Boris Podrecca: Knez arhitekture

• Portret u skriptoriju – dodir s kamenom iz Eubeje

Knez arhitekture, kardinal uljudbe, mudrac iz bečkog 17. bezirka… Možeš bez zazora tako opisati Borisa Podreccu, jer su danas, na početku ovog stoljeća, veliki arhitekti još zadržali auru i intelektualnu karizmu koju su, početkom pošlog, uživali svi duhovni vođe – pisci, filozofi, moralni autoriteti, proroci budućnosti. No, pisci su se komercijalizirali ili postali nepronični širokom čitateljstvu, filozofi su nafilozofirali neke ubitačne koncepcije, a proroci pokazali kao šarlatni, drugorazredni jogini i lažni spiritisti. Ostali su samo arhitekti, koji stvaraju image civilizacije, te objedinjuju svojstva koja su se očekivala od vođa revolucionarne modernosti u doba vladavine razuma.

U svom zamku u bečkom sadamnaestom okrugu, obitava uzvišen duh koji se materijalizirao u visokogradnji – među grafičkim kompjuterima velike snage kao žrec stoluje Boris Podrecca, okružen uvažavanjem što prerasta u strahopoštovanje. Tečno govori sedam ili osam jezika, hrvatski kao hrvatski intelektualac, slovenski kao slovenski arhitekt, njemački kao njemački profesor, talijanski kao Talijan što i jest, a engleski kao netko kome je Harvard bio primarno akademsko utočište…

Napisao je sedam ili osam knjiga, napravio sedam ili osam izložbi, divovskih ekspozicija kulturnih formacija i umjetnika, što su potresle svijet te promijenila recepciju nasljeđa. Poslije njegove bečke izložbe Biedermeira, Austrijanci više ne mogu sebe doživljavati kao sporedni ogranak njemačke rase ili provinciju europskog Zapada, a njegov postav Plečnika u centru Pompidou – pariškom Beaubourgu – uzvisio je toga slovenskog genija, dijete austrougarske ekumene, u status europskog Franka Lloyda Wrighta. Podreccina su arhitektonska djela pak kontinentalne reference – podizao je najviši europski neboder (Millennium Tower u Beču), dopustili su mu da gradi u najstarijem europskom gradu, pa je u venecijanskoj Giudecci, sazidao četvrt modernih palača s metalnim mostovima, a povijesnu palaču Ca’Pesaro na Grand Canalu, koju je prvotno oslikao Tiepolo, kroz osam godina koliko je pothvat trajao, pregradio je ispunivši je modrnom arhitekturom, tehnologijom i umjetnošću.

Podrecca je “autor trgova”, izgradio je trideset i tri pjace u gradovima Srednje Europe, od Verone i Trsta do Splita i Pirana. Specijalist je za miteleuropsku baštinu, kad se staro radikalno spaja s novim, kao u južnotirolskom talijanskom Bolzanu, gdje je na glavnom gradskom trgu ostvario projekt što nalikuje onome koji je zamislio i za zagrebačko gradsko središte, Cvijetni trg, s “visećim vrtovima”, zelenim površinama podignutim u gornju etažu, sve optočeno plemenitim kamenom… Kamen je njegova strast, u čemu vidiš utjecaj Adolfa Loosa, oca bečke moderne, ali i bliskost s prirodom dečka koji je odrastao na istarskom krasu. Igrao je nogomet na oštroj crvenoj šljaki, što zahtjeva neviđenu hrabrost. Nije se, dakle, formirao kao kabinetski intelektualac, nego kao sportaš, a zatim kao kipar i boem, te putnik po egzotičnim destinacijama Azije i Mediterana. Zato fizičko, predmetno, taktilno, obilježava njegove projekte – to nisu papirnate apstrakcije, duge perspektive izvučene finim linijama što se spajaju u beskraju, tipične natkoncepcije jedne u biti nehumane arhitekture totatlitarističkoga “internacionlnog stila”. U njegovim nacrtima bujaju forme, sve ključa, jer se boja dodiruje s dekorativnim uzorkom, egipatska težina kamena susreće se s translucentnim polimernim oplatama, a geometrija s inženjerskim avanturizmom.

