Piše: Denis Krinić
U Afganistanu se trenutno nalazi oko 15 tisuća inozemnih vojnika. Rat u je američke porezne obveznike koštao tisuću milijardi dolara, a očekuje se da će do potpunog okončanja i povlačenja trupa biti potrošeno još nekoliko desetaka milijardi, pokazuje to zadnja računica koju je objavio „Financial Times”. List navodi da je oko 80 posto ukupne sume utrošeno za vrijeme predsjednikovanja Baracka Obame od 2009. do 2017. godine.
Osnovna škola sagrađena s međunarodnom financijskom pomoći
Kada je Amerika poslije 11. rujna 2001. povela rat protiv terorizma, stratezi u Washingtonu sigurno nisu predvidjeli golemu cijenu i zanemariv uspjeh te globalne operacije. Neslužbene procjene pokazuju da je u sukobu poginulo oko 21 tisuća afganistanskih civila i ukupno tri i pol tisuće vojnika međunarodne koalicije koju predvode SAD. Premda je talibanski režim brzo srušen još na početku rata, što se smatra uspehom koalicije, sve se više čini kako će konačna bilanca ove afganistanske avanture biti nexadovoljavajuća. Najveći je problem u tom cijelom pohoda što se na kraju iapk čini da enormno skupa operacija nije donijela mnogo koristi samome Afganistanu, dok je Amerika na koncu ipak pretrpjela poraz. Kao ni Sovjeti, tako ni Amerikanci nisu uspjeli pronaći formulu uspjeha.
Kako se nositi s plemenskom politikom, kako obuzdati podršku koja pobunjenicima stiže iz susjednog Pakistana, kako stvoriti kredibilnu vladu u Kabulu i održivu mrežu sigurnosnih snaga, i sve to sa što je moguće manje civilnih žrtava?
U planiranju rata, nedostajalo je očito promišljanje ciljeva i načina kako do njih doći. Gola ofenziva nije donijela uspjeh.
Kozački general Boris Vsevolodovič Gromov s posljednjim trupama prelazi 40. armije prelazi most na granici i napušta Afganistan
Za razliku do Sovjeta, Amerikanci su u Afganistanu bili kulturno osjetljivi. No, suprotno propagandi sa Zapada, kojom je sovjetsko uplitanje u Afganistanu proglašeno – invazijom, to invazija u biti nije bila, barem ne formalno. Sovjetsko uplitanje u afganistanski građanski rat bio je odgovor na poziv tadašnjih vlasti u Kabulu da im se pomogne u borbi protiv ekstremnih islamista, koje su vojno i oružjem potpomogli SAD i njihovi saveznici. Sovjetska bilanca na kraju bila je gadna: 15.052 poginula sovjetska vojnika, 53.753 ranjena i 417 nestalih bez ikakvog traga. I danas većina građana Rusije smatra da je rat u Afganistanu bio avantura tadašnjeg sovjetskog rukovodstva. Talibanski režim je opstao, ISIL se ukorijenio u gudrama oko Kyberskoga klanca.
Zbog fokusa na Siriju, masovnim medijima promiče da je trenutno situacija u Afganistanu sve gora. Talibani i ISIL-ovci su sve aktivniji, raste šverc opojnih droga preko teritorije centralne Azije. Najgore je u sjevernim provincijama koje se graniče s ruskim ZND-om i na istoku na granici s Kinom. Talibani kontroliraju veći teritorij nego ikad ranije. ISIL se učvrstio u istočnoj provinciji Nangarhar na granici s Pakistanom. Sve je veći rizik da teroristi iz Afganistana pređu u Tadžikistan, Uzbekistan i Kinu. Ono što jako brine ratne planere u Pentagonu je sve jače prisustvo kineske vojske. Mada još nema službene potvrde, čini se da Kina gradi vojnu bazu na sjeveru Afganistana, u provinciji Badahšan. Kineske trupe više od godinu dana ratuju u Vahanskom koridoru, teritorijalnom pojasu Afganistana širokom 80 kilometara koji vodi prema kineskoj državnoj granici. Zbog loše situacije situacije u regiji i prijetnje koja se nadvija, Kina i Rusija uspostavile su blisku vojnu suradnju. U okviru Šangajske organizacije za sigurnost (rusko-azijski pandan Sjevernoatlantske organizacije) formirali su zajednički antiteroristički centra u Taškentu. U biti, to je pravi, operativni vojni centar umrežen s trupama i satelitima. Rusija je u okviru ODKB-a (vojna formacija rusko-centralnoazijskog pandan NATO-a) podigla stupanj gotovosti toliko da u slučaju velike ofenzive iz Afganistana Zračno-svemirske i Zračno-desantne snage mogu pružiti pomoć regionalnim saveznicima u roku od 24 sata, dok bi za raspoređivanje Kolektivnih operativnih snaga ODKB-a bilo potrebno 4 do 5 dana.
