Sjedimo u uredu solunskog gradonačelnika Janisa Butarisa. Iz modernog zdanja gradskog poglavarstva pruža se pogled na luku i obalski prospekt sa spomenikom Aleksandru Makedonskom. Vide se zeleni nasadi na kampusu solunskog Univerziteta Aristotel.
Aristotel, Aleksandar i Janis trojica su najvažnijih lokalnih likova. U obližnjem selu Pella, prijestolnici antičke Makedonije, rodio se 356. godine prije Krista Aleksandar Makedonski. Kad je malo poodrastao, njegov otac Filip II koji je dotle osvojio cijelu Grčku, dao je da se kao kućni učitelj iz Atene dovede ugledni filozof Aristotel, porijeklom također Makedonac, rođen u gradiću Skire s druge strane poluotoka Halkidiki koji kao šaka s prstima izvire iz kopna na kojem leži Solun. Sam Aristotel školovao se kod Platona u njegovoj atenskoj Akademiji (po kojoj se zovu sve potonje akademije), a zatim je i sam otvorio jedno veleučilište, Licej (po kojemu se zovu svi potonji liceji).
Od tako dobroga koljena i s tako dobrim učiteljem, Aleksandar nije mogao učiniti ništa manje od onoga što je doista i napravio – za desetak godina osvojio je cijeli poznati svijet. Pobijedio je Perzijsko Carstvo, najveće i najnaprednije u dotadašnjoj povijesti civilizacije, pa time zaslužio da mu u postojbini, u Solunu, 1974. godine podignu velebni sedam metara visok konjički spomenik koji ga prikazuje na njegovu slavnom konju Bukefalu (a nipošto nije zaslužio onaj još veći, visok 22 metra, na svjetlećem stupu, okružen neukusnim fontanama kakve nema ni Zagreb, podignut u Skoplju). Po Aleksandrovu učitelju, najvećem filozofu u povijesti ljudske misli, nazvano je solunsko Sveučilište. Što se tiče trećega iz ove solunske trijade, gradonačelnika Butarisa, on je nešto mlađa pojava, ali i sam ima već 74 godine i također je veoma upečatljiv. Liječeni i izliječeni alkoholičar, bivši ovisnik ruku prekrivenih tetovažama, s rinčicama na ušima i indijanskim narukvicama, Janis je u ”Huffington Postu”, ”New York Timesu”, ”Guardianu”, ”Daily Telegraphu” i ”Der Spiegelu” proglašen najboljim gradonačelnikom na svijetu. Postignuće sasvim primjereno izazovu koji se pred njega postavio kad je, usred grčke krize, došao na taj položaj kao ”vanpartijac”, ”trećeputaš”, nosilac vlastite nezavisne liste.
”U gradsku skupštinu ušao sam isprva kao kandidat Komunističke partije”, kaže Kir Janis ili, što bismo mi (odnosno Srbi) rekli – Kir-Janja. ”To je ovaj naš KKE, Kommunistiko Komma Elladas, neprikriveni staljinisti, koji jasno kažu da su protiv privatnog vlasništva, za lenjinizam i revoluciju, a ne za ove sve kasnije gluposti… S njima si barem na čistu, oni jedini ne lažu i ne muljaju!”
Odabrali su ga iako je prilično krupan kapitalist – no svidio im se njegov klontrakulturni stil i normalne stvari koje je zastupao. Rekao je da ga ideologija ne zanima, ali da bi mogao nešto učiniti oko odvoza smeća. Čovjek ima veliko poslovno iskustvo. Iz bogate je ”malovlaške”, cincarske obitelji – Vlaj, ukratko, i to ricasti, kao i Kerum. Kir-Janja razvio je obiteljski vinogradarski biznis i dosegao milijunsku proizvodnju buteljiranog vina, koje ide u izvoz (ima jedan perfektan bijeli sovinjon, kupažu, iz njegova vinograda Samaropetra koji smo pili u gastronomskom solunskom ribljaku 7-Thalatta). No, nije se pridržavao pravila degustatora koji vino nakon kušanja ispljunu pa se navukao i upao u pakao alkoholizma. Izvukao se prije 25 godina, postao preporođeni antialkoholičar, biznis prepustio sinovima, a onda mu je umrla žena i zahvatila ga je kriza identiteta – kao i Solun. Pa se odlučio na političku karijeru.