• Fasada beogradskog hotela ”Falkensteiner”

Podrecca je filozof, autor, intelektualac, ali samostansko zdanje u bečkom sedamnaestom bezirku gdje radi i stanuje – to je jedna preuređena tvornica – istodobno je krupno poduzeće, zaposlen biro na tri kata, u kojemu radi na desetke mladih arhitkata, mnogi od njih porijeklom iz naših krajeva. Tu se realiziraju narudžbe velikih svjetskih investitora – “potrebna su dva velika projekta godišnje, od kojih se živi”, kaže Podrecca, “a ja nikad ne uzimam više od četiri…” Istodobno je držao katedru arhitekture na štutgartskoj Tehničkoj školi, najjačem njemačkom inženjerskom sveučilišu, neprekidno putuje na projektne destinacije po svijetu, susreće se s poduzetnicima. Pokazuje svoj raspored koji izgleda kao mrežni plan za prekomorski desant ili ili sezonu u operi, što također objašnjava jedinstven status velikog arhitekta – nije zaokupljen jedino idejama, nego i s novcem i tehnikom… Zato nije društveno marginaliziran kao većina drugih umjetnika i akademskih nastavnika. Naprotiv. On je u Beču veliki autoritet. Gradonačelnik neće poduzeti ni jednu ozbiljnu gradnju ako se s njim prethodno ne konzultira.

Razgovarali smo u skriptoriju – biblioteci rijetkih ili njemu važnih knjiga, gdje ne smije nitko od namještenika, jer tu kontemplira i crta, za stolom koji je načinio od prekrasnog sedimentnog kamena s Eubeje, koji je sam pronašao, pa nagovorio graditelje da ondje otvore kamenolom.

Podreccin je hrvatski savršen, kulturni idiom krležijanskog vokabulara, tek ponegdje prošaran slovenskim dualom, njemačkim terminima i talijanskim nazivima lijepih i ukusnih stvari. Hrvatski mu je, uostalom, materinji, jer je njegova gospođa mama, rođena Jelačić, iz Mostara, gdje je nasljedila brojne kuće, uz ostale, sadašnju zgradu suda. S Podreccinim tatom, istarskim Talijanom iz Buzeta, koji je u doba kad su se upoznali bio vojni ataše u Beogradu, susrela se na Korzu – legenda kaže da je sjedila u hotelskoj slastičarnici kad je on, kao promatrač na manevrima, projahao na konju, pa su im se pogledi sreli i – stvar je bila gotova. Tako se Boris rodio u Beogradu 1940. godine, a četiri godine kasnije, dobio je mlađeg brata, koji je umro od teške bolesti – to je tragedija njihove velike, povezane obitelji.

Poslije drugog svjetskog rata, odlaze u Trst, gdje otac postaje gradonačelnik. On je znao sedam jezika. Prezime Podrecca inače potječe iz bizantske Akvileje – dolazi od Patriarca – bjegunci iz te metropole istočnog kršćanstva gdje je stolovao patrijarh, poslije navale zapadnih barbara, raspršili su se po Venetu i Istri, teritorijem koji je od bizantske marke preuzela Republika sv. Marka.

Stariji sin tršćanskog gradonačelnika pohađat će slovensku osnovnu i srednju školu. Boris se tako formirao u potpunosti kao Srednjoeuropejac, koji mrzi naziv “Mitteleuropa”, jer simbolizira germanski kulturni kolonijalizam, a odbija i oznaku “kozmopolit”, budući da smatra kako on nije netko tko teži da premosti zrakoprazni prostor izmedju država i civilizacija s ovoga prostora, nego u sebi objedinjuje njihova intrizična svojstva. Kad je govorio u Zagrebu, gdje su ga na javnom predavanju održanom 2000. u Matici Hrvatskoj, slavili kao srednjoeuropsku duhovnu vertikalu, započeo je govor spominjući Ulricha, glavnog junaka Musilova romana “Der Mann ohne Eigenschaften”.

