Piše: Denis Krnić
Za srpske MiGove hrvatski su obični glineni golubovi, objašnjava vojni komentator koji je pribavio snimke šestog aviona MiG-29 koji je sletio na Batajnicu kod Beograda.
Na beogradski vojni aerodrom Batajnica prošli je tjedan golemi ruski Antonov 124 izravno s moskovskog aerodoroma Kubinka, gdje su parkirani avioni koji nisu u upotrebi, dopremio je šesti po redu remontirani lovac MiG-29. Jednosjed verzije 9.13 koji je proizveden davnog ljeta 1989. godine, tako je i službeno ušao u sastav srpske vojne avijacije. Sada Srbija na raspolaganju ima ukupno 10 MiGova-29. I više nego solidno za njihove potrebe: air-policing te obuku i održavanje trenaže sadašnjih i budućih pilota. Zadovoljan je čak i Miroslav Lazanski koji je iz nekog razloga uvjeren da će srpske dvadesetidevetke biti modernizirane na visoko tehnološku SMT verziju koja ima modrenu elektroniku, snažni radar i dodatni tank za gorivo na grbi zbog čega ga Rusi nazivaju „Gorbatov“. Ali ono što su Rusi isporučili ništa od toga nema. Vjerovatno neće ni imati jer su Srbi, kao i mi, u situaciji da tehnološki i kadrovski tek moraju spašavati svoju avijaciju od smrti. Da mi ne naručujemo avione, vjerojatno ne bi ni oni.
Srpske MiGove ne treba precjenjivati, ali ni podcjenjivati kao što radi većina hrvatskih vojnih analitičara. MiG-29 ima borbenu vrijednost i velika je opasnost za svaki zrakoplov koji mu se nađe u optičkoj vidljivosti. MiG-29 je jedini borbeni zrakoplov koji u vertikalnom penjanju doseže nadzvučne brzine. To ne mogu ni Gripen, a ni F-16. To je nešto što se neće naći u promotivnim brošurama ili na internetskim portalima s kojih se često kopiraju podatci u pisanju tekstova i to, na žalost, netočni podatci. Također, i sa samo jednim motorom u funkciji MiG-29 može letjeti nadzvučno. Dakle, nije za podcjenjivanje. U tom smislu je važno kolikog će dometa biti rakete novog borbenog lovca HRZ. Da ne ispadne na kraju da su Srbi nabavili luk bez strijele.
Taj famozni srpsko-ruski deal oko donacije borbenih aviona i dalje je, blago rečeno, kontroverzan. Prvo, kakva je to donacija koja će srpski vojni budžet koštati preko 160 milijuna eura? Za te pare na tržištu se može naći, na primjer, cijela eskadrila Kfira C-10. Za 160 milijuna eura Srbi su mogli nabaviti i ganc nove češke lake borbene lovce L-159 Alca koji su odlični za obavljanje većine zadaća airpolicinga malog zračnog prostora kakav je srpski. Kako je prelazak pilota s MiG-21 na MiG-29 kudikamo jednostavniji negoli prelazak na potpuno novi tip zrakoplova, Srbi su očito odlučili tu transakciju obaviti sa što manje dodatnih glavobolja. Drugo, i dalje vlada prava omerta oko tog srpskog remonta. Nikako da se dozna obuhvaća li cifra od 160 milijuna eura samo remont ili uključuje i modernizaciju, odnosno podizanje tih MiGova na neki noviji standard u SE, SM ili SMT verziji. Beogradski mediji lansirali su proteklih dana brojne fotografije tih MiGova dopremljenih iz Rusije, ali fotke kokpita iz kojih bi se najbolje vidjelo što je ugrađeno na avionu nema pa nema. Zahvaljujući znalcima koji revno prate zrakoplovstvo uspijevamo dobiti jednu zanimljivu fotografiju dijela kokpita iz koje se može donekle protumačiti što su od opreme ruski inženjeri ugradili u ruske MiGove.
Srpska verzija MiG-29 čini se da je najbliža SD verziji koja se odlikuje kompatibilnošću s ICAO/NATO sustavima. Ne radi se o “potpunoj” inačici SD jer možemo pretpostaviti da u okviru modernizacije nisu ugrađeni sustavi taktičke navigacije (TACAN), identifikacije prijatelj/neprijatelj (IFF) te navigacijsko-komunikacijskih radio-sustava (NAV/COMM) kakvi se zahtijevaju u NATO-vom okruženju. Potencijalno, moguće da je ugrađena sabirnica podataka usklađena sa standardima MIL-STD-1553B i ARINC-429 kojima os omogućuje digitalni prijenos i obrada podataka u NATO-okruženju, što je preduvjet za instalaciju NAV/COMM/IFF uređaja jednog dana. Na fotografiji vidimo ugrađeni Up-Front Control Panel (UFCP) PUS-29M (rus. Pult Upravlenija Sistemami) preko kojega se obavlja brža i pouzdanija obrada podataka s centralnog optičkog prikaznika podataka u razini pilotove glave (Head-Up Display – HUD) koji se nalazi u izvornom obliku i oznake ILS-31. Tu je i višenamjenski digitalni prikaznik (Liquid Crystal Display – LCD) MFI-54 (rus. Multi-Funkcionalni Indidikator) koji se može naći i pod oznakom MFD-54 (engl. Mulfi-Functional Display) na kojem se prikazuju razni parametri iz navigacije, taktičke situacije, parametri rada sustava aviona i slično).
S ova oba sustava zapravo se značajno poboljšala interakcija između aviona i pilota, tzv. Man To Machine Interface (MMI), čime se poboljšavaju ukupne taktičke mogućnosti, smanjuje vrijeme reakcije te umor pilota. Komparacije radi, na hrvatskim MiGovima-21 nakon zadnjeg tzv. „remonta“ u Ukrajini ukupna instalacija NAV/COMM/IFF sustava gotovo uopće ne funkcionira. Od MMI uređaja jednostavno nemamo ništa te se naš pilot u zraku još uvijek vodi vizualnim kontaktom te informacijama dobivenima s radarskog sustava “Nebo”. Za srpske dvadesitedevetke, naše su 21-ice tek obični – glineni golubovi. Ako bi smo se igrali vojnih igara srpskom MiGu-29 s Batajnice do Knina treba manje od 30 minuta leta. Kakva je trenutačna situacija s našim MiGovima? Dramatična! Država skoro da nam je bez vojnih krila. Lete samo 4 komada, oznaka 116, 117, 118 i 133. To je malešno jato očepuranih ptičica bez kandži. Borbena avijacija jedva drži glavu iznad vode. Ono je izgubilo svaki korak s vremenom i tehnološki je najzaostalije u Europi. Tko je kriv? Pa diletantni i karijeristi.