Vlado Rajtar ne izgleda kao tipični dragovoljac, jedan od onih koji bi se na Markovu trgu vezali lancima da prosvjeduju protiv narušavanja digniteta Domovinskog rata. Kad su ga groznog rujna 1991. poslali u porušeni Osijek da preuzme Prvi zrakoplovni vod, koji će strovaljivati bojler-bombe na četničke položaje oko opkoljenog Vukovara, nije dobio ni dnevnice, ni uniformu, pa Vlado letio u tenisicama i starim hlačama koje su mu ostale iz JNA kad je dezertirao, odbivši na Plesu, gdje je pilotirao turbomlaznim transporterom Antonov An-26, da u Banja Luku preveze tovar kazetnih bombi, koje su bile namijenjene za bombardiranje Zagreba.
Domovinski rat su vodili ”plavci”
Vlado sad ne obilazi cio dan birtije po mjesnoj zajednici, odjeven u trenirku koja označava da je ušao u desetu godinu rehabilitacije od posttraumatskog sindroma, nema naročitu bradicu spojenu s brkovima, koja upozorava da je branitelj malo prolupao, da je opasan i da je glavna faca u susjedstvu, jer mu novac za podmirenje bilijarskih dugova svaki mjesec uredno stiže uplatnicom. Vlado Rajtar je, naprotiv, nevisoki Prigorac s tipičnim majorskim JNA-brkovima, suviše zaposlen i opterećen životnim brigama hrvatskog časnika, kojega je hrvatska država, kao i ostale obične vojnike koji su iznijeli ratni napor i slučajno preživjeli, zamalo pretvorila u socijalne slučajeve.
- Vlado Rajtar je četvrti slijeva, špored Imre Agotića, zapovjednika HRZ. Iza njih je Antonov An-2, poljoprivredni avion koji leti 150 km/h pa ga radari JNA zbog sporosti nisu otkrivali jer su bili podešeni da brišu odraz ptica
Avanturistički poriv mladića, koji polazi u zrakoplovnu akademiju da postane pilot-lovac i para nebo dva puta brže od zvuka, istroši se ako iz noći u noć drndaš poljoprivrednim dvokrilcem An-2 u opkoljeni Bihać, gdje nisu mogli proći ni Ukrajinci s helikopterom, nego su ih oborili “boforsom” od 40 milimetara s radarskim nišanom. Crno nebo ispresijecano je tragovima svijetleće municije, a negdje u mraku čuče srpski “samovi”. Vlado, flegmatik, sporom prigorskom kajkavštinom nazalnoga izgovora, upućuje kopilota, koji se temeljito preznojio: “Dhaj, Gorane, mhalo dhesno…” S grupom bosanskih letača, koji su poslije dotjerali dvomotornu transportnu Casu 212, prevezao je u opkoljeni Bihać sto tona eksploziva. Neki egipatski poslovni ljudi tražili su po Zagrebu pilota koji bi, za sto tisuća dolara, odletio u Bihać Herculesom punim oružja. Kako ga nisu našli, išlo se s dvokrilcem, a njemu su bili hrvatski piloti, dragovoljci domovinskog rata, koji su letjeli za dvjesto maraka mjesečne plaće, s kojom nisu mogao nahraniti ženu i djecu…
Barem se Vlado vratio i dobio ”Jelačića”, a drugi nisu – Prvi zrakoplovni vod, koji je bombardirao neprijateljsku vojsku oko Vukovara, izgubila je svoj prvi postav kad su Srbi, dovukavši na Trpinsku cestu bateriju samohodnih protuavionskih raketa SAM-6, jedne noći pogodili avion u kojem su, u očajničku misiju dotura pomoći mladome Jastrebu na vukovarsko Sajmište, poletjeli piloti Marko Živković i Mirko Vukušić, te padobranci, “bombardiri” Ante Plazibat i Rade Griva. Rodom Vukovarac, Živković je uoči rata letio u elitnoj batajničkoj eskadrili na novim lovcima MiG-29, a on je, zapravo, i osnovao osječki zrakoplovni vod, gotovo na svoju ruku, jer je smislio da najmodernije satelitske navigacijske uređaje GPS, kakve u JNA još nisu imali, ugradi na stare poljoprivredne dvokrilce An-2, kako bi noću mogli bacati padobrane s opskrbom ili bombe na precizno po karti određene ciljeve. Uređaje su švercali iz inozemstva, a kad je Živković poginuo, nastavila ih je pribavljati njegova udovica, zgodna, pametna, mlada poslovna žena. Poručnik Živković poginuo je s drugovima iznad Vukovara, a njegov mlađi brat nekoliko dana ranije, među borcima u opkoljenom gradu.
