(Objavljeno 2004. godine) Jurij! Dragan! Jurij! Dragan! Pali su jedan drugome u zagrljaj. Dragan Živadinov, visoki, na nulericu ošišani slovenski umjetnik, kazališni redatelj, klasik balkanske avangarde koji je utemeljio Slovensku svemirsku agenciju kao artističko-konceptualni projekt, te Jurij Gidzenko, Heroj Ruske Federacije, prvi zapovjednik Međunarodne svemirske stanice, koji je proveo ukupno 320 dana u svemiru. Stanica je počela s radom prije dvije godine, kad su “Sojuzom”, lansiranim iz Bajkonura, na nju stigli ovaj prilično mlad, veseo, žicar (tek je napunio četrdeset), i još dva astronauta mješovite rusko-američke posade.
Nalazimo se u kancelariji pukovnika Rena, zapovjednika Hidrolaboratorija usred Zvjezdanog grada. Tu, preko hodnika, u divovskom bazenu, željeznom cilindru sa dnom od nehrđajućeg čelika, koje se može podići sa četiri čekrka, leži savršeno vjerna replika zapovjednog modula svemirske stanice oko kojega plivaju ranioci u crnim ronilačkim i kozmonauti u bijelim svemirskim odijelima tipa “Orlan”: vježbaju aktivnosti u bestežinskom prostoru – montažu, švasanje, manipulaciju kranom… Podvodni se balet može promatrati kroz debela staklena okna, učvršćena masivnim zavrtnjima. Osim tih prozora, koji pružaju uvid u začudne aktivnosti ruskog svemirskog kapetana Nema, hodnik je sivi sovjetski uredski trakt, spartanski uređen, kao naša osnovna škola u dubokoj provinciji. Čim smo upali k Renu, on je pozvao Gidzenka, jer su Jurij i Dragan veliki prijatelji. Dragan ovamo u Zvjezdani grad dolazi već šestu godinu. Završio je tečaj za kandidata-kozmonauta u skupini od dvanaest civila čije je aspiracije za let u svemir potkubala ozbiljnim svotama maraka jedna njemačka marketinška agencija. Zastupala je tvornicu cigareta, i to je bio tipični public relations-projekt, kakve izmišljaju profurane PR-ageti za svoje obijesne, prebogate, korporativne klijente. No, projekt je iznenada kihnuo, pa se Dragan, s jedanaest kolega, našao na suhom, odnosno na zemlji. U svemir su dosad poletjela samo dva civila, turisti Dennis Tito i Mark Shuttleworth, koji su za nekoliko sati boravka u orbiti Rusima navodno pljunuli po dvadeset milijuna dolara.
Ulaz u ruski svemirski program i u Zvjezdani grad u Podmoskovlju, nije Dragan Živadinov ostvario slučajno, niti je to površna umjetnička eskapada; on je ovdje ozbiljno udomaćen, a njegove akcije tu stoje sjajno. Nakon podužeg druženja s Gidzenkom, te nekoliko e-mailova koje su odmah izmijenili sa ženskom koja je ranije ovdje radila na vrlo visokoj funkciji, a sad boravi u Pekingu, u državnoj misiji, ali mora smjesta biti obaviještena o sretnom događaju (“Dragan priehal!”) Živadinov i ja otklipsali smo u kantinu, na radnički zajutrak (čaj, krastavci, čorba…) Ugostiteljski objekt, nalik na seoski dom kulture, nalazi se na ledini u središtu Zvjezdanog grada. Inače, Star City sličan je nekom novozagrebačkom predgrađu – kao Megazapruđe obraslo visokim ruskim brezama. Tu, u menzi, slučajno smo naišli na samoga komandanta Zvjezdanog grada, šezdesetijednogodišnjeg malešnog kozmonauta-generala P. I. Klimuka, s onom ogromnom šapkom koja u ruskoj vojsci uvijek korespondira sa statusom, a ne s rastom časnika kojeg ukrašava. Otvarao je skup u povodu Međunarodnog dana astronautike 12. travnja. Prije 42 godine, Klimukova osam godina starijega kolegu Jurija Aleksejeviča Gagarina ispraćali su – baš odavde, iz ovog neuglednog lokala! – na specijalni avion za kozmodrom u Kazahstanu, odakle će – baš na ovaj dan prije četiri desetljeća! – poletjeti na raketi “Vostok” i postati prvi čovjek u svemiru. Ono nezaboravno: “Govorit kosmičeskij korablj…”
I sad čujem odjek njegova glasa iz orbite, koji su reproducirale sve radiostanice na svijetu, valjda i Zagrebačka televizija, čiji je program onda bio još eksperimentalni. Bilo mi je deset godina… U Klimukovoj sviti Dragan prepoznaje bliske prijatelje – opet grljenje i drugotrajno rukovanje sa zapovjednikovim zamjenikom za znanost, a posebno je dirljiv susret s generalovom tajnicom: “Dragan! Vot on! Kogda priehal?” On objašnjava kad smo došli, zašto… To je, zapravo, dosta duga priča, ali može i u nekoliko riječi… Slovenska vesoljska agencija – koja zbilja postoji, iako ima malo šaljiv znak (dvije čovječje ribice s prozirnim šljemovima), i k tome je umjetnički, a ne nacionalni, militarni pothvat – organizirala je proljetos kampanju Microgravity International Research (MIR), te preko interneta pozvala umjetnike koji žele realizirati svoje projekte u uvjetima bestežinskog stanja. Kao nešto samo po sebi razumljivo, trebalo je da sami osiguraju financiranje svoga sudjelovanja.
Javilo se stotinjak ljudi, od kojih je Marko Peljhan, direktor Slovenske svemirske agencije, ili njezin glavni žrec u virtualnom prostoru elektronskih komunikacija, izabrao osamnaestero. Naravno, to nisu nikakvi slikari nego pripadnici poretka u svijetu etabliranog kao “moderna umjetnost”, s kojom komunicira samo hrvatska margina, a ne i domaći mainstream akademske naive te kojekakvih “lirskih apstrakcija”. Značajne europske mecenatske institucije (nizozemski VH-2) te British Council poduprli su te artiste, a Slovenska vesoljska agencija, Peljhan i Živadinov ugovorili kampanju s moskovskim Centrom za pripremu kozmonauta “Jurij Gagarin”. Centr podgotovki kosmonavtov osigurava avion i posadu, a Vesoljska agencija – umjetnost i novac. Ja sam se upucao na bazi prijateljstva s Draganom i stare nakane da napišem portret toga najznačajnijeg jugoslavenskog umjetnika druge polovice 20. stoljeća. Trebalo bi sve to navesti da se objasne okolnosti našeg dolaska, ali, naravno, Dragan samo nabacuje dvije-tri rečenice na svom sugestivnom ruskom: Hudožniki priehali, zavtra pošli sdelat’ eksperiment!
