Piše: Denis Kuljiš
Bauk bioetike širi se Hrvatskom. Moram priznati da isprva nisam obraćao pažnju na tu stvar – koliko sam mogao zaključiti bez velikog udubljivanja, činilo mi se da je po srijedi neka katolička ujudurma preko koje se klerikalni intelektualci, besposleni teolozi i novi konzervativci uvezeni iz prekomorskih zemalja (Opus Dei, katolički televangelisti i ta bratija) mogu uključiti u javne rasprave te nametnuti na društvenoj sceni kojom ovdje kao i posvuda na Zapadu dominiraju liberali ili ljevičarski paragoni političke korektnosti, kulturalnog relativizma i proširenih rodnih prava. No, ubrzo sam shvatio da griješim i da stvar potcjenjujem. To sam zaključio na temelju dva kritična događaja – jedan je bio izbor rektora Zagrebačkog sveučilišta, a drugi izbor u neko akademsko zvanje jednog mog poznanika koji je postao predavač na Harvardu, i to na području – bioetike.
Prvo prenosim što sam o tom pojmu koji se kod nas tek odnedavna udomaćio saznao na izvore svega znanja, na Wikipediji, koja je silno koristan instrument ako kao koleru izbjegavaš hrvatsku i ostale domaće inačice te svjetske baze, koju ustrajno zagađuju lokalni nacionalni borci za vlastite istine. Kad sam zadnji put konzultirao Wikipediju na našiliju (što bi rekao Đoni B. Štulić) naišao sam na članak o sebi i informaciju da se ”moja djelatnost povezuje s radom Udbe i KOS-a u Hrvatskoj”. Nisam tome poklanjao posebnu pažnju, jer znam da hrvatsku Wikipediju na smjenu uređuju upravo bivši pripadnici Udbe i KOS-a i slični besposličari, ali sad to nije bitno osim kao opomena da se s odmakom pristupi baš svemu što se ondje nađe, a nije na engleskom, njemačkom, ruskom i ostalim kulturnim jezicima. Ali, za definiciju pojma ”bioetika” bio mi je potreban baš hrvatski navod, jer je tu ključan domaći ugao, budući da o ovom specifičnom području ”filozofske naïve” moraš nešto čuti, što bi Englezi rekli, ”straight from the horse’s mouth”, doslovce, ”izravno od konja lično”, što je fraza stvorena na kladioničkim hipodromima, kao ironična potvrda da je vijest o tome na koga treba staviti novac došla izravno iz grla grla koje se natječe. Tako je i s definicijom ”bioetike” na hrvatskoj Wikipediji. Meni izgleda kao da ju je sastavio sam profesor Ante Čović, koji je za to područje u nas isto ono isto što Newton za gravitaciju, a Tesla za izmjeničnu struju. Bioetika je, kaže Wikipedija, ”disciplina koja proučava ljudsko djelovanje u odnosu na sav život, uključujući samoga sebe. To je interdisciplinarno i pluriperspektivno razmišljanje o temama ljudskog zdravlja, smrti, života, okoliša, odnosa prema ne-ljudskim životinjama, razvoju znanosti, politici i ekonomiji u kontekstu života i okoliša i drugo.” Po čemu se onda bioetika razlikuje od obične etike, kad zahvaća sva pitanja kojima se etika inače bavi, a u obuhvatu ”u odnosu na sav život, uključujući samoga sebe” ne ostavlja nikakvu rupicu kroz koju bi se mogao provući neki ”obični” etičar?
Kao utemeljetilja nove discipline spominje se ”njemački filozof, učitelj i pastor Fritz Jahr”, koji je 1926. godine objavio članak ”Znanost o životu i nauka o ćudoređu”. Lik je imao vrlo neobičan život, s tim što se nikad nije maknuo iz rodnog mjesta, Hallea blizu Leipziga, proživio je svakojake neprilike (uključujući Drugi svjetski rat), a u filozofiji je slijedio sv. Franju Asiškoga i Herdera. Potkraj života, potpisao je poslije rata peticiju u prilog Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED), dakle partije njemačkih komunista, maskirane kao narodni front. Podučavao je sviranje violončela.