Osim problema na terenu, u Afganistanu, NATO je i u logističkom škripcu.
Prije nekoliko godina Pakistan je SAD-u uskratio kopneni prolaz za opskrbu trupa, poslije bezbroj američkih bombardiranja civila u zonama uz granicu s Afganistanom. Kirgistan, u kojem SAD imaju u zakupu bazu „Manas“, blizu Biškeka, zatražio je da se baza koristi isključivo u civilne svrhe. U takvim okolnostima, „Sjeverna ruta“ preko Rusije i zrakoplovna baza „Vostočni“ ruske vojske u Uljanovsku jedini su moćni oslonac kopnenog i zračnog mosta Amerike i NATO-a iz Afganistana na sjever, prema Rusiji. Zračna luka „Vostočni“ pokraj rijeke Volge je na dvije tisuće milja od Kabula. Izgrađena je 1983. i raspolaže s trećom po dužini pistom u svijetu od 5100 metara – i u stanju je prihvatiti sve vrste aviona, uključujući i najteži američki “Boeing C-17 Globmaster II” sa 78 tona tereta.
NATO planeri sada pokušavaju riješiti problem koji glasi: kako izvući milijune tona opreme iz planinske zemlje s praktično nepostojećom infrastrukturom? Plan koji je u glavnim crtama bio zamišljen još prije par godina, oslanjao se na sjevernu NDT-rutu (Northern Distribution Network), koja se preko baltičkih luka nastavljala preko ruskog teritorija, da bi se kroz Kazhastan i Uzbekistan spuštala do granice s Afganistanom. Svakako da je težište rute, koja je uključivala cestovni, željeznički i zračni promet, do sada ležalo na opskrbi trupa, dok se od ove godine refokusira na procedure za njihovo povlačenje. NATO-u predstoji vrlo osjetljiva operacija, koja prije krize u Ukrajini i Siriji nije bila upitna.
Daleko od toga da se u slučaju “Sjeverne rute” radi o tajni. Dovoljno je otvoriti neke od američkih novina da bi se shvatilo kako se najveća NATO-nacija već mjesecima muči i nosi sa logističkim problemima izvlačenja svojih vojnika i njihove opreme s Hindukuša. Najjeftinije i najbrže bilo bi na jug preko luke u Karachiju, ali Pakistan je za NATO zbog više razloga nesigurno okruženje. Šesnaest članica NATO-a (Kanada i Europljani, od većih: Njemačka, Velika Britanija i Poljska) i još dvije ne-NATO zemlje (Finska, Švedska) potpisale su 2006. ugovor s ruskom, za tu prigodu osnovanu tvrtku „Salis“, čiji je vlasnik ruska kompanija “Volga Dnjepar” sa sjedištem u Leipzigu. Temeljna postavka ugovora je da će ruski „Salis“ otvoriti i održavati “Sjevernu rutu” kako bi NATO kroz Rusiju prevozio “sve što ne posjeduje sposobnost da eksplodira”. Ono što brine Amerikance – da bi Moskva zbog Sirije mogla odlučiti da joj tranzitni prihod od milijarde eura (!) godišnje više ne treba, te da odluči zatvoriti “rutu za distribuciju”. Nema dugo da su NATO-zapovjednici tražili od ruskog Ministarstva obrane informacije oko načina povlačenja sovjetskih trupa iz Afganistana 1989. godine, kako bi iskoristili to iskustvo za planirano povlačenje svojih snaga.
Pogoršani odnosi Rusije i Zapada zbog situacije zbog Ukrajine i sad zbog Sirije, do sad nisu stopirali prebacivanje NATO-ovih oklopnih vozila iz Kabula preko tranzitnog centra u Uljanovsku, koje Sjevernoatlantski savez koristi od 2008. Kao ni sama misija ISAF, ni povlačenje iz nemirnog Afganistana neće biti nimalo jednostavna operacija. Ipak, Kini i Rusiji, zbog njihovih unutarnjih razloga, nije u interesu da se situacija u Afganistanu u potpunosti otme kontroli. SAD traže kako izbjeći ruske greške prilikom izlaska, i kako postati prva strana sila koja je ostavila Afganistan u boljem stanju nego što ga je pronašla kad je tamo došla. Kako bilo, Amerika po malo gubi svoj najduži rat u povijesti…