Nije se vratio sa zadatka ni general Rudi Perešin, zapovjednik 1. lovačke eskadrile, koji se katapultirao iz lovca-bombardera MiG-21 kad je njegov avion pogođen prilikom opasne jurišne misije u operaciji Bljesak. Pao je u Savu. Rudi, koji je u Hrvatsku vojsku prebjegao spektakularno, preletom u Klagenfurt, kamo je stigao leteći nad krošnjama drveća brzinom od tisuću kilometara na sat, bio je sjajan tip, miran, onizak, rezerviran, nenametljiv, baš kao i Vlado… Srbi su poslije nekoliko godina vratili tijelo, pa na Mirogoju ima grob ukrašen malim brončanim “Migom”, a zadarska pilotska akademija dobila je po njemu ime.
Zlatko Mejaški, bio je neukrotivi pilot-lovac, koji se zbog politike počeo sukobljavati sa starješinskim kadrom u JNA još puno prije početka rata. Čak su ga pokušali zatvoriti u ludnicu, pa je među prvima zbrisao u Zenge. S malom grupom komandosa sudjelovao je u najtežim bojevima na Kupi, te ostao sam s četvoricom ljudi na dugoreškoj fronti, koja je probijena i počela bežanija Miljavčeve brigade, u njegovoj vlastitoj misterioznoj višednevnoj odsutnosti. Kad je formirana 1. lovačka eskadrila na Plesu, Zlatko je ostao zapovjednik odjeljenja (četiri od dvanaest aparata). Prilikom posljednjeg susreta, upitao sam ga: “Pa ti nisi letio pet godina, mora da si potpuno ispao iz trenaže!” Uvjeravao me da nije, jer je u Puli, na bojevom gađanju, imao najbolje rezultate u grupi. Zatim su išli u Đakovo na uvježbavanje taktičkog postupka za Operaciju Bljesak. Na prethodnoj pokaznoj vježbi, koju je prenosila televizija, demonstrirali su napad sa srednje visine, bacajući “krmače” na jadranski školj i na staru torpiljarku, ali to je, naravno, bila varka – zapravo su uvježbavali prilaz iz brišućeg leta. Na vježbi u Đakovu, Zlatko je u zaokretu malo izgubio brzinu, a krila Miga nemaju uzgon, pa je avion izgubio visinu, udario o tlo i pretvorio se u plamenu loptu. No, u Bljesku, a nadasve u Oluji, leteći iznad krovova, Migovi su prvoga dana velike hrvatske ofenzive razvalili zapovjedne stožere krajinske vojske, glavni repetitor na nepristupačnoj planini, te mobilni Frog s raketama zemlja-zemlja, kojim su na Božić 1992. Srbi gađali Zagreb.
Neki su piloti poginuli, neki su ostali živi i pet godina vojevali, a poslije rata nastavili u Hrvatskoj vojsci na mizernim plaćama i najodgovornijim dužnostima, ili su većinom demobilizirali, pa su morali potražiti drugo zaposlenje.
Stožer na Tuškancu
Sve te žive i mrtve pilote, herojske branitelje i dragovoljce Domovinskog rata, vidim u duhu kao jedan zaustavljeni tableau vivant, prizor iz zapovjedništva na Tuškancu, gdje je general Tus, kad je napokon preuzeo zapovjedništvo Hrvatske vojske 21. rujna 1991., te osnovao stožer u bivšoj policijskoj akademiji. To jezgro Hvatske vojske sačinjavali su u najvećem broju piloti iz JNA. Na slici koju vidim, svi su u ganc-novim gušter-uniformama, još svježi i mladoliki, prije nego ih je samljeo Moloh rata, pa su umrli ili preživjeli godine povlačenja po frontovima, nespavanja, napora, opasnosti, stresa… Samo će mali dio tih pilota letketi, budući da nije bilo dovoljno časničkog kadra, radili su najčešće kao operativci ili zapovjednici pješačkih postrojbi. Hrvatsku vojsku ustrojio je zrakoplovni general Tus, a još ranije – u svibnju – njenu prvu profesionalnu formaciju, Zenge, zrakoplovni pukovnik Imra Agotić. Potpukovnik Mile Dedaković, također “plavac”, otpremljen je koncem kolovoza u Vukovar, za zapovjednika obrane, skupa sa svojim poručnikom Borkovićem, ”mladim Jastrebom”.