“Čovjek bez svojstava” iz najvažnijega proznog djela Mittelurope, zapravo je lik bez partikularnosti nacionalnog i državno-političkog identiteta, što su se ovdje sukobili na početku dvadesetog stoljeću. Taj idealnotipski intelektualac, građanin Austro-Ugarske, čovjek srednjoeuropskog moderniteta, anticipira pitanja mnogo važnija od onih oko kojih će se voditi ratovi. Moderna umjetnost, relativistička teorijska fizika i psihoanaliza ponikle su u Beču, kao produkt civilizacije u kojoj su participirali i naši najbolji umovi, a svijest o tome Podrecca je jasno pokazao kad je svoj diplomski rad predstavio u ambijentu jedne Plečnikove bečke građevine, odabravši djelo toga ueberarhitekta kao “programatsku paradigmu” svog postanka i budućeg djelovanja.

No, bečki “čovjek bez svojstava”, Podrecca je to tek morao postati kad je s osamnaest godina došao u Beč pa upisao Politehniku, a zatim elitnu akademiju arhitekture kod profesora Rainera, koji je godišnje primao pet studenata. Dotle se uglavnom bavio nogometom – igrao je u Prvoj talijanskoj ligi, sve do svoje dvadeset i četvrte godine! Cijela se familija u međuvremenu preselila u austrijski glavni grad. Njihov stan u Trstu, kako Boris kaže, “nalikovao je na brod”, jer su stalno dolazili i prolazili neki ljudi, “pa se ne sjećam da smo ikad večerali sami”. U Beču je postao austrohrvatski salon njegove mame, u kojem su lavovali dr. Branko Gavella (“najnadahnutiji psovač kojega sam u životu sreo”), Ibler, te mnogi drugi intelektualci “bijelog Zagreb-grada” (koji će mu kasnije toliko nedostajati kad se suoči s drukčijim licem agramerske provincije). Kako bi naučio njemački – nije znao ni riječi do devetnaeste – angažiran je stari profesor, Hofrat (dvorski savjetnik), prijatelj Thomasa Manna. Pa je biflao neumorno, svakog dana, gramatiku, klasike, te moderne klasike iz knjiga s autografima, a zatim, upisao skulpturu na Akademiji lijepih umjetnosti, kod češko-mađarskog postfigurativista Fritza Wotrube. Danju je crtao, noću tulumario s objesnom studentrijom u jednoj birtiji na Ringu, gdje se okupljala njihova ekipa, generacija kojoj je pripadao i dvije godine mlađi Peter Handke, koji je također tu zalazio. Boris je naposlijetku morao odustati od nogometa, jer su ga suviše zaokupili poroci, a ljeti je putovao po Bliskom istoku, i ta sveobuhvatna naobrazba kakvu mogu pružiti samo kulturne metropole posvećenicima koji nisu sasvim bez sredstava, a predodoređeni su za velike stvari – trajala je ukupno deset godina.

U međuvremenu, bio je odabrao arhitekturu, kaže da se zasitio tijela, volumena, da ga je počela preokupirati distanca koja postoji izmedju objekata i bića, i ono što je ispunjava, odnosno, po drugom, podjednako apstraktnom, profesorskom tumačnju, dojmila ga je knjiga Gottfieda Sempera, “Textilkunst”, koju drži na počasnom mjestu u biblioteci svog skriptorija. Semper objašnjava da je primarni produkt vještine ljudskih ruku nit; plural niti čini čvor; plural čvorova – tkanje, odjeću, a plural tkanja – zaklon, šator, zdanje, i tu počinje arhitektura… Podrecca je pomatrao žene kako se pomažu nožnim prstima dok suču nit u Alepu, te u Kairu, kako prilikom peglanja, zatežu materijal – a ono što nam je ostalo kao primarna sposobnost ljudske rase, angažman prstiju ruku, linijom koju ocrtava Semper, pretvara se u graditeljstku ideaciju. To je Podreccin subjektivni doživljaj vlastite pretvorbe od kipara u arhitekta, parabola o majstoru, koji se oboružao filozofijom, višim mentalnim i inženjerskim tehnikama, pa podigao hram.