Utemeljitelj bioetike (gore desno) i pračovjek u borbi sa zvijerima (gore lijevo)
Osim humanog komunizma Jahr je ”promišljao 5. božju zapovjed (ne ubij), život poslije smrti, sumnju u Boga i Isusa, kršćansku etiku, vjeru u onostranost, unutarcrkvene vjerske borbe, prakršćansku zajednicu, značenje nedjelje, seksualnu i društvenu etiku i tako dalje”. Ukratko, čini se da nije bio sto posto osvjedočen u sve božje zapovjedi, a život poslije smrti valjda mu se činio kao prevara, još gora tlaka od samog života do smrti, dok je oko seksa imao neke svoje ideje, kao i o mnogim drugim stvarima pa je sigurno mogao o njoj zanimljivo razgovarati sa samim Walterom Ulbrichtom, kozobradim stolarom, čovjekom od Staljinova povjerenja, generalnim sekretarom SED-a. Obojica su dijelili istu skepsu. Očito, Jahr je bio prilagodljiv, da ne kažemo ”etički relativist” pa je njegova osnovna metoda, navodi se – ”multidisciplinarno i pluriperspektivno razmišjanje” o fundamentalnim pitanjima ljudskog života i smrti.
No, po čemu je Jahr zaslužio tako dug članak na hrvatskoj Wikipediji? Evo: ”Ta je ideja, kada se dovede u vezu s bioetikom, pozitivno utjecala na i potvrdila ideju integrativne bioetike profesora Ante Čovića s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji zagovara interdisciplinarno i pluriperspektivno shvaćanje bioetike čiji je cilj integrirano orijentacijsko znanje utemeljeno upravo na dijalogu između znanstvenih i neznanstvenih disciplina. Osim toga, Čović zagovara i obogaćenje bioetike filozofskom i povijesnom tradicijom.” Tu smo, dakle. Gdje je Jahr stao, Čović je nastavio, ”integrativno”, a sretna je okolnost pritom bila što je ideja njemačkog pastora praktički istodobno potakla još jednog podjednako važnog muža, naime papu Ivana Pavla II koji je 1995. enciklikom ”Evangelium Vitae” utemeljio katoličku bioetiku odgovorivši na suvremena pitanja o smrtnoj kazni, pobačaju, eksperimentima nad embrijima, eutanaziji i samoubojstvu, naravno – negativno. Kod Woytile nema ”pluriperspektive”, sve je jednoznačno i podređeno militantnim ciljevima Crkve.
Profesor Kangrga (gore), prof. Ante Čović (gore lijevo), rektor Damir Boras (gore desno)
Eto, tu su se, dakle, susreli i onda mimoišli – papa je rekao ”njet”, a Čović je stvari sagledao više pluriperspektivno, jer je on ipak profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, pa mu nije bilo lako dići glavu među samim ljutim marksisitima koji su se ondje rojili, a kojima je, zapravo, do toga časa i sam pripadao, možda ne kao najljući, ali sigurno najaktivniji… Da, doista: prije svog ”pluriperspektivnog obraćenja”, i Ćović je, kao i sv. Pavao bio dopisni član partijskog Senhedrina, odnosno akademski marksisit koji je prvu knjigu – ”Marksizam kao filozofija svijeta” objavio 1988. godine, ali je krije kao zmija noge, pa je nigdje ne navodi u svojim bibliografijama, ni u ”Detaljima znanstvenika”, a ni u ”Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji”. Može se naći jedino na službenoj stranici fakultetskog Odsjeka za filozofiju. Čović se, dakle, u svojoj bibliografiji rađa kao Atena, partenogenezom, tek sredinom devedestih godina, iako je, u stvari, bio normalni marksist među marksistima na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, asistent na etici profesoru Milanu Kangrgi, normalnom komunistu koji je, štoviše, bio jedan od osnivača filozofskog časopisa ”Praxis”. ”Praxis” je uživao podršku režima, kao i Korčulanska ljetna škola na kojoj su se domaći lijevi teoretičari nalazili s europskom, nadasve njemačkim, pa skupa prorađivali marksovska obećanja budućnosti. To je, naravno, puklo 1968. kad se pokazalo da su studentske mase zapaljive, da se s akademskim radkalnim idejama ne treba igrati, pa je Bakarić dao da se taj komunistički festival, korčulanski ”Subversive”, bez puno priče ukine. No, profesori su ostali na svojim katedrama i 1976. Kangrga uzima k sebi dvadesetsedmogodišnjeg Čovića, čim je ovaj diplomirao filozofiju ”pod A”, a latinski ”pod B”. Sad je Ante gulio marksistričku etiku dobrih 13 godina prije nego je napokon doktorirao (1989.), a zatim se, s Humboldtovom stipendijom, zaputio na doškolovanje u Njemačku. Otišao je u Augsburg i Tuebingen, a onda na dva mjeseca u Muenchen, na specijalizirani kurs Instituta za teologiju i društvo njemačkih Oružanih snaga (Bundeswehr). Uvojačen u Bundeswhrov teološki korpus uoči samog prevrata u Jugoslaviji, Čović otkriva Jahra i shvaća da više ne igraju isključivo neomarksisiti Franfurtske škole i Jurgen Habermas kod kojega je, preko Korčulanske ljetne škole, u organizaciji viđenih zagrebačkih ”praksisovaca”, i dospio na studij u Njemačku. Obdaren socijalnom inteligencijom, brz i agilan kao crveni trokrilac Von Richthofena, uvijek sposoban da izvede luping ili Imelamnn, Čović je pojmio da se jedan svijet ruši, a drugi stvara, te da će promjene zahvatiti i etičko bojno polje, pa se već sredinom devedesetih okrenuo novim karijernim perspektivama, a Kangrgu, marksizam i frankfurtere odbacio kao stare, prljave gaće.