Nema tu labavo – a kozmonautska zajednica obožava Živadinova kao svog Rasputina! Sekretarica Klimuka raspituje se delikatno za Živadinovljevu ženu – no ona je ostala kod kuće, u Ljubljani, gdje se brine za satelit. Dunja Zupančič skulptorica je, scenografkinja i dizajnerica koja gradi “Artjom”, umjetnički sputnik, mehanotronski element potreban za iduće faze Živadinovljeva velikog projekta. Satelit je u vezi s herojskom operom posvećenoj ruskim kozmonautima, koja bi premijeru trebala imati istodobno u Parizu i u Londonu, uz prijenos iz orbite, gdje se od rakete-nosača odvaja slovenski umjetnički satelit…
Na poziv Slovenske vesoljske agencije, stigao sam 8. travnja na međunarodni aerodrom “Šeremetjevo 2”, jednu od pet moskovskih zračnih luka. Po divovskom autoputu s osam traka, koji okružuje metropolitansko područje s petnaest milijuna stanovnika, stigli smo nakon sat i pol brze vožnje u sjeverno predgrađe, koje se nekoć zvalo “Kalinjingrad Podmoskovski”. Tu se, uz cestu, nižu prizori iz povijesti ruske astronautike. Kalinjingrad je postao Grad Koroljev, još jedno moskovsko zapušteno Superzapruđe s beskonačnim nizovima prljavih paralelopipeda, niz aleju na čijem se početku zaustavljamo radi fotografije ispod tmastog kipa generalnog konstruktora. Sergej Pavlovič Koroljev umro je od kobne bolesti 1966., u dobi od 59 godina. Sahranjen je u kremaljskom zidu na Crvenom trgu, pokraj Gagrina i četvorice kozmonauta poginulih u nesrećama brodova “Sojuz 1” i “Sojuz 11”. Bio je do smrti najveća sovjetska vojna tajna. Apsolutno je najvažnija pojava u povijesti svemirske i raketne tehnologije: Von Braun ne bi mu mogao ni cipele vezati! Sergej Pavlovič gotovo je crkao od batina i gladi u koncentracionom logoru Kolima u Sibiru – ondje su mu zdrobili donju čeljust – no Staljin ga je 1944. dao pustiti na uvjetnu slobodu i zatim mu osobno zajamčio neograničene ovlasti za pokretanje sovjetskog raketnog programa.
Koroljev je tada otišao u Njemačku, dotjerao u Moskvu tim konstruktora njemačke rakete V-2 (minus Von Braun, koji je odveden u Ameriku), pa ih natjerao da u zarobljeništvu jednu takvu repaticu repliciraju te lansiraju balističkom putanjom na udaljenost od nekoliko stotina kilometara. Poslije toga do posljednjega ih je poslao kući, okupio svoje Ruse, pa im rekao: “Dečki, sad ćemo mi sve ispočetka!” Njihova Raketa br. 7, legendarna “Semjorka”, koju su tada izgradili, postat će osnova sovjetskog, ruskog i danas međunarodnog svemirskog programa – ne razlikuje se bitno od “Vostoka”, kojim su lansirani “Sputnik”, Lajka i Gagarin, a ni od “Sojuza TMA-2”, kojim će 25. travnja 2003. na Internacionalnu svemirsku stanicu poletjeti njena sedma posada. Sto puta vidjeli smo je na televiziji: to je ona čudna cijev s proširenjem na dnu, gdje se nalazi pet klastera s ukupno dvadeset raketnih motora. Amerikanci su gradili velike motore, Rusi male, masovno, i njihov pristup danas je prevladao kao jeftin, praktičan, fisibilan. Visoku tehnologiju Rusi su uvijek domišljato supstituirali nižom, a inženjerska ingenioznost nadomjestila bi industrijsku sofisticiranost. I Amerikanci su 1991. naposljetku odlučili da se svemirski program ubuduće menedžira pod egidom “brže, jeftinije”, te naprosto adoptirali ruski program, a svoj skupi i riskantni “Space Shuttle” zadržali tek kao relikt nacionalnog prestiža. Stara sovjetska orbitalna stanica “Mir”, stotonsko čudo, koje se stalno kvarilo, palo je u Pacifik, a novi, vesternizirani “Mir”, obilno nafutran američkom lovom, današnja je Međunarodna stanica…
Gradbeni elementi i zajedničke posade ISS-a voze se u orbitu iz Bajkonura, “Sojuzima” koji se proizvode ovdje, u Koroljevu. Iza spomenika generalnog konstruktora pruža se betonska ograda industrijskog kompleksa “Energija”. Ograda uz cestu traje desetak kilometara, a u dubinu proteže se jedno tri kilometra – čudo neviđeno, prava ruska neman. Po izgledu: teška, najteža, industrija, musave fasade, Zenica na kvadrat… Rekao bi da tu kuju slavenski Nibelunzi nekakve lance za tamnice Piranesijeve, a ne da loše plaćeni ruski sjajni inženjeri vare nehrđajući čelik s mikronskim tolerancijama…
Kad smo izašli iz Koroljeva i dohvatili se podmoskovske ceste, ni s jedne strane više nije bilo onih prljavih paralelopipeda, nego su se nizale malene, ganutljive, drvene ruske brvnare, izbe s po tri izrezbarena prozora na pročelju, uglavnom obojane zeleno. Zašto zeleno, je li to neki stari ruski običaj? Ne, nego je 1982., u doba prvog rusko-američkog zajedničkog pothvata u orbiti (Apollo-Sojuz) predsjednik Gerald Ford, posjetivši Moskvu, navalio da obiđe Zvjezdani grad. Kad su domaćini pristali, shvatili su – osamdeset kilometara do gagarinskog centra on će iz auta gledati zablaćena dvorišta i trošne seoske kućice. E, neće, majci! Te noći obojeno je deset tisuća seoskih kuća. Jebi ga, bilo je samo vojne zelene boje na skladištu…
Cesta naglo zaokreće, pokraj jezerca ukočenog solidnim ledom po kojemu su se prosuli penzioneri. Sjede na štokrlima u čizmama valjenkama, pecaju šarana kroz rupu u ledu: tranzicijski Bruegel. Vraćajući se pod gasom doma u Zvjezdani grad, tu vodenu površinu nekoć nije uspio izbjeći kozmonaut Leonov, prvi čovjek koji je lebdio u svemiru (u ruskom za to postoji čak glagol: leonovat’) pa je bara dobila ime – Jezero Leonova, iako nije na Mjesecu. Sam Leonov, u seniorskoj dobi, s malo natečenom facom mužika koji je upao u jezero votke, sjedi u upravnom odboru golemoga ruskog privatnog osiguravajućeg zavoda, koje se njegovim likom reklamira.