• Reinerova stolica za ljuljanje – postmoderni podsjetnik na Thonneta 

Na bečkoj politehnici, Podrecca je studirao kod arhitekta Rolanda Rainera, koji je izradio poratni bečki urbanistički plan. Zatim i sam počinje predavati postavši 1979. asistent na minhenskom Tehničkom univrzitetu. Time je završeno prvo razdoblje života – kompleksno, naizgled kaotično formiranje srednjoeuropskog “čovjeka bez svojstava”, a zatim počinje internacionalna akademska karijera, koja će ga najvećma zaokupljati kroz narednih deset godina, od tridesete do četrdesete, kad predaje u Lausannei, Parizu, Veneciji, Philadelphiji, Londonu, na Harvardu, u Boston i u Beču, da bi se skrasio u Stuttgartu, gdje djeluje već točno dvadeset godina. Odmah na prvom koraku, u Muenchenu, “spetljao se” sa svojom sadašnjom ženom, Bavarkom, koja je igrala rukomet u Parmi, pa je ondje naučila praviti lazanje… I sama arhitektica, njegova studentica, bila je strahovito zgodna i fantastično je kuhala. Dakle, pola na čistu estitiku, pola na domaće tjestenine – i rodio im se Emilio, kršten po njegovu ocu, te s obiteljskim nadimkom Mijo.

Treću faza Podreccina života i stvaralaštva, obilježavaju velike izložbe, kojima kao da odgovara na ključna pitnja o kolektivnom i vlastitiom habitusu, civilizacijskom identitetu. Venecijanska izložba Venecijanca Carla Scarpe, najvećeg suvremenog talijanskog arhitekta, pa pariška izložba Plečnika, najvećeg slovenskog arhitekta, bečkog modernista, zatim izložba koja u Beču revalorizira Biedermaier, bečki građanski stil, pa izložba o Bismarcku i Prusima i njihovu mjestu u Europi – u Berlinu. Zaista, taj drski Podrecca dođe ti doma, razloži obiteljski album, pa stane autoritativno tumačiti tvoju familijarnu historiju i onose sa susjedima na katu! Ali ima sjajan izgovor – on samo pokušava objasniti vlastito porijeklo, definirati vlastitu geografiju: uspostavio je glavnu okosnicu, Venecija – Beč, pa između ta dva fokusa srednjoeuropske ekumene, koja se širila na meditranski akvatorij i Balkanski poluotok, obrazlaže pojave i utjecaje koji su vodili k nastanku moderne umjetnosti. Scarpa – usred venecijanskog mrtvog manirizma i kiča, rasni modernist, koji se ne libi dekorativizma. Plečnik – Slaven koji je spojio modernu arhitekturu i dekorativnu plastiku u jedinstven srednjoeuropski artefakt najreprezentativnije podastrijet u drevnom praškom dvorcu Hradčani. Bismarck – veliki Evropljanin iz poljske tundre, koji u provincijalnu Njemačku uvodi viši red neoklasicizma. Čak se odvažio da u Rotterdamu napravi izložbu o naravi urbanizma – Podrecca je ondje održao lekciju iz gradnje gradova ljudima koji su svoju malograđansku Atlantidu uzdigli iz mulja morskih plićaka!