”Sjedim tako sa svojim društvom, to su sve neki penzići, bivši profesori i slično, koji po cijeli dan provode u kafani ili u restoranu, čak su osnovali No Fuck klub, dosađuju se i po cijeli dan samo pričaju. Ja to ne mogu, rekao sam im, pa zašto ste od svega odustali? I evo, radim svaki dan, čak i danas, subotom…”
Doista, zgrada je potpuno prazna, a gradonačelnik sam kuha kavu i poslužuje ratluk. Magnetičan čovjek – iz njega naprosto zrači karizma. Opisuje kako je ratovao sa sindikatima. Grad Solun je jedna naprosto nevjerojatna aglomeracija – bit će da ima dva milijuna stanovnika, a onih bez papira sigurno je na stotine tisuća. U jednom času bili su spali na 20 ispravnih smetlarskih kamiona. Propisi za akviziciju novih toliko su komplicirani – sindikat ih je nametnuo – da se u realnom vremenu naprosto nisu mogli pribaviti novi. Onda je on skupio predstavnike svih tih majmuna i poveo ih na veliku turneju po europskim gradovima gdje je na optimalan način riješen odvoz smeća. Ipak, stalno su na nj sumnjali i govorili mu – Ma da, ti zapravo namjeravaš malo-po malo privatizirati smetlarski biznis, pa ćemo svi ostati bez državnog posla… Dvije godine se s njima natezao, dok nisu popustili kako bi mogao kupiti na stotine novih kamiona i grad barem malo doveo u red… Jer ta megakasaba s velikom poviješću i velikim bulevarima na kojima su stotine i stotine propalih dućana dok su sve kuće išarane grafitima, u stanju je primordijalnog kaosa, iako ima nepregledne četvrti prekrasnih, jako luksuzno građenih katnica s balkonima. No, posvuda se osjeća manjak prihoda, kriza, a što je najgore – grad je i dalje preplavljen automobilima, koje Butaris upravo mrzi. On stanuje nedaleko od ureda, u zgradi na rivi, pa ide na posao pješke, a automobil i šofera otkazao je, jer mu ne trebaju. Uvijek može uzeti taksi – u Solunu ih ima milijun.
Izabran na programu racinalizacije uprave i razvoja resursa, prepolovio je gradske službe, te pokrenuo turizam. U tome je bio radikalan, fundamentalan i multikulturalno osviješten na način koji bi trebao biti uzor svim kulturnim metropolama.
Moderna povijest Soluna povijest je tragedija. Prvo je provedeno temeljito etničko čišćenje Turaka poslije Prvog balkanskog i Prvog svjetskog rata – ni jedan nije ostao. A u Solunu se rodio Mustafa Kemal paša Ataturk, otac turske nacije. Butaris je otputovao u Tursku i lobirao za Solun pozivajući potomke da posjete postojbinu. Turskoj državi poklonjena je Kemal-pašina rodna kuća, pretvorena sad u lijep mali muzej. Turci su se masovno odazvali što nije prošlo bez reakcija ultranacionalista, koji još šire mržnju zbog ”maloazijske katastrofe”, izgona milijuna Grka iz Anatolije u ratu za tursku nezavisnost (započela ga je dvadesetih godina invazijom grčke vojske). U doba turske vladavine, Solun je bio većinski židovski grad. Tu su se doselili Sefardi nakon pogroma u Španjolskoj početkom 16. stoljeća. Oni su ga pretvorili u naprednu komunu, svoju mediteransku faktoriju. Još je očuvana četvrt Ladadika, s uskim ulicama pokrivenim kaldrmom – jedino Židova nema jer ih je u Drugom svjetskom ratu sve deportirao u logore smrti kapetan Kurt Waldheim, koji je poslije toga postao predsjednik Ujedinjenih naroda i austrijski predsjednik Republike.