U ruskom društvu, kao i ranije u sovjetskom, herojska pojava kozmonauta uživa status poluboga. Popularniji su od filmskih zvijezda, a poslije smrti podižu im spomenike idealiziranih proporcija: Gagarinu su, primjerice, produžili noge; mali kolhoznik iz kosmičeskoga karablja bio je visok metar i žilet te okruglast kao njoka, a izlili su ga u bronci da izgleda poput Freda Astairea! Sljedeća usputna stanica kozmičke povijesti: aerodrom Čkalovskij. Vojna baza, nazvana po junaku sovjetske avijacije koji je preko Sjevernog pola preletio iz Moskve u Kaliforniju aparatom tada mladog konstruktora Tupoljeva.
Uz pistu leži jato debelih bijelih zrakoplova s logotipom Aeroflota, jedan od njih naš Il-76, koji će nas ponijeti na parabolične letove umjetničko-znanstvenog eksperimenta kampanje Mycrogravity Research Inituative. No, prvo idemo u Zvjezdani grad, koji se pruža dalje, na još milijun hektara. Ukrcali smo se u autobus pun umjetnika. Tu je čuveni španjolski koreograf i plesač, avangardni scenski umjetnik Marcelin, pa anglo-indijska performans-artistica s očima opisanim kolom, onda francuska konceptualna umjetnica koja će kasnije izazvati veliku nedoumicu jer nije shvatila da je WC ruskog autobusa konceptualizacija putnog komfora te da, zapravo, ne funkcionira, pa mršavi crnomanjasti rusko-židovski intelektualac s naočalima debelih okvira, kakve je nekoć nosio Jean-Luc Godard…
Krstarimo Podmoskovljem, prolazimo pored impozantne skulpture: mlaznjak Suhoj Su-9b, kojemu je u ispuh nabijen betonski stup, uskopistio se na raskršću, iza kojega je cesta prepriječena rampom. Tu je vojnik u šinjelu, bez oružja. Kad su sva naša imena pronađena na službenom popisu, idemo unutra, putem kroz rijetku rusku šumu visokih breza. Ovo je već Star City, gigantsko naselje u kojem stanuje šest tisuća ljudi, od kojih oko tisuću radi u Centru za pripremu kozmonauta, okruženom betonskim zidom unutarnjeg, bolje čuvanog perimetra. Na kapiji Centra iznova “spisok”, pa jedno pola sata telefoniranja mobitelom, usklađivanja popisa i rasporeda, birokracija… No, u toj restriktivnosti nema nikakve vojničke oštrine – ruski svemirski program potpuno je pod vojskom i svih šest tisuća stanovnika Star Cityja oficiri su ili članovi njihovih obitelji, ali nigdje se ne osjeća militaristički dril NASA-e, koja je nominalno civilna ustanova. Iza rampe i zida pruža se veličajni prospekt uz koji se, s obje strane, dižu monstruozne zgradurine Centra. Prvo, golemi bubanj hangara što je nalik na romaničku baziliku, u kojem se vrti divovska centrifuga. Tu se vrše sotonski obredi ruskog telekozmizma: astronauta zveknu u malu kapsulu, koja se okreće oko tri osi – pa se on prevrće, obrće i vitla, pod opterećenjem deset puta većim od Zemljine teže. Onda mu jave preko slušalica: “A sad gledaj gore desno! Ajd’ okreni onaj šteker!”
S druge strane ceste divovsko je zdanje simulatora stanice “Mir”. Cijela cjelcata stanica, blizanka onoga “Mira” što je pljusnuo u Tihi ocean, umrežena kompjuterima, služila je kozmonautima za uvježbavanje pristajanja (docking), vitalne operacije spajanja modula. Kad je 1986. transportni “Sojuz” bez posade kod automatiziranog prilaza udario u stanicu umjesto da se uredno prikopča, dva iskusna kozmonauta, uvježbani u ovom simulatoru kao cirkusanti, ispaljeni su gore na “Mir”, pa su ga danima krpali dok opet nije donekle proradio. Jedan od njih, inženjer Solovjov, civil zaposlen u “Energiji” – bilo mu je tada pedeset godina – osam je puta izlazio u svemir i proveo u zrakopraznom prostoru ukupno trideset i dva sata, crnčeći kao posljednji auto-mehaničar. Solovjov je moj personalni heroj. “Poznaješ li ga?”, upitao sam Živadinova. “Kako ne”, odgovorio je Dragan, “iznajmio mi je svoju garažu u kojoj držim scenografiju za svoj bestežinski balet…”
Nesretni “Mir” bio je nesolidan kao “Moskvič” i stalno se kvario, a najgora havarija dogodila se zatim 1997., kad se u kompoziciju stanice, opet nabio transportni brod tipa “Progres”, velik poput autobusa, pa skršio jedno solarno jedro s fotoćelijama koje priskrbljuju električnu energiju te probušio oplatu, pa je stao istjecati kisik, a zatim su crkli i brodski računari. Na stanici je bio i jedan američki kozmonaut, pa je nastala opća panika.