Kad sam prvi put došao na Tuškanac, zatekao sam ondje prijatelja, pilota, kapetana I. klase, nad zidnom školskom kartom SFR Jugoslavije, na koju je unosio dispozicije, jer je toga dana bio dežurni operativni oficir cijele hrvatske armije. Vikao je u slušalicu, a iz nje su dopirali daleki odjeci poljske telefonije, glas iz daljine: “Što ja znam gdje mi je bojna, gospodine satniče! Pojma nemam, jutros je tu bila, ali možda su se razišli kućama! A na kartu možete upisati što god hoćete!”
Drugar me odveo u veliku prostoriju gdje su na stolovima razvlačile neke specijalke. Tu su baš doveli doveli Rudija Perešina, koji je upravo stigao iz Klagenfurta. Onda sam prvi put vidio i Tusa: ušao je u prostoriju i odmah dominirao pojavom – visok, krupan gospodin, samo s vijencem prosijede kose oko impozantne, aristokratske, rimske lubanje: prije Jupiter nego Mars. Imao je točno šezdeset godina. Čim se pojavio, postao je epicentar organizirane užurbanosti na komandnom mostu Hrvatske vojske koja je osnovana prije nekoliko dana. Tu se zbog istovjetnih šarenih “gušterica” izgubilo uobičajeno razlikovanje oficirskih kasta; kaki-uniformiranih pomorskih oficira sa zlatnim epoletama, “plavaca” iz zrakoplovstva i tužnih pješadinaca u sivo-maslinastom polukamgarnu. Ova nova slitina – dragovoljački pokret “slobodnih oficira” – stvorila je na Tuškancu zametak pravog “pruskog generalštaba”, koji će sljedeća točno tri i pol mjeseca, kroz pakao Vukovara, nepostojeću Hrvatsku vojsku dovesti na prag velike ratne pobjede.
Hrvati su se masovno odazivali u vojsku što je još 1. listopada raspolagala sa 34 domobranske brigade, koje je trebalo tražiti po kartama, a 2. siječnja 1992., prilikom sklapanja primirja i dolaska UNPROFOR-a, narasla u golemu silu od 200.000 ljudi pod oružjem, svrstanih u 64 brigade, armirane sa 2500 časnika profesionalaca iz JNA. Bilo je još 40 tisuća pripadnika MUP-a, njihovih specijalnih postrojbi i rezervista. Vojska je ustrojena, uigrana i spregnuta u operativnu formaciju, kojom su upravljali generali Tus, Stipetić i Feldi; briljantni strateg, perfektni operativac i sjajni taktičar, daleko najjači stožer u cijelom balkanskom ratu na tlu bivše Jugoslavije. Operacija Orkan ‘91. kojom je zadnjih dana u godini Domovinskog rata na zapadnoslavonskoj bojišnici zapovijedao pukovnik Stipić, zbog Dečakovog dvodnevnog zakašnjenja u zatvaranju “kliješta”, odgodila je propast “SAO Zapadne Slavonije” do reprizne operacije Bljesak, izvedene četiri godine kasnije. Ali, kao prva naznaka strategijskog preokreta, navela je Srbe da pristanu na Sarajevsko primirje, što je omogućilo opstanak hrvatske države i potonji trijumf njezine vojske.
Kod Tusa sam odmah uočio “gospodsko držanje” po kojemu je famozan. Ako to nije plemenitost njegova bribirskog, starodrevnog podrijetla iz kraja koje je dalo koljenoviće obitelji Zrinski, nego osebujna emanacija jednog izvanrednog značaja. Samostalno se formirao: bez oca i majke od jedanaeste godine, u ratu od trinaeste, u vojsci od šesnaeste… Postavši zapovjednik jugoslavenskog zrakoplovstva, roda oružane sile sa 38.000 ljudi, puno više od cijele austrijske vojske, Tus nije participirao u životu na visokoj nozi savezne administracije: njegovo gordo držanje nema veze s manirima generalskog rukovodilačkog stalećža. Od njih se distancirao i time što je ženu i sinove od 1971. zadržao u Zagrebu, a putovao u Beograd svaki vikend i spavao u vojnom hotelu Bristol. Sam Tuđman bio se u Beogradu strahovito navadio na taj prijestolnički glanc, pa je poslije pokušao isto promovirati na Pantovčaku svojim leptir-mašnama i dvorskom etiketom, ali kako je bio socijalno nedarovito seljače, provincijalac do srži, to je ispala komedija, antipatična malograđanska poza. Okružio bi se klikom koja se nedjeljom okupljala na maksimirskoj svečanoj tribini da uživa u afektaciji koju simbolizira nahvao-riječ “šport”. Za razliku od Tuđmana, Tus je pravi džentlmen. A engleski džentlmen odlikuje se uljudnošću, nadasve odmjerenošću, koja u opasnim situacijama postaje hladnokrvnost, sangue-froid. Neophodno je svojstvo vojnog zapovjednika da bude pravi gospodin, poput Tusa, dok žicari poput onih harambaša koji su po Bosni i Hercegovini vodili bašibozuk, mogu voditi samo pljačkaške pohode, kriminalne operacije i krupan šverc.
