Piše: Denis Krnić
Švedski brod Obalske straže KBV001 Poseidon izgrađen fondovim Europske unije, opremljen za čišćenje mora i druge funkcije. Projektiran u Nizozemskoj, izgrađen je u Rumunjskoj, a ima istisninu od 3.760 brt. Uz naslov je rumunjski brod obalske straže Damen 950. Dolje – mali hrvatski ophodni brod bez marinske opreme, naoružan radarskim topom, optimiziran za borbu protiv aviona, a ne protiv krijumčara ljudi.
- Minska obrana i nadzor podmorja
Hrvatska u ovom času ne može ispunjavati jednu od najvažnijih obveza u sklopu NATO-ova saveza, a to je da jamči sigurnost plovnih ruta i prilaza lukama na svojem dijelu Jadrana. Periodično se, prema preuzetim NATO obvezama, moraju obavljati pregledi prilaza lukama, uz ostalo radi sprječavanje mogućih terorističkih napada. Doduše dobili smo američke ronilice “Remus 100” odličan alat za skeniranje podvodne površine u potrazi za minama. I laicima je jasno da one ne mogu zamijeniti suvremene minolovce znatno većih sposobnosti, koje nemamo. Samo minolovci, suvremeno opremljeni, mogu obavljati snimanje priobalni voda i plovnih ruta. Bilo je planirano da se od njemačke mornarice pribave dva minolovca klase „Kulmbach“.
Čak je bila dogovorena obuka hrvatske posade, ali ne sa koncu odjednom odustalo. Uspostava minske baze podataka, kao i njezino stalno ažuriranje, zahtijeva primjenu sredstava za detekciju i identifikaciju mina, što je nemoguće ostvariti bez sposobnosti koje pružaju lovci mina. Treba biti realan. Prijetnje koje nam danas dolaze iz podmorja su minimalne, ali određenu razinu nadzora ispod površine mora treba imati i razvijati. Tko zna što donosi budućnost…
Njemački minolovac klase Kulmbach. Dolje – hrvatski minolovac-kaić LM-1 Korčula izgrađen u brodogradilištu ”Greben”, koje je u međuvremenu propalo.
- Brodovi bez opreme za intervenciju
Bilo je u planu da brod HRM Faust Vrančić dobije modularnu opremu za sprječavanje zagađenja na otvorenom moru. Radilo se o opremi koja uz ostalo uključuje separatore, plutajuće brane i posebne tankove za otpadne vode koje bi se ugradile u krmenom dijelu broda. Projekt je vrijedan oko 3 milijuna eura. No, to se nije dogodili, a nema naznaka ni da će se uskoro realizirati. HRM Vrančić je brod izuzetnih manevarskih sposobnosti, građen je primarno za spašavanje podmorničara i izvođenje podvodnih radova, a specijaliziran je i za gašenje požara na brodovima. Iako je „Vrančić“ dobar brod, slabost mu je nedovoljna dužina, nedostaje mu 10 do 15 metara dužine pa je s valovima u krmu nestabilan, ali to je već druga priča…
Novi ophodni brodovi koji se grade u Brodosplitu ne nude veće sposobnosti, osim svoje nešto veće brzine, pouzdanijih strojeva, te udobnijeg smještaja posade. Scenarij učinkovitog suprotstavljanja ugrozama na Jadranu ne predviđa dugotrajne ophodnje, već isplovljavanje brodova iz luka baziranja samo na temelju najave informacijske mreže o pojavi sumnjivog plovila na određenoj poziciji morske pučine. Takvo presretanje obavljaju brodovi posebne kategorije, tzv. presretači, “ interceptors“, s brzinama 50 do 60 čvorova i više, poput izraelske Super Dvora Mk. III kakvim raspolaže slovenska mornarica…
Slovenski presretač tipa SuperDvora Mk.III ”Ankaran” dostiže brzinu od 52 čvora
Splitski umirovljeni stručnjak za radare i ratovanje ma moru Vili Kezić odavno je upozoravao da besciljne šetnje po moru u trajanju od 15 do 20 dana nemaju puno smisla, jer su naporne, skupe i ne jamče punu učinkovitost nadzora. Uz to, duga i uska traka hrvatskog ZERP-a traži male i vrlo brze brodove, koji će djelovati tek na dojavu iz sustava nadzora. Svi dosadašnji pomorski incidenti potvrđuju da Hrvatskoj na otvorenom moru kronično nedostaju izvanobalni višenamjenski brodovi. Dakle, brodovi za širok spektar zadaća; nadzor mora, izvanredna tegljenja, gašenje opožarenih objekata, zadaće traganja i spašavanja, nadzor ribolovnih aktivnosti, sprečavanje zagađenja naftom, prijem helikoptera, uz brze brodice na sebi, itd. Ne treba izmišljati toplu vodu, jer su u ovom segmentu sve što valja i vrijedi na moru odavno izmislili Islanđani, Norvežani i Šveđani. Takvi brodovi su uglavnom dio flote Obalnih straža, a ne ratnih mornarica.
