na moru koji se nalazi u Rijeci. Nitko nije ni pokušao obavijestiti Obalnu stražu Hrvatske ratne mornarice. I zašto bi? Obalna straža i Mornarica uopće ne raspolažu brodovima koji mogu izaći na olujno more. Njihove niske lađice male tonaže, more bi prelilo i potopilo, a prvo domeće plovilo, ophodni brod ”Omiš”, ima tako slabe motore da i po bonaci jedva razvija brzinu veću od 20 milja na sat, što je brzina koju ima i trideset puta veći talijanski trajekt kad mu rade oba pogonska stroja!
Hrvatska ratna mornarica i njena Obalska straža potpuno su neupotrebljive po olujnom moru i, zapravo, podjednako beskorisne vojne organizacije, osim u slučaju iznenadnog napada agresora kojega je teško i zamisliti jer su sve luke Mediterana pod kontrolom NATO-svaeza, kojemu pripada i Hrvatska, osim sirijske luke Tartus. Ondje ponekad sidri hrđavi ruski nosač aviona koji je više puta mijenjao ime nego njegova napaćena domovina. Prvo se zvao ”Riga”, ali se Latvija oslobodila, onda se zvao ”Leonid Brežnjev” ali je kihnuo komunizam, onda se zvao ”Tbilisi”, po glavnom gradu Gruzije koja je u međuvremenu stupila u rat s Rusijom, i sad se zove ”Admiral Kuznjecov” po heroju lenjingradske bitke, koja se, međutim, vodila na kopnu, jer je Sovjetski Savez odmah ostao bez baltičke flote. Osim te ruske korablje, osam hrvatskih admirala, viceadmirala i kontradmirala koji zapovijedaju s nekoliko beskorisnih raketnih čamaca, nemaju drugog prirodnog neprijatelja. No o tome da bi, u nekoj realnoj ugrozi na Jadranu od kojega živi cijela Hrvatska, mogli nešto poduzeti, nema ni govora. Sav novac kojim MORH raspolaže troši se na oklopna vozila za pješadiju, za kibernetsku borbu protiv dronova, a dalo bi se i za avione, da nije došlo do sloma proračuna zbog gubitaka u brodogradnji i velikog skandala s nabavom opreme od države koja ne pripada NATO-savezu.
Kad se riječki Centar za spasavanje na moru uključio u akciju, dežurni su nazvali u Zadar, hdje u luci Gaženica srećom baziraju mali ali jako snažni remorkeri ”Pollux” i ”Venus” (nizozemskog brodogradilišta ”Damen”), u vlasništvu riječke privatne kompanije ”Jadranski pomorski servis”. Kao privatnici oni su uvijek spremni riskirati čak i život da zarade neku kunu. I doista, ”Pollux” je oko 16.00 sati dohvatio ”Aureliu” i stao je vući prema Splitu, gdje će kompozicija prispjeti za 12 sati, znači u petak popodne, pa će ih Splićani sigurno dočekati u velikom broju. Kao i svi Hrvati uvijek su spremni na masovni izljev emocija, kojima pokušava potisnuti gorka svijest o totalnom kolapsu državnog ustroja. Emocije će njima vladati i kad izađu na birališta. Nije bitno što u Hrvatskoj ne funkcionira ekonomija, koju guši država, a ne funkcionira ni država, koja je samu sebe ugušila kao oni likovi iz ”Života na vagi” koji prebace 200 kila pa se žale na psihološke probleme…
Opet se pokazalo – kao i u kornatskoj tragediji kad su poginuli vatrogasci – da na istočnom Jadranu ne postoji jedinstven sustav veza (nego pet zasebnih), te bezbroj formacija kojima upravlja nekoliko minisstarstava (MORH, MUP, Ministarstvo prometa i veza), svaki s posebnim svojim pripojenim agencijama – promet i veze imaju tako Centar za spasavanje na moru, a MUP pak Državnu upravu za zaštitu i spasavanje – Službu 112. Jedino nema nikoga tko raspolaže brodovima koji bi mogli doista pomoći u spasavanju putnika. Da je došlo do najgorega i brod se razbio o grebenje Kornata, koje bi lako probilo ribinu, u olujnom bi se moru utopilo nekoliko stotina ljudi… Hrvatska nema brodove za spasavanje sposobne da tuku teško more, poput standardnih kruzera Obalne straže, koje imaju sve ozbiljnije zemlje, istisnine od više od 4.000 tona. S njima Islanđani izlaze na uzburkani sjeverni Atlantik…
Da je došlo do velike pogibje bila bi to grozna reklama za predstojeću turističku sezonu, o kojoj ovisi hrvatsko umjereno blagostanje.
Centar za spasavanje (DUSZ) priredio je u međuvremnu natječaj za djecu vrtićke dobi koja su slala slike na temu ”Prirodne katastrofe”. Siromašna dječica sigurno su crtala vihore i poplave, ali su zapravo trebala portretirati hrvatskog uhljeba – tijelo kao krumpir, štapovi kao noge i ruke i glava s kosom koja štrči kao kod Stipe Mesića… To je najveća ugroza i najteža, neprirodna katastrofa koja prijeti samoj našoj egzistenciji. Sve te agencije i službe ne mogu ništa ostvariti, jer im je svrha da život reguliraju propisima, a ne da nešto unaprijede, ostvare, poduzmu…
Osim države i njenih bezbrojnih agencija, u ovom su slučaju zakazali su i svi hrvatski mediji. Televizija nije digla ”Kanadera” ili bilo kakvu letjelicu da snima dramu iz zraka, nitko nije imao kameru u Šibeniku ili u Tisnom, niko se, čak ni N1, nije upeo da izvješćuje o toj krizi u neprekinutom streamu, kao kad dođe do manje zavrzlame prilikom glasanja u Saboru. Činilo se, štoviše, da su novinari blago iznervirani jer im je neočekivani događaj poremetio ono za što su se naošrili – ta svanuo je 9. svibvanj, prilika da nasljednici partizana kažu što misle o sljedbenicma ustaša i obrnuto. I Bleiburg je tu, a još je i papa nešto zakuhao, imaš sve obavezne likove, a mogu se lako pokrivati iz studija. Jer, tko će se zamarati po terenima… Čak se i Petar Panjkota na RTL-u odmetnuo u lutajuće esejiste, a Andrija Jarak posustao je jer nije mogao sam nositi sav teret dopisnika iz stvarnosti. Na državnom radiju nisu u centralnim jutarnjim vijestima ni prozborili o havariji, a oni jedini još imaju neku dopisničku mrežu na terenu. ”Hina” nije bila loša, ali, normalno, nema fotografija – državna novinska agencija još je duboko u gutenbergovskoj eri. Video-klipovi i fotke s terena – makar i one koje su putnici slali mobitelima, ne hvala – nismo toliko ogrezli u 21. stoljeće…
Ukratko, hrvatska država i hrvatski mediji pretrpjeli su 9. svibnja teški debakl. Normalno, pitaš se što će ti takva skupa, neučinkovita država i takvi bezvezni mediji. Ovo se ne isplati popravljati, trebalo bi sve iznova graditi od nule, po provjerenim receptima naprednih država od kojih bi neku – recimo Estoniju – hrvatska vlada mogla angažirati kao konzultanta…