Piše: Denis Krnić
Regionalna utrka u naoružanju poslije potpisivanja ugovora o dobavi aviona F-16 Barak za HRZ, ubrzava se srpskim akvizicijama PZO-sustava Pancir S1. Osam tih topničko-raketnih oruđa bit će isporećeno srpskoj vojsci iduće godine, a šesti remontirani MiG-29 već je stigao na Batajnicu. Avioni su ustupljeni besplatno, na ime poravnanja dijela jugoslavenskog duga, dok je remont koštao oko 150 milijuna dolara. Dvije bitnice Pancira pak stoje oko 100 milijuna dolara u eksportu. Za puno manju cijenu, srpska će vojska tako stvoriti premoć do 2022. godine kad će, prema očekivanjima, biti isporučeni svih 12 ”Baraka”. Što je Hrvatska, dakle, dobila za 500 milijuna dolara? Nekoliko godina vojne inferiornosti…
Više nema nikakve dileme – Srbija ozbiljno obnavlja svoju protuzračnu obranu. Nakon što je krenula isporuka remontiranih MiGova-29, višenamjenskih Airbusovih helikoptera H145M, uz narudžbu tri borbena helikoptera Mi-35, slijedeće godine očekuje isporuku dviju bitnica hibridnog protuzračnog sustava Pancir S1. Autmatizirani, hibridni, visokomobilni sustav nosi radar, sustave za protuelektroničko djelovanje, 12 lansirnih cijevi s raketama zemlja zrak 57E6 i dva topa 2A38M kalibra 30 milimetara. Pandan ovom ruskom Panciru na Zapadu ne postoji. Ovu babarogu, koja je vatreno krštenje imala u Siriji, zovu „čistačem neba“. Pancir istodobno prati 20 ciljeva u zraku, otkriva ciljeve na udaljenosti do 36 km, i obara ih na udaljenosti od 1.200 do 20.000 metara te na visinama od pet metara do 10.000 metara raketama, te na udaljenostima od 200 metara do 4.000 metara i na visinama od nula metara do 3.000 metara topovima kalibra 30 mm. Vrijeme reakcije Pancira S1 je od četiri do šest sekundi. Uspješna obrana ruskih vojnih baza u Siriji, Hmejmim i Tartus, povećao je cijenu Pancira na svjetskom tržištu naoružanja. Nema sumnje da će ruska borbena iskustva u ratu s dronovima biti zanimljiva za mnoge države. A iskustva su im velika. Ne samo da su rušili izraelske i turske dronove, rušili su, navodno, i američke krstareće rakete tpa Tomahawk.
Premda se radi o defanzivnom, obrambenom sustavu, on za Hrvatsku predstavlja ozbiljnu asimetričnu prijetnju na koju nema odgovor. Posebno u situaciji kada bi se ovaj sustav našao na samoj obali s druge, srpske strane Dunava. Ovaj visokomobilni ruski sustav teško je na vrijeme locirati. Nakon vatrenog djelovanja brzo se kreće i lako skriva.
Kakva je hrvatska protuzračna obrana? Jadna i bijedna. S ona četiri ispravna Mig-21 koja nam lete i nekoliko uskladištenih Strela 2M teško da se uopće može govoriti o postojanju učinkovite protuzračne obrane. Hrvatska je jedina članica NATO saveza čiji glavni grad ne samo da nema kvalitetnu zemaljsku protuzračnu obranu nego protuzračnu obranu nema uopće. Kako MORH nikad nije kompletirao sustav S-300, a zatim ga je isporučio Izraelu i SAD-u, PZO hrvatskoga glavnoga grada spalo je na nekoliko sačuvanih i uskladištenih lakih prijenosnih sustava Strela 2M. Većinu Strela smo ionako razrezali, a dio, sve na američki nagovor, prodali na Bliski istok. Ako su ispravne, Strele 2M učinkovito mogu obarati letjelice ralno na dvije tisuće metara. Svaka letjelica iznad te visine ostaje nepostupna. No, koliko zrakoplovstvo može odraditi s visine od četiri tisuće metara, najbolje se vidjelo završetkom operacije “Allied Force” 1999. godine i ulaskom NATO-ovih snaga na Kosovo. Unatoč svakodnevnim javljanjima NATO-a o uništavanju vojne tehnike, bivša Vojska Jugoslavije s Kosova povlači čak 252 tenka i 18 lovaca MiG-21, čime se otkriva veliki nerazmjer između objavljenih i stvarnih brojki.
Stoga je NATO nakon dvomjesečnog pregledavanja uništene tehnike na Kosovu, tek 16. rujna 1999. javnosti predočio izvješće BDA (Battle Damage Assessment), po kojemu nije siguran u uništenje čak 50 posto gađanih ciljeva na tom području. Sama pomisao da postoji prijetnja u obliku Strele-2M na ramenu teritorijalaca, SAD-u je dovoljan razlog za pokretanje inicijative uništavanja “neperspektivnog“ naoružanja. Strelom-2M, vrijednom desetak tisuća dolara, čije korištenje ne zahtijeva posebno složenu obuku, lako se obara letjelica vrijedna nekoliko desetaka milijuna dolara nađe li se u odgovarajućim uvjetima.
Obranu Zagreb u biti samo glumi par MiGova 21 HRZ-a koji bi u stanju stvarne opasnosti trebao upotrijebiti rakete zrak-zrak ili djelovati topovima u zraku, na moru i na kopnu. Međutim, pitanje je su li raketama R-60 naših MiGova, dometa nekoliko kilometara, istekli resursi i koliko su uopće upotrebljive? Da smo kompletirali sustav S-300 PMU hrvatska PZO je mogla imati stratešku sposobnosti uništavanja zrakoplova do 150 kilometara udaljenosti, te balističkih raketa na udaljenosti od 40 kilometara. Po taktičko-tehničkim karakteristikama neusporedivo je bolji od sličnih zapadnih sustava.
U vrijeme Jugoslavije Zagreb je bio branjen zemaljskim ruskim raketnim sustavima Volhov i Dvina (kose daljine 25-27 km i visine 20 km za ciljeve brzine 2 Macha) kružno raspoređenim u bitnicama u Brežicama, Karlovcu, Sisku, Zaboku i Kerestincu. Osim toga lovački puk MiGova iz Bihaća također je imao zadaću obrane Zagreba, s tim da je dežurni par ponekad bio stacioniran i u Puli, rjeđe u Zadar i Split, ovisno o sigurnosnim situacijama i dobu godine.
Eventualni susret hrvatskog F-16 Baraka i srpskog Pancira? Barak ili bilo koji drugi lovac bi trebao SEAD (Suppression of Enemy Air Defense) opremu – proturadarsku raketu ili navođeni projektil kojim bi odradio Pancir. Takvo nešto Barak nema, a kako smo ionako usmjereni samo na air-policing, valja zaboraviti na bilo kakvo sofisticirano udaranje po površinskim ciljevima. Nikad nismo imali ništa navođeno za površinske ciljeve, već isključivo gravitacijsko, slobodnopadajuće, a takvim sredstvom odraditi Pancira više je nego optimistično…