Piše: Denis Kuljiš
Hrvatski uhljebi priredili su festival na zagrebačkom Europskom trgu. Tu su se okupiuli sindikalci, koji će malo kasnije pčredstaviti stranka pod nazivom ”Demokrati”. Riječ o namještenicima državne uprave, koja je u istraživanjima upravo proglašena najlošijom na svijetu, osim one u Venezueli. U Venezueli te ubiju, u Hrvatskoj te u pojam ubije pravosuđe, orobi porezna uprava koja sustavno uništava svako poduzetništvo. Usto, izložen si vendetama ovršne mafije koja poduzima kaznene ekspedicije protiv civilnog stanovništva. Režim fiskalnog državnog terora najperfidnije brane upravo ovi nesmjenjivi ”povijesni” vođe sindikalnog pokreta, koji su se na zagrebačkoj paradi državnih namještenika našli na bini kostimografirani kao da snimaju reklamu za mobilnu telefoniju. S hipsterskim šalovima pastelnih boja, u režiji za talent-show, praćeni aktivistima koji slogane izvikuju na mikrofone kao prateći vokali neke televizirane predstave za djecu ili hendikepirane…
Lider iz Josipovićeve sjene
Na čelu pokreta državnih službenika ukazao se malo kasnije prilikom osnivanja stranke, Mirando Mrsić. Doglavnike za taj politički reality-show kastirali su po provinciji. Mirando je endemski političar, bivši ministar mirovinskog osiguranja i socijalne skrbi u vladi Zorana Milanovića. On je izmislio one ”pripravničke ugovore” za nezaposlene kojima je država davala plaćice da se palijativno umanji skandalozna brojka nezaposlenih na burzi rada, pa su frizerke mogle besplatno namjestiti naučnice i riješiti se svojih plaćenih radnika, kao što bi se poslije riješile i ovih neplaćenih, kad bi im istekli ugovori.
Mrsić je ugledni zagrebački liječnik, specijalist hematolog, predstojnik klinike i sveučilišni profesor, usto zastupnik i ministar, koji nije prekidao profesionalnu karijeru, nego se davao na sve strane. No ni s tim plaćama ne bi se mogao useliti u podsljemensku vilu vrijednu gotovo milijun eura da nije oženjen poduzetnicom koja se bavi uvozom medicinske opreme i uslugama poput čuvanja matičnih stanica, visokoreguliranim djelatnostima koje nadzire Ministarstvo zdravstva, a financira Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO), divovska autonomna administracija s oko dvije i pol tisuće namještenika. HZZO je funkcionirao u ravnovjesju između Miranda i njegova stranačkog kolege, Rajka Ostojića, ministra zdravstva. Njih dvojica istodobno su se uspeli na profesionalni vrh, vozili paralelni slalom kroz stranku i skupa čilali u Saboru, te po potrebi ulijetali u ”gradski komitet” kad su ondje bili potrebni ljudi s građanskim profilom. Ta bliskost nikad nije urodila prijateljstvom, nego antipatijom, magnetnim istopolnim odbijanjem.
Na suprotnim stranama stranačkog frakcijskog spektra, Mirando je uvijek bio uz Ivu Josipovića, arhitekta lukrativnog parafiskalnog sektora, legendarnog izumitelja ZAMP-a. Ivo mu je morao biti uzor, a u svakom slučaju – vođa, prijatelj i drug. Kad je Josipović išao na reizbor za predsjednika, Mirando mu je vodio kampanju, a propali su usprkos silnom Mirandovu zalagnju – on je štreber, uvijek 120 posto angažiran – nego zbog Ivinih nedoglednih ambicija. U posljednji čas, od role pravnika i kompozitora u politici, koji daje beskonačne intervjue bez ikakva sadržaja te otvara sajmove po provinciji, htio se prometnuti u vlastodršca s neizmjernim ustavnim ovlastima. Kad su socijalisti izgubili i Pantovačka i Banske dvore, a Bernardić preuzeo stranku, Rajko se deklarirao za Partiju, a Mirando je nastavio kurblati, pokušavajući otvoriti prostor za Ivine ambicije, pa ga se Davor riješio i sad se Mrsić obreo u ovoj novoj političkoj roli iza koje opet vidiš Josipovića.
Uhljebi protiv nuklearne energije
Što žele ujedinjeni uhljebi koji su organizirali priredbu na Europskom trgu i osnovali stranku? Tko ih financira, čemu njihov nastup služi? Iz svoje gotičke osame odvažila se ovamo i gotovo zaboravljena Mirela Holy. Dokoturala se saborska disidentkinja Milanaka Opačić, gostovala je Mrak Taritaš iz amputirane frakcije HNS-a, a pojavo se i jedan momak iz IDS-a, kojemu se nije bilo neugodno javno pokazati, jer je ovo ipak Zagreb, a ne Pula.