U najtežim danima, kad nitko – ni sam Tus, nije mogao biti siguran u ishod rata pa je Tuđman na tajnom aerodromu u Zagorju, držao nekoliko ultralakih aviona pripravnih za bijeg, vidio sam velikog hrvatskog vojskovođu, najvećeg poslije Jelačića, kako mirnim pokretom ruke skida sunčane naočale s nekim finim koštanim okvirom – i to me ispunilo silnim pouzdanjem, kao što bi me bilo bacilo u komu da sam tada naišao na ministra obrane koji je posjetitelje – neke moje poznanike – bio primio u kabinetu odjeven u bijelu dolčevitu i kožnatu jaknu, pa iz džepa izvadio bocu rakije, zapušenu kukuruznim klipom i ponudio im gutljaj – pravi bon mot hercegovačkog huligana. Gospodstvenost je neophodno, ali ne i dostatno svojstvo, jer već renesansni sociolog Castiglione, u traktatu o dvorjaninu, odnosno džentlmenu, zahtijeva od svoga Cortegiana, da ga “na rat ne potiče dužnost sama po sebi, nego l’honore”.
General nad vojskama
Ne postoji generalski moral, neki idealni vojnički kodeks, nego je presudno časno pridržavanje moralnih načela, s kojima je Tus kao od prirode srođen, pa najteže odluke donosi s lakoćom. Nakon 44 godine službovanja u JNA, napustio je tu vojsku čim je zaključio da ga je izdala, zaratio s njom i ubrzo je smlavio. Iz Hrvatske vojske koju je zatim stvorio i s njom postigao trijumf, otišao je bez žaljenja čim je uvidio da će biti upotrebljen kao sredstvo u Tuđmanovim agresivnim planovima. Kakva beskompromisnost, kakva moralna hrabrost!
Tus je pritom bio najbolji, najbolje školovan i najcjenjeniji generalštapski oficir u JNA, s golemim mirnodopskim zapovjednim iskustvom na svim razinama… Kad se školovao u Rusiji, na četverogodišnjem Komandnom fakultetu Zrakoplovne akademije Jurij Gagarin pokraj Moskve, u toku komandno-štapske vježbe koja je neprekidno trajala četrnaest dana, zapovijedao je Zapadnim frontom “crvenog” u nastupanju prema La Mancheu (tema: oklopna grupa armija u prodoru uz upotrebu taktičkih raketno-nuklearnih sredstava), sve po stvarnom NATO-rasporedu i s pravim sovjetskim formacijama… Odlučan, beskompromisan, Tus se nikome ne ugiba, ali uopće nije naporan, tvrdokoran, nepristupačan. Pravi pilot – agilan u četiri dimenzije prostora i vremena, u svakom času spreman da prođe kroz najstrašniju opasnost i iznese goli život.