Ponovno okupljanje: Šareno društvo Vlade narodnog jedistva dr. Franje Gregurića
Ne sasvim neočekivano u to doba neslućenih mogućnosti, Čović 1991. ulazi u Gregurićevu ratnu Vladu demokratskog jedinstva kao ministar znanosti. Okupio je još nekoliko filozofa sličnog kova da s njima provede jedan epohalni prevrat. Pomagao mu je drugi humboltovac, Pavo Barišić, splitski profesor prava koji je s njim istodobno studirao u Augsburgu. Posavljak iz Odžaka, Barišić je ondje postigao doktorat radom ”Welt und Ethos”. Treći je bio ”jevo pridružajušči” širokobriješki hegelijanac Jure Zovko, Čovićev pomoćnik u ministarstvu znanosti (kojega je od Čovića poslije naslijedio i Sanader, kad je zamijenio Čovića, a Kolindu doveo kao savjetnicu za međunarodnu suradnju).
Tri filozofa iz unutrašnjosti nakanili su hrvatsku filozofiju egzorcirati od lažne znanosti ”naučnog marksizma”, pa se tu Čović odmah sukobio s vlastitim mentorom, praksisovcem Milanom Kangrgom, koji ga je, ogorčen, optužio za nezahvalnost i usput primijetio da je zapravo riječ o drugorazrednom umu. Možda Čović zaista nije etički Einstein, ali je svakako vještiji u politici od Kangrge, koji je partijskog tuduma Juru Bilića pokušavao nagovoriti da ukine Udbu i novac, jer je zadnji čas da se zaista provede Revolucija.
Čović i drugovi odmah su zasnovali vlastiti filozofski odsjek na Hrvatskim studijima, isprva posebnom sveučilištu, koncipiranom da kroz konkurenciju postupno istisne društvene znanosti sa starog, kompromitiranog univerziteta, gdje su u svim disciplinama prakticirala crnu magiju ”naučnog socijalizma”. Ovladali su i stručnim biltenom ”Filozofska istraživanja”, gdje se fabriciraju članci nužni za popunjavanje CV-a, a Čović je postao predsjednik Hrvatskog filozofskog društva, te osnovao vlastito Bioetičko društvo. S takvim utjecajem dobivaš projekte Ministarstva pa imaš novac da regrutiraš nove kadrove, koji pune stranice časopisa i svoj CV, i tako se stvara održiva bioetička ekonomija.
Na prvi pogled praktičnija djelatnost od, recimo, ontologije, filozofske teške artiljerije, važnost tema kojima se disciplina bavi bioetiku ne čini utjecajnom – stavove o životu, smrti, eutanaziji i abortusu, ne determiniraju profesori po časopisima, nego poglavari religijskih kultova, političke stranke i veliki pokreti.
Svjesni koliko im je osnovno usmjerenje zapravo neplodno polje što rađa samo suhom drenovinom, bioetičari stoga panično nastoje proširiti svoju djelatnost upuštajući se u egzotične sporedne teme i paraznanost. Čović i kompanija osnovali su ”Lošinjske bioetičke dane”, pravu kontru praksisovskoj ”Korčulanskoj ljetnoj školi”, a priopćenja koja se ondje nude, naslovljena su kao da je riječ o vodviljima koji se daju u satiričnom kazalištu ”Kerempuh”: Ukrasne biljke u integrativnoj bioetici… Dobar, loš i zao u albanskim filmovima nakon Drugog svjetskog rata… HPV cjepivo? Ne, hvala!… -Pojmovi organskosti, zemlje, seljaštva i demokracija u međuratnom mađarskom populističkom pokretu… Fitoetički i zooetički problemi u bioetičkoj refleksiji Ferida efendije Čičkušića… Bioetika i polimeri… Bioetička pitanja u fetvama šejha Al-Qaradawija – Integrativnošću (bio)etike do nove ekonomije.