”Demokrati” se zalažu ”za oslobađanje plaćanja poreza na dohodak svih plaća do 20 tisuća kuna, stroži nadzor bankarskog sektora, sprječavanje korištenja GMO-a u poljoprivredi, ukidanje doživotnog izbora sudaca, besplatno osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, sprječavanje privatizacije hrvatskog zdravstva i pokušaja njegove ‘amerikanizacije’, ukidanje županija i uvođenje regija, smanjenje broja saborskih zastupnika na 99 te broja ministarstava za 50 posto, a protive se korištenju nuklearne energije.”
Ukratko, traže povećanje neto-plaća, a osim toga imaju razne promašene ideje i lijepe želje, traže mir u svijetu i razumijevanje među narodima. No, kako da se povećaju njihove plaće, kad i sad država poreznom represijom uništava poduzetništvo, a zaposlene u privatnom sektoru tjera u emigraciju, kako bi namirila potrebe svojih omasovljenih činovnika? Dovoljno je pogledati podatke industrijeske proizvodnje – ona pada zadnjih devet kvartala. Poduzeća su iscrpila svoje financijske rezerve. Zulum je nepodnošljiv. Ljudi bježe u inozemstvo.
No, iako se hrvatska populacija smanjila, aparat se nije uskladio s brojem stanovnika, i jedini način da se povećaju prihodi u državnim službama bio bi da se smanji broj zaposlenika. A što se tiče zdravstva i školstva, ”amerikanizacija” bi dobro došla, jer se u Americi nalaze najbolje škole i zdravstvene ustanove na svijetu, dok bi djelomična privatizacija hrvatskih, sigurno stvorila konkurenciju i povećala kvalitet. Privatni kapital ušao bi u te kritične djelatnosti, umjesto da se svi troškovi namiruju iz proračuna.
Zašto se odjednom politiziraju sindikati državnih činovnika? Uhljebi više ne vjeruju da će se SDP u sljedećem političkom ciklusu vratiti na vlast, a reforma poreskog sustava i druge, uglavnom beznačajne preinake koje sadašnja vlada poduzima uglavnom iz propagandnih razloga, straše ih, jer se boje da bi reformizam mogao postati popularan. Državni činovnici mogli bi tako izgubiti status nezaobilaznog ”socijalnog partera” s kojim vlast pregovara dok se kalibriraju odnosi u zajedničkom interesu održavanja sadašnjeg, svim ostalim akterima nepodnošljivog stanja.
Zato su osnovani ”Demokrati”. Trebali bi preuzeti dio lijevog biračkog tijela, pa uljebima omogućili da izravno sudjeluju u koalicijama vlasti koje će garantirati da se u državi ništa neće promijeniti. ”Demokrati” bi se mirno mogli nazvati – ”Reakcionari”. Iako spominju GMO-hranu i nuklearnu energiju (a ni jednoga ni drugoga uopće nema u Hrvatskoj) ne bi li se tako približili ”živozidaškom” profilu protestnih stranaka koje egzistiraju na općem nezadovoljstvu, zapravo im je jedini cilj da osiguraju permanentni rast proračuna, ali više ne vjeruju velikim strankama koje bi ga trebale garantirati.
Populistički demokrati i antidemokrati
Desni populisti iz referendumskog pokreta Željke Markić imaju iste zahtjeve kao i ovi lijevi – priželjkuju direktni utjecaj na politiku. Potpisujući za referendum koji je upravo propao, markićevci su također zatražili smanjivanje broja zastupnika, što pokazuje da podjednako zaziru od parlamentarne demokracije. No dok lijevi populisti fetišiziraju državu, koju vide kao savršenog poslodavca, desni je pokušavaju pretvoriti u instrument narodne volje, diktaturu u službi nacionalnih ciljeva koja se može uspostaviti jedino poslije proglašenja izvanrednog stanja. Ugroza postoji: emigracija Hrvata, te imigrantrski val iz Trećeg svijeta, što prijeti opstojnosti samobitnosti nacionalnog bića, idealnog i vječitog hrvatstva. Kako uvesti diktraturu ili autoritarnu vlast u parlamentarni sustav? Referendumskim udarom. Referendum je oblik ”direktne demokracije” koji dokida parlamentarnu proceduru. Za donošnje zakona potrebno je u Saboru pridobiti više od 50% glasova zastupnika koje bira 60% stanovništva (toliko je tipična izlaznost na izbore). To znači da za usvajanje zakona u Hrvatskoj moraš imati oko milijun takvih ”posredovanih” glasova, a za ustavne promjene – dva milijuna. Referendumom se Ustav može promijeniti s nekoliko stotina tisuća potpisa ljudi, koji su se izjasnili oko stvari koje nisu ni pokušali proniknuti, ali ”žele pokazati vlasti”, ili su se nalijepili na neki zahtjev koji se podmetne u prvi plan, da se privuče penzionere i besposličare koji prolaze pored štandova popisivača, dok kupuju jagode ili jetine prošvercane turske čarape.