U njegovoj 5. klasi zrakoplovnog učilišta u Mostaru diplomiralo je 128 mladića, a polovica su izginula tokom letačke karijere. Preživjeli su imali zaista brze reakcije i pravilno sagledavanje kritičnih situacija. Tus je osobno hrabar kao vrag – nikad se nije izmicao opasnosti. Nije se, doduše, producirao na bojišnici, kao mitoman Bobetko, a njegove inspekcije trupa na prvoj crti, gdje bi se pojavio s malim Heckler und Kochom, koji je izgledao kao igračka u njegovoj bribirskoj šačetini, te s crnim naočalama, koje mu pridaju izgled slavnog dirigenta na proputovanju, djelovao je malko inkongruentno, jer bi ga okružili znojni, prljavi hrvatski ratnici rutavih prsa, s košuljama izvučenim iz hlača… Njegova je osobna hrabrost puno uočljivija po mirnoći, fatalizmu s kojim se suočava s posljedicama svojih moralnih odluka. Kad je, odlazeći iz Beograda, na svim sastancima u Saveznom sekretarijatu otvoreno išao protiv Kadijevića, po Beogradu se nigdje nije micao bez dva pištolja – jean je nosio u torbi, drugog pod bluzom, za pojasom. Kad se otvoreno suprostavio Tuđmanu, počeli su ga uznemiravati šuškovci, pa je odmah u dvorište kuće na Srebrenjaku pustio golemog psa tornjaka, većeg od teleta, koji se umiljava ukućanima, a svakoga drugoga želi rastrgnuti na male komadiće. Fatalizam, da, mirnoća, da, ali s njom se oboružaš tek kad se naoružaš do zuba.
Na drvom obloženim zidovima Tusova tinela, osim Stančića, Murtića i uobičajenog likovnog akademizma, visi odljev antičkog nalaza iz Trogira, Kairosa, boga dobre prilike, prikazanog u liku mladića u trku, sa zavijorenom kosom – kakav zgodan gorkoironičan simbol vlastite Tusove nedavne prošlosti, kad je u tri-četiri mjeseca vulkanske aktivnosti ostvario svoje životno poslanje, a zatim se povukao u drugi ešalon, pa pomalo piše stručna priopćenja, sudjeluje u političkim javnim raspravama, ali se najviše posvećuje temeljnoj dužnosti – trosmjenskom čuvanju unuka, jer ima gotovo sedamdeset godina.
Tus se rodio 1932. u Bribiru – kraju, koji su Hrvati nastavali u takvoj davnini, da je dobilo ime po latinskom nazivu Barbaria. Kad je navršio deset godina, kraj su pak posjeli latinski barbari, talijanska vojska, pa njegovu majku strpali u internaciju. Ostao je s petoricom braće, od kojih je jedan, Ivan, bio prvoborac i povukao ga “u šumu”. Tu je postao kurir, sudionik NOB-a, Boško Buha. Sa šesnaest godina, otišao je na gradnju pruge Šamac-Sarajevo i ondje ugledao sudbonosni poziv za pilotsku školu, u koju se javio i bio primljen iako nije bio punoljetan – velika rasta, uspio se provući. Inicijalno školovanje išlo je na ruskim školsko-trenažnim strojevima UT-2, s otvorenim pilotskim sjedištem. Na glavi se nosila hauba, kožnata pilotska kapa i naočale s kojima si izgledao poput Von Richthofena. Sljedeće godine primljen je u partiju, a 1950. poslan u skopski garnizon. Letio je na Jakovima, ruskim klasičnim klipnim lovcima konstruktora Jakovljeva, nalik na Hurricane, a među prvima odabran je za mlazne avione koje su Amerikanci dali poslije raskida sa Staljinom. F-84 Thunderjet bio je kao pjesma; takav avion uvaliti momku od dvadeset i dvije godine, gotovo je opsceno… Poslije sljedećeg velikog političkog zaokreta – povratka u lager usljed pomirenja s Hruščovom, Rusi daju svoje najmodernije lovce, možda najbolji avion ikad konstruiran, remek-djelo Artema Mikojana i Mihajla Gureviča, MiG-21, dva puta brži od zvuka. I danas, poslije četrdeset godina, leti u Hrvatskom zrakoplovstvu, a u Domovinskom ratu pokazao se kao moćna jurišna platforma. Pritom je jeftin, kao da ga proizvodi IKEA.