Čim su obavljene prve popravke, Jeljcinov šef za nacionalnu sigurnost Aleksej Baturin dao se lansirati u orbitu da sam izvidi situaciju. Bila je to neviđena parada – kremaljski birokrat u svemiru! No, Baturin je izvanserijska figura. Diplomirao je aeronautiku na moskovskoj univerzi, pa završio pravo i potom ga doktorirao. Bavio se novinarstvom i pisao znanstvenofantastične romane, prevodio s engleskog, planinario. Ušao je u politiku, pa u svemirska istraživanja, a sad je čovjek broj jedan za ruski svemirski program. Naravno, i on se našao ovdje, u Zvjezdanom gradu, u povodu Dana kozmonautike. Budući da je Star City, zapravo, malo selo, odmah smo ga sreli, tu, ispred simulatorskog kompleksa stanice “Mir”, što je u međuvremenu postala muzejski eksponat.
Jurij! Dragan! Jurij! Dragan! Opet grljenja, raspitivanja, ruske šale… Iza kompleksa “Mira” diže se čudovišni kompleks Međunarodne svemirske stanice sa simulatorom – tu je bliznakinja stanice u orbiti, u potpunoj funkciji. Sljedeća je zgradurina “Burana”, ruskog “Shuttlea”, od kojega su morali odustati zbog nedostatka novaca, iako jedan raketoplan, posve dovršen, leži dolje u Bajkonuru, konzerviran u hangarčini koji je najveća pokrivena zgrada na svijetu. Na dnu aleje tih kolosalnih zdanja u podmoskovskom Centru “Jurij Gagarin” nalazi se manje, no najzaposlenije, Gidrolab, kojim upravlja pukovnik Ren. Tu smo našli Gidzenka…
Čovjek se brzo umori od ruskog industrijskog gigantizma – kad su mi rekli da preko zida i pustih livada na kojima nujni kozmonauti pokadšto za ljetnih noći prtostru dekice i prirede ljute pijanke, postoji drugi, podjednako velik centar, naime Centar za upravljanje svemirskim brodovima, ruski Houston koji bismo, možda, mogli posjetiti, nisam iskazao entuzijazam. Odlučio sam, prvo, obići Crveni trg i nečuveno divovsku robnu kuću neprispodobiva svjetskog luksuza, GUM, pored koje su, u podzemlju Manježa, podigli još jednu, nečuveno veliku, četverokatnu podzemnu robnu kuću, a malo podalje, kod Boljšoja, treću, CUM, također neprispodobive luksurioznosti… Naposlijetku, odabrao sam kontemplaciju. U hotelu “Kempinski”, na keju Balčug, služe jesetru s potočnim rakovima i sa stola, kroz francuski prozor, možeš promatrati olovnu rijeku Moskvu, zlatne krovove i plamteće crvene zvijezde Kremlja. Tu sam sam malo čitao “Komersant”, liberalni dnevnik blizak krupnom kapitalu, koji izlazi od 1907. (s kraćom pauzom od 1917. do 1990.). Preko rijeke blistavo su osvijetljeni staljinski neboderi građeni po uzoru na njujoršku neogotiku, posvuda naokolo sjede mladi bankari u odijelima “Brioni”, a u ovom ruskom plutokratskom klubu služi se neusporedivi ruski čaj, i to je malo razbilo onaj opresivni spleen teške industrije koji me zahvatio u Centru “Jurija Gagarina”.
Osamnaest umjetnika, okupljenih u projekt MIR Slovenske svemirske agencije, dovezlo se sutradan autobusom na aerodrom Čkalovskij, gdje nas je čekao divovski Iljušin Il-76 MDK, specijalno izgrađen za trening kozmonauta. Bazično, to je četvoromotorna mrcina, visokokrilac, težak na polijetanju sto i pedeset tona, s rasponom krila od pedeset metara. Na pod od titana može se ukrcati tenk, ili nekoliko stotina ljudi. Za izvođenje paraboličnih letova, sve su stjenke obložene debelim slojevima spužve, kao u letećoj ludnici. Posada sjedi na stolicama koje izgledaju kao zubarske, jer imaju posebne podupirače za glavu. Avion se digne na devet tisuća metara, a onda usmjeri uvis, pa nagari svom snagom, zatim pilot spusti nos mašine, i sve što nije vezano za pod u kabini, počne lebdjeti – potpun gubitak težine traje, tipično, 35 sekundi. Živadinov je prijašnjih godina tu priređivao svoj bestežinski balet. Peljhanov “Projekt Atol” producirao mu je 1999. “Noordung Gravity Zero”. Nema tu naracije, nije riječ o priči, biografiji, ali u naslovu je famozni Herman Potočnik Noordung, koji inspirira Draganov kozmički ciklus. Rođen u Puli, odrastao u Mariboru, Herman je – nema sumnje – otac europske astronautike. Strojar s bečke univerze, balističar, objavio je u Berlinu 1929. djelo “Das Problem der Befahrung des Weltraums”. Plagirao ga je dr. Herman Oberth. Onaj “Veliki kotač”, orbitalna stanica, koja se pojavljuje u “Odiseji u svemiru 2001”, uz zvuke valcera “Na lijepom plavom Dunavu”, Potočnikova je kreacija, što je Živadinovu na Cejlonu potvrdio sam Arthur C. Clarke (još jedan Draganov prijatelj iz svemirske koterije… mogu zamisliti susret: Arthur! Dragan! Arthur! Dragan!). Eto, otud bečki valcer u tom filmskom prizoru, a Clarke Noordungu apsolutno priznaje izum umjetnog Zemljina satelita (on sam koncipirao je stacionarni).