Danas u Solunu ima manje Židova nego Kineza – oko dvije tisuće. Butaris je organizirao memorijalnu povorku koja se svake godine održava na datum njihove deportacije. Odlučio je sagraditi veliki Židovski muzej i zatim otišao u Izrael po istom poslu kao i u Tursku. On je iskren ”multikulturalist” već i po svom vlaškom – cincarskom – podrijetlu. Do kojega drži, iako je Grk i govori grčki, ali se oženio za Cincarku, pa je i njegovoj djeci stalo do te obiteljske, prije rasne no nacionalne tradicije: ”Mi se skupa držimo, to su sve povezane obitelji”, kaže Kir-Janja. ”Još je moja mama govorila aromunski, ali sad ga više nitko ne zna, pa sam i ja odustao…” Riječ je o jednoj inačici novolatinskog – sličan se u nas govori na Ćićariji u Istri, a prije skoro sto godina umro je zadnji govornik takvog dijalekta, ”veljanskog” na Krku. To je jezik latiniziranih prastanovnika Balkana, Ilira i Tračana, koji se nisu grecizirali pod Bizanstkim carstvom.
Povratak u prošlost Butaris vidi kao solunski povratak vlastitom identitetu izgubljenom u maglama recentne historije. Novi Solun izrastao je 1913. kad su francuski arhitekti u toj heleniziranoj metropoli izgradili ”neobizantske” bulevare, hotele i kavane u zgradama koje izgledaju kao šećerni ukrasi na svadbenoj torti. No taj falsifikat poprimio je s vremenom patinu, a prava kataklizma uslijedila je šezdesetih i sedamdesetih kad je počela nekretninska konjunktura i bezdušna ”apartmentalizacija” pa su sve zgrade – pristojne provincijske dvokatnice – podignute na ulični gabarit od sedam katova. Najstarije crkve na svijetu okružene su stambenim blokovima što im se kao Macbethova šuma prikradaju na nekoliko metara, pa pravoslavni hramovi iz antike izgledaju kao da su sagrađeni na košarkaškim igralištima u harlemskom getu. A solunske su crkve zbilja strahovito stare. Sveti Georgije je iz 4. stoljeća – to je Rotunda, tomba cara Galerija, nalik Dioklecijanovu mauzoleju u Splitu koji je također pretvoren u crkvu, štoviše u katedralu vjerojatno izmišljenog mučenika sv. Dujama. Galerije je bio Dioklecijanov zet, rođen u Zaječaru, zapravo Gamzigradu, koji je u rimsko doba imao puno uzvišenije ime – Felix Romuliana. Pored Rotunde, nalazi se Galerijev slavoluk kroz koji je donedavna prolazio tramvaj – Solunjani nemaju puno pijeteta prema historijskim spomenicima, kao ni Splićani, jer su se među njima rodili i doživljavaju ih kao ambijent obične svakidašnjice… Tako se s nebrigom prema njima uglavnom i odnose, oni su ljudi sadašnjeg trenutka, puno polažu na hranu, piće i životne radosti i grad doista odiše njihovim vitalizmom, mladošću i vječnim mladalaštvom koji prikazuje i sam gradonačelnik u trećoj dobi i u sjajnoj formi. On svaku večer izlazi u barove, a bira one sa što jačom glazbom, bilo kakvom glazbom. ”Pa kad me počnu masirati s ‘Gradončelniče, slušajte…’ ja stavim ruku na uho i vičem – Aaa? Ništa ne čujem!” Vraga ne čuje. Čuje sve i razumije, ali je pravi stari lukavi cincarski trgovac koji će na kraju istjerati svoje i barem malo ukrotiti te Neohelene, nepopravljive Balkance, koji se odupiru redu i napretku, kapitalizmu i Europi, stalno žale za socijalizmom, plaču za komunizmom i tajno obožavaju Staljina.
”Ja im kažem – šta mi tu možemo? Tako su odlučile velike sile, da mi idemo na ovu, a ne na onu stranu, i ne treba tu više razbijati glavu…” Digao ih je na svoje priče, uspio nabaviti kamione, obiteljsko vino odlično se prodaje u eksportu, a i sina je eksportirao u Kinu gdje zasađuje vinograde… Ima mnoštvo unuka. Stalno radi. Sretan čovjek.