• Plečnikova genijalna Nacionalna galerija u Ljubljani

Te sintetičke izložbe predstavile su ga kao filozofa, mislioca epohe, pa je među seminaristima u klaustrima arhitektonskih biroa, stekao status učitelja, vjerskog vođe, stavši uz bok samom Corbusieru ili Gropiusu, kao najintelektualniji od arhitekata koji su pokušavali zakoračili korak dalje od tih utemeljitelja. Istakao se, dakle, među “posmodernistima”, kako je Paolo Portoghezi nazvao autore koji osamdesetih godina odstupaju od ortodoksije “Interncionalnog stila”, što je dotle urodio groznim, bezličnim nizovima armiranobetonskih spavaonica, urbaniziranim u “gradove budućnosti”, gdje će stanovništvo zadesiti sreća socijalizma.

“Kad je Paolo došao k meni u Beč da razgovaramo o toj njegovoj nesretnoj sintagmi, nastojao sam objasniti da ja nisam naprosto jedan od onih ‘postmodernih’ američkih arhitekata koji su prvo slijepo prihvatili Internacionalni stil, da bi ga poslije rušili podjednako agresivnim formama…” Objašnjava to rukama, pa pokazuje kako su ti previše revni “postmodernisti” betonske paralelopipede i kocke dopunjavli kosim, iskidanim traverzama i kontrapostima, ne promijenivši puno u otužnoj biti takvih betonskih kućerina. “Paolo je naposlijetku prihvatio da bi onome što ja zastupam, više pristajala oznaka – prisutnost prošloga, što je, zaista, neizbježno ako arhitekturu promišljaš odavde, iz Beča. Uostalom, meni je mio bečki skepticizam, čini mi se kao intelektualno najproduktivnija pozicija: zahvaćen si novim, ali zadržavaš neki oprez…”

• Investitor u Milenijski toranj bio je biznismen, folksdojčer iz Slavonije, s kojim se Podrecca mogao svađati na hrvatskom 

Ta drukčija modernost koju je Podrecca isprva zastupao programatski, a zatim kroz svoj opus, sadrži ideje bečke arhitekture koja je prožeta “duhom mjesta” i kad raskida s tradicijom. Loos, češki Austrijanac, napisao je prijelomni ogled “Ornament i zločin”, prokazao isprazni izvanjski dekorativizam secesije, dok je sam podizao zgrade izuzetno dekorativne forme.

Slava stečena izložbama, omogućila je Podrecci da se, napokon, iskaže gradnjama. Prethodnih petnaest godina radio je unutrašnja uređenja, na natječjima dobivao nagrade, ali ne i realizaciju, dok, napokon, koncem osamdesetih i početkom devedesetih, u svojim četrdesetim i pedesetim godinama nije zadobio produktivnu poziciju arhitekta kojem banke i gradovi povjeravaju najvažnije izgradnje. Prvo su, dakle, išle manje stvari, neke i u našim prostorima – na piranskom Trgu Tartini, koji je iznova kreirao 1986., napravio je 1990. prekrasnu galeriju u kapeli sv. Donata, a u Austriji, radio je neke obiteljske kuće i jeftine stanove, te robnu kuću za “Kiku” i autosalon za “Mazdu”. Baš se nije doimalo kao prikladna praksa za velikog mislioca. No, zatim dolaze i malo veće narudžba: centrala osiguravajuće kuće u Bazelu, gimnazija u Beču, jedna javna knjižnica u njemačkoj povinciji. Tu se već vidi njegov “postmodernizam”, u kojemu se sljubljuju starinske i nove, visokotehnološke konstrukcije i matrijale, ali još nije dobivao pravu priliku da iskaže dijapazon. Prijelomni su projekti blok u Bolzanu (1992.), te čudesna intewrvencija u Ca’Pesaro, započeta iste godine, kao i Univerzitet u Mariboru (1994.). Koncem devedesetih Podrecca gradi najveće korporcijske komplekse u Austriji, te Millennium-toranj na Dunavu od pedeset katova, visok dvjesta metara. Istodobno diže Novu Giudeccu, cijelu četvrt u venecijanskoj Laguni, pa konferencijski centar i dizajnerski hotel u Ljubljani, gdje sad također podiže nevjerojatno privlačne stanove na Ljubljnici, nedaleko Plečnikova Tromostovja, na posljednjem slobodnom građevinskom placu uz obalu. Isporučivat će se s “fasadom a la crte”, za svaki stan opcionalni balkoni, francuski prozori i lođe s pogledom na rijeku.