Umjetnici koji se sad ukrcavaju u “Iljušin” egzercirat će drukčije koncepte. Siloviti Marcelin dopremio je na palubu ruskog transportnog aviona golemog robota, zapravo egzoskelet, nalik na napravu kojom se Sigourney Weaver poslužila u “Alienu II” za borbu s mamom-Alien. Kad je na zemlji, Marcelin – čuvena teatarska zvijezda, nastupa s njim i svojom trupom Fura Dels Baus, koja je gostovala i na zagrebačkom ”Eurokazu”. On se uveže u robotski skelet koji, programiran, pleše flamenco. A u bestežinskom stanju? Tek je trebalo iznaći efekat od tog…
Anglo-indijska umjetnicu, s kolom na očima, pripada britansko-francuskoj skupini “Arts Catalyst”, i namjeravala je, mislim, meditirati uz reminiscencije na svaju babu, poznatu indijsku feministkinju, koja je prijateljevala s prvom ženom kozmonautkinjom, Valentinom Terješkovom. Zauzela je obrnuti Buddhin položaj, što je, vjerojatno, prvi pokušaj meditacije u bestežinskom stanju… Mršavi Rus židovskog podrijetla, s velikim naočalima, ponio je pak sa sobom u avion lijepo izrađenu drvenu kutiju. Detaljno sam se raspitao o njegovu umjetničkom projektu, jer mi se učinio neobično duhovit, i to u duhu Daniila Harmsa. Dakle, čovjek je odlučio da među gljivičnim nakupinama kefira izvrši selekciju, odabere “kozmonaute”, koje će izložiti bestežinskom stanju. Masne granule od nekoliko milimetara promjera, razlikuju se jedna od druge u bezbrojnim varijacijama, kao snježne pahuljice. Ruski umjetnik birao ih je po subjektivnom kriteriju, te polagao u minijaturne hermetične plastične kapsule na spužvo kojom je kutija podstavljena. Zatim im je nadijevao imena – rijetka, složena, veoma poetska, kao da su dvorske dame maharadže od Hyderabada. Kako primjećuje Živadinov – na palubi “Iljušina” imamo tipičnog zapadnog umjetnika, koji je, uz silan trošak, sagradio robota, čudo tehnike, riskirajući neizvjesnost oko smisla svog nastojanja, i na drugoj strani, tipičnog istočnog umjetnika, naoružanog jedino inteligencijom, u pratnji svoje sljedbe promućurnih zajebanata, kefirskih kozmonauta…
Prvi let, prva grupa utrpava se u “Iljušin”, motori startaju uz nečuvenu riku, mrcina ide na pistu i zatim se, kao steona slonica, teško diže, uočljiva kroz prozračne krošnje visokih ruskih breza. Ostajemo u autobusu – nema ovdje nikakvih salona, birtija, samo hangar s mehaničarima i na stajanci skršeni stari MiG-17 na kojemu je letio Gagarin, pa ga nisu smjeli odvući na smeće. Svježe podšišan momak u civilu, očito pripadnik GRU, “kontrazvedka”, “bezbednjak”, odveo me do WC-a u hangaru. Bio je tako neopisiv da sam progovorio ruski – rekoh, umjereno kritično; “Aeroport Gagarina, toalet Ciolkovskoga!”
Umro je od smijeha. Nije to više ONA “bezbednost”. Kad smo to malo prokomentirali, Živadinov nizozemskome producentu počne opisivati svoje neprilike koje je u karijeri imao s jugoslavenskom vojnom policijom… Živadinov, kazališni inovator koji je kao i cijela naša suvremena teatarska avangarda, izašao ispod šinjela Ljubiše Ristića, potonje “Julovske” zloglasnosti, prvom predstavom u karijeri, “Retrogardistički događaj Hinkemann”, otvorio je ljubljanski Cankarjev dom. Bile su mu 23 godine i upravo je osnivao “Teatr Scipiona Nasice”, uz glazbenu postavu “Laibach” i likovnu “Irwin”, avatar Neu Slowenische Kunsta. Umjetnost NSK izgledala je tako fašistički i tako komunistički – formalistički stilizirana, prikopčana na rusku avangardu, njihova pojava u provincijalnom socijalizmu imala stravičan efekt. Za konzervativnu malograđansku rodoljubivu ljevičarsku Sloveniju, Dragan, sin podoficira JNA (rođenog u Bugarskoj, u gradiću na obroncima Stare planine, Balkana) kao da je odjednom pritisnuo svu pogrešnu dugmad… Ali, margina i underground prihvatili su ga, i u doba slovenskog punka, dok se partijska politika liberalizirala, NSK se pretvorio u pokret koji je prekrio intelektualnu scenu. Epohalna stvar, i to otprve. Genij! (Dragan! Majerholjd! Dragan! Majerholjd!) U toj fazi Živadinov je, mislim, bio značajniji kao ideolog NSK nego kao teatarski redatelj (gledao sam onda u Zagrebu njegov “Retrogardistički dogodek Marija Nabklocka”, izvrsnu predstavu koja je, međutim, imala više veze s kazalištem nego sa slovenskom kulturnom revolucijom).
Zatim se to fuzioniralo 1986., kad je upriličio spektakularni “Krst pod Triglavom”. Sama zajebancija, i to na samoga Prešerna i njegov klerikalno-romantičarski “Krst pri Savici”, ozbiljna predstava sa stotinu sudionika, koju je financirala ljubazna nastajuća slovenska država, kako bi do ludila dovela beogradski režim, što, naravno, nije bilo teško… Zatim je bila potrebna samo jedna iskra da se sve zapali, a nju je opet ukresao Živadinov. Za Dan Mladosti iduće godine “irvinovci” su ponudili nekoliko zanimljivih rješenja plakata, a komisija, kojoj je na čelu bio jedan general JNA, odabrala je najžešći, ne sluteći da je predložak poznati nacistički poster na kojemu su vrijedni eneskaovci kukaste križine samo zamijenili zvjezdurinama. Nastala je gromoglasna afera s kojom se, valjda, počela rušiti Jugoslavija… Michael Benson bio je mlad novinar i radio je na desku New York Timesa. Kad je došao teleks s viješću o jugoslavenskoj “plakatnoj aferi”, urednik je upitao: “Koji je ovo vrag? Politika ili kultura?” Michael je uočio svoju priliku: “Mogu li ja to istražiti?” I doputovao u Ljubljanu, upoznao Dragana, a poslije se vratio u Sloveniju i tu nastanio, pa posvetio život istraživanju NSK. Na desetogodišnjicu samostalnosti slovenska državna televizija obilježila je datum emitiranjem njegova cjelovečernjeg dokumentarnog filma o tim uzbudljivim događajima, pod naslovom “Predictions of Fire”. Naravno, i Michael je 1999. bio u “Iljušinu”, da filmuje bestežinski balet “Noordung”.