Spomenuti šejh inače je egipatski islamistički televangelist, koji uči preko Al-Jazeere, te odobrava palestinske samoubilačke napade na civilne ciljeve u Izraelu. No, to je samo njegovo (pluriperkspektivno) stajalište koje ne odobrava Lošinjska ljetna škola. Njima do punog bogatstva ponude nedostaje samo tema ”Bioetika i afrička šljiva”, što bi, uostalom, bilo relevantno bioetičko pitanje. Može li pak ”integrativna bioetika” pridonijeti stvaranju nove ekonomije, valja sumnjati, ali ova skupinu etičkih džihadista pretežno iz Bosne i Hercegovine, sigurno neće rastočiti akademski spleen i zaludnost njihovih rasprava. Kakve su im prave ambicije i mogućnostiu pokazalo se prilikom izbora za novog, ujedno starog rektora zagrebačkog Sveučilišta.
Svi znaju da sam po sebi profesor Damir Boras, elektrotehničar koji se okrenuo informatici i predavao na učiteljskom fakultetu, a kao gostujući profesor na poslijediplomskom studiju u Mostaru, zapravo, ne postoji, ni politički, ni znanstveno, usprkos povremenim proplamsajima autorstva, primjerice kao suradnik na temi ”Izgradnja hrvatskog strukovnog nazivlja za kameno doba”, kao i CV-u koji ima pola metra, ali je poput Tore ovijen oko praznog šćapa. Dok je bio dekan Filozofskog fakulteta, Boras se izložio različitim skandalima, a zatim je avanzirao u rektora, te oboružan skiptrom, vodio procesije akademskog osoblja odjevenog u toge, urešen velikim rektorskim lancem što ga je izlio Kosta Angeli-Radovani. No, Boras je samo frontmen benda u kojem Čović svira ritam-gitaru i cijela izborna logistika zapravo je djelo bioetičke kabale, koju u šali nazivamo ”hercegovačka filozofska mafija”. Po svojem društvenom utjecaju u akademskim krugovima ona je sad zamijenila ”dodekafonsku mafiju” bivšeg predsjednika i profesora Ive Josipovića, koja i dalje kontrolira novčane tokove u glazbi, filmu i ostalim unosnim kulturnim djelatnostima, a ovim sljedbenicima sv. Frane Asiškog ostavlja samo mrvice, koje hrane i ptice nebeske.
Ali, tko ih vidi kao puke činovničke grebatore, vara se – iz društvene moći izvire politička, a politička se zatim reproducira kao materijalna u društvu gdje država kontrolira sve resurse. Recimo, Vlada ima Povjerenstvo za bioetiku gdje, naravno, predsjeda Ante Čović. Kad se pojavi neko osjetljivo pitanje koje vlada desnog centra mora apsolvirati tako da ne ispadne iz europskog okvira, a istodobno ne razjari svoje desničarske birače i razne neugodne fanatike, ono se uvijek može prebaciti svom povjerenstvu, koje će ga sagledati ”pluriperspektivno” pa sve razvodniti i pretvoriti u birokratsko prežvakavanje općepoznatih činjenica. Politički, to je vrlo korisna uslužna djelatnost.
Iz opće perspektive, dakle, glavni rezon za uvođenja bioetika u hrvatski akademizam bilo je uklanjanje marksizma i otvaranje akademskog prostora za učenije popove, te integraciju religije i znanosti kroz etičku ”pluriperspektivnost”, a zatim i institucionalno ujednjinje državnih i crkvenih prosvjetnih institucija. Tko bi se tome mogao odpuprijeti?
