Piše: Denis Krnić
Prototip novog obalnog ophodnog broda – OOB-31 Omiš – plovi već mjesecima u splitskom akvatoriju. Konačno bi trebala uslijediti službena primopredaja u flotu. Konstruiran je poput klasičnog ratnog broda, pa tek treba vidjeti je li pogođen za suvremene potrebe Obalne straže…
Kada je u pitanju budućnost Hrvatske ratne mornarice i naše Obalne straže valja biti otvoren do kraja – truli kompromisi tu zrače gore od radijacije!
Novi ophodni brodovi koji se grade u Splitu neće pružiti nove ili veće sposobnosti našoj Ratnoj mornarici. Najveći benefit ovi brodovi donose samo posadama, zbog nešto veće brzine, pouzdanijih strojeva i udobnijih kabina. Ali, scenarij učinkovitog suprotstavljanja ugrozama na Jadranu ne predviđa dugotrajne ophodnje, već isplovljavanje brodova iz luka baziranja na temelju najave informacijske mreže o pojavi sumnjivog plovila na određenoj poziciji morske pučine. Takvo presretanje obavljaju brodovi posebne kategorije, tzv. presretači, “interceptors“, s brzinama 50 do 60 čvorova i više. Koliku će brzinu ravijati novi ophodni brod? Manje od 30 čvoprova, to je sigurno, jer je stroj optimiziran za sporohodnu eksploataciju. A besciljne vojne šetnje po moru u trajanju od 15 do 20 dana nemaju puno smisla. Takva krstarenja su naporna, skupa i ne jamče učinkovitost nadzora. Duga i uska traka hrvatskog ZERP-a traži male i vrlo brze brodove, koji će djelovati na dojavu iz sustava nadzora.
Cijela povijest ratovanja na našoj obali Jadrana pokazuje da su bitke uvijek dobivali mali, brzi brodovi. S ove strane Jadrana postoji jedinstvena taktika upotreba malih, brzih, naoružanih brodova. To se najbolje potvrdilo u Drugom svjetskom ratu (partizanska mornarica), te ponovo u Domovinskom ratu kada je Jadransko more postalo prvi u cijelosti oslobođeni hrvatski teritorij. Možemo otići još dalje u povijest. Liburni su istočnom obalom Jadrana također vladali malim i brzim lađama. Kasnije je Rim po modelu tih brodova izgradio poznatu ratnu galiju imena Liburna. Ratnu slavu ti brodovi stekli su u bitki kod Akcija u Jonskom moru (31. god. pr.n.e.) kada je Oktavijan potopio flotu Marka Antonija i Kleopatre te stvorio moćno Rimsko carstvo.
Današnje „nevojne“ prijetnje na Jadranu zahtjevaju također iznimno brzo vrijeme reagiranja. Svi dosadašnji pomorski incidenti potvrđuju da Hrvatskoj na otvorenom moru kronično nedostaju izvanobalni višenamjenski brodovi Obalne straže. Dakle, brodovi za širok spektar zadaća; nadzor mora, izvanredna tegljenja, gašenje opožarenih objekata, zadaće traganja i spašavanja, nadzor ribolovnih aktivnosti, sprečavanje zagađenja naftom, prijem helikoptera, intervencije brzim brodicama koje nose na sebi…
Hrvatska u ovom času nije u stanju ispunjavati ni jednu od najvažnijih obveza u sklopu NATO-saveza, a to je da jamči sigurnost plovnih ruta i prilaza lukama na svojem dijelu Jadrana. Periodično se, prema preuzetim NATO obvezama, moraju obavljati pregledi prilaza lukama, uz ostalo radi sprječavanje mogućih terorističkih napada. Samo opremljeni minolovci mogu obavljati snimanje priobalni voda i plovnih ruta. Bilo je planirano da se od njemačke mornarice pribave dva odlična minolovca klase „Kulmbach“. Dogovorena je bila i obuka naših posada, ali se na koncu balade odjednom odustalo cijele priče. Uspostava minske baze podataka, kao i njezino stalno ažuriranje, zahtijeva primjenu sredstava za detekciju i identifikaciju mina, što je nemoguće ostvariti bez sposobnosti koje pružaju lovci mina koje nikako da kupimo.
Što ćemo s novim ophodnim brodovima? Plovit će oni, ali neće dati nove sposobnosti niti pojačati našu vojnu flotu. Oni će samo zamijeniti stare JRM patrolce klase „Mirna“. Paralelno s ulaskom novih ophodnih brodova, stari će se povlačiti u više nego zasluženu mirovinu tako da nam flota brojčano ostaje u mjestu… U povijest tako odlaze „Mirne“ oznaka OB-01, 02, 03 i 04, a koje su građene početkom 80-tih godina prošlog stoljeća, između 1981. i 1983. Po projektu zagrebačkog Brodarskog instituta gradili su ih meštri slavne „Kraljevice“. S obzirom da gotovo čertiri desetljeća tuku more danas je to skalamerija. A i novi patrolac gradi se po idejnom rješenju tog instituta. Projekt je kasnije izmijenjen u nekim elementima, jer se uočilo da brodu, između ostalog, nedostaje dužine. Splitski škver i Brodarski sukobili su se oko nužnih izmjena projekta, ali kako u splitskom škveru nisu imali puno prostora za manevar, morali su se nositi s projektom kakav su dobili, po narudžbi MORH-a. Ruku na srce, ni u HRM nisu bili oduševljeni projektom Brodarskog pa su kasnije s škverskim inženjerima pokušali nešto dotjerati. S isporukom se kasni dvije godine. Nema sumnje, prototip će naposlijetku zaploviti, ali uvijek će ostati pitanje – jesmo li mogli više?