Eneskaovska je umjetnost, zapravo, totalno prihvaćena od slovenskog establišmenta, jedino se umjetnik nije nikad uklopio. Takva je Živadinovljeva karma… U autobusu parkiranom na stajanci u Čkalovskom, Dragan opisuje blaziranom nizozemskom producentu što mu se događalo poslije “plakatne afere”. Poslije afere, Državna sigurnost nije ga smjela uhititi, jer se kučanovska Slovenija već distancirala od beogradskog komunističkog retrogardizma, ali su ga zato strpali u vojsku. On je, kao pacifist, odbio nositi oružje. Uhapsili su ga i prebacili u vojni zatvor u Beogradu, gdje je počeo štrajk glađu. Kako tu nisu imali uređaj za prisilno hranjenje, prebacili su ga u zloglasni Centralni zatvor, onaj civilni, gdje sad sjede dvije tisuće srpskih gangstera uhapšenih u antikrimnalnoj operaciji ”Sablja”. Stali su ga premlaćivati – petorica posebno odabranih robijaša ubijali su boga u njemu i jednom ga bacili kroz prozor. Zatim su ga strpali u samicu. Što si tamo radio? “Uglavnom plakao.” I? “Ništa drugo, samo sam plakao.” Suze, batine, suze, batine, pa kroz prozor, pa je pretrpio nervni slom. I sad ponekad, kad je pod stresom – vidio sam to – doživi “fleš”, naglo okrene glavom u stranu, valjda mu cio život promakne pred očima, ili samo neka blistava bolna spoznaja, a on to, kao pravi umjetnik, sjajno interiorizira. I to je dio agende, artističke biografije, nešto kao odlikovanje za retrogardni avangardizam koji nosiš s ponosom…
U ćeliji zavukao se pod krevet, nije odande izlazio i nije i dalje htio ništa jesti. Spasio ga je slobodnjak, šef trakta, veteran koji je guslao osamnaestu godinu robije zato što je svojedobno pokušao na redovnom općinskom sudu tužiti Tita jer je na Sutjeski ostavio četiri tisuće ranjenika. Taj Mandela iz beogradske Glavnjače bacio mu je pod krevet nekoliko starih brojeva “Starta”. “Pročitao sam intervju s Brankom Bauerom”, objašnjava mi stvar koju nizozemski producent, naravno, ne može poloviti, “i tu našao zašto je Bauer odabrao naslov ‘Ne okreći se, sine’. Uzeo ga je iz ‘Bambyja’! Znaš ono kad lovci upucaju Bambyjeva tatu? Pa on dovikne Bambyju: Ne oookreći se, sineee… Poludio sam! Pizda! Oni će mene zajebavati sa svojim komunističkim forama, a svoju klasiku i mitologiju pokrali su od Disneya! Izašao sam ispod kreveta i, našpanan naljudskom energijom, razbio vrata! Počeo sam jesti sve pred sobom – znao sam da ću izaći i preživjeti!” Nizozemski producent blazirano klima glavom – naslušao se on tih disidentskih priča istočnoeuropskih umjetnika… No, Ruskinja koja s nama sjedi u autobusu, potresena je. Pogladila je Dragana po obrazu: “Jadan! Pa kad se to desilo? Što, 1987? Ne mogu vjerovati! Pa ovdje je tada bila Glasnost!” Zavladala je i u Laibachu. Ali, u Beogradu, pripremao se retrogardistički dogodek Milošević, krvavi tenkovski “Krst pod Triglavom”, koji je Benson predvidio u “Predictions of Fire”.
U samostalnoj slovenskoj državi, Živadinov je smjesta zauzeo nekomoforan položaj neosporne nacionalne veličine. Nitko ga ne osporava, ali mu ništa i ne daju. Scenografija njegove predstave, eksponat u predvorju Ministarstva kulture, pokazuje kako je NSK jedini validan umjetnički produkt slovenske modernosti u samostalnoj državi. No, nije nikako mogao izmusti pare za svoje noordungovske produkcije – liberalni kramari sa sunčane strana Alpa nisu, zapravo, ništa prosvjećeniji od kozmodemonskih korifeja srbokomunizma. Kad je ugovorio bestežinski balet s podmoskovskim Centrom “Jurij Gagarin”, trebalo mu je hitno jedno petsto tisuća maraka. Uzalud je obijao pragove, dok se nije javila Austrijska televizija, koja se ponudila da preuzme produkciju. Karantanci ne bi mogli podnijeti takvu germansku patronažu, i sutradan izjutra, pošto je primio nedoličnu bečku ponudu, kod Živadinova je na portafon pozvonio producent Cankarjeva centra, kojega su digli s ljetovanja: “Dragan? Jesi tu? Šta zajebavaš? Daj, dođi da se dogovorimo…” Nije sve išlo baš tako jednostvano. Trebalo je i malo pritiska preko medija (na Dnevniku objavio je kako radi Arta nudi budzašto nasljedstvo, neki bakin grunt), i malo političkog pritiska (ručao je s Janšom u “Rotovžu”), ali, na kraju, pojavile su se dobre zavarovalnice i mobilni operatori, čiji direktori, valjda, piju kavu s Kučanom, pa su se učlanili koliko treba…
Samo tri slovenska umjetnika ne mogu nikako ostvariti mirovinsko osiguranje: slovenski Maksim Gorki Dragan Živadinov; zatim jedini slovenski pjesnik, Feo Volarič, pojava poput, recimo, Francija Blaškovića u Istri; te, naposljetku, čovjek koji je osnovao “Borghesiju”, najznačajniji slovenski moderni glazbeni projekt – po teorijskim muzikološkim časopisima u svijetu naveliko se piše kako je to začetak techno-glazbe. Uz Peru Lovšina i Gregu Tomca iz “Pankrta”, to su najveći ljudi slovenske scene u posljednjih dvadeset godina. No, slovenska hiperinteligentna država iznutra izgleda malo drukčije… “Da su pametni”, kaže Živadinov, “dali bi ta dva milijuna dolara, pa bi imali Slovenca u svemiru, prvog umjetnika i prvi umjetnički satelit u orbiti!” Misli na svoj “Artjom”, nanosatelit, ili mikrosatelit, kakvi se lansiraju uz velike komunikacijske “busove”, na kojima jašu “krkalonca”. “Slovenija – nanozemlja za inteligentne nanotehnologije”, to bi im mogao biti slogan za 21. stoljeće, pošto je ono ranije brezovo lišće malo demodirano… Ali, tko zna? Možda Živadinova pošalju u svemir Austrijanci, ili, uostalom, Bugari, kojima, čini se, dosta dobro ide, iako su Balkanci…