Pokušali su na Filozofskom fakultetu marksisti koji su se, umjesto bioetici, priklonili postmarksisitičkim i poststrukturalističkim učenjima, razni fukoovci, deridaši, delizionisti i lakanovska sitna boranija. Oni djeluju unutar pokreta Akademske solidarnosti, s tim da je i ondje Čović bio prvi, prije nego se okanio toga jalova posla. Upravo su njegovi asistenti bili najprominentniji u stvaranju te sljedbe. Ali, poststrukturalizam nije neko moćno sredstvo za legitimiranje političke aktivnosti – previše je zahtjevan, a proizvodi posve nerazumljiv narativ naratologije, razne minimalističke romane koje nitko živ nije kadar pročitati, ili tek fanatazme aktiviste preokupirane rodnim pravima. Filozofi koji se hvataju za spol, politički su impotentni u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu. Ionako su ljevičari u pravilu lijeni i neproduktivni – ni od vodećih marksista nikad nisi mogao istjerati neku knjigu, a profesorske karijere pravili su i bez doktorata. Ovi postmarksistički derivati podjednako su vodnjikavi. Desničari su dotle marljivi kao crvi, pa su se i ovi marksisiti koji su im prišli zarazili prepisivačkim etosom, koji je oduvijek vladao u monastičkim središtima učenosti. Nije stoga slučajno što je Pavo Barišić, Čovićev Sundance Kid, donedavna hrvatski ministar znanosti, optužen za nemilu prepisivačinu, što je dovelo do njegove smjene i privremeno unazadilo poslovanje quasi ”hercegovačke filozofske mafije”. Ali, izbor rektora, vraća ih opet u igru, a iza Rektora stoji naravno, Hektor Protektor, profesor Ante Čović!
Za to vrijemi na planetu Kriptos, što bi rekli u stripu o Dan Dareeju, pilotu budućnosti… Naime, s bivšeg šetališta Đure Salaja, sad Ulice Ive Lučića (trogirskog, a ne ljubušačkog) gdje je smješten Filozofski fakultet, selimo sad u – Boston u državi Massachusetts.
Drugi sudbonosni bioetički doživljaj imao sam ovih dana doznavši da je za predavača na Harvardu u znanstvenom području bioetike izabran moj stari drug, Stipe Orešković. Bio je predsjednik Saveza socijalističke omladine Hrvatske dok smo izdavali ”Polet”. Stipe, poznat kao Mali Stipe, kako bi se istakla veza s Velikim Stipom, naime Stipom Šuvarom, partijskim bossom i njegovim političkim pokroviteljem, bio je vraški inteligentan momak, duga vrata, uvijek ošišan na nulu. Nepromišljenost ga je uvodila u razne neprilike, iz kojih se uvijek izvlačio da poleti još više jer je, brate, pametan, na onaj elementarni način, što bismo mi rekli – ”snalažljiv”. U toj snalažljivosti dostigao je kapacitet genija. Kao i doktor Strange, doktor Stjepan Oreskovic može preoblikovati samu stvarnost!
Stipe je zanimljiv ne isključivo sam za sebe i po sebi (ensiech), koliko kao pripadnik posljednje generacije omladinskih rukovodilaca bivše Jugoslavije, koji su savladali političke tehnokratske vještine, a nisu bili doktrinarno opterećeni boljševizmom – u komunizam više nisu vjerovali, jer nisu bili glupi, pa im je to omogućilo da manevriraju puno slobodnije od njihovih prethodnika, koji su vječito prorađivali doktrinarne dogme. Mladi su odbacili balast i preuzeli ”pluriperspektivnost” novoga doba koje je bilo na pomolu.
Kao omladinski kadar, Stipe je poslan u Beograd, u savezni omladinski aparat, gdje je svaki republički kabadahija držao po jednog svog predstavnika. Tako su se u istom ”kadrovskom stanu” na Novom Beogradu našli kao cimeri Mali Stipe kojega je poslao Veliki Stipe, zatim Senad Avdić, poslije glavni urednik ”Slobodne Bosne”, kojega je iz Sarajeva poslao Branko Mikulić, te Milo Đukanović, crnogorski kadar Marka Orlandića. Milo je stalno zapitkivao cimere – Jesul zvali od Miloševića? – jer je upravo ugovarao transfer u njegov kamp, što će ga dovesti na poziciju predsjednika republičke vlade u dobi od 26 godine. Zvali su ga ”Britva”, sigurno ne zato što je bio tup. Cijela generacija tih ”posljednjih omladinaca” pokazali su se jako uspješnima u vremenima koja su dolazila. Predsjednik savezne omladinske organizacije, Bane Brkljač, vojvođanski kadar, preselio se u Sloveniju, postao tv-producent i milijuner, a Sandi Češko, tadašnji šef slovenske organizacije i njegov kompanjon, neko je vrijeme figurirao na listama kao najkrupniji slovenski kapitalist, s portfeljom većim od Todorićeva. Kralj tv-prodaje, on je svoj biznis proširio na cijelu tranzicijsku Europu. Još jedan iz te generacije je i Goran Radman, koji je iz omladine i partije prešao u još zloglasniju organizaciju, Mycrosoft, dok je prije i poslije toga bio ravnatelj Hrvatske radio-televizije. Opasna ekipa!