Sad Tusa šalju na akademiju Jurij Gagarin, najbolju vojnu školu na svijetu – u SSSR-u operatika se izučavala kompleksno, jer u ruskoj formaciji, zapovjednik raspolaže sredstvima svih rodova. Tuhačevski je bio najbolji učenik Scharnhorsta i Gneisenaua, koji su utemeljili “pruski generalštab”, pa taj jedinstveni organizam za proučavanje i vođenje bitaka, presadio u sovjetsku armiju. Tus je diplomirao 1967. Dvanaest godina trupne službe poslije toga bilo je dovoljno da dogura do zapovjednika ratnog zrakoplovstva. Letio je na ukupno 37 tipova aviona, do pada Berlinskog zida bio je jedini pilot u svijetu koji je upravljao i američkim Borebnim jastrebom F-16 i Migom-29. U Beogradu se držao apartno, sinovi su pohađali zagrebačke škole, a mlađemu je dao ime Tomislav. Žena Korčulanka, vrlo je energična gospođa, prava Dalmatinka, malo podsjeća na Savku, ali je malo oštrija, tako da najoštriji u domaćinstvu zapravo nije onaj tornjak, a sam Tus govori tiho, blago, te pažljivo oblikuje svaku riječ, uvijek promišljen i dubok. Stariji sin postao je košarkaški trener. Krešimir Ćosić bio ga je povukao na Provo u Utahu, a poslije je trenirao Rijeku, odakle su ga istjerali dan nakon što je Tus odbio istupiti za HDZ na izborima. Predsjednik kluba bio je tada Dario Vukić, Pašalićev čovjek, direktor koji je vodio Croatialine do potonuća. Tusov sin sad je bez posla. Onaj drugi pak uspješan je pravnik, jedan od najboljih korporacijskih odvjetnika u Zagrebu. Dok mu je otac zapovjedao Hrvatskom vojskom, sjedio je u rovu kao običan vojnik i nije ga dotakla nikakva protekcija.
Kako je Tus uopće prešao na hrvatsku stranu? Kad je počeo krah komunizma i Jugoslavija se stala raspadati, Kadijević je otišao tajno u Moskvu, na sastanak s Jazovim, da vidi hoće li sovjetska vojska izvršiti puč protiv Gorbačova te podržati sličnu vojnu akciju u Beogradu. Jazov je to otklonio, a puč je pokušao puno kasnije, kad je bio bezuspješan, ali o tajnom letu Kadijevićevom Tusa su, naravno, izvijestili njegovi piloti specijalnog VIP-zrakoplova. Shvativši što armijski vrh namjerava, Tus je otišao premijeru Anti Markoviću i predložio mu da otpusti Kadijevića, preuzme resor obrane i uhapsi Miloševića. Marković je pak predložio Tusu da ON preuzme resor obrane i uhiti Miloševića, što bi Tus, da je to bilo imalo realno, sigurno i učinio. Tus je bio zapovjednik Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva od 1985. godine. Pod njim se razvio kao prilično prosvijećen red vojske, u kojemu su dominirali Slovenci i Hrvati. Kad je počela “diferencijacija”, samo 23 posto oficira prišli su armijskoj stranci, unitarističkom SK – Pokretu za Jugoslaviju. Kad su Srbi stali divljati po cijeloj Jugoslaviji, te započeli zaprečavati prometnice balvanima, tražio je na kolegiju Ministarstva da ih vojska deblokira. Kadijević je otklonio, a kad je formiran ratni Štab vrhovne komande, Tus nije uvršten u njegov sastav, nego mu je najavljeno umirovljenje. Dotle je već uhvatio vezu s hrvatskim vodstvom: kad su hrvatski policajci izginuli u Borovu selu, ministar Boljkovac primio je tu vijest sjedeći u Tusovu kabinetu u zemunskoj Komandi vazduhoplovstva. Prije odlaska iz Beograda Tuys je održa govor u zrakoplovnom uporištu na Batajnici, te pitijski poručio da se neće ogriješiti o oficirsku čast – i zaista, poveo ga je l’honeur, ali za njih posve neočekivanim putovima…
L’honeur
Otišao je u svoju kuću u Novi Vinodolski, jer je lokalni zapovjednik policije bio njegov nećak, zaštita bolja i od tornjaka… Gregurić i Vedriš došli su mu ponuditi zapovjedništvo Hrvatske vojske; prihvatio je i onda bezveze čekao tri mjeseca da se Tuđman nakani osnovati vojnu silu. Valjda je Vrhovnik mislio da će se s Miloševićem nekako nagoditi bez rata, pa je dopustio da JNA mjesec i pol napada Vukovar i okruži ga velikim snagama Novosadskog i Tuzlanskog korpusa, 1. oklopne gardijske divizije, srpskih teritorijalaca i vikend-četnika. Tek kad je 20. rujna Kadijević preko televizije objavio početak otvorenog vojnog djelovanja u Hrvatskoj, Tuđman imenuje Tusa za zapovjednika i on počinje ustrojavati Hrvatsku vojsku i tuškanački stožer, koji su popunjavali piloti. Četrnaest dana nakon primitka zapovjedništva organizirao je proboj u Vukovar – poduzele ga je Treća gardijska, Pume, uz potporu petnaest tenkova i dijelova dvije domobranske brigade u drugom ešalonu, uz specijalce iz Lučkog i diverzante iz rezerve Glavnog stožera – sve što se moglo skupiti usred najgoreg ratnog kreševa, dok su hrvatski teritorij presijecale snage neprijatelja u utvrđenim vojarnama.Tuđman je obustavio protunapad prema Vukovaru zbog pritiska Europske zajednice, koja je djelovala s glupim, nesuvislim mirotvornim inicijativama. Pume su ušle u Marince, nadomak razorenog grada i tu nakon strašnog naprezanja bile naredbom zaustavljene. Kad je napad obnovljen poslije pet dana, prolaz je zapriječila cijela oklopna brigada JNA. I dalje je gomilala snage – na prvac proboja dovukla je još jednu mehaniziranu brigadu te, naposlijetku, tu koncentrirala cijelu elitnu 1. mehaniziranu gardijsku diviziju.