• Podreccin Muzej porcelana u Limogeu

U Beču, sagradio je nedavno golemi, raskošni Institut za molekularnu biologiju Gregor Mendel, te započeo novi kolodvor i divovski poslovni city, dok u francuskom Limogesu izvodi francuski nacionalni muzej porcelana. Kolodvor će biti natkiven opnom od polimera, koji primjenjuje i na hotelsko-poslovnom tornju koji je projektirao u centru Torina, kao gradski landmark, u formi dosta sličnoj bečkom Milenijskom tornju, ali odrađen novom tehnologijom. “Primjenu polimera koji daju prozirnost nusporedivu s onom koju smo postizali staklom, naučio sam od kolega u Stuttgartu. Odatle ja vučem tehnologiju, inženjerske ideje”, kaže Podrecca koji, međutim, priznaje da je izgubio volju za nastavu, pa se želi posvetiti isključivo arhitekturi. Dodaje da ne želi zvučati kao stari, profesorski gnjavator, ali mora primijetiti da današnji studenti nisu tako zahvalan matrijal kao prije – samo rade, sjede za kompjuterima, nisu se spremni opijati, ludovati, padati u zanos, pa tko da onda s njima gubi vrijeme?

U regiji, osim u Sloveniji, dakle na balkanskom polu areala koji smatra svojom postojbinom, ima ostvaren projekt “zmijastog”, futurističkog hotelskog sklopa u Zadru, zatim zagrebački Cvijetni trg, pasaž s “visećim vrtovima” i prekrasnim “implantatom” modernog zdanja, gdje aplicira plemenite i visokotehnološke materijale u jedan zapušten gradski međuprostor, dok u Beogradu otpočinje Tehnički muzej na Dorćolu, zanimljivog poligonalnog oblika, također uklopljen u prilično dosadan urbani ambijent. Posvuda aktivan, Podrecca je dopisni član slovenske, hrvatske i srpske Akademije nuka, ali i vitez Legije časti, te dobitnik najviših priznanja Trsta, Venecije i Beča, kao i počasni član Društva njemačkih arhitekata.

O svojim projektima Podrecca, zapravo, razmišlja kao urbanist – kao ideolog arhitekture on ne može biti ravnodušan prema kontekstu, gradbenom i socijalnom. Izričit protivnik “turbokapitlizma”, koji je zemlje tranzicije zasijao mnoštvom ružnih, neprepoznatljivih nebodera, spomenika novog barbarstva, oklijeva da se upusti u megaprojekte u Dubaiju i Kini, gdje je danas angažirano osamdeset posto svjetskih projektnih kapaciteta. Sve je to jedan užas, stihija prema kojoj su maligne tvorbe “internacionalog stila” kao dječja bolest, a s druge strane, u gradovima Europe, i najveći su investitori, zapravo, mali kapitalisti, dok municipalnu politiku vode činovnici bez vizije i autoriteta, pa ne mogu se provoditi krupni pothvati koji zahtjevaju desetljetni angažman planera i izvođača. “Gradonačelnik Zilk bio je posljednji takav bečki autoritet”, kaže Podrecca o tom svom prijatelju, pa dodaje da, po njegovom mišljenju, gradnačelnik mora biti lav, a ne hijena, koji drhti, osjećajući da je kratkovječni eksponent skrivenih interesa.