Jesmo li mogli dobiti brod s novim sposobnostima? Nije problem splitskim brodograditeljima izgraditi brod od 43 metra, kao ni puno veće i složenije, ali problem nastaje kad je na stolu manjkav projekt. Gdje je ambicioznije promišljanje o tehnološki naprednijim brodovima i novim konceptima čuvanja Jadrana? Tim više što bi i Bruxelles sufinancirao izgradnju takvih projekata, ako je riječ o (civilnim) plovilima za Obalnu stražu? Postoji li uopće naša vizija o vlastitoj ulozi u sigurnosti jadranskog bazena? Zašto su nam mornaricu – sxad dvije, loše fuzionirane – utopili u žabokrečini kadrovske i tehničke ispodprosječnosti?
Trebalo je možda na vrijeme, tamo iza Domovinskog rata, upregnuti moždane vijuge pa Brodarski institut reorganizirati u nešto što bi se zvalo Tehnički institut Oružanih snaga RH. Mogao je to biti razvojno-istraživački institut koji bi osim Brodarskog objedinio razvojne potencijale nekih državnih firmi poput Končar SUS-a, Đure Đakovića, PCE, ZTC-a, RIZ-a, ali i privatne poput HS- produkta, DOK-ING-a ili Adria-Mara, pa se mogao naručivati razvoj prototipova koji se može primijeniti u našoj vojsci, industriji, ili prodati u inozemstvo. Neki su unutar vojnog sustava, točnije iz Ratne mornarice, 2003. godine govorili o potrebi formiranja jednog takvog razvojnog instituta. Kako naš vojni sustav koji počiva na negativnoj selekciji kadrova i ne trpi disonantne tonove, od toga, naravno, nije bilo ništa.
Brodići klase „Mirna“ pripadaju zlatnim godinama naše vojne brodogradnje, ali njihove tehničko-taktičke značajke vrijeme je naprosto pregazilo. Zbog čestih kvarova i ostalih tehničkih muka koje ih prate na njih se u zadnjih nekoliko godina teško moglo računati u punom sastavu.
Prototip novog obalnog ophodnog broda plovi već mjesecima u splitskom akvatoriju. Čak ne izgleda loše. Konačno bi trebala i službena primopredaja u flotu. Njegova linija je linija klasičnog ratnog broda, pa tek treba vidjeti je li pogođen za suvremene potrebe zadaće Obalne straže. Sa 43,5 metara dužine od krme do pramca brod se čini prevelik za presretačke zadaće, a premalen za nadzore velikih prostranstava naše morske pučine. U ovom projektu ukazala se jedna trgovačka pronicljivost ne baš česta u našoj brodogradnji. Naime, netko je odlučio umjesto o pramčanog topa izraelske proizvodnje ugraditi 30 milimetarski top turskog vojnog megakoncerna Aselsan. Ako je namjera da se s tim plovilom nastupi na arapskom ili dalekoistočnom tržištu, doista ne bi smio nositi izraelsko naoružanje. Ali, pitanje je ima li brod ikakav izvozni potencijal – za sad još ni prototip nije u sastavu HRM.
Godinama se u javnost plasiraju uvjeravanja da Hrvatska mora imati „modernu i efikasnu ratnu mornaricu” i da će je izgraditi… Od svega toga u zadnjih 15-20 godina imamo samo rapidno smanjenje mornarice, dokidanje njenih osnovnih funkcija i imamo Obalnu stražu koja to nije, usprkos nazivu. Još koja godina i moramo otpisati rakete RBS-15 kojima istječe životi vijek. U tom trenutku HRM gubi elementarnu sposobnost na moru – protubrodsko djelovanje.
Kad su u pitanju obalna i granična straža sve što valja od brodova i sve što vrijedi od koncepata reagiranja odavno izmislili Islanđani, Norvežani i Šveđani. No, lakše je graditi državnu sigurnost samo na papiru. Umjesto da bude nešto poput Gorske službe na moru, Obalna straža u Hrvata je nekakva paravojna formacija, čudnovati kljunaš, bez pravih ovlasti na moru (ima ih samo MUP). Od samog dana stvaranja Obalne straže vlada nezdravi rivalitet s HRM-om koji se boji gašenja pa Obalna ne može doći do izražaja. Nekima je u vrhu vojske jako zasmetalo kada su Pilatusi Obalne straže konkretno pokazali da mogu reagirati na uljeze iz zraka i obavljati air-policing iznad našeg mora. Brže-bolje su takve uspjehe neki zavidnici skrili ispod stola da slučajno priča ne dođe do medija. Jer, ne daj Bože da nam Obalna straža postane brend. Ništa novo kod nas, sami sebi podmećemo klipove…