- Obalska straža
Obalsku stražu konačno treba izdvojiti iz HRM-a i općenito iz vojnog sustava. Svugdje u Europi Obalna straža civilna je institucija unutar nekog od civilnih ministarstava, odgovorna civilnom autoritetu. Iz strukturnih fondova EU-a mogli smo i još možemo financirati izgradnju brodova za nadzor mora, ali ti brodovi moraju biti u civilnom registru. EU fondova moguće je pokriti troškove izgradnje do 85 posto za svaki brod! Bruxelles je nedavno sufinancirao izgradnju dva velika ophodna broda za obalne straže Italije i Švedske. Švedski brod ima oko 3600 tona, građen je u Rumunjskoj po projektu nizozemskog “Damena”, a, među ostalim, posjeduje i opremu za sanaciju onečišćenja. Talijanski brod je oko 60 metara dužine, pored puste opreme koju ima, pogoni ga “Siemensov” elektropogon. Maltežani su izgradnju svojih ophodnih brodova financirali sa 75 posto sredstava iz EU fondova, a 25 posto iz vlastita proračuna. Usto, Malta je iz EU fondova financirala i nabavu dvaju zrakoplova Hawker Beechcraft King Air B200 za patroliranje nad morem. Svaki je vrijedio 10 milijuna eura. I u ovom je slučaju do izražaja došla tradicionalna kratkovidnost i promašaji u odlučivanju svojstveni Hrvatskoj.
U Obalsku stražu trebalo bi uključiti i Lučke kapetanije, pomorsku policiju, obalne radio postaje, pomorsku carinu, ribarske inspekcije, kompletan nadzor civilnog pomorskog prometa i bila bi to, bez dileme, učinkovita i suvremena pomorska služba koja pri tom ne bi ni na koji način bila konkurencija HRM-u. Naravno, u slučaju rata Obalna straža bila bi u potpunosti podređena HRM-u. Umjesto da bude nešto poput Gorske službe na moru, Obalska straža u Hrvata je nekakva paravojna formacija, bez sadržaja, bez pravih, posebno redarstvenih, ovlasti na moru, a dio njezini poslova u biti radi ratna mornarica.
Kineski flotni sastav u Ratnoj luci Lora.
4. Nedostatak vezova na južnom Jadranu
Dosadašnjeg djelovanja brodovlja i snaga HRM-a uglavnom se temeljilo na radijusu doplova broda i dostupnu logistiku u odnosu na geografski položaj ratne luke Lora. Gotovo nevjerovatno zvuči podatak da je u svim strateškim državnim dokumentima Lora definirana kao ratna i jedina luka HRM-a i Obalne straže. Uz to, Lora je i najjužnija hrvatska ratna luka i druge – nema. Najveći problem za djelovanje brodova Obalne straže i HRM-a u tom prostoru pokazao se doplov. Naime, s srednjom, ekonomskom brzinom od 17,5 čvorova brodu iz Lore do, primjerice, otoka Lastovo treba čak tri sata plovidbe. Do sredine Jadrana čak 5 sati. Daleko od dovoljnog za pravodobnu reakciju na nižim točkama na Jadranu, na vanjskom otočnom rubu, čime bi se ostvario puni nadzor akvatorija južnog Jadrana, odnosno nadzor i dohvat golemog prostora južno od crte Lastovo-Gargano. Zašto na rubnim otocima, Lastovo i Korčula, nema baziranih brodova HRM-a i Obalne straže? U tom slučaju svaki uljez i plovilo u havariju bili u brzom dohvatu naših plovila. Nije ni potrebno graditi novu operativnu obalu na Lastovu i Korčulu za brodove, već je dovoljna samo plutača unutar prirodnog zaklona uvale, što je kudikamo jeftinije za državni proračun, a efikasnije za reakciju unutar „zlatnog sata“. Također, plutača omogućuje da brodovi ne budu predvidljivo i fiksno vezani za određenu lokaciju.