Naposljetku, ja ne podcjenjujem ni Slovensku vesoljsku agenciju, koju je Dragan osnovao s Peljhanom, devet godina mlađim klincem iz Nove Gorice, formiranim pod utjecajem “Borghesije” i Neue Slowenische Kunsta. Marko tečno govori sedam jezika, profesor je Kalifornijskog sveučilištu u Santa Barbari, elektronski umjetnik nagrađen najvećim europskim nagradama. Ove godine pozvao ga je Venecijanski biennale i dao mu otok u laguni – “nenaseljen, s dvije palme, vidi se s cestovnog mosta koji vodi na Targetto”, i tu će na četiri mjeseca preseliti svoj Makrolab, moćnu izviđačku bazu, koja izgleda kao kontejnerska nastamba polarne ekspedicije, okružena antenama, iz koje Marko nadzire virtualni prostor, ulazeći u sve informatičke mreže i sustave. Marko se, evo, upravo vraća iz misije, s prvog leta kampanje MIR – onaj debeli “Iljušin” strovalio se bez puno cifranja na pistu Čkalovskog. Vrijeme je da natučemo kombinezone i pripremimo se za parabolične letove…
KSEVT: Leteći tanjur u slovenskim Alpama
(Objavljeno 2014.) Na ovogodišnji venecijanski Biennale, selektor Rem Kolhaas pozvao je slovenskog umjetnika Dragana Živadinova. To je jako neobično, jer je riječ o smotri arhitekture, a Dragan nije ni arhitekt, ni graditelj. On je konceptualni umjetnik, ali u Arsenalima, u Barutani, prikazao je jednu veličanstvenu građevinu koju je podigao u Sloveniji. Projekt nije njegov, pm nije vodio gradnju ni financije, a opet nema nikakave sumnje da je upravo on autor Kulturnog centra europskih svemirskih tehnologija podignutom u idiličnom seocetu Vitanje pored Celja, provincijskog središta Štajerske. Postav u Veneciji također je njegov konceptualni projekt – umjesto da prikaže nacrte ili fotografije, napravio je maketu toga futurističkog ambijenta: u kružnoj kripti, s podnom površinom postavljenom pod kutem, u mraku se s ekrana javlja astronaut dr. Oleg Kotov, heroj Ruske federacije, koji je na otvorenje Živadinovljeve izložbe u Veneciju doletio čim je sa stanice “Mir” sletio na zemlju “Sojuzom”. S ekrana Kotov govori dok “visi” naopačke, u bestežinskom stanju, pa se na onom ukošenom podu, dok po malo gubiš orijentaciju i ravnotežu, osjećaš kao da i sam lebdiš u svemiru…
- Kulturno sredisscce evropskih vesoljskih tehnologij (KSEVT) u Vitanju pored Celja
Kripta u Barutani, koja sugerira klaustrofobični prostor raketne kapsule, reprezentira Živadinovljev magnum opus – KSEVT, Kulturno središče europskih vesoljskih tehnologij. Posve neobična institucija, smještena je u zgradu nalik pužnici, koja podsjeća na Guggenheimov muzej u New Yorku, a vanjska oplata prevučena je fotoelektričnim materijalom i služi kao veliki televizijski zaslon. U prizemlju, obična je kružna konferencijska sala koju stanovnici Vitanja – prekrasnog, preciozno obnovljenog mjestanca na brzoj alpskoj rječici – koriste kao dvoranu za općinske sastanke, vjenčanja i vježbaonicu vokalnih okteta i pleh-muzike. Tu se također održavaju izložbe vodećih svjetskih umjetnika koji se bave modernom umjetnošću povezanom s visokim tehnologijama i svemirskim istraživnjima. Kružna galerija – rampa – izložbeni je prostor gdje se mijenjaju izložbe i prikazuje stalni postav, zbirka značajnih artefakata iz oblasti svemirskih istraživanja. Posebno mjesto ima fundus koji se odnosi na djelo Hermana Potočnika Noordunga.
Zbog Potočnika, galerija-muzej-institut KSEVT se i nalazi u Vitanju. Iz toga je, naime, mjestanca, porijeklom njegova mama. Otac mu je iz Maribora – bio je vojni liječnik u Austro-Ugarskoj, a živjeli su u Puli, glavnoj ratnoj luci, gdje im se sin Herman i rodio. Dečko je završio vojnu akademiju – artiljerijski smjer i postao vodeći balističar, koji je predavao na fakultetu u Beču. Umro je od sušice nedugo poslije rata, ali je prethodno napisao temeljno djelo astronautike – Problemi leta u kozmos (Das Problem der Befahrung des Weltraums – der Raketen-Motor) objavljeno u Beču 1928. godine. Do tada, svemirskim putovanjima bavili su se fantasti. Noordung je pak napravio izračune – postavio je matematiku orbitalne mehanike i precizno odredio putanju, koja omogućuje polaganje satelita. Dao je usto inženjerske nacrte svemirske stanice i ostalih parafernalija kozmičkog letenja. Njegove ideje i nacrte preuzeo je – doslovno – i popularizirao dr. Herman Oberth, koji 1929. objavljuje “Wege zur Raumschiffahrt” (Putovanje svemirskim brodom). Oberth je bio učitelj Wehrnera von Brauna koji je kod njega doktorirao, ali, možda još važnije, tehnički konzultant Fritzu Langu za film “Žena na mjesecu” (1929.) s kojim nastaje filmski žanr naučne fantastike. Kod Langa su po prvi put uprizorene Noordungove konstrukcije. To će se ponoviti još jednom, puno, puno kasnije – inspiriran Noordungovom knjigom, Arthur C. Clarke kao konzultant Stanleya Kubricka za film “2001. – Odiseja u svemiru” (1968.) dao input scenografima da izgrade maketu svemirske stanice prema nacrtima pulsko-bečkog balističara. Zbog toga njenu vrtnju u filmu prate zvuci bečkog valcera. O tome je Clarke dao televizirani intervju Živadinovu, koji ga je posjetio u njegovu pribježištu na Šri Lanki…