Ponovni proboj Tus je pokrenuo poslije tri tjedna, 12. studenog, opet sa 3. brigadom Ivana Basarca u prvom ešalonu i 105. bjelovarskom u drugom. Pume su izginule, svi hrvatski tenkovi su uništeni, a specijalci iz Lučkog imali su tolike gubitke da je postrojba efektivno rasformirana. Proboj hrvatskih snaga zaustavljen je orkanskom vatrom, a dotle je grad zaposjednut i počelo je sveopće ubijanje. U Vukovaru je palo 1100 herojskih dragovoljaca, a nestalo je još 2600 branitelja. Kad su u proboj pošle one dvije slabe brigade, bili bi im itekako od pomoći Merčepovih 300 tisuća dragovoljaca koje je, kako se hvalisao, okupio u svojoj udruzi – a nisu baš svi mogli biti zauzeti likvidacijom civila na Pakračkoj poljani. U stravičnoj vukovarskoj bitki, Srbi su izgubili šest do osam tisuća ljudi, a JNA istrošiliu resurs oko 600 tenkova i borbenih vozila. Poslije toga nije mogla sastaviti poštenu jedinicu, niti nahvatati dovoljno dezertera, za kakvu ambicioznu operaciju…
Kad je razmješten UNPROFOR, slobodan prostor za djelovanja pružio se u Dalmaciji, gdje nije bilo “plavih šljemova”, pa počinje prebacivanje snaga za oslobađanje Dubrovnika. Istodobno, Tus okuplja ljudstvo za dramatičan manevar presijecanja srpskog “koridora života”, koji ide uz desnu obalu Save, između hrvatskih snaga u Posavini i bosanskih oko Tuzle, gdje su Hrvati i Bošnjaci uspostavili oružano bratstvo. S dvije tisuće ljudi u Posavini, Tus naređuje da se Koridor stavi pod vatrenu kontrolu, te osobno polazi u izviđanje u ispražnjen prostor, doprijevši gotovo do bošnjačkih položaja. Mali Tusov “kuhinjski štab” koji je funkcionirao kao gudački trio, napravio je plan velikog jesenskog pospremanja “Zapadne Srbije”. Presijecanjem Koridora kod Brčkog, cijela srpska izbočina past će bez napajanja naftom i provijantom… Ali, odjednom mostovi na Savi lete u zrak! Srušili su ih Jarnjakovi diverzanti, a ministar unutrašnjih poslova Tusu priznaje: “Pa nisam ja to učinio na svoju ruku, znaš odakle dolaze komande!” Dvije tisuće vojnika prebacuje se natrag plivajući preko Save, da ne ostanu odsječeni u Bosanskoj Posavini. Drži se još oraški koridor. Po partijskoj, hadezeovskoj liniji stižu, međutim, kontradiktorne komande zapovjednicima postrojbi – povlačenje, raspuštanje, dopust… Od jedne do druge jedinice ide pukovnik Praljak, pa upozorava, instruira, jer ne može zapovjedati, budući da vojskom komandira Glavni stožer, a Stožerom general Tus. Zatim među vojsku šalju iskusnog Miljavca, pouzdanog čovjeka, kojeg je u Orašju zamalo ubio Prkačin, misleći da je neprijateljski saboter. Sad Tus saznaje za pozadinu urote – u Grazu je održan sastanak Boban-Karadžić; i tu je pao dogovor te počele pripreme za udar na Bošnjake. Bilo mu je jasno da je došao čas odluke – mora se povući. Tuđman ga je na kraju upitao misli li da bi umjesto Bobetka mogli, možda, poslužiti Roso ili Praljak! Superjankec, stari bojni ovan nije više bio u bog zna kakvom stanju, a prije umirovljenja u JNA slovio je kao partijski knut i teški grebator bez ikakve sposobnosti za trupnu službu – ali spominjati Tusu, profesionalnom oficiru, jednog plaćenićkog podnarednika i teatarsku lucprdu koja podražava sličnost sa Stjenkom Razinom, zbilja je drsko – to je iskompleksirani Tuđman pokušavao Tusa spustiti na svoj intrigantski nivo.