Hrvatski helikopter MIL Mi-8 MTV-1 u protupožarnoj akciji. Te pouzdane letjelice nemaju opremu za spašavanje (SAR).
- Helikopteri bez vitla, obalni i otočni helidromi
Helikopteri HRZ-a Mi8-MTV1 koji se koriste za akcije traganja i spašavanja (SAR) i za hitni medicinski transport (HEMS) nisu ni približno dovoljno opremljeni za takve zadaće, posebno ne za akcije SAR i HEMS na moru. Primjerice, hrvatski vojni helikopteri uopće nemaju vitla za prihvat unesrećenih osoba u moru ili osoba s broda u opasnosti (?!). Osim toga, helikopteri HRZ-a nemaju sustav autopilota koji omogućava tzv. auto hover funkciju (helikopter sam lebdi), koja je standard modernih SAR sustava već 30-ak godina. Ni jedan helikopter HRZ-a nije opremljen teretnim vitlom. Dakle, u slučaju da zbog valova spasilačko plovilo ne može priči havariranom brodu, nije moguće posadu spasiti helikopterom!
Nadalje, oni koji kazuju da bi helikopteri OH-58 „Kiowa Warrior“ trebali nadzirati i morsku površinu, jednostavno ne znaju što govore. Sukladno direktivama EU vezanih uz zračni promet, jednomotorne letjelice ne smiju operirati iznad morske površine jer bi otkaz pogona mogao završiti kobno za posadu. Na hrvatskoj obali Jadrana uopće ne postoje propisno opremljeni i registrirani helidromi. Čak ni na strateški važnoj, najisturenijoj morskoj točki hrvatske države, Palagruži, ne postoji uređen i opremljen helidrom kojim bi se koristio MUP, ali i sve ostale državne službe i servisi. Još kad se tome doda da Hrvatska uopće nema civilno školovanje pilota helikoptera ili mehaničara, te da HRZ danas nema personalnu ni tehničku rezervu u civilstvu, razmjeri improvizacije i neuređenosti tzv. „sustava“ razotkrivaju se kao – tragični. A u međuvremenu govori se o skorom ulasku u Schnengen i provedi schengenskog režima na moru. S ovim nedostatkom resursa to neće ići!
Dva moćna Antonova An -32 leže neupotrebljeni na zagrebačkom vojnom aerodoromu.
- Kanaderi bez opreme, Antonovi bez budućnosti
Nakon nesreće na Kornatima naručena su i isporučena dva dodatna kanadera CL 415. Naručeni su i plaćeni u verziji tzv. CL415MP “special SAR role”, što podrazumijeva sposobnosti traganja i spašavanja, uz medicinsku opremu, splav za izbacivanje, plutače za markiranje, gumeni čamac, veća vrata za ukrcaj, poboljšan radar, termovizijsku opremu… Međutim, nikad nisu dovedeni na taj standard. Uz to, netko mudar otpisao je dva transportna zrakoplova AN-32B, oznaka 707 i 727, koji stoje na Plesu. Riječ je o jedinom zrakoplovu taktičkog transporta kojima je HRZ obavljao čitav niz zadaća, od trenažnih letova, prijevoza vojnih dužnosnika i vojnika do hitnog medicinskog prijevoza, te letova do Kosova i Iraka. Usporedbe radi, talijanska obalna straža za SAR misije koristi prerađeni ATR-42MP kakav je u putničkoj verziji letio i u floti Croatia Airlinesa. Taj je zrakoplov čak o većih dimenzija nego hrvatski AN-32B. Prednosti hrvatskog AN-32B u odnosu na spomenuti ATR-42 talijanske obalne straže su brojne: stražnja rampa, snažniji motori, lakše manipuliranje teretom kroz stražnji ulaz itd. Osim toga, ima i navigatorski prozor u obliku “kaplje” radi boljeg pregleda tla. Komparacije radi, sat leta AN-32 košta oko 15 tisuća kuna, sat leta jednog kanadera Cl-415 HRZ-a porezne obveznika stoji između 100 i 150 tisuća kuna. Ispravni Antonovi umjesto da nam čuvaju more, čuvaju travnjak na Plesu.