• Bečki Palais Hansen pretvorio je u hotel ”Kempinski” tako što je u ljusku palače na Ringu ugradio modernu arhitekturu 

Dok to govori, prolazi pogledom po božanstvenom trgu na koji gledamo s balkona njegova penthousea na vrhu zgrade kamo smo došli vozeći se privatnim liftom iz njegova skriptorija. Duž cijele fronte dnevnog boravka, pružaju se okomiti prozori s drvenim okvirima, koji podsjećaju na rješenja Stjepana Planića u nekim zagrebačkim vilama – a Planića Podrecca, uostalom, najviše cijeni od svih naših autora. Podreccin balkon je načinjen od dasaka i običnih metalnih cijevi, sve je industrijski, ali beskrajno elegantno, te ukrašeno velikim pitarom od terakote u kojem divlje raste neko šiblje. Pogled nam se zaustavlja na susjednoj zgradi, s velikim, javnim bazenom na otvorenom. Izgrađen je uz divovsko zdanje gradskog kupališta koje su socijalisti podigli poslije prvog svjetskog rata. Takav je Beč – čak su i prljavi radnici gradili imperijalno!

• Sa Zoranom Musićem, venecijanskim ”posljednjim slikarom Mitteleurope” Podrecca osjeća gotovo mističnu nostalgičnu vezu

Podreccin stan pun je svjetla i umjetnina – sve je krajnje jednostavno, i krajnje uzvišeno, produhovljeno, jedinstveno i skupocjeno. Kolekcija stakla, talijanskog i secesijskog, etrurske vaze, slike – najviše ima Kniferovih i Musićevih – sa Zoranom Musićem, našim najjačim poslijeratnim slikarom, apatridom, drugovao je u Veneciji. Tu su, zatim, stolice, originali klasičnih konstrukcija braće Eames od savijene šperploče, pa rijetke i najobičnije Thonnetove kavanske sjedalice s izvijenim naslonima (u dizajnu namještaja ono su što je Ford T bio u auto-industriji). Podrecca vadi i pokazuje Meštrovićev crtež koji je pronašao na rasprodaji jedne antikvanice koja se zatvarala, zatim na sličan način pribavljen nevjerojatan dragulj – Picassova mapa s nacrtom za Guernicu, što sadreži tekst – manifest ispisan umjetnikovom rukom, te antifrankistički strip u kojem se pojavljuju likovi sa slike, parodični Don Quichote, iskeženi konj i ona avinjonska gospođa s dva spojena oka i neobičnom glavom nalik na pečurku.

Predivan džentlmen odan umjetnosti, Boris Podrecca vodi majstorsku radionicu punu momaka iz naših krajeva, pa nas sve vodi na ručak u obližnju birtiju, gdje serviraju bečki šnicl u posebno raskošnom izdanju – nije samo rasprostrt na tanjuru, nego ti serviraju tri, jedan preko drugoga. Ottakringer vom Fass. Podrecca pije bijelo, austrijski zeleni Veltliner. Nevjerojatno odsustvo preseravanja – ako to nije visoka civilizacija, ne znam što je. Uostalom, izgovorio je cijeli esej o Wienerschnitzelu, njegovoj historiji i semiologiji – neumorni majstor stalno podučava, pa se osjećaš kao da si otišao na ručak s Leonardom da Vincijem. Kultura se širi zrakom kao mikrobi. Oboje njegove djece ističu se akademski i drukčije – sin je inženjer građevine, nacionalni reprezentivac u baseballu, a kći se bavi bioničkim dizajnom – u troje, mogu projektirati neki avangardni most. S bratovom familijom i gospođom mamom, nee Jelačić, to je možda najuglednija hrvatska obitelj u Beču, a ako i nije sasvim naša, nego srednjoeuropska u većoj mjeri nego smo mi to uspjeli postati, ne znači da se s njom ne smijemo ponositi.