Mali Stipe je predsjednikovao hrvatskom omladinom, ali prevrat ga je dočekao na krivoj nozi. Odmah su ga razvalili jer je kod profesora Vanje Sutlića, ovejanog šuvarovca i starog pijanca upisao magisterij te stao pisati disertaciju protiv Leszeka Kolakowskog, koji je na Oxfordu destruirao marksizam i komunizam. Ustanovilo se da u svoj brzini i zauzetosti Mali Stipe nije dospio diplomirati, pa su ga potjerali s faksa i morao se privremeno povući u Maribor, gdje je diskretno obavio što treba, a usput se i jako dobro oženio. Vratio se diskretno na katedru socijalne medicine na Medicinskom fakultetu kod Slavena Letice, velikog majstora svih kombinacija, a kad je pobijedila Račanova trećesiječanjska koalicija, Mali Stipe postao je – ravnatelj Zavoda dr. Andrija Štampar. Odmah je organizirao pilot-programe uz financijsku pomoć UN. Optuživali su ga da je nestala neka lova, ali kod doktora uvijek vlada nenavist. Bio je blizak s direktorom HZZO, dr. Nikicom Gabrićem, oftalmologom, također jednim od rukovodećih kadrova ”posljednje generacije omladinaca”, imenovan u Račanovom mandatu. Obojica su pak, onda i uvijek, šurovali s prof. Ivom Josipovićem – što mi je dalo povoda da ih, u lice, šaljivo proglasim ”Snjeguljicom i sedam sekretara SKOJ-a”. Razvila se velika afera u kojoj je optužen i pred sud doveden ginekolog prof. Asim Kurjak, ali ta sekundarna manifestacija duha svetoga (Afera Sv. Duh 2), previše je komplicirana da bi se mogla ukratko opisati…
Kad je Račanova vlada otišla bogu na istinu, Stipe je već bio zaposlen kao br. 2 novinskog tajkuna Nina Pavića, drugog Šuvarovog najtješnjeg suradnika iz dana boljševičkog prvoborstva. Stipe je u izdavačkoj kući EPH imao kolosalnu ulogu, jer je Pavića izravno povezao s bankarima i oligarsima. Skupa su pokrenuli jedan od najvećih parabiznisa moderne Hrvatske – čuvenu fantomsku internetsku agenciju Adriatica.net u koju su Sanaderova vlada, državne firme i banke te ostali volens-nolens sudionici, uključujući samog Todorića, utukli oko sto milijuna eura. Barem tako procjenjuje Miroslav Kutle, kojemu su cijeli paket htjeli uvaliti na ime namire starih dugovanja iz doba dok je bio suizdavač EPH i svoj udio u specijalnom aranžmanu prepustio koncernu WAZ.
.
Pavić i Mali Stipe neko su vrijeme bili partneri u Hypo Consultantsu, najvećem nekretninskom fondu u gradu, nominalne vrijednosti od milijardu eura, koji im je prepustila Hypo banka. Koliko su od toga uspjeli spasiti od hipotekarnih vjerovnika, ne zna se, ali njima sigurno ovrhovoditelji nisu kucali na vrata kao luzerima koji su godinama blokiranim zbog duga od 500 kuna. Kad je EPH propao, a vjerovnici preuzeli i nekretnine i firmu (tako je nastala Hanza Media), Mali Stipe već je bio daleko, na drugoj strani globusa. Preselio se u Boston i posvetio projektima, kako je to kriptično objasnio, ”u svjetskoj zdravstvenoj organizaciji…” Sljedeća vijest: postao je predavač na Harvardu. Imao je dobar curriculum – još 2003. osnovao je na Štamparu Centar za praćenje oboljelih od HIV-a u Hrvatskoj, svjetski se umrežio preko UN i – hop – evo ga sad u Cambridgeu. Sad više nije Mali Stipe nego, bogami, Professor Stjepan Oreskovic, Fellow, Harvard University, Harvard Medical School Department of Global Health and Social Medicine Centre for Bioethics. Uvijek je bio pametan i dalekovidan. Pa ako sam i imao neke rezerve oko same svrhovitosti bioetike s obzirom na beznačajnog Čovića, one su se raspršile kad sam vidio da se time bavi i Stipe Orešković. Ako se on time bavi, to je sigurno nešto jako lukrativno.