Radar Kelvin Hughes VTS prilahođen je za navigaciju, a ne za izviđanje na moru
- Mali radari VTS ne vide male brodove
Više nema nikakve dileme: krijumčari su naciljali Jadran kao novu rutu za dolazak afričkih emigranata u Europu – to je službeno objavila Europska komisija. Šverceri koji su dosad dopremali izbjeglice iz Afrike do obala Malte, Sicilije i grčkog Samosa, odnedavno koriste novu rutu – prema Jadranu, ali i nove metode – prijevoz putnika oronulim teretnim brodovima koje anonimna posada napusti nasred pučine. VTS (Vessel Traffic Service) sustav s umreženih deset malih radara duž hrvatske obale namijenjen je nadzoru i upravljanju pomorskim prometom, s ograničenim dometima otkrivanja malih plovila, što je u skladu s preporukama i potrebama takvih sustava diljem primorskih država EU-a. Taj sustav ne može detektirati i pratiti male brodice u ZERP-u i prilazima državnoj granici. Takva nemoć VTS-a dokazana je, primjerice, u srpnju 2012. godine kada je motorna jedrilica „Maria Drink“ plutala dva dana u hrvatskom ZERP-u, oko 70 kilometara južno od Dubrovnika, sa 65 izbjeglica. Jedrilica je „otkrivena“ tek telefonskom dojavom. Ni jedan vojni radar s obale ili s ophodnog broda Obalne straže nije otkrio tu brodicu tijekom dugih 48 sati. Prema procjenama stručnjaka za manje od 10 dana plovidbe brodom svatko može sa sjevera Afrike ili Bliskog istoka doći do hrvatskih otoka i obale.
- Slijepi radari
Neupotrebljivost vojnih obalnih radara Hughes “Peregrin”, bezuspješno se pokušava nadomjestiti civilnim GEM-ovim radarima kupljenim prije 18 godina. GEM-ovi su obični brodski, navigacijski radari koji nisu projektirani za otkrivanja malih i brzih brodova (mogući teroristi), ne mogu nadzirati ni vanjske granice hrvatskog mora, a ne mogu detektirati ni manje letjelice. Većina ovih radara postavljena je na neadekvatnim previsokim pozicijama, iznad 150 metara visine, što onemogućuje njegovu bolju primjenu. Identičan je problem i u nadzoru unutrašnjeg mora, a da kontrole nemao potvrdio je niz incidenata u zadnjih nekoliko godina. Kako je bilo moguće da turski brod “Murat Hacibekiroglu II”, koji se prije par godina nasukao na otočiću Mrduja između Brača i Šolte, punih 7 sati leži nasukan ispred Splita, na najprometnijem dijelu Jadrana? Tek u zoru, prvi su ga uočili članovi posade trajekta “Petar Hektorović” na redovnoj liniji Split-Hvar. Bez znanja Lučke kapetanije, MORH-a i Središnjice za traganje i spašavanje, svim službama ispred nosa, satima je havariran bio golemi teretni brod.
Potonuće turskog broda ”Murat Hacibekiroglu II” između Brača i Šolte
Kako je moguće da “Jadrolinijin” putnički brod “Marko Polo” punih pola sata plovi izvan kursa i udari u otočić Sit? Nasukavanje ovog broda posljedica je nastavka plovidbe u istom kursu od svjetionika Martovnjak, a koji je u toj poziciji trebalo promijeniti i usmjeriti brod istočnije na regularnu rutu između otoka Sit i Pašman. Od Martovnjaka do Sita ruta je duga 6 milja ili 11 kilometara i uz brzinu od 10 čvorova bilo je točno 36 minuta vremena da se uoči pogrešan kurs. Ali, to se nije dogodilo. Svi mogući radari su se pokazali neupotrebljivi. Početkom 2008. brod “Serine” sa 120 tona goriva, na putu iz Rijeke prema Alžiru, nasukap se na rtu Lokunj na sjevernoj strani Unija. Srećom, ova bomba nije eksplodirala. To su samo neki primjeri kako veliki brodovi slobodno i nepraćeno plove…
- Idealni, a neiskorišteni svjetionici
Bogomdanu infrastrukturu koju su, zapravo stvorile veće i pametnije države koje su gospodarile na Istočnom Jdranu, ima u 45 svjetionika što se prostiru od Savudrije do Prevlake, a uopće se ne koriste za nadzor mora uz osuvremenjavanje odgovarajućim tehničko-tehnološkim sreedstvima. i nadzor mora. Na svjetionike je moguće postaviti radare, optoelektroničke sustave i slična nadzornu opremu. No, nikome u nadležnim institucijama, osim admiralu u miru Zdravku Kardumu nije palo na pamet da se iskoristiti lanterne za nadzor mora. Zašto bi, lakše je graditi pomorsku sigurnost na papiru pisanjem elaborata i propisivanjem procedura koje se u praksi ne primjenjuju.