Tus sad bezobrazno daje neugodne intervjue po novinama, pa se povlači iz stožera na mjesto vojnog savjetnika – rat još traje, a on razgraničava patriotsku dužnost od prezira koji osjeća nadasve prema Šušku. Dobro što je ostao na tom savjetničkom mjestu – spasio je Stipetićev položaj, a 1995., kad je završena Oluja, uspio je Tuđmana odgovoriti od Šuškova prijedloga da se Hrvatska vojska očisti od časnika iz JNA, tako da se ostavi samo njih dvije stotine. Htjeli su se riješiti ljudi koji su iznijeli rat, pa prepustiti bezgraničnim užicima vlasti u MORH-u, tom hercegovačkom edenskom vrtu, gdje se nikad ne polažu računi… Šušak vodi vojno-industrijski kompleks kao privatnu prćiju. Preko računa prešle su silne milijarde. Svi su se rasporedili u Valentićevim “urbanim vilama” na obroncima Šalate, gdje nema ništa ispod pola milijuna maraka. Zaista, otkud tim ljudima novac? Šušak je iz Ottawe došao gologuz, s rukama u džepu.
Smiraj ratnika
“Uostalom, Vlado”, pitam Rajtara, “jesi li regulirao status dragovoljca?” On odmahuje rukom i tužno promatra neobrane kruške na svom imanju, u rodnoj kući koju je obnovio. U MORH-u se ranije loše gledalo na to da se aktivni časnici uključuju u čoporativne udruge, kojima je HDZ jedino instalirao rukovodstva, pa je imenovan primjerice čestiti predratni birtaš i svadbeni harmonikaš Đuro Dečak, koji je u novokomponiranoj Hrvatskoj vojsci dotjerao do general-pukovnika, a kao zapovjednik istočnoslavonske bojišnice, angažirao je stožernu astrološkinju, koja mu je izrađivala horoskope. Dečakova udruga proglašena je “krovnom”, matičnom organizacijom za sve udruge, pa i onu prvu, izvornu, koju drži ratni zločinac Tomislav Merčep. Uostalom, potpuno je besmisleno kao dragovoljce tretirati naoružane hadezeovce, koji su se okupljali prije početka oružane borbe, jer bi to značilo da se u Hrvatskoj zaista vodio građanski rat. Početak agresije tehnički je sredina kolovoza, kad počinje borba za Vukovar, a JNA prebacuje korpuse iz Bosne i Srbije na hrvatski teritorij. Osim pripadnika Zengi, koje ustrojava policija i stižera koji je uspostavio Špegelj u Hrvatskom saboru, kao ministar obrane, Tus je, dakle, prvi dragovoljac Domovinskog rata, a onda dolaze svi ostali časnici i vojnici koji su na poziv ili kao volonterija, popunili 64 brigade, koje su obranile Hrvatsku do 2. siječnja 1992. Poslije toga, Hrvatska se vojska mobilizira, pa branitelji više nikako nisu dragovoljci, nego građani koji su časno ispunili svoju obavezu.
“Vi ste izgubili medijski rat”, kažem Tusu “jer su se kao dragovoljci u javnosti nametnuli oni Merčepovi pijanci, koji naokolo hodaju u trenirkama, briju se poput De Nira u Taksistu i, na signal koji im pošalju preko Slobodne Dalmacije, kreću na Markov trg ili na splitsku Rivu.”
Tus me gleda bijelo – on je dobio rat na bojišnici, a medijski rat, dođavola, medijski rat neka vodi netko drugi! Što će generali u novinama? Finoća i krijepost Tusova nasuprot hvastanju “maloga Napoleona” i njegove bulumente – što će prevladati u hrvatskom duhu? Odoljet će stari vitez, ili nadvladati vražja nakaza, koja se plete oko nogu njegova konja na čuvenom drvorezu Albrechta Durera?