Na stranu sad to što Markićka i njeni ”pokreteni” (da upotrebimo termin A. G. Matoša) kroz referendum pokušavaju prošvercati smanjivanje broj manjinskih zastupnika, nadasve Srba – osnovna im je intencija da parlamentarne zastupnike prikažu kao glasačku mašinu stranačkog vodstva, lišenu moralnih skrupula i viših vrijednosti. To je tipična demagogija autoritarnih partija koje traže snažnog vođu inspiriranog nacionalnim ciljevima. Da bi zastupnički dom ”personalizirali” traže pak povećanje broja zastupnika izabranih preferencijalnim glasovanjem. Ljudi koje elektorat dobro poznaje ”po imenu i prezimenu”, navodno bolje predstavljaju narodnu volju, iako se ne vidi kako bi hrpa beskrupuloznih idiota koji vrućom retorikom zapale budale na predizbornim skupovima, mogla upravljati državom bolje nego normalno ustrojena stranka, koja funkcionira kao birokratski mehanizam, pa čak i s tako nesavršenim funkcionerima? Samo u socijalizmu, gdje se glumilo da politika služi masama, ”birokracija” je bila negativno obilježje partijskog života, a ne naziv za efikasnu državnu upravu koja radi po racionalnim principima, kako je to prikazao ”otac sociologije”, Max Weber.
Zastupnike se bira pojedinačno, osobno, a ne na stranačkoj listi, jedino u zemljama u kojima su stranke ukinute, a vladaju dvije konkurentske nomenklature – u Americi i u Ujedinjenom Kraljevstvu. U svim uspješnim zapadnim demokracijama biraš pak garniture – prema svjetonazorskom usmjerenju odabireš onu koja će, po tvom mišljenju najsupješnije upravljati kompleksnim državnim funkcijama te iznalaziti dovoljno kompetentne ljude da im povjeri glavne poslove u javnom sektoru. Ako vodstvo stranke izgubi autoritet jer se parlament napuni ”zvijezdama” koje odriču poslušnost, a parlament se atomizira, popuni čudacim i šarlatanima, nastaje anarhija, skupština se pretvara u konvent, a zatim obavezno slijedi personalna vlast, vladavina čvrste ruke.
Željku Markić upotrebio je prvi Ivo Josipović kad je uz podršku udbaško-klerikalne kabale, paraeklezijastičke organizacije Opus Dei i mutnog ustavnog pravnika Roberta Podolnjaka, te u dosluhu s najgorim desničarima u zemlji pokušavao svoju funkciju ustavnog fikusa pretvoriti u personalnu vlast, diktaturu koje se ne bi posramio ni Gabriele d’Annunzio, osnivač fašizma u Rijeci – on je naime tvrdio da se ”država mora zasnivati na muzici”. No, ovaj puč na Pantovčaku uz taktove ”Drmeža za Pendereckoga”, Josipovićeve transavangardne koncertne suite, ni ova njegova svita nije mogla provesti u djelo, pa je završio na sporednom kolosjeku, ali ostala je – Željka Markić. Nastavila je s istim projektom, ali sad u prilog nove vrhovničke prisutnosti na istom brdu u vili okruženoj parkom u kojem pasu mufloni. To više nije predjednički ”park jelenova” – predsjednica se prepala da će projecirati sliku bešćutne narodne, narodnjačke zvijezde koja se rađirila na sto hektara usred grada, pa je park simbolično poklonila municipiju, Gradu Zagrebu. I dalje je okružen ogradom koju čuva gardijski zdug, kao i njenu rezidenciju na Brijunima, na koju je prevozi detaširana flotila ratnih brodova određena za VIP-prijevoz. No, to više nije predsjedničino leno, nego ”narodni park”, iako narod u njemu ne može saditi šalatu…
Grmljavina s Pantovčaka
Željka Markić mobilizrana je u novi projekt – prosvjedima protiv Istanbulske konvencije, kao i onima koje su desničari organizirali u Vukovaru u dosluhu s Pantovčakom, cilj je da se razbije kohezija vladajuće stranke. Idejna sfera trebala bi prevladati u srazu s interesnom logikom nomenklature. Nitko ne pamti da je Josipović propao jer je ušao u bezizgledni sukob s premijerom iz vlastite stranke, u svakom slučaju, to nije spriječilo predsjednicu da stupi u tihi rat sa svojim. Stala je ohrabrivati desne populiste, povezene s desnicom i ruskim plinskim intersima. Svaka antidemokratska opcija okuplja isti gremij u bivšoj Istočnoj Europi, koja se sad naziva Uspravnicom: kriptofašiste, autoritarne političare i gangstere, s tim da više ne možeš razabrati tko od aktera spada u koju kategoriju i kako su hijerarhijski vezani. No bit će da je Sauronovo sjedište ondje gdje je uvijek i bilo: u Kremlju.