Jedan primjerak Noordungove knjige dospio je pak u ruke Sergeje Koroljeva, generalnog konstruktora sovjetskog svemirskog programa, koji je ispalio prvog čovjeka u orbitu. On je dao da se knjiga prevede na ruski, ali, od pionirskih dvadesetih, do šezdesetih kad je počelo ostavrivanje planova o letu svemir, Potočnik je pao u zaborav. Dragan Živadinov vratio ga je na mjesto gdje pripada serijom konceptualističkih izložbi priređenih u vodećim svjetskim galerijama i muzejima, od New Yorka do Berlina i Moskve. Na kraju, imao je zadovoljstvo da prisustvuje ceremonijalnom unošenju Noordungova imena na ploču na pročelju U. S. Aviation and Space Museuma u Washingtonu, gdje je Potočnik uvršten među “očeve astronautike”, uz Obertha, Goddarda i Ciolkovskoga. Vdelika Četvorka. Von Brauna i Koroljeva se zaobilazi – oni su se previše bavili balističkim projektilima ukrašenim napadnim simbolima dva totalitarizma…
Dragan Živdinov možda je najznačajniji umjetnik bivše Jugoslavije u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Najslavnija je njujorško-crnogorska artistkinja Marina Abramović, ali iiza bhe stoji samo njeno djelo, a iza Živadinova nekoliko epohalnih stilova u umjetnosti i kulturi – NSK, Posgravity Art… Živadinov je pokrenuo “Neue Slowenische Kunst”, subverzivni umjetnički pravac koji je imao izravnog utjecaja na rušenje komunizma u Sloveniji. Bio je inviolviran u lansiranje glazbene super-grupe “Laibach”, te slikarskog pokreta “Irwin”. Sam je najznačajniji redatelj avangardnoh srednjoeuropskog teatra, a kao umjetnik dočekao je retrospektivu u možda najvažnijem europskom muzeju moderne umjetnosti – londonskom Tate Modern, gdje je tom prigodom održan simpozij o njegovu djelu. Sad se uvrstio i među elitne arhitekte koji realiziraju projekte total-dizajna, kakve Kolhaas favorizira…
Svoju preokupaciju Noordungom, Živadinov je materijalizirao otvaranjem KSEVT-a u malenom, lijepom slovenskom selu, koje leži blizu skijalištima Pohorja, ali inače živi normalnim životom provincije “na sunčanoj strani Alpa”. Po livadama oko svemirskog muzeja nalik na leteći tanjur, mirno pasu šarne krave, a malo dalje je pogon tvornice “Unior” koj proizvodi mjenjače za najprestižnije japanske bicikle “Shimano”. Tu je Živadinov našao pametnog seoskog činovnika, upravitelja gradskih stručnih službi, koji je magistrirao menadžment europskih poticajnih fondova. On i Živdinov bili su ubitačna kombincija – Butch Cassidy i Sundance Kid poharali su briselske izvore novca. Dragan je prethodno obišao svoje mnogobrojne poznanike u NASA-i i Zvjezdanom gradu pored Moskve, gdje je još davno završio obuku za kozmonauta, te u Bruxellesu našao Slovenca, člana Komisije EU, koji je bio europski komesar za znanost. Uskoro, potekli su milijuni. Sagrađen je objekt koji su dizajnirali – besplatno – najbolji slovenski arhitekti. No, to je bio samo početak pothvata…
Osim konferencijske dvorane u ostakljenom prizemlju, te rampe na kojoj se izlažu eksponati, na najvišem katu nalaze se laboratoriji za učenjake na postdoktorskim studijima. Prema sporzumu koji je Živadinov postigao s američkom, ruskom i europskom svemirskom agencijom, tu će boraviti mladi istraživači koji će se baviti “kulturizacijom”, odnosno “kulturnom historijom” istraživanja svemira. Predugo je to bila isključiva domena vojnih i komercijalnih aktivnosti, a Živadinov joj namjerava vratiti dignitet “primijenjenog futurizma”. Sama zamisao leta u svemir potekla je medju ljudima koji su stvarali imaginarni svijet zamišljene budućnosti – bilo kao duhovni učitelji, ideolozi, umjetnici i tehnolozi. Njegova je nakana da se spoje kapaciteti znanosti i umjetnosti u oblikovanju jedne nove svijesti – upravo ono što obilježava umjetničku (historijsku) avangardu, koja je dvadesetih godina prošlog stoljeća iznjedrila sve pravce moderne umjetnosti, naprednu tehniku te socijalni inženjering koji je, bez obzira na različite zloupotrebe, donio čovječanstvu novo poimanje jednakosti.
Tako će ubavo Vitanje postati jedno od duhovnih žarišta Europe – programatski pozicionirano ne u neki megalopolis koji guta prostor stare Europe, nego u njen rustikalni prikrajak, gdje su sačuvane najbolje tekovine predmoderne civilizacije, uz potpunu civiliziranost prostora s uređenim kućama i naseljima, po kojima Slovenija danas nalikuje na Švicarsku. Stoga je Vitanje već postalo odredište turista, izletnika, ekskurzija… Dolaze u stotinama tisuća. Osim Noordungove ostavštine, tu mogu vidjeti “Voyager”, kompletnu, inženjersku inačicu umjetnog satelita koji je, kao prvi čovjekov artefakt, poslije 35 godina leta, napustio Sunčev sistem. Lansiran 1977. posjetio je 1979. Jupiter, 1981. Saturn, 1986. Uran, a 1989. posalo je fotografije Neptuna. Sad je udaljen 20 milijardi kilometara od Zemlje, ali njegov brat-blizanac, nalazi se u Vitanju. Nikad ranije nije napuštao laboratorij NASA-e, ali za Živadinova, napravili su taj ustupak… Dotle Ruska svemirska agencija izrađuje svemirsko odijelo tipa “Orlan” (što košta više od milijun dolara) za prvog umjetnika-kozmonauta koji bi u jednoj od budućih misija trebao poletjeti u orbitu s prvim umjetnikom na palubi svemirskog broda “Sojuz”… Zna se jedino da će biti Slovenac i da će ga nominirati KSEVT.