Vječiti sukob između parlamenta i autokracije u hrvatskom društvu zadan je Ustavom – predsjednika direktno bira narod, on ima legitimitet, a nema nikakvu stvarnu vlast. To je posve neprirodno. A figura predsjednika, raskošni fikus koji na Pasntovčaku brzo izraste na veličinu baobaba, najbolji je pokazatelj koliko je promašen izbor ”po imenu i prezimenu”, personalni izbor koji ne uključuje osnovni funkcionalni test upravljačkih sposobnosti – jer predsjednički se izbori ne dobivaju na temelju iskustva u nekoj ozbiljnoj instituciji, banci, multinacionalnoj korporaciji ili međunarodnoj ustanovi, nego na ”karizmu”, na šarm i na fintu, blic-kampanjom koja može trajati samo nekoliko mjeseci, s novcem koji ti može osigurati svaki veletajkun ili nogometni impresario. S druge strane, drug Tito je cijeli život radio za Kominternu, a Christine Lagarde za Međunarodni monetarni fond. Tko prođe takvu školu, neće se u njoj moralno usavršiti, ali će dokazati sposobnost koja će mu precizno odrediti doseg i karijeru.
Posve nesvjesna svojih limita, predsjednica je ušla u fajt i na bodove izgubila prvu rundu protiv Plenkovića – on je strpljiv, opasan protivnik u političkim taktičkim bitkama. Pala joj je popularnost, pa se povukla. No, trijumfirala je u ”ofenzivi simpatičnosti” na svjetskom nogometnom prvenstvu, a zatim, poput pobjednice u ”životu na vagu”, s udvojenim elanom, opet nasrnula čim je premijer sazvao Vijeće za nacionalnu sigurnost da smijeni njenog glavnog operativca, zamjenika predsjednika vladajuće stranke, kompromitiranog u aferama ”Špijuni i kurve”, te ”Gdje je lova iz Karlovačke banke?” Odmah je shvatila da je premijer, prešuti li, namjerava implicirati kao sudionika te smjene, pa se uspravila na snažne zadnje noge i riknula preko ”Nove TV”, kao Tyrannosaurus Regina uznemirena u svom gnijezdu. Da nije Bik, pomislio bi da je Škorpion. Otvorila je iznova ”Agrokor”, podržala otvoreno vukovarski prosvjed te referendumsku inicijativu pa objasnila da je Milan ”Vaso” Brkić kojemu se sprema giljotina, ”jedan od četiri milijuna Hrvata”, običan čovjek sa svojim zaslugama i nesavršenostima, kojima se vlada ne treba baviti, nego mora gledati u budućnost, budući da se od afera ne može živjeti…
Lijevi populisti potpuno su bezopasni, jer nemaju vođu nego Miranda Mrsića, iza kojega možda stoji Josipović. Desni populisti nisu sasvim bezopasni, iako nemaju vođu negu ovu simpatičnu, dragu gospođu koja je zasjela na Pantrovčaku, gdje se skrbi za četiri milijuna Hrvata, zabrinuta zbog njihova egzodusa u potrazi za poslom u inozemstvu – čak i njezin vlastiti muž potražio je namještenje u firmi anonimnih vlasnika iz St. Petersburga. No, ako je iza desnih populista Putin, a ne Crkva, Plenković može mirno spavati još barem dvije godine. Diverzija nije protuofenziva. U tom slučaju, čak nije bitno tko će pobijediti na predsjedničkim izborima. A prvi put čini se da bi to mogao biti netko iz desetog vica… Dalija Orešković? Mislav Kolakušić? Tko zna?